SPIRES
Kada ste 1956. dobili Pulitzerovu nagradu živjeli ste u Brazilu, zar ne?
BISHOP
Da, to je bilo jako zanimljivo. Živjeli smo na vrhu planine – skroz gore u zraku. Bila sam sama u kući sa Mariom, kuharicom. Prijateljica je otišla na pijacu. Telefon je zazvonio. Bio je to novinar iz Američke ambasade i na engleskom je upitao sa kim razgovara, a naravno vrlo rijetko ste mogli čuti nekoga ko govori engleski. Rekao je: „Da li znate da ste dobili Pulitzerovu nagradu?“ Mislila sam da je to neka šala. Rekao je: „Oh, ma dajte“. I onda: „Zar me niste čuli?“ Telefonska veza je bila jako loša i on mi se gubio. A ja sam rekla: „Oh, to ne može biti.“ Ali rekao je da to nije šala. Nisam mogla impresionirati Mariu ovom viješću, a osjećala sam da je moram podijeliti, pa sam strčala niz planinu, nekih pola milje ili tako nešto, do susjedne kuće, ali tamo nije bilo nikoga. Pomislila sam da trebam uraditi nešto da proslavim, popiti čašu vina ili šta god. Ali sve što sam mogla naći u toj kući mojih prijatelja, bili su neki keksi iz Amerike, neki grozni čokoladni keksi – Oreos, mislim – pa sam pojela dva. I to je kako sam proslavila Pulitzerovu nagradu.
Narednog dana je bila slika u popodnevnim novinama – te stvari u Brazilu se uzimaju jako ozbiljno – a i narednog dana kada je moja prijateljica ponovo išla na pijacu. To je velika natkrivena pijaca sa tezgama sa svakakvom robom, i tu je bio i prodavač povrća kod kojeg je ona uvijek kupovala. Pitao je: „Zar nije bila jučer u novinama slika Doña Elizabetchy?“ Ona mu je rekla: „Da, jeste, dobila je nagradu.“ A on je kazao: „Znate, to je nevjerovatno! Prošle sedmice se Señora (Neka) okušala na biciklu i ona je isto pobijedila! Moje mušterije su jako sretne!“ Zar to nije fantastično?!
SPIRES
Voljela bih da malo govorimo o vašim pričama, posebno o „Na selu“, koja me oduvijek oduševljavala. Da li, pored onih očitih, postoje neke posebne veze među temama u vašim pričama i pjesmama? U „strategiji napada“ na njih, možda?
BISHOP
One su jako povezane. Mislim da su neke od priča koje sam napisala ustvari pjesme u prozi i ne baš jako dobre priče. Imam četiri o Novoj Škotskoj. Jedna je lani objavljena u Southern Review. Sada radim na jednoj dugačkoj i nadam se da ću je završiti ovog ljeta… Sa pričom „Na selu“ je bilo čudno. Pravila sam bilješke na komadićima papira, a bila sam na velikoj dozi kortizona – ponekad imam užasno jaku astmu – i tada vam ne treba nimalo sna. Osjećate se odlično dok vas drži, ali kad vas spusti užasno je. Tako da nisam mogla puno spavati i cijelu noć sam sjedila u tropskoj vrućini. Mislim da je priča došla od kombinacije kortizona i đina i tonika koji sam pila u sred noći. Napisala sam je za dvije noći.
SPIRES
To je nevjerovatno! To je jako duga priča.
BISHOP
Izuzetno. Voljela bih da to mogu ponoviti, ali ako je ikako moguće nikada više neću uzeti kortizon.
SPIRES
Uvijek me je zanimalo kako različiti pjesnici prilaze pisanju o svom djetinjstvu.
BISHOP
Svi to rade. Pretpostavljam da se tome ne može pomoći. Tada sve posmatrate sa strahom. Primjećujete svakojake stvari, ali niste u stanju da ih povežete. Moja sjećanja na neke od tih dana su bistrija od onih na neke stvari koje su se desile, recimo, ‘1950-tih. Ali ipak ne mislim da bi od pisanja o djetinjstvu trebao praviti kult. Uvijek sam to pokušavala zaobići. Ali moram reći da sam i ja ipak malo pisala o tome. Četrdesetih sam jedno vrijeme povremeno išla kod psihoterapeutkinje, bila je to jedna jako fina žena, posebno zainteresovan za pisce, pisce i crnce. Ona je rekla da je nevjerovatno što se sjećam svari koje su mi se dešavale kada su mi bile dvije godine. To je inače vrlo rijetko, ali valjda često kod pisaca.
SPIRES
Znate li šta je vaše najranije sjećanje?
BISHOP
Mislim da se sjećam kako učim hodati. Majka mi nije bila tu i baka me je ohrabrivala da hodam. To je bilo u Kanadi, i ona je, poput svih starica tamo, imala puno biljaka u prozoru. Sjećam se te zelene izmaglice biljaka i kako baka drži moje ruke. Mora da sam se progegala. Čini mi se da je to sjećanje. Vrlo je mutno. Godinama kasnije sam to ispričala mojoj baki i ona je rekla: „Jeste, naučila si da hodaš dok je tvoja majka bila kod nekoga u posjeti“. Ali prohodate sa godinu, je li tako?
Sjećam se i kako me majka vodi na vožnju čamcima u obliku labuda u Bostonu. Mislim da su mi tada bile tri godine. To je bilo prije nego što smo se vratili u Kanadu. Majka je bila odjevena u crno – kao i sve udovice u to doba. U kesici je imala mješavinu kikirikija i grožđica. Okolo su plivali pravi labudovi. Ne mislim da ih više ima tamo. Jedan labud nam je prišao i ona ga je hranila a on ju je ujeo za prst. Možda mi je samo tako rekla, ali ja sam joj povjerovala jer je skinula crnu rukavicu i rekla: „Gledaj“. Prst je bio rasječen. Bila sam oduševljena! Robert Lowell je stavio te čamce u obliku labuda u dvije ili tri njegove Lord Weary’s pjesme.
SPIRES
Vaše djetinjstvo je bilo teško, a u toliko vaših priča i pjesama o tom vremenu postoji iznimna lirska kvaliteta jednako kao i veliki osjećaj gubitka i tragedije.
BISHOP
Moj otac je umro, a majka mi je poludjela kada su mi bile četiri ili pet godina. Mislim da su me svi moji rođaci jako sažalijevali i pokušavali su da za mene urade najbolje što su mogli. I mislim da jesu. Živjela sam sa bakom i djedom u Novoj Škotskoj. Onda sam živjela vrlo kratko sa drugima bakom i djedom u Worcesteru, u Massachusettsu, i užasno se razboljela. To je bilo kada mi je bilo šest i sedam. Onda sam živjela sa majčinom starijom sestrom u Bostonu. A u Novu Škotsku sam išla ljeti. Kada mi je bilo dvanaest ili trinaest bila sam dovoljno samostalna da mogu ići u ljetni kamp u Wellfleetu, sve dok sa petnaest ili šesnaest nisam otišla na školovanje. Tetka mi je bila jako posvećena i bila je krasna osoba. Bila je udana i nije imala djece. Ali moj odnos sa porodicom – uvijek sam bila neka vrsta gosta, i mislim da sam se tako uvijek i osjećala.
SPIRES
Da li je adolescencija bila mirniji period?
BISHOP
Bila sam jako romantična. Jednom sam hodala od Nauset Light – mislim da to više ne postoji – što je početak zgloba (Cape Coda) do vrha, Provincetowna, sasvim sama. Uzelo mi je cijelu noć i dan. Povremeno sam ulazila u vodu i plivala ali u to vrijeme plaža je bila sasvim napuštena. Na crnoj obali nije bilo ničega, nikakvih građevina.
SPIRES
Koliko vam je tada bilo godina?
BISHOP
Sedamnaest ili osamnaest. Zato se ne mogu nikada vratiti tamo – ne mogu da podnesem kakvo je to sada… Nisam bila u Nantucketu od – pa, mrzi me i reći. Na zadnjoj godini fakulteta sam otišla tamo za Božić sa mojim tadašnjim momkom. Niko nije znao da smo tamo. Bilo je to divno, romantično putovanje. Otišli smo dan nakon Božića i ostali oko sedmicu. Bilo je užasno hladno ali prelijepo. Išli smo u duge šetnje po pristaništima. Odsjeli smo u jako finom pansionu i mislili smo da će nas gazdarica vjerovatno izbaciti (bili smo jako mladi i takve stvari u to vrijeme nisu bile tako uobičajene). Imali smo bocu šerija ili nečega jednako bezazlenog. Na Novu godinu, oko deset sati navečer neko je zakucao na vrata. Bila je to gazdarica sa tacnom vrućih grogova! Ušla je i divno smo se družili. Znala je ljude koji drže muzej pa su ga otvorili za nas. Tamo ima nekoliko predivnih muzeja.
SPIRES
Čula sam priču da ste jednom proveli noć na drvetu u Vassaru, ispred Cushing spavaonice. Je li to istina?
BISHOP
Da, to sam bila ja, ja i prijateljica čijeg se imena ne sjećam. Zaista smo bili lude, a to drveće je bilo kao stvoreno za penjanje. Odlično sam se znala penjati po drveću. Oh, vjerovatno smo bile odustale oko tri ujutro. Kako se to uopće pročulo? Ne mogu ni zamisliti! Nakon toga smo prestali biti prijateljice. Ustvari, ona je pozvala dva momka iz West Pointa da dođu na vikend i našla sam se zaglavljena sa ovim mladićem u – (ruke joj u zraku crtaju zamišljeni ogrtač i uniformu) – najdosadniji momak ikad! Nisam znala šta da pričam! Skoro sam poludjela. Mislim da sam ne neki način ostavila prijateljicu tada… Živjela sam u velikoj sobi na ćošku, na zadnjem spratu Crushinga i izgleda da sam se kasno registrovala, jer sam imala cimerku koju nikada nisam željela imati. Čudnu djevojku koja se zvala Constance. Sjećam se da je cijela njena polovina sobe bila dekorisana motivima pasa terijera – jastuci, slike, rezbarije i fotografije. A moja je bila poprilično gola. Osim što ni ja vjerovatno nisam bila dobra cimerka, jer sam u to vrijeme imala teoriju da svako treba zapisivati sve svoje snove. Da je to način da se piše poezija. Tako da sam zapisivala sve snove u teku i mislila da ako pred spavanje pojedete puno groznog sira imat ćete interesantne snove. Došla sam u Vassar sa šerpom – bez poklopca – Roquefort sira koju sam držala na dnu moje police sa knjigama… Mislim da svi budemo ekscentrični u tim godinama. Čula sam da je Oxford Auden spavao sa revolverom pod jastukom.
SPIRES
Da li ste se, kao mlada žena, osjećali kao književnica?
BISHOP
Ne, to se jednostavno desi bez vašeg razmišljanja o tome. Nikada nisam planirala ići u Brazil. Nikada nisam planirala ništa od svega ovoga. Bojim se da se u mom životu sve jednostavno desilo.
SPIRES
Volimo misliti da postoje razlozi –
BISHOP
Da, zbog kojih ljudi planiraju unaprijed, postoje, ali bojim se da ja to stvarno ne radim.
SPIRES
Ali oduvijek vas je zanimalo pisanje?
BISHOP
Pisala sam od kako sam bila dijete, ali kada sam otišla na Vassar htjela sam biti kompozitor. Studirala sam muziku u Walnut Hillu i imala prilično dobrog učitelja. Godinu dana sam učila kontrapunkt i svirala klavir. U Vassaru ste jednom mjesečno morali svirati pred publikom. E, to me je ustravljivalo. Zaista sam se osjećala bolesno. Tako da sam svirala jednom i onda odustala od klavira jer to nisam mogla podnijeti. Ne mislim da bi mi sada to smetalo, ali više ne znam svirati klavir. Tako da sam se naredne godine prebacila na engleski.
Bio je to vrlo književan odsjek. Mary McCarthy je bila na godini ispred mene. Eleanor Clark je bila u mojoj grupi. I Muriel Rukeyser, tokom prve godine. Pokrenule smo magazin za koji ste možda čuli, Con Spirito. Mislim da sam tada bila na trećoj godini. Bilo nas je šest ili sedam – Mary, Eleanor Clark i njena starija sestra, moje prijateljice Margaret Miller i Frani Blough i nekoliko drugih. To je bilo za vrijeme prohibicije, i išle bismo u grad u prodavnicu pića i pile vino iz šoljica za čaj. To je bio naš veliki porok. Grozno! Većina nas je bila poslala tekstove u Vassar Review i bila odbijena. Sve je bilo vrlo staromodno u to vrijeme. To nas je naljutilo jer smo mi mislile da smo dobre. Tako da smo pomislile: E pa, onda ćemo mi pokrenuti naš vlastiti časopis. I pomislile smo da bi bilo lijepo da bude anoniman, pa smo tako i uradile. Nakon trećeg broja u Vassar Review su se predomislili i nekoliko naših urednika je počelo uređivati i za njih i objavljivali su naše tekstove. Ali jako smo uživale dok je trajalo.
SPIRES
U jednom drugom intervjuu sam pročitala da ste se nakon koledža upisali ili spremali upisati na Cornell medicinski fakultet.
BISHOP
Mislim da sam bila sakupila sve formulare. To je bila godina kada sam završila Vassar. Ali onda sam otkrila da bih morala imati i njemački, a već sam jednom bila odustala od njemačkog, jer mi je bio jako težak. I morala bih imati još jednu godinu hemije. Već sam bila objavila nekoliko stvari i mislim da me je Marianne [Moore] obeshrabrila i nisam otišla. Umjesto toga sam otišla u Evropu.
SPIRES
Da li je Depresija tridesetih imala puno utjecaja na život studenata?
BISHOP
Svi su kao pomamljeni pokušavali naći posao. Svi intelektualci osim mene su bili komunisti. Ja sam uvijek bila jako perverzna pa sam se umjesto toga dala na T.S.Eliota i anglo-katolicizam. Ali duh tog vremena je bio jako radikalan. Zanimljivo je to bilo. Djevojka koja je bila najveći radikal – bila je na godini ispred moje – je bila udana godinama za jednog od glavešina Time-Lifea. Zaboravila sam mu ime. Bio je jako poznat i nije mogao biti konzervativniji. On piše šokantne uvodnike. I sad je mogu vidjeti kako stoji ispred biblioteke sa defom i sakuplja novac za ovu ili onu stvar.
SPIRES
Željeli ste biti kompozitor, doktorica i književnica – kako ste sve to spojili?
BISHOP
Oh, pa bila sam zainteresovana za sve te stvari. Najviše bih voljela biti slikarica, mislim. Nikada ustvari nisam sjela i rekla sebi: Bit ću pjesnikinja. Nikada u životu. Još uvijek se čudim što ljudi misle da jesam. Počela sam objavljivati na četvrtoj godini, mislim, i sjećam se da je prvi ček koji sam dobila bio na trideset i pet dolara i da je to bio prilično uzbudljiv trenutak. Bio je isplata od nečega što se zvalo The Magazine, iz Kalifornije. Objavili su pjesmu, objavili su priču – oh, kako bih voljela da se te pjesme nikada nisu objavile! Užasne su! Pokazala sam ček mojoj cimerki. Radila sam na novinama, The Miscellany – i zaista sam bila, ne znam, misteriozna. U odboru novina su sjedili i pričali o tome kako da budu objavljeni i tako dalje. A ja sam samo šutjela. Bilo me stid. I dalje je. Nema ništa neprijatnije od biti pjesnik, zaista.
SPIRES
Posebno je teško, kada nekoga tek upoznajete, reći da je to ono čime se bavite. .
BISHOP
Prošle sedmice smo prijateljica i ja posjetile jednu divnu ženu koju znam u Quebecu. Ima sedamdeset i četiri ili pet. I nije rekla ovo meni nego mojoj prijateljici Alice: „Voljela bih pozvati moju komšinicu, iz te velike kuće pored, na večeru, jer je jako fina, ali ona će sigurno upitati Elizabeth čime se bavi, i ako Elizabeth kaže da piše poeziju, jadna žena neće više moći progovoriti do kraja večeri!“ To je bilo grozno, znate, i mislim da bez obzira koliko mislite da ste skromni ili nevažni, mora da negdje postoji ta neka užasna srž ega da biste se odlučili za pisanje poezije. Nikada je nisam osjetila, ali mora biti da je tu.
SPIRES
Iz pisma koje ste mi poslali, činilo se da ste vrlo obazrivi kada dođe do intervjua. Da li mislite da ste kroz ranije intervjue bili pogrešno predstavljeni? Naprimjer, da je vaš odbijanje da budete uvršteni u ženske antologije bilo pogrešno protumačeno kao neka vrsta neodobravanja feminističkog pokreta.
BISHOP
Uvijek sam se smatrala velikom feministkinjom. Nedavno me je intervjuisala reporterka Chicago Tribunea. Nakon što sam s tom djevojkom razgovarala nekoliko minuta postalo mi je jasno da želi da me prikaže kao „staromodnu“ u odnosu na Ericu Jong i Adrienne [Rich], koje mi se sviđaju, i druge okorjele feministe. A to nije uopšte istina. Konačno sam je upitala da li je ikada pročitala ijednu moju pjesmu. E pa, izgleda da je pročitala jednu pjesmu. Nisam mogla vidjeti kako me može intervjuisati ako ne zna ništa o meni, i to sam joj i rekla. Bila je dovoljno ljubazna da o tome objavi odvojen članak od onog dužeg u kojem je govorila o drugima. Rekla sam da ne vjerujem u propagandu u poeziji. Da to rijetko funkcioniše. A ona je napisala: „Gospođica Bishop ne vjeruje da poezija treba prenositi pjesnikovu ličnu filozofiju“. Tako da sam zvučala kao zadnja budala! Odakle je to izvukla ne znam. Zbog takvih stvari se ljudi unervoze od intervjua.
SPIRES
Da li se generalno slažete sa izborima antologičara? Da li postoje neke pjesme koju su vam omiljene? Kojih nema u antologijama ali biste ih voljeli vidjeti tamo?
BISHOP
Radije bih tamo imala – ma, sve osim „Ribe“! Na to sam proglasila moratorij. Antologičari ponavljaju jedan drugog tako da sam konačno prije nekoliko godina rekla da niko ne može više objavljivati „Ribu“ ukoliko istovremeno ne objave i tri druge, toliko mi je bilo muka od nje.
SPIRES
Još jedno ili dva pitanja. Išli ste u Yaddo nekoliko puta tokom vaše karijere. Da li nalazite da atmosfera u umjetničkoj koloniji pomaže vašem pisanju?
BISHOP
Bila sam u Yaddu dva puta, jednom ljeti na dvije sedmice, i onda na nekoliko mjeseci one zime prije nego što sam otišla u Brazil. Gospođa Ames je tada bila glavna. Nije mi se svidjelo tamo ljeti zbog tog neprekidnog dolaženja i odlaženja, ali zimi je bilo prilično drugačije. Bilo nas je samo šestero, i pukom srećom smo se svi jedni drugima sviđali i bilo nam je jako lijepo. Mislim da sam tokom tog cijelog vremena napisala jednu pjesmu. Prvog puta su mi se, bojim se, svidjele trke konja. Ljeti – mislim da je i sada tako – možete kroz Whitney imanje doći do staza. Prijatelj i ja bismo išli tuda rano ujutro, i onda sjedili pored staza, pili kafu i jeli mufine od borovnica i gledali kako vježbaju konje. Obožavala sam to. Išli smo na dražbe jednogodišnjaka u avgustu i to je bilo prelijepo. Dražba se održavala u velikom šatoru. Dječaci zaposleni u štali su imali bakrene kantice i metle sa barkenim drškama i išli su okolo za ždrijebanima i sakupljali njihov izmet. To je ono čega se najviše sjećam u vezi Yadda.
SPIRES
U vrijeme kada ste bili u Yaddu, bili ste i savjetnica za poeziju u kongresnoj biblioteci, zar ne? Da li je ta godina u Washingtonu bila za vas produktivnija od boravka u Yaddu?
BISHOP
Mučila sam se jer sam cijeli život bila jako stidna. Nekoliko godina kasnije možda bih i uživala, ali u to vrijeme mi se tu nije puno sviđalo. Mrzila sam Washington. Bilo je toliko vladinih zgrada na sve strane, da je izgledao kao Moskva. Imala sam divnu sekretaricu, Phyllis Armsrong , koja mi je puno pomogla. Mislim da je najviše posla ona odradila. Ja bih napisala nešto a ona bi rekla: „Oh, ne, to nije oficijalno“, a onda bi to uzela i ponovo napisala koristeći se tehničkim frazama koje nisu imale nikakvog smisla. Kladile smo se na konje – Phyllis se uvijek kladila duplo. Sjedile bismo i čitale Racing Form, pjesnici su dolazili i odlazili a mi nismo prestajale pričati o našim opkladama!
Svi „preživjeli“ sa tog posla – mnogo ih je već poumiralo – su nedavno bili pozvani da imaju čitanje. Nažalost, bilo nas je samo trinaest.
SPIRES
Moja prijateljica je pokušala naći kartu za to čitanje i rekla da je bila užasna navala.
BISHOP
Bilo mi je kao da sam napastvovana! Ne znam zašto. Nikad nisam bila na nečemu dosadnijem, gorem od tog čitanja. Mislim da smo se bili trebali limitirati na deset minuta. Ja sam se toga držala. Ali onog Jamesa Dickeya niste mogli zaustaviti. Stafford je bio u redu. Nikad ga prije nisam bila slušala, niti srela. Pročitao je jednu kratku pjesmu i zaista me je ganula do suza, tako lijepo ju je govorio.
Ja inače ne volim previše čitanja poezije. Mnogo ću radnije čitati knjigu. Znam da je to krivo. Bila sam samo na nekoliko čitanja poezije koja su bila izdržljiva. Vi ste, naravno, premladi da ste mogli učestvovati u onom ludilu oko Dylana Thomasa…
Kada se radilo o nekom poput Cala Lowella ili Marianne Moore, to je bilo kao da su mi djeca. Užasno bih se nervirala. Nekoliko puta sam išla slušati Marianne i onda konačno više nisam mogla ići jer bih sjedila tamo i doslovno plakala. Ne znam, to je malo neugodno. Plašite se da će napraviti grešku.
Cal je mislio da su na čitanjima najvažniji komentari koje pjesnik pravi između pjesama. Prvi put sam ga slušala prije puno godina u New School for Social Research u maloj, tmurnoj sali. To je bilo sa Allenom Tateom i Louise Bogan. Cal je bio mnogo mlađi od svih ostalih i imao je samo dvije objavljene knjige. Čitao je dugu, beskrajnu pjesmu – zaboravila sam joj ime – o kanadskoj časnoj sestri u New Brunswicku. Zaboravila sam šta je bila poenta pjesme, ali je bila jako, jako duga, i prilično lijepa, pogotovo na početku. E, on je počeo i čitao je jako loše. Govorio je monotono i svi su ga pokušavali razumjeti. Bio je prešao negdje oko dvije trećine kada se nego zaderao: „Požar!“ U hodniku je bio mali požar, ništa veliko, koji je ugašen u roku pet minuta i svi su se vratili na svoja mjesta. A jadni Cal je rekao: „Mislim da je najbolje da počnem ispočetka“, pa je cijelu stvar ponovo pročitao! Ali s godinama je postao puno bolji na čitanjima.
SPIRES
Ne može biti bolji od onoga kako zvuči na ploči koju je nedavno izdao Poetry Center. Prelijepo. I jako duhovito.
BISHOP
Nemam hrabrosti to poslušati.
(Ljeto 1981.)
Prevela: Senka Marić
Fotografija: Alice Helen Methfessel
