Sasvim obična stopala. Nema kvrga ni žuljeva, samo pete ispucale na nekoliko mjesta. Kad dođem kući, dobro ću ih potopiti u kupku sa slanom vodom i ruzmarinom te ostrugati ispucale dijelove. Poslije ću utrljati kremu za stopala. Biće kao nova. Čini mi se ipak da je bočni zglob na lijevom stopalu nešto ispupčeniji u odnosu na desni, nekako više strši. Meso je oko rožnatih pločica roskasto-bijelo, a koža na vanjskoj strani stopala prozirna i tanka. Nazirem čitav sistem žila i sudova kroz koje teče moj život. Čvrsti su i tvrdi nokti mekane i vlažne jabučice – oči, tečnije pet pari očiju, čiji je pogled vječno usmjeren prema gore. Oči širom otvorene. Prsti na mojim stopalima plešu, oči se smiju. Ja se smijem. Volim bojiti nokte jarkim, izazivajućim bojama. Bojim svijet šareno. Zavodim. Dvije rupe iz kojih se cijedi gnoj narušavaju čistoću mojih stopala. Načetost. Šta sve mogu moja stopala? Ogledam se u njima. Baletanke koje lebde na pozorišnim daskama, Pume koje melju šljunak pod nogama, cipele na petu koje odzvanjaju po uredskim hodnicima, anatomske papuče koje tabaju tepih od dlaka, gola stopala kojima drobim pijesak pod nogama. Ja sam žena koja se smije. Pogled prikovan za stopala. Zurim u prazno. Gledam, ali ništa ne vidim. Bolno naprežem očne jabučice, vidim ih kako bulje odozdo, očne jabučice bulje u očne jabučice, kao soba s ogledalima u kojoj ne prestaje igra zrcaljenja. Rezultat je uvijek isti – mrak i tišina. Rasutost na bezbroj komadića iz kojih ne znam rekonstruirati iznova sebe te tako nastavljam postojati, ne posjedujući ni jedan atom svog bića. Barem ovaj svjesni dio ne posjeduje samog sebe. Ne pripada samom sebi. Moje raskomadano biće počinje zaudarati i tjera me na povraćanje. Otvori na stopalima šire se. Pogled prikovan za stopala. Ja se smijem. Želim vikati. Posežem za čašom i ispijam crvenkastu tečnost do kraja. Okus sladak-gorak. Žestina u želucu. Prijala bi mi još jedna čašica. Dižem pogled i tražim konobara. Mašem mu. Prilazi mi sa smiješkom. Volim dolaziti ovdje. Konobari mi se uvijek smiješe. Žudim, stjerana sam već́ toliko u kut da moram pokušati pomjeriti granice onim moćima koje posjedujem i izviknuti svoju različitost bez straha hoću li se svidjeti, hoću li biti prihvaćena, ili prognana. Moram, jer sad se već́ radi o preživljavanju, o ostanku u tom “divnom svijetu normalnih”. Možda mi prekoračenje donese put u ludilo koje nije ništa drugo nego samo još jedna nova soba. Opet ispijam crvenkastu tečnost do kraja. Otiskujem se u prostore u kojima ću pronaći način da pređem svoje vlastite granice, da razvalim zidove svoje sobe i ne ostanem grcati se i gušiti u jecajima, vječno prenadražena emocijom, a nesposobna da te impulse negdje utisnem. Možda tako pronađem način da oslušnem i prihvatim svoje glasove, da ovladam nemirima koji me cijepaju. A možda se ćuteći, džepova natrpanih kamenjem, prepustim vodenim tokovima.
Zima je. Ona više ne dolazi u La Mer. Ne znam šta se dogodilo s njom. Nisam joj nikad saznao ni ime. U sebi sam je zvao Mara, žena koja se smije. Uvijek je netremice zurila u svoja stopala. Pogledom bi rijetko zahvatila komad neba ili nas koji smo sjedili za susjednim stolovima. Kao da je ništa drugo nije zanimalo, samo njena stopala. Nekoliko sam ih puta pokušao izbliza vidjeti. Mislim, šta to može biti toliko interesantno na ljudskim stopalima…!? Čak sam jednom, prolazeći pored njenog stola, namjerno ispustio novine, ne bih li, sagnuvši se da ih pokupim, dobio priliku da pobliže osmotrim ta čudesna stopala. Stopala kao i svaka druga. Doduše, njena su bila vrlo lijepa, tanka i nježna. Jedino što je bilo malčice neuobičajeno na njima bile su neke stravično jarke boje na noktima, svaki nokat obojen drugom bojom. Možda je zato stalno gledala u njih? Začudilo me to šarenilo na njenim noktima, s obzirom da je uvijek nosila crno, i samo crno. Sjećam se da sam je mnogo puta poželio vidjeti u nekoj vedrijoj boji. Zamišljao sam kako bi izgledala u ljubičastoj, crvenoj, zelenoj. Čak i kad su s jeseni došli hladniji dani i ulicama odzvanjao topot cipela i čizama, ona je nastavila dolaziti u cipelama otvorenih prstiju. Pomislio sam, mora da je luda. Ko bi normalan u po’ oktobra nosio sandale? Nisam se usudio prići joj. Nisam siguran da li bih to pripisao kukavičluku ili uobičajenoj muškoj nesigurnosti kad su žene u pitanju. Da li sam čekao pravi trenutak, pravu priliku? Izgovori su bili mnogobrojni. Najčešći – sutra ću, sutra je novi dan i ništa ne znači ako moja odluka prenoći.
Sad kad je više nema, kad na njenoj stolici sjedi neko drugi, a na stolu ne stoje velika šolja crne kafe i čašica višnjevače, nedostaje mi toliko da me boli. Uporno dolazim u La Mer, iako mi se mjesto, priznajem, nije nikad naročito ni dopadalo, u nadi da ću je opet vidjeti. Ovaj bih joj put prišao. Potražio bih njen pogled. Smislio bih neku zgodnu uvodnu rečenicu da joj se obratim, da počnem razgovor. Bio bih spreman ispasti i glup i smiješan. Tražim je na ulicama. Možda negdje drugdje pije kafu i višnjevaču. Volio bih ponovo čuti njen smijeh, iako se njen smijeh, zapravo, nije mogao čuti, samo vidjeti. I to samo kad bi gledala u svoja stopala. Volio bih biti njena stopala. Osjećam se krivim što sam na trenutke znao pomisliti da je luda, da nije baš sva svoja. Možda zato više i ne dolazi. Možda su je uplašili i otjerali moji pogledi. Možda je osjetila moje oči na svojoj koži, da je promatram, analiziram, osuđujem, korim, da joj se divim i smatram je prelijepom. Želio sam prodrijeti u njenu nutrinu, golicalo me njeno prisustvo. Njena je pojava imala nevjerovatnu moć́ nad mojim mislima i postupcima koju nisam mogao kontrolirati. Paralizirala me je, i to me je znalo ponekad razljutiti. Znao sam naprasito ustati i otići iz kafića, ostavivši nepopijen čaj na stolu, čak sam jednom zaboravio platiti račun, osjećajući njen smijeh posvuda po sebi. Osjećaj je znao biti tako jak da mi se činilo da sav gorim. Ušao bih pod tuš i snažno trljao kožu, ne bih li je zgulio sa sebe. Redovito sam svršavao misleći na nju.
Ne mislim više da ima išta čudno u tome što je hodala bosa u oktobru, ili što je neprestano zurila u svoja stopala. Bilo bi mi dovoljno sjesti pored nje, gledati je i slušati njen nečujni smijeh. Sad mi se čini da bih ga znao slušati.
