LEPTIRI NAD BOSNOM
Preko mosta Višegradskog
preko na Drini ćuprije,
prelaze tenkovi pećinske armije,
prelaze gusjenice same smrti.
Sklonite se, zaklonite se, skrijte se,
vi, male gusjenice,
vi, Božija stvorenja,
iz kojih će, jednoga dana,
ako još ima Boga
poletjeti leptiri nad Bosnom.
Halal im.
NOKTURNO
Podrum. Pljusak. Pasijans – andol pijanca.
Sreća: još mogu prepoznati kad grmi!
al’ noć sve duža. Noć je puštena s lanca,
dugo se patilo u plišu i srmi.
Sva Božija s lanca puštena je tuga:
mom znancu s gitarom desna ruka fali!
Neba glas, crijeva – to sad je za me fuga.
Noć puna. Samo – da li to grmi? Da li?
DJECA S ISTOKA
Tenk u kapi rose, trošno veče,
oduvijek je u nama. Do kraja.
Pećinske drhte sjene. I teče
Krv ko voda – istočno od raja.
Avlija Bjelava, snježno veče,
ehar se ruši na očne kapke –
dok tuđom krvlju djeca se liječe
rogato grmlje navlači šapke.
Istočni Hestings, prokislo veče,
Oko bez neona, nož i droga –
djeca bez djetinjstva u snu ječe:
vrag se leže iz usnulog Boga.
Kad odrastu – drugare iz „žmire“
djeca će klati, djeca će klati.
Pogledajmo: u nas vrazi zure
iz oka što pati. Koje pamti.
ZARĐALI ISUS
Poneki bor, maslina, pa kivi,
pa orah, smokva, šljiva, pa badem.
I oblačići k’o sreća sivi.
Drhtaj lišću hrastovome kradem.
Mjesec prepun, ljepuškast kao kič.
Od tišine zgrčila se uda.
Kad osjetim to od čega drhće ptić,
spasen, možda, od Strašnog sam suda.
U snove jer, točno k’o u sonet,
slika se vraća svakodnevnice:
u krvavoj ruci bijeli kornet.
Bosanski Bog navire na zjene,
krije stvarnost od majke – djevice:
Isus zarđ’o od sapun – pjene.
JUTARNJA TOALETA
Sad znam: da ne pijem, umro bih od gađenja:
nikakav borac, foteljna kopija Tina;
al’s tom valja rolom do „the end“, bez vađenja:
uredno u školjku žuč bljuvati, i sina;
jer znam: da ne pijem, umro bih – od gađenja.
Narcis sam: da ne boli, umro bih od stida:
da umijem ga opisat, i dva puta teže
teglio bih breme; al premda nisam Mida –
drugi su bez ruku: ručku, ko oroz, stežem
kotlića: da ne boli, umro bih – od stida.
JEDAN METAK
Jedan metak: i nećeš više moći reći: jedan metak.
Jedan geler: i nećeš više imati svijest, sjećanje, misao.
Jedan metak: i nećeš, nikad više, moći gledati kako trešnje
boje alabastera, od sunca kradu boju cigle.
Jedan geler: i nećeš više mirisati jutarnju kišu,
spaljeno smeće iz kontejnera.
Jedan metak: i kao da nikad nisi čitao Karla Maja, Dostojevskog,
slušao Baha i Tomu Zdravkovića… sve to izbriše jedan,
možda i slučajni metak, jedan, možda i slučajni geler.
Sve hiljade pubertetskih poljubaca.
Sve, hiljadu i tisuću puta, izrečene psovke.
Jedan metak: i više nikad nećeš reći:
izvolite, šta pijete.
Jedan geler: i više nikad nećeš reći:
ja bih pivo, ali ladno.
Jedan metak: i više nikad nećeš reći:
raja, hajmo lopte.
Jedan gler: i nikad više nećeš reći:
tata, ja bih sladoled, vaniliju.
Jedan, jedini metak koji je ispalio neko
ko je, također, čitao Karla Maja, slušao Tomu,
govorio:
izvolite, šta ćete popiti,
slušao:
tata, ja bih sladoled, vaniliju.
I njega će, nakon krvave jave,
još krvavijih snova,
stići –
Jedan metak.
SAMO SMRT MOJA TRAJE
Nad svakim je cjelovom top.
Od krvi ne čuje se Bog.
Nemaš kud, jer nemaš iz čeg:
sve je jedno kad je potop:
za svijeću prodali nam rog:
zlo je korak, a mržnja stijeg.
Križ Istoka i Zapada.
Isus cvili: „Sve je varka.
Osim straha. Oče: strah je.
Suncu trnu, zvijezda pada.
To Nojeva tone barka.
I samo moja smrt traje“
NENAPISANO PISMO
K’o dar Božiji, mama,
sanjah kako letim
mašući rukama.
Niti frtalj strnu sata, anđele, krmeljav,
još slušah, a: rat!
Potom – vezah ruke brata.
Potom – vezah ruke brata.
Potom – gazah ruke brata.
I u moj, potom, rov – k’o tat,
sleti granata.
Čudni, majko, sna su puti:
k’o Bog dragi da se sveti –
sanjam i sad kako letim.
Budim se (budan – vazda sậm),
drhtim, pluća se znoje:
komfor, urin, krema.
Iz tame čujem:
srce kuca moje
u rukama, majko,
kojih nemam.
PATRIA
Dušom je rov:
umire
duga.
Tek Bog mi krov:
dječačka
tuga.
TERRA BOSNIA
Bosno – zemljo rajna od sna i olova,
tvoja dok duša mre u pregustoj javi,
ti si gdje se nebo od modrica plavi:
pod rebrima mojim, i u mojoj glavi.
Bosno – srmo koja jetrama mi kola;
i kruh si i vino s izbjegličkog stola;
i tu gdje od tuđeg bogate se bola;
jabuko – Bosno, ni cijela, ni popola.
Tamo si gdje šapat urlikom se slavi,
u šumi ti srna, zvjerinje i lovac,
ti, zemljo bez zemlje, zemljo sva od slova,
moja Bosno krvi, sperme i rovova.
PERIPATETIČKA
Kao vruć krumpir,
iz ruke u ruku
valjam geler.
Cipelica sa slomljenom
štiklicom.
Metar i po od nje
noga.
U ruci, u lijep, ljetni
dan
topi se sladoled.
Na ostatku lica
ostatak osmijeha.
Od vreline u ruci,
k’o da minu
zubobolja.
CIGANIN SAM
U lipnju, pod sarajevske oblake
vraćaju se laste.
Gnijezde se pod nadstrešnice
stoljetnih zgrada,
po oknima novogradnji.
U lipnju, na lijevoj obali Miljacke,
na Jevrejskom groblju,
mirišu, k’o u pjesmi,
ljubičice.
Odatle me, za križ durbina,
traži snajper.
Treće već ljeto, znojan,
ja čekam Nevjestu.
Treću već godinu
za njega se kupam.
Lasta s desne obale Miljacke
prelijeće na lijevu
i vraća se.
Ciganin sam:
pregazio samo ocean –
preko potoka ne mogu.
OSLOBAĐANJE ANĐELA
Dušama s Markala
U knjizi „Tajni život biljaka“
Bird tvrdi:
cvijet, imenom alpska ruža,
svojom toplinom otapa
snijeg.
Na crkvi, nad vratima,
oko, od tuge dokono,
vidjet će ružu
od kamena i stakla
i anđela
u staklo zatočenog.
Trag koji granata,
minobacačka,
upisuje u asfalt.
isti je riža.
Kao slavuj,
u bajci Oskara Vajlda,
duša Sarajeva svojom krvlju
boje latice
ruže.
Svojom krvlju, prije toga,
otopivši snijeg.
U tom trenu,
oslobađa se
anđeo.
RAT JE STIGAO KASNO
Ka geler kida ruku, a ostaje rukav,
krv, ko san, se puši, gazim mozak čovjeka,
sve filmski je trik, podvala taštoga vijeka:
od gađenja, straha, piva – ista je muka.
Drhtanje vazda isto sred pihtijastog svijeta,
jesenja melankolija, dječija tuga,
nezreo – a truo, pust ko napuštena pruga:
krv masna, masni vic – opća duhovna dijeta.
Tamni plod u glavi mi oluje ne pamti huk:
rat je stigao kasno: od krvi se ne zrije!
Davne more dječak iz svježih leševa pije:
za krik je kasno. Za sve. Sve je odsad – muk.
MINIJATURA
I to što sam bio
i ovo što sam sada
i ono što ću biti
samo je sjećanje –
na biser.
Krvavi biser
bosanski.
Priredila: Ferida Duraković
Fotografija: Milomir Kovačević Strašni