(Mr. Gwyn; Alessandro Baricco, V.B.Z. Zagreb, 2015. godina)
Nerijetka je pojava u svjetskoj književnosti da spisateljice/pisci pišu o pisanju, tom mukotrpnom i dugotrajnom procesu koji podrazumijeva sate i dane provedene u posmatranju, osluškivanju. Sve može postati pričom i sve što je priča može postati. Na tankoj granici koja razgraničava stvarni i fiktivnu svijet, stvarnog i književnog lika, nastao je roman talijanskog pisca Alessandra Baricca Mr. Gwyn. Roman govori o četrdeset trogodišnjem piscu Jasperu Gwynu koji obznanjuje da prestaje pisati, povlači se u osamu da bi nakon kratkog premišljanja, traženja mogućnosti u kojima bi se mogao ostvariti, odlučio „pisati portrete“. Kako su putevi pripovjednog teksta u najmanju ruku čudnovati, tako je i njegov pristup stvaralaštvu osamljen i neobičan. Prvi njegov „literarni portret“ je Rebeccin. Rebecca, asistentica njegova agenta, središnji je lik ove pripovijesti. Baricco u ovome romanu prikazuje put od stvarnog do književnog lika, put od stvarnosti do fikcije, put stvaranja. Dok se književni likovi razvijaju, kao nositelji piščevih ideja, istovremeno bivaju likovima svojih svakodnevnih i običnih pripovijesti. Kada piščeva uloga kao stvaraoca u romanu nestane, likovi zažive kao priče, čitatelji i stvaraoci novih priča. Iako će autor kao stvaralac nestati, iako će ih dodirnuti priče o njima samima, likovi se nikada neće odreći svoje priče, ali će Rebecca sama krenuti u potragu za vlastitom pričom, krenut će u potragu za autorom. Rebbeca, lik koji hoda po rubu, čas u svojoj svakodnevnoj priči, potom je čitateljica tajni, književni lik, tragačica za svojom pričom. Priča o njoj, priča je i svih drugih napisanih portreta, prikazujući na taj način kako se priča o nama grana, nije linearna i nikada nije samo jedno djelo.
„portretiranje“ likova
Zanimljivim se čini primijetiti Bariccov slučaj ljubavi i brige prema svojim likovima; tolika briga za priču koju će ispričati književni lik, veća je od priče koju želi ispričati autor. Iako je Mr. Gwyn stalno prisutan dok piše portrete, pripovjedač fokalizira lika. Pisac je u sjeni. Samo pisanje portreta podrazumijeva zajedničko vrijeme, prostor i ugovor o šutnji. Likovi svaki dan nagi provode vrijeme skupa u ateljeu s piscem. Među njima nikada nema razgovora, interakcije, tek posmatranje i posmatrani. To ogoljavanje, prerastanje fizičkog u fiktivno, ulazak i izlazak likova iz stvarnog u fiktivni svijet, najuspjelija je metafora pisanja kao osnovnog motiva ovog romana. Pisanje podrazumijeva ogoljavanje, razumijevanje, tumačenje, traganje, čitatelje u kojima zaživi pripovijedanje/priča. Pisanje je neprestano dodirivanje svijeta. Kao kada se nagi posmatramo u ogledalu, pokušavajući ne skriti pogled, samo se gledati, tako se i čitatelji ogledaju u književnome tekstu.
Čemu priča ako ona nije napisana/ispričana?
Čitatelj, kao vrlo važna figura ovoga romana, neće uspjeti dokučiti tajnu portreta koje izrađuje Mr. Gwyn. Čitatelju neće biti jasno ni kako je on to postigao, ni šta je on napisao.
Čitatelj zapravo čita likove i njihove reakcije na napisano o njima (sve što je napisano o nama, nas se tiče). Čemu priča i pričanje? Hoće li priča nadživjeti čitatelja i je li to svrha pisanja?
Referirat ću na ovome mjestu na izvrstan roman španjolske spisateljice Rose Montero Luđakinja u nama (Disput, 2014. Zagreb) koja se bavi ne samo svim aspektima piščeva života i stvaralaštva, nego je ona autorica svega onoga što je Mr. Gwyn kao pisac proživljavao, a Barricco o tome pisao. Montero kaže da je pisanje stalna borba sa smrću, borba protiv smrti, borba protiv zaborava i da dobar pisac uranja u djelo tražeći odgovore na pitanja o kojima ništa ne zna. Pisanje podrazumijeva netaknutu granicu. Pisanje je stvaranje na granici. Pisanje je tajna. Kada čitatelj/ica jednom otkrije tajnu, pripovijest poput čarolije zaživi u njemu/njoj.
Mr. Gwyn je izvrstan hommage piščevu životu, stvaralaštvu, priči i čitatelju u kojem je priča ćelija ljudskog postojanja. Roman koji će vas zaljubiti u čitanje, u pisanje, nakon kojeg ćete poželjeti čitati, biti daleko negdje s čitateljima koje je isto to zrno samoće negdje dodirnulo.
Jasper Gwyn naučio me da nismo likovi, da smo priče –reče Rebecca. – Ne idemo dalje od zamisli da smo lik upleten u tko zna kakvu pustolovinu, pa makar i u najjednostavniju, ali zapravo bismo trebali shvatiti da smo čitava priča, da nismo taj lik. Mi smo šuma kojom on kroči, zlikovac koji ga prevesla, rasulo oko njega, svi ljudi u prolazu, boje oko njega, zvukovi.
Priče nisu portreti.
Jasper Gwyn mislio je da jesu.
