STRANE
Đurđice, Novi kraj (Disput, 2022) je izašao prošle godine. Ova fragmentirana proza naslanja se na Fafarikul (Disput, 2020). Gdje je početak, a gdje kraj između ove dvije knjige?
ĐURĐICA ČILIĆ
One su slične po stilu i formi, jer nemam izverziranu ni mađioničarsku ruku kad pišem, po tome su u nekoj mjeri bešavne. Po intonaciji su međutim drukčije. „Fafarikul“ je žovijalan, prpošan, pomalo razmetljiv, a „Novi kraj“ prigušeniji i intimniji, gotovo komoran. Tako se meni čini, ali ja sam autorica dakle ja nemam pojma.
STRANE
Sjećanje, makar i nedovršeno, konstantan je motiv u vašoj prozi. Koliko je ono krhko?
ĐURĐICA ČILIĆ
Krhko je baš zato što je nedovršeno, a nedovršeno je jer mi naše uspomene drukčije tretiramo ovisno o kontekstu u kojem ih prizivamo i ovisno o današnjem stanju onih i onoga što je u tom sjećanju sadržano. Zato se moja knjiga zove Novi kraj. Iz perspektive kraja tumačimo ono što mu je prethodilo, a krajeve možemo mijenjati. Tome, između ostalog, služi književnost.
STRANE
U smislu čežnje i želje za izgubljenim domom, mjestom i vremenom, da li je vaša proza nostalgična?
ĐURĐICA ČILIĆ
Moja je proza sentimentalna i ona to na sve načine i pokazuje. Kad u knjizi govorim o ružičnjaku u ulici Đure Salaja u gradiću mog djetinjstva, ja kažem da u nostalgijama kao ni na fotografijma, nema trnja. To je koketna i ne naročito suptilna autopoetička gesta kojom poručujem: u mojoj se prozi ne događa ništa grubo i nasilno, a čak i kad pišem o rastancima i tugama koje su uslijedile, nastojim ne zaboraviti da tugujemo samo za onim što je bilo lijepo i ja sam za to iskustvo lijepog zahvalna.
STRANE
Postoje li momenti duboke samokritičnosti prema vlastitom tekstu?
ĐURĐICA ČILIĆ
Duboke možda ne, ali neke zdrave i drugarske, to da!
STRANE
Rođeni ste u Livnu, odrasli u Vitezu, studirali i nastanili se u Zagrebu. Šta ovi toposi imaju zajedničko?
ĐURĐICA ČILIĆ
Livno jedva poznajem, Vitez kakav sam poznavala odavno ne postoji, a u Zagrebu živim pa ga ne vidim dobro. Draži mi je otkako ima novu vlast koja nije ni populistička ni nacionalistička.
Nakon što su i Vitez i Livno i Zagreb dugo bili gradovi u kojima su živjeli ljudi različitih nacija, štoviše – ljudi kojima nacionalna pripadnost uglavnom nije bila identitetska stvar, uslijedile su devedesete u kojima je uložen krvav trud da oni postanu jednonacionalni. I svi su time zapravo pretrpjeli veliku štetu. I oni koji su morali otići, i oni koji su ostali, ali oni to neće priznati.
STRANE
Bavite se i prevodom poezije s poljskog. Koliko je prevođenje zahtijevno u odnosu na pisanje?
ĐURĐICA ČILIĆ
Meni je važnije prevođenje jer sam u njemu suautorica, dakle imam puno veća ograničenja i odgovornost negoli kad pišem autorske tekstove. Prevođenje mi je i draže jer prevodim puno bolje tekstove od onih koje umijem sama napisati.
STRANE
Kakva je pozicija autorica u odnosu na autore kad je u pitanju regionalni književni prostor?
ĐURĐICA ČILIĆ
Svjedočimo nepotrebnom forsiranju autorica, tako da se događa da se na festivale pozivaju ili nagradama časte autorice više zato što su žene i što pišu o aktualnim društvenim i političkim temama, nego zato što su bolje od muških kolega. Draže mi je da slavimo jednu odličnu, nego deset osrednjih spisateljica. Žene čini mi se češće posežu za temama potlačenih, izopćenih, prešućenih, prezrenih, pa nekad nisam sigurna je li to iz intimne spisateljske potrebe ili iz mode.
STRANE
Kojim piscima i knjigama se vraćate?
ĐURĐICA ČILIĆ
Trenutno čitam Andrićeve „Znakove pored puta“, svako jutro uz doručak Čengićevog „Krležu“ i spremam se čitati novi roman Olge Tokarczuk „Empuzion“.
STRANE
S obzirom na uvezanost Novog kraja i Fafarikula, da li možemo očekivati i treću knjigu, kao zaključak trilogije?
ĐURĐICA ČILIĆ
Nadam se da za tim neću imati potrebu. Ništa ne zasiti autoricu tako brzo kao kad ima sebe za glavnu junakinju.
