(Srđan Sekulić, “Kavalov jek”, Buybook, 2019)
Zbirka Kavalov jek pjesnički je prvijenac Srđana Sekulića koji je nagrađen u sklopu festivala „Slovo Gorčina“ 2018. godine. Baš kao i instrument po kojem zbirka nosi ime, jek Sekulićevih riječi u njoj odjekuje autentično bez potrebe za modernim šminkanjem i studijskim produciranjem. Druga paralela koja bi se mogla povući s tim tradicionalnim instrumentom, upravo jest ta pomalo istrošena sintagma veza sa tradicijom.
Književnost i bez tog isticanja može biti shvaćena bahtinski kao dijalog sa svime što joj je prethodilo, ali se u slučaju Sekulićeve poezije taj rezultat javlja kao spontana nuspojava, a nikako kao kalkulirana težnja pjesnika da svoje izbjegličko iskustvo pretoči u pjesnički izraz. Tako nešto je teško simulirati, pa je osvježavajuće kada se samo od sebe desi kao u pjesmama koje se nalaze u ovoj zbirci.
Sekulićevu vezu s tradicijom tako bismo ovdje mogli podijeliti na dva aspekta: univerzalna i lična. Ova dihotomija postaje uočljiva već u prvoj pjesmi Argadini, u kojoj lirski subjekt, govoreći o ličnoj sudbini plavokosog dječaka albanske nacionalnosti, istu prepliće sa univerzalnim. Plavokosi dječak nesvjesno doprinosi, prodavajući svoju izgovorenu riječ slavnom pjesniku na samrti, univerzalnom dijalogu kojeg možda i nije svjestan. Sudbina dječaka je odvojena od dijaloga u koji pjesnik Alexandros stupa svojim pisanjem. Dječak svoju sudbinu iznosi iz lične potrebe, a to što takav autentičan jek postaje dijelom jednog generalnog i nepreglednog dijalogizma, njemu nije bitno u usporedbi sa sjećanjem na majku i žaljenjem za svojim mrtvim drugom Selimom.
Ova isprepletenost univerzalne i lične tradicije prožeta je u većoj ili manjoj mjeri i kroz ostale pjesme. Evociranjem na ono što mu je prethodilo unutar njihove (ali često i „tuđe“ tradicije), Sekulićevi lirski subjekti nikada ne uspijevaju biti bića određena jednim vremenom, jednom tradicijom, jednom religijom i kulturom. Ova bitka možda i jeste najočiglednija u pjesmi Pričešće koja počinje stihovima:
Tražim pripadnost nečemu, da li je to religija?
Osećam žeđ da verujem jako, da dokučim svetu tajnu.
Ova želja za pripadanjem lajtmotiv je i pjesme Talmud. Ovdje se, međutim, tema razrađuje i proširuje motivom strahom od određenosti, od biranja strane. Lirski subjekti Sekulićevnih pjesama su žedni za znanjem, kako onim iz knjiga, tako i romantičarskim shvaćanjem iskustva kao najautentičnijim oblikom usvajanja novog. Upravo ta žeđ o kojoj govori pjesma Pričešće, postaje oružje kojim se lirski subjekt u pjesmi Talmud štiti od košmar stanja određenosti.
U meni se vodi večna borba.
Borba između Halake i Hagade. Između Zakona i Legende.
Proze i poezije.
Najviše se bojim toga da mi na tim strašnim terazijama
ne prevagne jedna strana
i na taj način izbaci me iz koloseka, baci me u neka
košmarna stanja.
Lirski subjekt jedino hod po žici između onoga što shvaćamo kao vjerodostojnu stvarnost (Halaka, Zakon, Proza) i onoga što shvaćamo kao prostor imaginacije (Hagada, Legende, Poezija) smatra ispravnim putem kojim treba hoditi da ne bi pao u, kako navodi, košmarna stanja.
Taj hod po žici karakterna je osobina i samog formata zbirke. Česte fusnote teže pružiti prozaični kontekst onome što poezija pokušava progovoriti. Te digresije nisu, međutim, kočnice liričnosti, nego s njim stoje u jednom literarnom kontrapunktu upotpunjavanja. Ovu ideju-vodilju ponajbolje ilustriraju prvi stihovi pjesme Minimalizam
Po koja reč,
da opiše stanje.
Još koja,
da preobrati vreme.
koji upravo govore o hodu lirskog subjekta između stanja i vremena; između našeg ličnog doživljaja i onoga što prihvaćamo kao neupitnu datost.
Taj hod, međutim, nije osvijetljena putanja. On kroz pisanje tek postaje jasan i samom autoru, a pisanje time uzdiže na čin otkrivanja (pa, moglo bi se reći i konstrukcije), a ne puke deskripcije svijeta. Čin pisanja ima, pak, nedostatak u tome što jezik, kao entitet za sebe, nije konstanta u koju se onaj ko piše može pouzdati. Pjesma Crtami i rezami tako govori o lirskom subjektu koji na papiru bezuspješno pokušava dirigirati ruku kako bi stvorio ono što je zamislio, da bi se na kraju, ipak, pomirio s činjenicom da je nemoćan ići protiv jezika i sebe samoga:
A hartija prima razne oblike i forme nažalost!
Uspeo sam da prenesem svoju bedu, zapravo.
Uspjeh o kojem se govori, može se protumačiti kao pomirenje s jezikom. Nije uspio ono zabilježiti što je namjeravao, nego što je bilo potrebno da bude zabilježeno. Držeći se te podsvjesne mističnosti jezika, pjesma Lukin san uvodi i motiv sna kao nešto opipljiviju manifestaciju onoga što samo podsvjesno umijemo percipirati. U njoj, lirski subjekt, slušajući čudni san koji mu pripovijeda slikar, u svojoj glavi oživljava linije i oblike. Stihovi A on / mi je ispričao / svoj san, / levom rukom zapisan. podsvjesnu dimenziju sna podređuje i pisanju lijevom rukom, što u kontekstu tradicije može biti shvaćeno kao nepouzdano, pa možda čak i nevjerodostojno u usporedbi s pisanjem desnom rukom.
Kulminacija nepovjerenja u jezik vidljiva je kod Sekulića u pjesmi Zemlja. U njoj lirski subjekt opisuje lik majke koja mu se tokom napornog rada na njivi čini obavijenom u crninu. Vrhunac njegove nemoći da trenutak kojem svjedoči vjerodostojno inkapsulira u jezik opis je jednog primordijalnog čina:
Sledećeg trenutka uz veliki napor i vrisak skačem i zabijam glavu u crnu zemlju.
Uživam dok mi se usta pune njome, a majka u crnini kuka.
Na sličan stid pred nemogućnošću pomirenja svijeta konkretalija i unutarnjeg apstraktnog svijeta nailazimo i u pjesmi Radnički prsti. U njoj se otekle radničke ruke postavljaju u kontrast s činom promišljanja o njima. Stihovi mene sramota / što ih prezirem. /
Valjda ih žalim. pokušavaju premostiti taj jaz stida koji je tradicijom uvriježen u čovjeku koji odgojen/othranjen fizičkim poslom (pa i patnjom) ulazi u svijet psihičkog napora promišljanja tog svijeta.
Taj stid osjeti se i u pjesmi Polusvet u kojoj dijalog s precima lirski subjekt doživljava kao prijetnju: sanjah pretke! / Bili su stari. / Obrve sede i mrke bore, / izrazi lica koji mi zbore
– / ko da mi prete!
Možemo primijetiti da prošlost u Sekulićevim pjesmama nikada nije završena. Ona je u konstantnom dijalogu sa sadašnjosti, te, baš kao što ona tumači nju, tako i ta prošlost tumači sadašnjost. Mrtvi govore o živima. Obrnuta apostrofa u funkciji tumačenja sadašnje zbilje tako osvjetljava ono što bi moglo promaknuti nepažljivim posmatračima. Tradicija osvjetljava savremeni trenutak i neprestano ga iznova konstruira.
Nekada je ta konstrukcija sadašnjosti kroz prošlost u Sekulićevim pjesmama očigledna kao u pjesmi Vuksanlekaj, u kojoj je Azem ribar, nakon što bujica odnese mezare, …iz Skadra umjesto / pastrmke kosti vadio. U pjesmi Rahmetli Muhamedu uspostavlja se veza prošlost- sadašnjost intertekstualnim vezama između književnika Muhameda Kondžića i njegove priče Pletači krletki s trenutkom u kojem se lirski subjekt prisjeća Kondžićevog protesta i spaljivanja svojih knjiga. Sekulić time vanknjiževni čin ovjekovječuje u jeziku, uzdižući ga na razinu onoga što bismo mogli nazvati umjetničkim performansom.
Naslovna pjesma Kavalov jek na tragu toga propituje samu ulogu umjetnosti u jednom vremenu u kojem se ona čini skoro pa suvišnom estetskom vježbom ekscentrika. Mara, Hasan i Kukum otpušteni su iz mentalne bolnice 1999. godine i lapidarno se pitaju šta dalje / kako kroz / novi vek. Kroz ples, sviranje kavale i recitiranje poezije albanskog pjesnika Miloša Nikole Miđenije oni kreću u nepoznat svijet. Zaključak pjesme poentira:
Noću,
kroz hodnike oronule bolnice
još uvek možete čuti kavalov jek.
Utihnuo je Hasanov
Miloš Nikola Miđeni, utihnuo je
Marin ples.
Ono što ostaje je kavalov jek. Tradicija koja se neprestano prelama u sadašnjost ne trpi nepostojani Marin ples, kao ni stihove (pred)revolucionarnog albanskog pjesnika Miđenija, ne zato što tradicija nadjača ono novo, nego što nemamo dovoljno sluha da novo shvaćamo kao potencijalnu tradiciju u nastajanju.
Srđan Sekulić svojom zbirkom Kavalov jek ukazuje upravo na tradiciju, ne kao pokušaj eskapizma u neko projicirano zlatno doba, nego kao temelj nadgradnje. Tradicija tako nije antipod novom, nego aktivan učesnik u dijalogu stvaranja novog, barem onima koji je kao takvu znaju prepoznati.