HEMINGWAY
Idete li na trke?
PARIS REVIEW
Da, povremeno.
HEMINGWAY
Onda čitate i trkaću literaturu… Tu imate pravu umjetnost fikcije.
– Iz razgovora u caféu Madrid, maj, 1954. godine.
Ernest Hemigway voli da piše u spavaćoj sobi svoje kuće u San Francisco de Pauli, predgrađu Havane. U četvrtastom tornju, koji se izdiže iznad jugozapadnog ugla njegovog doma, ima posebno opremljenu radnu sobu do koje odlazi samo onda kada ga na to natjeraju njegovi „likovi“.
Spavaća soba se nalazi u prizemlju i povezana je s glavnom. Vrata između njih su odškrinuta uz pomoć debele knjige naslova „Svjetski avionski motori“. Spavaća soba je velika, osvijetljena, njeni prozori gledaju na jug i istok tako da svjetlost pada po bijelim zidovima i podu od požutjelih pločica.
Policom za knjige, koja stoji pod pravim uglom u odnosu na suprotne zidove, soba je do visine grudi podijeljena na dva dijela. Jednim dijelom dominira velik i nizak francuski ležaj, ispod kojeg su uredno poredane i neobično velike papuče i mokasinke, a na dva noćna stolčića, smještena pored uzglavlja, nagomilano je sedam velikih bijelih knjiga.
U drugom dijelu nalazi se masivni sto sa stolicama na obje strane i urednim neredom papira i suvenira koji na njemu vlada. Na samom kraju sobe je ormar, čiji je vrh presvučen leopardovom kožom. Uz ostale zidove poredane su bijele police pretrpane knjigama dok su na njih nagomilane stare novine, žurnali s koride i hrpe pisama uvezane lastišem.
Na vrhu jedne od ovih neurednih polica – one naspram zida s prozorom koji gleda na istok i otprilike tri stope udaljene od kreveta – je Hemingwayev „radni stol“ – kvadratni metar skučenog prostora obrubljen knjigama s jedne i gomilom papira, rukopisa, pamfleta i novina s druge strane. Na vrhu je ostalo taman toliko prostora za pisaću mašinu, drvenu ploču za čitanje, pet ili šest olovaka i komad bakra kojim pritišće papire kada kroz otvoren prozor zapuše vjetar.
Hemingway piše stojeći, što je navika koju ima od početka. Obično stoji u svojim velikim mokasinkama na toploj koži od antilope s pisaćom mašinom i pločom za čitanje nasuprot.
Kada Hemingway počne rad na nekom projektu, onda uvijek prvo radi olovkom, pišući na pelir papiru postavljenom na ploču za čitanje. Snop čistog papira drži na stoliću za pisanje lijevo od pisaće mašine, izvlačeći list kada stigne do kraja. Papir postavlja na ploču za čitanje, nadnosi nad njega svoju lijevu ruku i ispunjava ga rukopisom koji je s godinama postao veći, više dječački, s vrlo malim brojem interpunkcijskih znakova i velikih slova, te često s dijelovima koje označava s X. Kada završi stranicu, odloži je licem prema dole na stolić desno od pisaće mašine i pritisne je.
Hemigway se premješta na pisaću mašinu, podižući ploču za pisanje samo kada pisanje ide brzo i dobro ili kada je za njega jednostavno kao, recimo, u slučaju pisanja dijaloga.
Na velikom grafikonu nacrtanom na komadu kartonske ambalaže i pričvršćenom uza zid ispod gazeline glave on vodi statistiku o svom dnevnom učinku, „da se ne zavaravam“, kako kaže. Brojevi na grafikonu pokazuju napisane riječi tokom dana i variraju od 450, 575, 462, 1250 pa onda natrag do 512, što su bolji učinci, ostvareni u danima kada Hemingway radi više nego mu je to praksa, a sve kako ne bi osjećao krivicu dok provodi vrijeme loveći ribu u golfskoj struji.
Čovjek navika, Hemingway ne koristi savršeno pogodan pisaći sto u drugom dijelu sobe. Osim što mu omogućuje više prostora za pisanje, ima i svoju zbirku raznolikih predmeta: gomilu pisama, prepariranu lavlju igračku kakve se prodaju u broadwayskim noćnim klubovima, malu tašnu od jute prepunu mesožderskih zuba, puščane čahure, kašiku za cipele, drvene rezbarije lava, nosoroga, dvaju zebri i divlje svinje – ovi posljednji su poredani u pravilan red duž cijelog stola – i, naravno, knjige: nagomilane na pisaćem stolu i nasumice gurnute u police – romani, historijske knjige, zbirke poezije, drame, eseji. Pogled na njihove naslove otkriva njihovu raznolikost. Dok stoji za svojim „radnim stolom“, na polici nasuprot njegovog koljena nalazi se zbirka eseja Virginie Wolf pod nazivom „Zajednički čitalac“, zatim roman „Podijeljena kuća“ Bena Amesa Williamsa, antologija „Partizanski čitalac“, zbirka naučnih radova „Republika“ Charlesa A. Bearda, Tarleova „Napoleonova invazija na Rusiju“, autobiografija Peggy Wood „Koliko si mlad“, Alden Brookov „Sheakspeare i farbarova ruka“, Baldwinov „Afrički lov“, „Izabrane poeme“ T. S. Elliota i dvije knjige o porazu i smrti generala Custera u bici kod Little Big Hornea.
Iako na prvi pogled u neredu, soba, ako se pažljivije osmotri, otkriva vlasnika koji je zapravo uredan, ali ne može podnijeti da odbacuje stvari – pogotovo ako one imaju emocionalnu vrijednost. Na vrhu jedne od polica nalazi se čudan izbor suvenira: žirafa napravljena od drvenih perli, mala livena kornjača, sićušni model lokomotive, dva džipa i venecijanska gondola, igračka medvjeda s ključem za navijanje u leđima, majmun koji nosi par činela, minijaturna gitara i minijaturni limeni model dvokrilca američke mornarice (kojemu nedostaje jedan točak) postavljen naopačke na kružni slamnati podmetač – zbirka koju čine razni predmeti uzeti iz kutije za cipele u stražnjem dijelu malog dječjeg ormara. Sasvim je jasno da svaki pojedinačni dio ove kolekcije ima svoju vrijednost, baš kao i tri para bizonskih rogova koja Hemingway drži u svojoj spavaćoj sobi i čiji značaj nije u njihovoj veličini već u onome što se dogodilo tokom lova na njihove vlasnike, kada su stvari krenule loše. „Veseli me gledati u njih“, kaže.
Hemingway priznaje da je sujevjeran, ali ne voli govoriti o tome, ostavljajući utisak da bez obzira na vrijednost o sujevjerju se može dugo pričati. Skoro isti stav ima i prema pisanju. Mnogo puta je tokom ovog intervjua naglasio da pisanje ne bio trebalo kvariti pretjeranim ispitivanjem – „da iako postoji jedan dio pisanja koji je čvrst i kojemu ne nanosiš štetu pričajući o njemu, postoji i onaj drugi koji je fragilan i ako pričaš o njemu, struktura se lomi i pretvara u ništa“.
Premda odličan i vješt pripovjedač, čovjek bogatog humora i ogromnog znanja o stvarima koje ga zanimaju, Hemingway smatra da je teško pričati o pisanju – ne zato što ima tek nekoliko ideja o tome, nego prije zbog toga što snažno osjeća da te ideje trebaju ostati neizgovorene, te da ga pitanja u vezi s njima „sablažnjuju“ (da upotrijebim jedan od njegovih omiljenih izraza) do te mjere da on postaje gotovo neartikuliran. Mnogi od odgovora u ovom intervjuu razrađeni su na njegovoj ploči za čitanje. Njegov povremeni razdraženi ton je također posljedica tog njegovog snažnog osjećaja da je pisanje sasvim lično, usamljeno zanimanje koje ne treba nikakve svjedoke sve dok se u potpunosti ne završi i uobliči.
Ova posvećenost njegovoj umjetnosti može nas navesti na zaključak da se radi o osobi koja je u suprotnosti s bučnim, bezbrižnim, putujućim Hemingwayem koji je stalno u akciji, a kako ga se često prikazuje u javnosti. Činjenica je da je, s podjednakim žarom kojim uživa u životu, Hemingway posvećen i svemu drugom što radi – u osnovi ozbiljno, s strahom od netačnog, lažnog, obmanjivačkog i poludovršenog.
Posvećenost koju iskazuje prema svojoj umjetnosti nigdje nije vidljivija kao u njegovoj sobi s požutjelim pločicama – tu se rano ujutro budi i u apsolutnoj koncentraciji staje ispred ploče za čitanje, praveći pokrete samo onda kada treba prebaciti težinu s jedne na drugu nogu, uzbuđen kao dječak i teško se znojeći kada pisanje ide dobro, a osjetljiv i očajan kada inspiracija nestane – rob samonametnute discipline pisanja koje se prekida oko podneva, kada uzima čvornati štap i odlazi do bazena u kojem svakog dana prepliva pola milje.
PARIS REVIEW
Jesu li vam sati koje provodite u pisanju prijatni?
HEMINGWAY
Veoma.
PARIS REVIEW
Možete li nam reći nešto o tome? Kada radite? Držite li se nekog striktnog rasporeda?
HEMINGWAY
Kada radim na knjizi ili priči pišem svako jutro skoro odmah nakon što progledam. Nema nikog ko bi me ometao, bude svježe ili hladno i ja se zagrijem dok pišem. Čitam ono što sam napisao ranije, prestavši na mjestu gdje sam znao šta će se desiti, tako da od toga ponovo krenem. Potom pišem i prekidam opet na mjestu na kojem znam šta će se sljedeće desiti, tu se zaustavim i pokušam preživjeti do narednog dana kada navalim ponovo. Počinjem otprilike u šest ujutro i mogu da radim sve do podneva ili da prekinem prije. Kada se zaustavim, budem prazan, ali u isto vrijeme i ispunjen, kao kada vodiš ljubav s nekim koga voliš. Ništa te ne može povrijediti, ništa se ne može desiti, ništa znači bilo šta, sve do narednog dana kada sve to ponoviš. To čekanje narednog dana je zapravo najteže.
PARIS REVIEW
Dogodi li vam se da, kada ste udaljeni od pisaće mašine, ponešto od onog na čemu radite smetnete s uma?
HEMINGWAY
Naravno. To zahtjeva disciplinu u radu i ovakva disciplina se stječe. Mora.
PARIS REVIEW
Da li tokom čitanja prerađujete ono što ste napisali prethodnog dana? Ili to dolazi na kraju, kada sklopite cjelinu?
HEMINGWAY
Svakoga dana prerađujem napisano do mjesta na kojem sam stao. Kada završim, prirodno je da ponovo pređem preko svega. Još jednu priliku da sve ispravim i preradim dobivam kada neko drugi tipka ono što sam napisao. Posljednja prilika za ispravke je prilikom korekture. Zahvalan sam što imam ove prilike.
PARIS REVIEW
Koliko mnogo prerađujete napisano?
HEMINGWAY
Zavisi. Završetak romana „Zbogom oružje“, tačnije njegovu posljednju stranicu, prepravio sam trideset devet puta prije nego sam bio zadovoljan.
PARIS REVIEW
Da li ste to radili zbog tehničkih problema? Šta je, zapravo, bilo to što vas je toliko zbunjivalo?
HEMINGWAY
Pronalaženje pravih riječi.
PARIS REVIEW
Da li vam ponovno čitanje daje pokretačku snagu?
HEMINGWAY
Ponovno čitanje me dovodi do mjesta odakle trebam nastaviti dalje, znajući da je ono što sam napisao onoliko dobro koliko je moglo biti. Pokretačke snage uvijek negdje ima.
PARIS REVIEW
Ali postoje li trenuci kada uopće nemate inspiracije?
HEMINGWAY
Naravno. Ali ako stanete s pisanjem u momentu kada znate šta će se sljedeće desiti, onda možete nastaviti dalje. Sve dok možete početi, stvari su u redu. Pokretačka snaga će doći.
PARIS REVIEW
Thornton Wilder govori o mnemoničkim šemama kojima pisac pribjegava tokom dnevnog posla. On kaže da ste mu jednom rekli kako ste zašilji dvadeset olovaka?
HEMINGWAY
Mislim da nikada nisam imao dvadeset olovaka u isto vrijeme. Trošenje sedam olovaka tipa 2 je dobar dnevni posao.
PARIS REVIEW
Koja su to mjesta na kojima vam posao najbolje ide? Hotel „Ambos Mundos“ bi trebao biti jedno od njih, sudeći po broju knjiga koje ste tamo napisali. Ili možda okruženje ima uticaja na vaš rad?
HEMINGWAY
„Ambos Mundos“ u Havani je vrlo dobro mjesto za rad. Ovo mjesto, Finca, također je veličanstveno ili je bar to bilo. Ali mogu dobro raditi svugdje. Hoću da kažem da sam sposoban raditi onoliko dobro koliko to mogu u određenim okolnostima. Telefon i posjetioci su rušitelji posla.
PARIS REVIEW
Da li je emocionalna stabilnost neophodna za dobro pisanje? Rekli ste mi jednom da možete pisati jedino kada ste zaljubljeni. Možete li mi to malo protumačiti?
HEMINGWAY
Kakvo pitanje. Ali, dobar pokušaj. Mogu pisati uvijek kada me ljudi ostave na miru i ne prekidaju me dok radim. Ili mogu i tako, ako ću s tim biti dovoljno nemilosrdan. Međutim, najbolje pisanje je sasvim sigurno kada ste zaljubljeni. Ako je to i kod vas tako, onda to radije ne bih dalje tumačio.
PARIS REVIEW
Šta je s finansijskom bezbjednošću? Da li ona može naštetiti dobrom pisanju?
HEMINGWAY
Ako je steknete dovoljno rano da ste sposobni da volite život u istoj mjeri u kojoj volite vaš posao, zahtijevat će čvrst stav kako biste odoljeli iskušenjima. Kada pisanje jednom postane vaš glavni porok i najveći užitak samo ga smrt može zaustaviti. Finansijska bezbjednost je u tom slučaju velika pomoć koja vam omogućava da se ne brinete. Brige uništavaju sposobnost pisanja. Narušeno zdravlje je loše u onoj mjeri u kojoj vam stvara zabrinutost koja, opet, napada vašu podsvijest i uništava vaše rezerve.
PARIS REVIEW
Možete li se prisjetiti trenutka kada ste odlučili postati pisac?
HEMINGWAY
Ne, oduvijek sam želio biti pisac.
PARIS REVIEW
U svojoj knjizi o vama Philip Young navodi da je trauma koju ste doživjeli uslijed ranjavanja 1918. godine, imala veliki uticaj na vas kao pisca. Sjećam se, u Madridu ste kratko govorili o ovoj njegovoj tezi, nalazeći malo istine u njoj i obrazlažući to time da po vašem mišljenju umjetnikov mentalni resurs nije stečen, nego nasljedan, u mendelijanskom smislu.
HEMINGWAY
Očigledno, za moj um se ne bi moglo reći da je bio sasvim u redu te godine u Madridu. Vrlo kratko sam govorio o Youngovoj knjizi i njegovoj teoriji književnosti zasnovanoj na traumi. Vjerovatno su me dva potresa mozga i frakutra lobanje te godine učinili neuračunljivim u mojim izjavama. Sjećam se da sam vam govorio kako vjerujem da imaginacija može biti posljedica nasljednog rasnog iskustva. To zvuči u redu u nekom dobrom, veselom razgovoru koji vodite nakon potresa mozga, ali mislim da je manje ili više sve to što sam tada rekao tamo gdje i pripada. Zato se manimo toga do nekog narednog oslobađanja od traume. Slažete li se? Hvala što niste spomenuli imena nekih rođaka koje sam u izjavama implicirao. Zabava razgovora je u istraživanju, ali većina toga, kao i sve ono što je neuračunljivo, ne treba biti zapisano. Kada jednom nešto napišete, onda iza toga morate stati. Morate to reći kako biste vidjeli da li u to vrijedi vjerovati ili ne. Što se tiče pitanja koje ste postavili, posljedice rana veoma variraju. Jednostavne rane, bez lomova kostiju, se gotovo i ne računaju. Ponekad daju smjelost. Rane s obimnim prijelomima kostiju i nervnim oštećenjima nisu dobre za pisce, niti za bilo koga drugog.
PARIS REVIEW
Šta biste smatrali najboljim intelektualnim treningom za potencijalnog pisca?
HEMINGWAY
Recimo da mora izaći vani i objesiti se obzirom da smatra kako je dobro pisanje nemoguće teško. Potom treba umrijeti bez milosti i prisiliti samoga sebe da piše najbolje što može do kraja života. U najmanju ruku imat će priču koja počinje vješanjem.
PARIS REVIEW
Šta je s ljudima koji su ostvarili akademsku karijeru? Da li mislite da posao predavača, kojim se bavi veliki broj pisaca, ugrožava književnu karijeru?
HEMINGWAY
Zavisi. Pisac koji piše i podučava trebalo bi da je za to sposoban. Mnogi talentirani pisci dokazali su da je to moguće. Ja to ne bih mogao, znam, i zato se divim onima koji mogu. Mislim da akademski život ne stvara iskustva, što vrlo lako može ograničiti porast znanja o svijetu. Kakogod, znanje zahtjeva više odgovornosti od pisca i pisanje čini težim. Nastojati napisati nešto od trajne vrijednosti zahtijeva puno radno vrijeme čak iako se samo nekoliko sati dnevno provede u samom pisanju. Pisac se može usporediti s izvorom. Postoji onoliko vrsta izvora koliko i pisaca. Važno je imati dobru vodu na izvoru iz kojeg je bolje redovno ispumpavati normalnu količinu nego ga presušiti do kraja i potom čekati da se ponovo napuni. Udaljavam se od vašeg pitanja, ali ono baš i nije bilo pretjerano interesantno.
PARIS REVIEW
Da li biste mladim piscima preporučili da se bave novinarstvom? Koliko je vama lično koristilo iskustvo koje ste imali radeći za „Kansas City Star“?
HEMINGWAY
U novinama ste prisiljeni pisati kratkim izjavnim rečenicama. To je korisno svakome. Žurnalistički rad neće naštetiti mladom piscu, a može mu i pomoći ako se iz njega izvuče na vrijeme. Ovo je jedan od najotrcanijih klišeja i izvinjavam se zbog toga. Ali, kada pitate neko tako staro, umorno pitanje onda možete očekivati isti takav odgovor.
PARIS REVIEW
Jednom ste u časopisu „Transatlantic Review“ napisali da je jedini razlog zbog kojeg ste pisali novinske članke bio taj što ste bili dobro plaćeni. Rekli ste: „Kada uništavate vrijedne stvari koje imate pišući o njima, onda to želite dobro naplatiti.“ Da li pisanje doživljavate kao vid samodestrukcije?
HEMINGWAY
Ne sjećam se da sam ikada to napisao. Ali zvuči dovoljno luckasto i nasilno, pa je moguće da sam to i rekao. Sigurno ne razmišljam o pisanju kao o vrsti samodestrukcije, premda novinarstvo, nakon što se dosegne određena tačka, može postati samodestruktivno za ozbiljnog, kreativnog pisca.
PARIS REVIEW
Da li mislite da intelektualni podstrek društva pisaca može koristiti autoru?
HEMINGWAY
Sigurno.
PARIS REVIEW
Jeste li tokom svog boravka u Parizu u 1920-im, imali neki osjećaj pripadnosti grupi obzirom da ste se družili s dosta drugih pisaca i umjetnika općenito?
HEMINGWAY
Ne. Nije bilo nikakvog osjećaja pripadnosti grupi. Imali smo poštovanja jedni prema drugima. Poštovao sam mnogo slikara, od kojih su neki bili mojih godina, a drugi stariji – Gris, Picasso, Braque, Monet (koji je tada još uvijek bio živ) – i nekoliko pisaca: Joyce, Ezra, dobra Gertruda Stein…
PARIS REVIEW
Da li dok pišete osjećate da padate pod uticaj onoga što u tom trenutku čitate?
HEMINGWAY
Ne, još otkako je Joyce pisao Uliksa. Njegov uticaj na mene nije bio direktan. Ali u tim danima kada su nam naše vlastite riječi bile zabranjene i kada smo se morali boriti za svaku ponaosob, njegov uticaj je bio ono što je sve promijenilo, učinivši mogućim otimanje ograničenjima.
PARIS REVIEW
Možete li išta naučiti o pisanju od drugih pisaca? Jučer ste mi pričali o tome da Joyce, na primjer, nije mogao podnijeti razgovor o pisanju.
HEMINGWAY
U društvu ljudi istog zanata obično razgovaram o knjigama drugih pisaca. Što su pisci bolji to će manje razgovarati o onome što sami pišu ili su napisali. Joyce je bio odličan pisac koji je samo glupanima objašnjavao ono što radi. Podrazumijevalo se da su ga pisci koje je poštovao u stanju shvatiti prilikom čitanja.
PARIS REVIEW
Čini se da posljednjih godina izbjegavate društvo drugih pisaca. Zašto?
HEMINGWAY
To je još komplikovanije objasniti. Što dublje ulazim u pisanje to više ostajem sam. Većina mojih najboljih i najstarijih prijatelja je umrla. Ostali su se odselili. Viđam ih dosta rijetko, ali se dopisujemo i održavamo kontakt kao u nekim starim danima kada smo sjedili u kafićima. S vremena na vrijeme razmijenimo komična, vesela, opscena, neodgovorna pisma i skoro uvijek bude jednako dobro kao i da smo razgovarali. Ali sam više sam jer je to način na koji moram živjeti da bih radio, vrijeme za pisanje je stalno kraće i ako ga upropastim osjećam kao da sam počinio neoprostiv grijeh.
PARIS REVIEW
Da li je postojao uticaj nekog od tih ljudi – vaših savremenika – na vaš rad? U čemu je, na primjer, bio doprinos Gertrude Stein? Ili Ezre Pounda? Ili Maxa Perkinsa?
HEMINGWAY
Žao mi je, ali nisam baš na ti s obdukcijama. Postoje patolozi, književni i neknjiževni, koji se time bave. Gospođa Stein je sa znatnom nepreciznošću napisala nekoliko redaka o njenom uticaju na moj rad. To je bilo neophodno nakon što je, zahvaljujući mom romanu „Sunce se ponovo rađa“, naučila kako da piše dijalog. Bio sam joj jako naklonjen i smatrao sam veličanstvenim to što je naučila da piše konverzaciju. Za mene nije bilo ništa novo u tome da učim od koga sam mogao i nisam imao pojma da će ta knjiga tako jako uticati na Gertrudu. Već je tada pisala jako dobro na neke druge načine. Ezra je bio jako pametan kada su u pitanju stvari koje je poznavao. Ne dosađuje li vam ova vrsta razgovora? Meni je odvratno boraviti u ovom dvorištu književnih tračeva i ispirati prljavu odjeću staru trideset pet godina. Bilo bi drukčije kada bi jedan od nas dvojice pokušao reći cijeli istinu. To bi imalo neku vrijednost. Ovdje je naprosto jednostavnije i bolje zahvaliti Gertrudi na svemu što sam naučio od nje o apstraktnim odnosima među riječima i reći kako sam joj bio naklonjen, potvrditi moju odanost Ezri kao velikom pjesniku i odanom prijatelju i reći da sam jako brinuo za Maxa Perkinsa, te da nikada nisam bio sposoban prihvatiti njegovu smrt. Nikada me nije pitao da promijeni bilo šta što sam napisao izuzev da izbacim nekoliko riječi koje u to vrijeme nisu bile za objaviti. Bio je mudar prijatelj i predivan drug. Volio sam način na koji je nosio šešir i čudan način na koji je pomicao usne.
PARIS REVIEW
Za koga biste mogli reći da su vaši književni preci – oni od kojih ste najviše naučili?
HEMINGWAY
Mark Twain, Flaubert, Stendhal, Bach, Turgenjev, Tolstoj, Dostojevski, Čehov, Andrew Marvell, John Donne, Maupassant, dobri Kipling, Thoreau, Captain Marryat, Shakespeare, Mozart, Quevedo, Dante, Virgil, Tintoretto, Hieronymus Bosch, Brueghel, Patinir, Goya, Giotto, Cézanne, Van Gogh, Gauguin, San Juan de la Cruz, Góngora – trebao bi mi čitav dan da se sjetim sviju njih. Ovo nije glupo, otrcano pitanje. Naprotiv, vrlo je dobro i svečano i od mene zahtjeva da preispitam savjest. Naveo sam i neke slikare jer sam od njih naučio kako da pišem koliko i od samih pisaca. Pitate me kako to? Trebao bi nam još jedan dan da bih vam to objasnio. Mislim da je i ono što sam naučio od kompozitora, iz studija harmonije i kontrapunkta, također vidljivo u mojim djelima.
PARIS REVIEW
Da li ste možda svirali neki muzički instrument?
HEMINGWAY
Nekada sam svirao čelo. Majka me cijelu godinu nije slala u školu kako bih učio muziku i kontrapunkt. Mislila je da imam talenat, ali se u potpunosti varala. Svirali smo kamernu muziku – neko bi došao da svira violinu; moja sestra je svirala violu, a majka klavir. Čelo sam svirao gore od ikoga. Naravno, te godine sam također izlazio i radio neke druge stvari.
PARIS REVIEW
Da li autore koje ste maločas pobrojali čitate više puta? Twaina, na primjer?
HEMINGWAY
S Twainom moram čekati dvije ili tri godine. Previše dobro se sjećam onoga što je u njegovim knjigama. Shakespearea recimo čitam svake godine, Leara stalno. To me uveseljava.
PARIS REVIEW
Čitanje je, u tom slučaju, za vas stalno zanimanje i zadovoljstvo.
HEMINGWAY
Uvijek čitam knjige. Stalno ih nabavljam.
PARIS REVIEW
Čitate li rukopise?
HEMINGWAY
Ako to radite, možete upasti u ozbiljne probleme, osim ako autora lično ne poznajete. Prije nekoliko godina, jedan čovjek me optužio za plagiranje, tvrdeći da sam ukrao dijelove njegovog neobjavljenog scenarija i iskoristio ih u romanu „Kome zvono zvoni“. Navodno je on čitao svoj scenario na nekoj holivudskoj zabavi na kojoj sam i ja bio prisutan, što je smatrao dovoljnim da podigne tužbu u iznosu od milion dolara. Istovremeno je tužio i producente filma „Sjeverozapadna motorizovana policija“ i „Cisco Kid“, također tvrdeći da je i ideja za taj film ukradena iz istog neobjavljenog scenarija. Otišli smo na sud i naravno dobili slučaj. Na kraju se ispostavilo se da je čovjek insolventan.
PARIS REVIEW
Možemo li se načas vratiti na vašu listu i uzeti jednog od slikara – Hieronymusa Boscha, na primjer? Košmari i njihova simbolička vrijednost u njegovim djelima izgledaju tako daleko od vaših.
HEMINGWAY
Imam košmare, a ponešto znam i o košmarima drugih ljudi. Ali ne moram ih zapisivati. Sve što se svjesno ispusti i dalje će, na pravi način, ostati prisutno u vašem pisanju. Kada pisac nesvjesno ispušta stvari, onda se one poslije pokazuju kao rupe u pisanju.
PARIS REVIEW
Znači li to da vam poznavanje radova ljudi s vaše liste pomaže da napunite „izvor“ o kojem ste maločas govorili? Ili vam, pak, njihovi radovi svjesno pomažu u razvijanju tehnika pisanja?
HEMINGWAY
Oni su dio mog učenja na način da vidim, da čujem, da osjetim ili ne osjetim, i da onda pišem. Izvor je tamo gdje je vaša pokretačka snaga. Niko ne zna od kakvog je ona materijala, a najmanje vi sami. Ono što vi znate jeste da je imate, ili da morate čekati da vam se ponovo vrati.
PARIS REVIEW
Biste li priznali da u vašim romanima ima simbolizma?
HEMINGWAY
Pretpostavljam da ima, obzirom da ga kritičari uspijevaju pronaći. Ako mi ne zamjerate, o tome ne bih govorio. Dovoljno je teško pisati knjige i priče i bez toga da ih morate objašnjavati. To također tumače knjiga ostavlja bez posla. Ako pet, šest ili više dobrih tumača može raditi svoj posao, zašto bi im se ja miješao u njega? Čitajte bilo šta što sam napisao iz užitka prema čitanju. Nađete li osim toga još ponešto u mojim djelima, to će biti vaš vlastiti doprinos njima.
PARIS REVIEW
Postavit ću vam još samo jedno pitanje u vezi s tim: jedan od urednika vašeg romana „Sunce se ponovo rađa“ povukao je paralelu između glavnih aktera scene u koridi i samih romanesknih likova. Naglasio je da prva rečenica u knjizi otkriva da je Robert Cohn bokser; poslije, tokom koride, bik je opisan na način da koristi svoje rogove upravo kao bokser, kačeći se i ubadajući njima. I baš kao što bik biva omamljen i smiren prisutnošću junca, Robert Cohn popušta pred Jakeom koji je kastriran kao i sam junac. On vidi Mikea kao pikadora, koji u više navrata provocira Cohna. Urednikova teza se razvija dalje, no on se pita jeste li imali svjesnu namjeru da romanu date tragičnu notu koju sa sobom nosi ritual borbe bikova.
HEMINGWAY
To mi zvuči kao da je urednik malo nastran. Ko je ikada rekao da je „Jake kastriran kao i sam junac“? On je zapravo ranjen na potpuno drukčiji način i njegovi testisi su čitavi i neoštećeni. Samim tim, on je sposoban za osjećanja koja ima svaki normalan čovjek, ali je nesposoban da ih u praksi iskoristi. Bitna razlika je u tome da je njegova rana fizičke, a ne psihološke prirode, odnosno da on nije kastriran.
PARIS REVIEW
Pitanja koja se odnose na umjetnost su vam dosadna.
HEMINGWAY
Razumna pitanja nisu ni zanimljiva ni dosadna. Ja još uvijek vjerujem da je jako loše za pisca da govori o tome kako piše. On piše da bi bio čitan i tu nikakva objašnjenja i disertacije nisu potrebne. Možete biti sigurni da u svakom romanu ima mnogo više stvari nego se to čini prilikom prvog čitanja, ali nije piščev zadatak da izigrava turističkog vodiča u zemlji vlastitih djela.
PARIS REVIEW
U vezi s tim, sjećam se da ste također upozorili kako je opasno za pisca da priča o onom na čemu trenutno radi. Zašto to mislite? Ovo pitam jer postoji jako puno pisaca – Twain, Wilde, Thurber, Steffens, oni mi padaju na pamet – koji su dotjerivali svoje radove tako što bi ih testirali pred slušaocima.
HEMINGWAY
Ne mogu da vjerujem da je Twain ikada na taj način „testirao“ Huckleberry Finna. Ako i jeste, onda su ga njegovi čitaoci natjerali da izbaci dobre a ubaci loše dijelove. O Wildeu su oni koji su ga poznavali govorili da je bio bolji govornik nego pisac. Steffens je govorio bolje nego je pisao. I u ono što je pisao i u ono što je govorio bilo je ponekad teško povjerovati i o tome sam se naslušao dosta priča tokom odrastanja. Ako Thurber može govoriti onako kako piše onda on mora da je jedan od najvećih i najmanje dosadnih govornika. Čovjek koji je najbolje govorio o onome što radi i koji je imao najprijatniji i najopakiji jezik od svih ljudi koje sam znao bio je Juan Belmonte, matador.
PARIS REVIEW
Možete li nam reći koliko je promišljanje uticalo na razvoj vašeg upečatljivog stila?
HEMINGWAY
Ovo je dosadno pitanje i trebali bi mi dani da odgovorim na njega. Moram da kažem da je ono što amateri nazivaju stilom obično nezaobilazni nedostatak vještine u prvom nastojanju da se učini nešto što do sada nije učinjeno. Gotovo da nijedan novi književni klasik ne liči na starog. Na prvi pogled ljudi kod pisca jedino mogu da primijete nedostatak spretnosti. U tom slučaju, oni i nisu toliko pažljivi čitaoci. Problem nastaje kada se ta nespretnost počne shvatati kao stil i počinje se kopirati. To je žalosno.
PARIS REVIEW
Jednom ste mi napisali da okolnosti pod kojima nastaju različita djela mogu biti poučne. Možete li nam ovo protumačiti na primjeru vaših „Ubica“ – rekli ste da ste tu priču napisali za jedan dan baš kao i „Deset Indijanaca“ i „Danas je petak“ – i možda vašeg prvog romana „Sunce se ponovo rađa“?
HEMINGWAY
Pokušat ću. Roman „Sunce se ponovo rađa“ počeo sam pisati u Valenciji, 21. jula. Moja supruga Hadley i ja rano smo otišli u Valenciju kako bismo nabavili što bolje karte za feriju koja je trebala biti 24. jula. Ljudi mojih godina pisali su romane, a ja sam se mučio pišući tek stavke. Tako sam započeo knjigu na moj rođendan, pisao tokom ferije, ujutro u krevetu, otišao u Madrid i nastavio pisati tamo. Tamo nije bila ferija, uzeli smo sobu i ja sam pisao u odličnim uslovima, na stolu, te iza ugla u jednoj pivnici, u pasažu Alvarez, gdje je bilo hladno. Naposljetku je postalo pretoplo za pisanje i mi smo otišli u Hendaye. Uzeli smo sobu u jednom malom jeftinom hotelu na velikoj, dugoj, usamljenoj plaži gdje sam radio jako dobro. Nakon toga smo otišli u Pariz i tamo sam završio prvi nacrt priče u apartmanu preko puta pilane, na adresi 113 rue Notre-Dame-des-Champs šest sedmica nakon što sam je počeo pisati. Taj sam nacrt pokazao Nathanu Aschu, romanopiscu, koji je tada imao jak naglasak. Rekao je: „Hem, štha misliš kada kažeš da pišeš roman? Roman, a? Hem, ovo ličhi na phutopis.“ Nisam bio previše obeshrabren onim što je rekao Nathan, prepisao sam knjigu putujući (to je bio onaj dio o putovanju u Pamplonu radi ribolova) u Schruns u Vorlabergu, u hotelu Taube.
Priče koje ste spomenuli napisao sam za jedan dan, u Madridu 16. maja, dok je sniježilo u blizini Koride na San Isidru. Najprije sam napisao Ubice koje sam već jednom pokušao da napišem i nisam uspio. Tada sam poslije ručka otišao u krevet da se utoplim i napisao „Danas je petak“. Popio sam toliko mnogo soka da sam pomislio kako ću poludjeti a imao sam još šest drugih priča koje sam htio napisati. Onda sam se obukao i otišao do Fornosa, starog koriđanskog kafića, popio kafu, ponovo se vratio i napisao „Deset Indijanaca“. Ovo me je jako rastužilo, popio sam brendi i otišao na spavanje. Zaboravio sam da jedem i jedan od konobara donio mi je neki bacalao, mali odrezak kao i prženi krumpir i bocu Valdepeñasa. Žena koja je vodila apartmane stalno je bila zabrinuta da nisam dovoljno jeo, pa je poslala konobara. Sjećam se da sam sjedio u krevetu, jeo i pio Valdepeñas. Konobar je rekao da će donijeti još jednu bocu. Rekao je da señora želi znati da li namjeravam pisati cijelu noć. Rekao sam da nemam tu namjeru, mislio sam da ću se odmarati. Zašto ne biste pokušali napisati još jednu, rekao mi je konobar. Ja sam trebao napisati samo jednu, rekao sam. Nonsens, odgovorio je. Mogli ste ih napisati šest. Pokušat ću sutra, rekao sam. Pokušajte večeras, rekao je. Zašto mislite da je starica poslala hranu ovamo? Umoran sam, rekao sam mu. Nonsens, rekao je. Umorni ste nakon tri male priče. Prevedite mi jednu. Pusti me na miru, rekao sam. Kako ću pisati ako me ne pustiš na miru? Onda sam ustao, popio Valdepeñas i pomislio kakav sam to ja prokleti pisac ako mi je prva priča dobra onoliko koliko sam se nadao da će biti.
(Proljeće, 1958.)
Prijevod: Elvedin Nezirović
Preuzeto sa: http://www.theparisreview.org/interviews/4825/the-art-of-fiction-no-21-ernest-hemingway