Ubojica priđe automobilu i zaprepasti se. Kir je nestao.
– Kako, majku mu? – reče.
Otvori vrata suvozača. Vozač sjedi u krvi glave izvrnute prema natrag. Jedna bijela košulja, nategnuta velikim trbuhom, krvari u rupi iza prednjih sjedala. Preko tog tijela leži mršava muška ruka koja pripada drugom tijelu. Ubojica je zvjerao očima natrag od stražnjeg sjedala, naprijed prema prednjim sjedalima, i svaki put iznova utvrđivao da je vozač tu, da su ona dvojica na stražnjem sjedalu ondje, a Kira na mjestu suvozača nema. Položi ruku na izrešetano sjedalo. Srce mu se popne u grlo i stane daviti ga muklim udarcima. Izdahne. Njegovim živcima odjekivali su pucnji koji su odjeknuli tridesetak sekunda ranije. Pažljivo je smještao metke, malo u tijela na stražnjem sjedalu, malo u vozačevo, a većinu u Kirovo tijelo. Kad ih ponovno ispali 29, još jednom utvrdi da je vozač tu, da su ona dvojica otraga, ali Kir je nestao. Sunce ga pogodi u čelo. Tresne vratima. Napravi nekoliko nervoznih, gotovo plesnih koraka, i baš kad su mu koljena stala klecati, oštrim trzajem strese slabost sa sebe i stisne čvrsto automatsku pušku.
Ukoči se kao gušter. Ljeto opet zapjeva zlatnom slavonskom ravnicom. Sad je ispred sebe jasno vidio bijelog stojadina, koji je i sam umirao ispuštajući vrelu paru i nekakav dugački šššzzssssss… Prostor iza njegovih leđa skoči i snažno ga udari u lopatice. Okrene se u zraku.
Uperi pušku u praznu cestu i vikne:
– Ne mrdaj.
Desno od ceste ležala su u kanalu četiri pripadnika pričuvnog sastava hrvatske policije.
– Bacaj pušku! – izdere se ubojica.
Sva četvorica gurnuše puške na cestu. Ubio je načelnika policije! Ubio je načelnika policije! Ubio je načelnika… projuri im kroz glave.
Ubojica stane koračati natraške držeći čvrsto kadar ceste u oku. Zaokruži oko automobila. Staklo je krckalo pod njegovim čizmama. Otvori ponovno vrata suvozača, kao da želi natjerati Kira da sjedne ondje gdje mu je mjesto. Pljune. Pusti pogled u daljinu; kukuruz, ravnica, nebo iznad ravnice, veliko sunce, kanal pored ceste, prazna cesta, pa naselje, jedna kuća, druga kuća, treća, iza svakog prozora puška, pomisli; prometni znak, kanal s druge strane ceste, četvorica u kanalu, prizemna kuća preko puta. Zastane. Netko gleda kroz prozor. Žena. Ona stara Srpkinja. Nestane. On napravi nekoliko koraka preko ceste, a onda se ukipi. U tu sparnu srpanjsku zagonetku uđe otegnuto tuljenje. Okrene se držeći automat uperen u automobil. Napravi dva brza koraka naprijed. Nešto se pomakne na stražnjem sjedalu. Tanka ruka koja je visjela preko bijele nategnute košulje trzne se, zadrhti nekoliko puta, pa se izvije na drugu stranu. Vrata se cvileći otvore. Ubojica se sjeti da je ispraznio cijeli okvir, opsuje, pa zaključi da nema vremena za novi. Kretao se kao da ide kroz fotografiju. Zaokruži oko automobila. Kroz stražnja vrata, iza vozačeva sjedala, izvlačio se mršav čovjek. Opirao se laktovima o sjedalo i pokušavao izvući noge koje su zapele pod velikim tijelom u bijeloj košulji. Pola mu je lica bilo smrskano. Pljuvao je krv. Ubojica zabaci pušku na rame, uhvati čovjeka za majicu i za kosu, i izbaci ga na travu. Čovjek s pola lica zaječi i podigne ruke prema njemu.
– Ne, ne! – zastenje ranjenik.
Ubojica ga udari kundakom u glavu, pa ga stane tući nogama.
– Što čekate!? – vikne u prostor iza sebe.
Ona četvorica dotrče i stanu tući zajedno s njim.
– Evo ti, majku ti srpsku, ovo ti je za mog oca i majku! – vikao je ubojica. – Majku ste mi silovali, oca ste mi razapeli, stoko srpska!
– Evo ti, pseto, đubre četničko! Pu, majku ti! – vikala su četvorica metući vikom strah pred sobom.
– Dosta! – reče ubojica i pljune na zgužvano klupko krvi, suza i mokraće. – Gotov je. Idemo, svaki na svoju stranu. Mora negdje biti.
– Tko? – upita jedan od četvorice.
– Kir! Kir, kvragu! – izdere se ubojica. – I uzmite puške! Zašto ste ih uopće bacali!?
Četvorica zgrabe puške i spuste se u kukuruzište. On se nasloni na stojadina i postavi na pušku novi okvir s metcima. Vidio sam ga, pomisli vadeći cigarete iz džepa maskirne košulje, sjedio je ondje, sjedio je, vidio sam ga. Majku mu. Sjedio je do vozača. To je bio on, Kir, s onim svojim brkom. Sjedio je. Vidio sam ga. Stavio je ruku na čelo, evo ovako. U mislima podigne ruku iznad očiju. Zadrhti. Zapali cigaretu i otpuhne dim.
Elvis Bošnjak, Gdje je nestao Kir, HENA COM, Zagreb, 2021.