Intervju se održao u Lewis Wharf u Bostonu, popodneva 28. juna 1978, tri dana prije nego je gospođica Bishop, sa svoja dva prijatelja, otišla na North Haven, otok u Penobscot Bay, u Mainu, gdje je provodila ljeta. Njena dnevna soba, na četvrtom spratu Lewis Wharfa, imala je spektakularan pogled na Boston luku; čim sam ušla odvela me je na balkon da bi mi pokazala obilježja Bostona, poput Old North crkve u daljini, napominjući da je „Stara konjica“ usidrena u blizini.
Njena dnevna soba je bila prostrana i lijepa, sa uglačanim brodskim podom, ukrašenim plafonom, dva zida od cigli i jednim na kojem su bile knjige. Pored malo udobnog modernog namještaja, u sobi se nalazila i stolica za ljuljanje i druge stare stvari iz Brazila, dvije slike Lorena MacIvera, ogromna školjka iz Key Westa, starinski šporet na drva i cjepanice složene u korpe koje se koriste u magarećoj zaprezi, koje su također bile iz Brazila. Najprimjetniji predmet je bila velika rezbarena skulptura glave nepoznate zvijeri, otvorenih usta, sa rogovima i plavim očima, što je visila na zidu tik uz plafon.
Njena radna soba, manja prostorija na kraju hodnika, bila je u neredu. Književni časopisi, knjige i novine naslagane u gomilama na sve strane. Fotografije Marianne Moore, Roberta Lowella i drugih prijatelja visile su na zidovima; jednu Don Pedra, zadnjeg cara Brazila je posebno voljela pokazivati svojim brazilskim posjetiocima. „Mnogi nemaju pojma ko je on“ rekla je. „ Ovo je snimljeno nakon što je abdicirao i malo prije nego je umro – izgledao je jako tužno.“ Njen stol je bio gurnut u ćošak pod prozorom, koji je također imao pogled sa sjevera na luku.
U dobi od šezdeset i sedam, gospođica Bišop je izgledala izuzetno, njena sijeda kosa je bila gurnuta pozadi otkrivajući nezaboravno otmeno lice. Bila je odjevena u crnu tuniku, imala je zlatni sat i naušnice, sive uske pantalone i ravne smeđe japanske sandale koje su činile da izgleda i niža nego što je ustvari bila: metar i šezdeset i dva. Iako je izgledala dobro i raspoloženo, žalila se na napad alergije i odbila se fotografirati rekavši suho: „Fotografi, prodavači osiguranja i pogrebnici su najgore vrste ljudi“.
Sedam ili osam mjeseci kasnije, nakon što je pročitala kratki osvrt koji sam napisala za The Vassar Quarterly (i koji je zasnovan na ovom intervjuu), zabrinuvši se da je sve što je rekla zvučalo kao „čista frivolnost“ napisala mi je: „Jednom sam se oduševila intervjuom koji je dao Fred Astaire, u kojem je odbio da govori o plesu, svojim partnericama i karijeri, i determinirano se držao golfa – tako da se nadam da će neki čitaoci shvatiti da ja ponekad razmišljam i o umjetnosti iako blebećem o svemu kao žaba kreketuša…“.
Iako je gospođica Bishop imala priliku ispraviti te dijelove ovog intervjua koji su bili dijelom članka iz Vassar Quarterly, nikada nije vidjela intervju u ovom obliku.
SPIRES
Vaša dnevna soba je divna mješavina starog i novog. Da li se iza nekih od tih komada kriju priče, naročito iza te glave zvijeri? Jako je impozantna.
BISHOP
Živjela sam u jako modernoj kući u Brazilu. Bila je vrlo lijepa, i kada sam konačno odselila ponijela sam stvari koje su mi se najviše sviđale. Tako da je sve ovo neka mješavina. Zaista volim moderne stvari, ali dok sam bila tamo nakupila sam i toliko drugih stvari da se nisam mogla rastati od njih. Ta skulptura glave je iz São Francisco rijeke. Postoje i puno ljepše; ova je jako ružna.
SPIRES
Da li bi trebalo da rastjeruje zle duhove?
BISHOP
Da, mislim. Korištene su nekih pedesetak godina u jednom dijelu rijeke, na nekih dvjesto ili tristo milja dužine. To je ništa u poređenju sa Amazonom ali je druga najveća rijeka u Brazilu. Ova skulptura glave je primitivna narodna umjetnost. Mislim da čak i znam ko ju je napravio. Bio je taj jedan crnac koji je izrezbario dvadeset ili trideset njih, i ovo je upravo njegov stil. Neke od njih su napravljene od puno ljepšeg drveta. Jako je poznata jedna koja se zove Crveni konj, i napravljena je od jacaranda drveta. Prelijepa je, velika poput ove, konj sa otvorenim ustima, ali iz nekog razloga sve one su nestale. Plovila sam tom rijekom sedam dana 1967. i nisam vidjela niti jednu. Taj brod je bio parobrod, izgrađen 1880. – za plovidbu Mississippijem, i ne možete ni zamisliti kako je bio malen. Ljuljuškali smo se u njemu lagano, danima… vrlo čudno putovanje.
SPIRES
Veći dio života ste proveli tako što ste putovali u potrazi za savršenim mjestom?
BISHOP
Ne, ne mislim da je tako. Zaista nisam tako puno putovala. Samo se desilo da sam, iako nisam bila bogata, imala mali prihod od mog oca, koji je umro kada mi je bilo osam mjeseci, i kada sam završila sa fakultetom taj iznos je bio dovoljan da mi omogući da putujem. A putovala sam izuzetno jeftino. Mogla sam na tome preživjeti nekoliko godina u Brazilu, ali nisam baš mogla sasvim živjeti od toga. Ali u biografskoj crtici u prvoj antologiji u koju sam bila uvrštena je stajalo: „Oh, ona je bila u Maroku, Španiji i tako dalje“, i to se godinama poslije ponavljalo iako se nikada nisam vratila ni u jedno od tih mjesta. Ali nikada nisam putovala ni na način na koji studenti putuju sada. Poredeći me sa mojim studentima, koji, čini se, kao da idu u Nepal svakog Uskrsa, ja nisam nigdje bila.
SPIRES
Da, ali uvijek se čini kao da ste jako avanturistični.
BISHOP
Voljela bih putovati gornjim tokom Amazona. Možda i hoću. Počnete u Peruu i idete dole –
SPIRES
Da li pišete kada ste na putovanju?
BISHOP
Da, ponekad. Zavisi. Obično pravim bilješke, ali ne uvijek. I vodim neku vrstu dnevnika. Dva putovanja koja najviše volim su putovanje Amazonom i odlazak na Galapagos ostrva prije tri ili četiri godine… Jako bih voljela ponovo otići u Italiju, jer tamo nisam obišla ni približno dovoljno. I Sicilija. Venecija je predivna. Firenca je, po mom mišljenju, prilično iscrpljujuća. Zadnji put sam bila tamo ’64. sa mojom prijateljicom iz Brazila. Iznajmile smo auto i obilazile sjevernu Italiju pet ili šest sedmica. Nismo išle u Rim. Moram se vratiti tamo. Ima toliko stvari koje još nisam vidjela. Ja vjerovatno više volim slikarstvo od poezije. I u Parizu isto nisam bila godinama. Ne sviđaju mi se cijene tamo!
SPIRES
Ranije ste spomenuli da za nekoliko dana idete u North Haven. Da li će to biti radni odmor?
BISHOP
Ovog ljeta želim završiti puno posla jer već jako dugo nisam ništa uradila, a ima nekoliko stvari koje bih htjela završiti prije nego umrem. Dvije ili tri pjesme i dvije duže priče. Možda tri. Nekad osjećam da se ne bih trebala vraćati na to mjesto koje sam pronašla sasvim slučajno, preko reklame u harvardskom Crimsonu. Vjerovatno bih trebala ići gledati neku umjetnost, katedrale, i tako dalje. Ali tamo mi je tako ugodno da se stalno vraćam. Iz kuće se može vidjeti voda, ogromno prostranstvo vode i polja. Otoci su prelijepi. Neki su od granita, i na njima rastu tamne jele. North Haven nije baš takav, ali je jako lijep. Rijetko je naseljen i većina ljudi koji tamo imaju kuće su stravično bogati. Da nije njih, otok bi vjerovatno bio napušten kao i većina drugih otoka u Mainu, jer je selo jako maleno. A svi stanovnici rade – oni su ribolovci na jastoge, ali uglavnom rade kao domari… Struja je tamo jako nestabilna. Prije dva ljeta jedan sat smo je imali, drugi nismo. A ja sam bila tamo sa dvije električne pisaće mašine i nisam mogla nastaviti da radim. U prodavnici – osamnaest milja od kopna – je bio crtež čovjeka u željezariji koji govori „Treba mi produžni kabl dug osamnaest milja!“. Prošle godine se jesu uspjeli prikopčati na kopno – položili su kablove. Ali ipak struja i dalje ponekad nestaje.
SPIRES
Dakle, pišete na pisaćoj mašini?
BISHOP
Prozu mogu pisati na mašini. Poeziju ne. Niko ne može pročitati moj rukopis tako da i pisma pišem na njoj. Ali konačno sam se naučila da na njoj pišem prozu i onda puno ispravljam. A za poeziju koristim olovku. Kada sam negdje na pola, ponekad ću otipkati nekoliko stihova da vidim kako izgledaju.
William Carlos Williams je pisao isključivo na pisaćoj mašini. Robert Lowell je printao – nikada nije naučio da piše. Sve je printao.
SPIRES
Nikada niste bili tako plodna spisateljica kao mnogi od vaših savremenika. Da li započnete puno pjesama ali završite samo neke?
BISHOP
Da. Teško meni, ali da. Započinjem mnogo toga i onda odustajem. Zadnjih nekoliko godina nisam pisala baš puno zbog predavanja. Sada, kada sam slobodna i kada imam Guggenheima, nadam se da ću raditi mnogo više.
SPIRES
Koliko vam je trebalo da završite „Irvasa“?
BISHOP
To je bilo smiješno. Počela sam davno – prije barem dvadeset godina – imala sam taj svežanj papirića, prva dva ili tri stiha, i posljednji.
SPIRES
To je tako zanesena pjesma. Kreće se gotovo kao što se kreće autobus.
BISHOP
To je tačno. To putovanje autobusom se odigralo prije nego što sam otišla u Brazil. Išla sam posjetiti tetku. Ustvari, ušla sam u pogrešan autobus. Stigla sam na pravo odredište ali ne onako brzo kao što je trebalo biti. Putovali smo okolo i sve je bilo upravo onako kako opisujem, osim što kažem „sedam rođaka“. Mada, oni ustvari nisu bili rođaci, nego razni posinci i tako dalje, ali to je jedina stvar koja nije sasvim istinita. Željela sam da je završim jer mi se dopadala, ali nikako nisam mogla da uhvatim srednji dio, da povežem te stihove. I onda, dok sam još živjela u Cambridgeu zamoljena sam da napišem pjesmu za Phi Beta Kappa sa Harvarda. To mi je bilo drago i sjetila sam se da imam još jednu nedovršenu pjesmu. Bila je o kitovima, i isto napisana jako davno. Bojim se da je nikada neću objaviti jer bi izgledalo kao da želim da budem aktuelna, kitovi su sada aktuelna „stvar“.
SPIRES
Ali, da li ste je završili?
BISHOP
Mislim da bih je mogla lako završiti. Ponijet ću je u Maine. Mislim da ću je datirati, inače mi niko neće vjerovati da sam je započela tako davno. Ali tada, ipak, nisam mogla naći tu o kitovima – to je bila, mislim ’73. ili ’74. – pa sam iskopala ovu „Irvas“ i pomislila da možda mogu nju završiti, što sam i uradila. Na dan ceremonije za Phi Beta Kappa (kojoj nikada nisam mogla prisustvovati dok sam bila studentica) sjedili smo na platformi u Sanders teatru. I čovjek koji me je zamolilo da napišem pjesmu se nageo preko predsjednika prema meni i prošaptao: „Kako se zove tvoja pjesma?“ Rekla sam „The Moose, M-o-o-s-e“ (Irvas, op.p.), a on se ustao i najavio me: „Sada će nam gospođica Bishop pročitati pjesmu pod nazivom The Moos“ (Mukanje, op. p.). Zaledila sam se, a i kapa mi je bila prevelika. I poslije je u novinama pisalo: „Gospođica Bishop je pročitala pjesmu pod nazivom Irvas i svezica na njenoj akademskoj kapi se ljuljala pred njenim licem kao brisač na automobilu!“
Glee Club je nastupio nakon nas i pjevali su prilično loše, svi smo to pomislili. Moj prijatelj, koji nije mogao doći jer je radio u jednoj od harvardskih kuća, i koji je poznavao neke od momaka iz Glee Cluba, pitao je jednog od njih kada su došli nazad po svoje crvene jakne: „Pa, kako je prošlo?“ A on je odgovorio: „Oh, pa bilo je u redu samo nismo dobro pjevali“ – što je bila istina – a onda je dodao: „I neka žena je pročitala pjesmu“. A moj prijatelj je upitao: „Kakva je bila?“ A ovaj je odgovorio: „ Pa, bila je dobra koliko poezija može biti dobra!“
SPIRES
Da li ste ikada napisali pjesme koje su vam došle kao darovi? Pjesme koje su izgledale kao da se same od sebe pišu?
BISHOP
Oh, da. Desi se to povremeno. Cijeli život sam željela da napišem vilanelu ali nikada nisam mogla. Započela bih ali iz nekog razloga nikada nisam mogla završiti. A onda jednoga dana, nisam mogla vjerovati – bilo je kao da pišem pismo. Bila je ta jedna rima koju nisam mogla uhvatiti, koja je završavala na e-n-t i moj prijatelj, pjesnik Frank Bidart, je došao kod mene i rekla sam mu: „Frank, daj mi rimu“. Dao mi je riječ ko iz topa i stavila sam je u pjesmu. Ali ni on, ni ja se ne možemo sjetiti koja je to bila riječ. Ali takve stvari se ne dešavaju previše često. Možda neki pjesnici uvijek tako pišu. Ne znam.
SPIRES
Zar vi niste smišljali rime za Marianne Moore?
BISHOP
Da, kada je radila prevode La Fontainea. Nazvala bi me i čitala mi nešto, kada sam bila u New Yorku – mada sam većinu vremena bila u Brazilu – i rekla da joj treba rima. Govorila je da se jako divi rimama i metrici. Ponekad je bilo teško odgonetnuti da li vas zafrkava ili ne. Bila je dijelom Keltkinja da je mogla sebi dozvoliti da bude pomalo misteriozna u ovakvim stvarima.
SPIRES
Kritičari često govore da su vaše skorije pjesme manje formalne, više „otvorene“ da tako kažem. Za Geografijiu III kažu da u njoj ima više „vas“, da je tu cijeli raspon osjećaja. Da li se slažete sa takvim viđenjima?
BISHOP
To je što kritičari kažu. Nikada nisam napisala stvari koje bih željela napisati, one kojima sam se divila cijeli život. Možda niko to nikada i ne uradi. Kritičari govore najnevjerovatnije stvari!
SPIRES
Čitala sam kritiku o vama koju je napisala Anne Stevenson. Ona kaže da je u vašim pjesmama priroda neutralna.
BISHOP
Da, sjećam se te riječi – neutralna. Nisam bila sigurna šta ona pod tim misli.
SPIRES
Mislim da je ona možda željela reći da ako je priroda neutralna onda nema nikakvog duha ili sile koja upravlja.
BISHOP
Neko slavan – ne mogu se sjetiti ko – neko izuzetno slavan je jednom bio upitan ako bi mu bilo dato da jedno pitanje postavi Sfingi i dobije odgovor, koje pitanje bi to bilo. I on je rekao: „Da li priroda radi za nas ili protiv nas?“ Ja, ustvari, nikada nisam mislila ni da je ovako niti onako. Volim prirodu, morske obale pogotovo, i da mogu voziti vjerovatno bih živjela na selu. Nažalost, nikada nisam naučila voziti. Kupila sam dva auta. Barem to sam uradila. Imala sam MG godinama u Brazilu, koji sam obožavala. Živjeli smo na vrhu planine, i uzelo bi po sat vremena da dođemo negdje gdje mogu učiti vožnju. A niko zaista nije imao vremena da uzme slobodno poslijepodne i meni daje časove vožnje. Tako da nikada nisam položila. A u Riu svakako nikada ne bih vozila. A ako ne vozite, na selu ne možete živjeti.
SPIRES
Da li ovdje imate sliku koju je naslikao vaš ujak? Onu „velika skoro kao stara dolarska novčanica“ o kojoj ste govorili u „Pjesmi“?
BISHOP
Oh, naravno. Želite li je vidjeti? Nije dovoljno dobra da bih je objesila. Ustvari, on je bio moj pra-ujak. Nikada ga nisam upoznala.
SPIRES
Krave su ovdje zaista samo jedan ili dva poteza kista!
BISHOP
Malo sam pretjerivala. U pjesmi postoji detalj kojeg nema na slici. Sad se ne mogu sjetiti tačno koji. Moj ujak je uradio još jednu sliku kada je imao četrnaest ili petnaest godina, o kojoj sam pisala u jednoj ranoj pjesmi [“Large Bad Picture”]. Ujna koja je živjela u Montrealu je imala obje te slike i bile su obješene u njenom hodniku. Umirala sam od želje da ih imam i jednom sam čak otišla tamo želeći da ih kupim, ali mi ih nije htjela prodati. Bila je prilično škrta. Umrla je prije nekoliko godina. Ne znam kod koga je sada ona veća.
SPIRES
Kada ste me vodili da mi pokažete radnu sobu, primijetila sam da u hodniku visi „shadow box“ (kutija sjena, op.p.). Je li od Josepha Cornella?
BISHOP
Ne, tu sam ja napravila. To je jedan od mojih malih radova. Govori o smrtnosti novorođenčadi u Brazilu. Zove se Anjinhos, što znači „mali anđeli“. Tako nazivaju bebe i malu djecu koja umru.
SPIRES
Koje je značenje tih raznih predmeta u kutiji?
BISHOP
Pronašla sam dječiju sandalu, davno, lutajući po plaži istočno od Ria jednog Božića i konačno sam odlučila da nešto uradim sa njom. Duda je bila od jarko-crvene gume. Prodaju ih u velikim bocama i teglama po apotekama u Brazilu. Odlučila sam da ona ne može biti crvena, pa sam je indijskom tintom obojila u crno. Nećak mog prijatelja Brazilca, vrlo pametan mladi čovjek, je navratio dok sam ovo radila. Doveo je sa sobom dva američka rock muzičara i pričali smo, i pričali satima, i nije mi palo na pamet da objasnim šta radim cijelo to vrijeme dok su tu. Kada su otišli, pomislila sam: „Bože, oni sigurno misle da sam neka vještica!“
SPIRES
Šta je sa tim malim zdjelama i tavama punim riže?
BISHOP
Oh, to su samo stvari kojim bi se djeca igrala. A naravno i, riža i crni grah su ono što Brazilci jedu svaki dan.
Cornell je odličan. Prvi put sam vidjela Medici Slot Machine kada sam bila na fakultetu. Oh, oduševila sam se. Kad samo pomislim da sam onda nešto od toga mogla i kupiti. On je bio vrlo čudan. Zaljubljivao se u operne pjevačice i balerine. Kada sam, prije dvije godine, pogledala njegov šou u New Yorku skoro sam se onesvijestila, jer je jedna od mojih omiljenih knjiga upravo knjiga koju je i on volio i iskoristio. To je mala knjiga engleskog naučnika koji je pisao za djecu, o mjehurićima od sapuna. [Soap Bubbles: Their Colours and the Forces which Mold Them, Sir C. V. Boys, 1889].
Njegova sestra mi je počela pisati kada je pročitala pjesmu Octavio Paza o Cornellu, koju sam ja prevela. (Ona ne čita španski.) Poslala mi je njemačko-francusku gramatiku s kojom je on navodno namjeravao nešto uraditi, ali nikada nije. Mnogo stranica je bilo presavijeno u oblik zvijezde i na njima su bile oznake načinjene crvenom tintom… Živio je u onome što se zvalo Elysian Park (Rajski park op.p.). Užasno je čudno živjeti na takvoj adresi.
SPIRES
Do nedavno ste bili jedna od nekoliko američkih pjesnika koji ne zarađuju za život predavanjima ili čitanjima. Šta vas je natjeralo da odlučite da počnete raditi oboje?
BISHOP
Nikada u životu nisam željela da predajem. A konačno sam to počela raditi jer sam željela otići iz Brazila i bio mi je potreban novac. Od 1970. sam doslovno preplavljena pjesmama koje mi ljudi šalju. Počnu sa tim kada znaju da sam u zemlji. Dobivala sam ih i u Brazilu, ali ne toliko. Češće su se gubile u pošti. Ne vjerujem u podučavanje pisanja poezije uopće, ali to je ono što žele od vas. I onda tokom jedne sedmice vidite toliko pjesama, da sasvim izgubite osjećaj da prosudite o njihovoj kvaliteti.
A što se tiče čitanja, imala sam čitanje 1947. u Wellesley koledžu, dva mjeseca nakon što je izašla moja prva knjiga. I danima prije toga sam bila bolesna. Oh, to je bilo apsurdno. A onda sam imala još jedno u Washingtonu ’49. i ponovo sam bila bolesna danima unaprijed i niko me nije mogao čuti dok sam govorila. I onda to nisam radila narednih dvadeset i šest godina. Sada mi to više ne smeta. Pomalo sam prevazišla stidljivost. Mislim da predavanja tu pomažu. Primijetila sam da profesori nisu stidljivi. Prije da su agresivni. Ili u konačnici to postanu.
SPIRES
Da li ste kao studentica ikada išli na časove kreativnog pisanja?
BISHOP
Kada sam bila na Vassaru bila sam uzela književnost šesnaestog, sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, i još jedan predmet o romanu. To su predmeti za koje morate puno čitati. Mislim da uopće ne vjerujem u učenje kreativnog pisanja. Nije ih ni bilo kada sam ja bila tamo. Postojao je kurs za pisanje poezije, a i to je bila večernja škola i nije se ocjenjivala. Nekoliko mojih prijatelja je išlo, ali ja nisam nikada.
Riječ kreativno me užasno nervira. Ne sviđa mi je da na to gledam kao na terapiju. Prije nekoliko godina sam bila u bolnici i neko mi je dao knjigu Rose, Where Did You Get That Red? Kennetha Kocha. I istina je da djeca nekada pišu prelijepe stvari, slikaju prelijepe slike, ali ja mislim da bi ih trebalo obeshrabriti. Kako ja vidim i čujem, broj studenata Engleske književnosti enormno opada. A istovremeno broj ljudi koji se žele upisati na časove kreativnog pisanja sve više raste. Obično budu po dva ili tri takva predmeta na Harvardu svake godine. Dobijem po četrdeset aplikacija na deset ili dvanaest mjesta. Ili pedeset. Sve više i više. Ne znam da li to rade jer si ne mogu pomoći, ili šta.
SPIRES
Mislim da ljudi žele biti u stanju reći da rade nešto kreativno poput pravljenja keramike ili pisanja poezije.
BISHOP
Upravo sam se, sada u martu, vratila sa čitanja u Sjevernoj Karolini i Arkansasu, i kunem se ako vidim još jedan komad ručnog rada počet ću vrištati! Mislim da se trebamo vratiti na mašine. Konačno, ograničen je broj kožnih kaiševa koje možemo iskoristiti. Izvinjavam se. Možda i vi sami radite nešto takvo.
SPIRES
Da li vam mnogo nepoznatih ljudi šalje svoju poeziju?
BISHOP
Da. Vrlo je teško odlučiti šta uraditi sa tim. Ponekad odgovorim. Neki dan sam dobila pismo obožavatelja i bilo je predivno. Napisano dječijim rukopisom. Njegove ime je Jimmy Sparks, i šesti je razred. Rekao je da je njegov razred sastavljao zbirku raznih pjesama i da su mu se moje jako svidjele – spomenuo je tri – jer su se rimovale i jer su bile o prirodi. Njegovo pismo je bilo tako slatko da sam mu poslala razglednicu. Mislila sam da je trebao da me pita da mu pošaljem pjesmu napisanu rukom ili fotografiju – škole to stalno rade – ali on nije spomenuo ništa takvo, pa sam sigurna da je bio zaboravio svoju misiju.
SPIRES
Koje tri pjesme su mu se svidjele? “Sprudnik“?
BISHOP
Da, i još jedna o ogledalu i mjesecu, koja se zove „Insomnija“, i za koju je Marianne Moore rekla da je jeftina ljubavna pjesma.
SPIRES
Ona koja završava sa „… i ti me voliš“?
BISHOP
Da. Nikad mi se to nije sviđalo. Skoro da sam taj stih izostavila. Ali prošle godine je Elliott Carter uglazbio tu pjesmu, zajedno sa još pet mojih drugih pjesama i mnogo je bolje zvučalo otpjevano. Da, Marianne se to uopšte nije sviđalo.
SPIRES
Možda joj se nije sviđao zadnji stih.
BISHOP
Ne mislim da je ikada vjerovala u takav način govorenja o emocijama.
SPIRES
Vratiću se, na trenutak, na vaša predavanja, da li ste mijenjali nastavni program i zadatke kada ste podučavali na Harvardu? Naprimijer, pisanje vilanele?
BISHOP
Da, napravila sam bila cijelu listu sedmičnih zadataka koje sam davala razredu; ali svake dvije ili tri sedmice sam im davala slobodnu temu i mogli su predati šta god žele. Nekada su toliko pisali da sam morala proglasiti moratorij i reći: „Molim vas, niko ne smije napisati pjesmu dvije sedmice!“
SPIRES
Mislite li da možete generalizovati i reći da pisci početnici bolje pišu kada se drže zadate forme?
BISHOP
Ne znam. Radili smo sekstine – počeli smo jednom na času tako što smo izvlačili riječi iz šešira – i voljela bih da to nikada nisam predložila jer je to kasnije preplavilo Harvard. Kasnije, u aplikacijama za moj predmet, dobivala bih desetine sekstina. Studenti su izgleda mislili da mi je to omiljeno – a nije.
SPIRES
Jednom sam pokušala napisati sekstinu o ženi koja po cijeli dan gleda sapunice.
BISHOP
Da li ste ih gledali dok ste bili na fakultetu?
SPIRES
Ne.
BISHOP
E, čini se da je to bio trend na Harvardu. Prije dvije ili tri godine držala sam predavanja o prozi i otkrila da moji studenti svako jutro i popodne gledaju sapunice. Ne znam kada su učili. Tako da sam dvije ili tri i sama pogledala da vidim o čemu se tu radi. Bile su dosadne. A tek te reklame! Jedan student je napisao priču o nekom starcu koji je očekivao neku staricu na večeri (a ona je ustvari bila duh), i polirao je tanjir sve dok u njemu nije ugledao svoje lice. Bilo je to prilično dobro urađeno, tako da sam im dio pročitala naglas i rekla: „Ali gledajte, ovo je nemoguće. Nikada ne možete vidjeti svoje lice na tanjiru.“ A cijeli razred je uglas rekao:“Joy!“ Pitala sam: „Šta? O čemu vi pričate?“. E, pa izgleda da ima neka reklama za Joy deterdžent za suđe u kojoj žena odigne tanjir i vidi – znate tu reklamu? Ali kako god, ne možete! To me jako živciralo. TV je bio stvaran i niko nije primjećivao da to nije stvarno. Kao kada je Aristotel bio u pravu i niko vjekovima nije primijetio da žene nemaju manje zuba od muškaraca.
Dok sam živjela u Brazilu prijatelj mi je bio donio mali, crno-bijeli TV. Gotovo odmah smo ga dali našoj kućnoj pomoćnici jer smo ga gledali samo onda kada su se davale stvari poput političkih govora ili kada su se spremale revolucije. A ona je bila oduševljena. Spavala je držeći ga na krevetu! Mislim da joj je jako puno značio jer nije znala čitati. Te godine je išla neka sapunica koja se zvala Pravo na život. Promijenila je cijeli raspored društvenih dešavanja u Riu, jer je išla od osam do devet. Obično se večerava u osam, tako da ste morali jesti ili ranije, da kućna pomoćnica može gledati Pravo na život, ili puno kasnije, kada završi. Mi bismo večerali oko deset da bi Joanna mogla gledati tu stvar. I na kraju sam bila odlučila da i ja to moram vidjeti. To je postala šik stvar za raditi i svi su pričali o tome. Bila je apsolutno užasna! Meksička i sinhronizovana na portugalski. Vrlo sladunjava i vrlo sablasna. Leševi u kovčezima, čuda, časne sestre, čak incest.
Imala sam prijatelje u Belo Horizonte, i njihova majka i kuharica i unučad bi gledali sapunice, telenovele kako su ih zvali, svaku noć. Kuharica bi se toliko uzbudila da bi pričala sa ekranom: „Ne! Ne! Ne radi to! Znaš da je on loš čovjek, Doña ta i ta!“ Oni bi se svi toliko uzbuđivali da bi plakali. Isto sam znala dvije starice, sestre, koje su imale TV. One bi plele i plele i gledale to i plakale i onda bi jedna od njih ustala i rekla: „Izvinjavam se, moram u kupatilo“ televizoru!
(Kraj 1. dijela)
Prevela: Senka Marić
