0. Ova ruka ne pušta pušku. Miris nečije smrti smeta meni i komšijama. Neda nam se voliti mehko. Treba čovjeku modra mećava, da uz nju pusti bolesti i nemir. Biti će sve u redu. Neka nam uzdah upere u nebesko tijelo ptice koje nema odavno. Valjda ce babo naći onu ravnicu u majčinoj ruci. Teško je ovo. Sad kiša sad sunce, sad znoj, sad posuho. Volim napor na kraju kojeg se neko dijete nasmije, makar bilo moje. 1. Iza očiju vrije jato lasta. Mrak je crno vino bez soli. 2. Opet su nam uzeli ogrlice od svilenih jabuka. Zašto se stomak napuhao, jel’ to čin zmijskih očiju. Momak se pita čiju je ženu ukro, čiju mater nepravedno odveo u mrak. Ruka cijedi oblak ko da je limun, pa i jest. Kad dignem ruku, vire zvona ispod pazuha. Uz ovu muziku moramo plesati bez greške, jer gledaju. Sad će čaša vina boje zemlje i krvi nulte grupe. Sad će. I mrak će poblijedit. Neka ga. 3. Ne upućujem se u mrak bez njenog pogleda u džepu. Sad brojim stabla bez suza i čudim se granama što to trpe. Ja ne bi. Noge su fakat teške ko rođendani za rata. Raja pada oko nas a mir je, i sunce opet miriše na paradajz i luk na sitno. Ne dam ja nikom da zbuni ogledalo. Neka govori istinu o ovoj zjenici otvorenoj ko kapija one stare avlije. Onaj hadžibeg je nena posadila 1984 kad je dido rak dobio i sad se pitam otkud mi to na pamet pada. Volim ovu plavu uzbrdo. Pa jebi me. Ja ću nju. 4. Nepodnošljivom lakoćom puštam čovjeke pored mene da izdahne. Dok ga tješim pogledom njegov posljednji smijeh utapa se u atmosferi koju boli kurac. Prstom upirem u oči djeteta koje mi govore NEMOJ TATA. Sjedam na čeličnu stolicu i grebem zemlju dok ne prokrvari. Zora je. 5. Opet je neko zauzeo mjesto pored sijedog bicikla. Odgovaram na tvoje pitanje lovorovim listom. Istim fazonom sam brao lješnjake s njenog golog tijela. Niko mi ne kuca na prozor auta jer ko da tone u asfalt. Samo ona voli me sparno i mojoj kiti šalje pisma sa mirisom uvelog cvijeća. Vidim da se oblaci dogovaraju, krivo im što dječiji pogledi rijetko gore šalju ptice. Sve nam je potaman, jer sam puko šamar budali. On mene ljubazno pita: čiko, hoćeš da i ja tebe puknem? 6. Nosim opet džep pun tuđih ruku i malo kamenja. Misao se pokreće sporo ko da su joj obe noge slomljene. Gledam u prozore i vidim jednu zaobilaznicu koja vodi dalje - valjda prema autoputu, autobahnu. Zima se šunja ko hulja. Mravi znaju sve to i bježe dublje u utrobu zemlje. Glavni grad na njenoj koži je teško zauzet, iako sam ga opkolio pješadijom. Sve dlake rahmetli babe su se skupile u jednu tačku na zidu. Sve se mješa u meni. Ne znam šta ću. 7. Neko me pokriva vrućim vjetrom punim rupa. Nezamislivo je da jedem ovu supu sljomljenih prstiju. Breskva pada na pod i dižem je nogom i šutam. Ja sam nogometaš što je dugo sjedio na klupi i rokam. Neko mi pruža krpu da čistim iza sebe. Marš u pičku materinu. Gledam gladnu djecu oko stola i govorim im da prestanu. Biti gladna.
