Zemlje udaljene od poznatog dobar su poligon za testiranje samoće.
Reći udaljeno ovdje, znači rascijepiti se: gledati gdje je ovo, a gdje ono poimanje nekog moje. Jedan je naš o tom pitanju na terasi lokalnog kafića u Najboljem gradu na svijetu rekao: Tamo me nema, ovde nisam. Taj su mozak i to tijelo rastojanje započeli prije 30 godina. Tamo me nema, ovde nisam zove se Peđa i iako tjelesno prisutan u Najboljem gradu na svijetu on odbija naučiti norveški. Peđa isto tako odbija biti dio sustava, jer ako bi se to dogodilo, glava i tijelo bi se mogli spojiti, a takav bi kratak spoj vrlo vjerojatno Peđu stavio u veoma čudnu poziciju, jer bi morao donijeti odluku o tome na koju stranu to glavotijelo odvesti. Ovako je Peđa ambivalentan, glava i tijelo su razdvojeni i Peđa preživljava tako što se u Najboljoj državi na svijetu odlučio za jedan, kako on to kaže, naš zanat. Peđa već trideset godina veoma uspješno pljačka trgovine elektronikom i markiranom robom, on za to ima posebne magnetne ušitke i neuglednu torbicu. Peđa protrlja robu po koljenima i roba utihne. Ako se Peđu sretne u trgovini, ne smije ga se pozdravljati, Peđa kaže: Pusti me, vidiš da radim. Na toplijoj strani Europe, imali smo jednog sličnog Peđu. On se zvao Mile i njegov je zanat bio plemenit. Mile je umjesto dućane elektronikom pljačkao supermarkete.
Nedjeljom popodne Mile je dolazio po narudžbu u mjesnu kavanu i prema potrebi zapisivao: pršut, vino, dimljeni sir, cigarete. Mile je točno znao kad se netko ženi, kada je tko umro i kada se tko rodio jer se poput Robina Hooda brinuo da svi, ono svakodnevno, kao i ono za posebne prilike, nabavljamo po prihvatljivijoj cijeni. Kada sam završavala studij Mile je rekao: Mislim da bi bilo dobro da im odneseš jednu bocu Džeka. Koju maskaru nosiš, koji parfem želiš? Čak ni policija nije bila naročito protiv Mile, imali su dogovor – on im je povremeno nabavljao suho meso, oni su ga puštali na miru otprilike 6 mjeseci, a potom je Mile dva mjeseca išao na godišnji, u zatvor. Svi su bili siromašniji frižiderom, ormarom i duhom kada je Mile bio na godišnjem. Njegova nam je hibernacija svima umanjivala kvalitetu života.
Pitanje kvalitete života drugačije je postavljeno na različitim stranama Europe. U Najboljoj državi na svijetu ono se stalno optimizira. Hei, kažu plakati u tramvaju s krupnim fotografijama lica, ovo je Vilde. Njoj će tvoj osmijeh i topla riječ mnogo značiti. Čini se kako se Norvežane nanovo poučava nekoj vrsti bontona. Takk (hvala) izgovara se samo kada se prima određena usluga, takk se izgovara u supermarketima, kafićima i hotelima, ali ne i u okrilju obitelji, ma kako god ona bila definirana. Norvežani mi kažu: Takk se ne govori za doručkom ni kod primanja poklona, ako netko učini nešto lijepo podrazumijeva se da je to osoba učinila iz vlastite želje pa takk nije potreban. Nema potrebe ni za dobartekovima – jesti se započinje u tišini. Kako ne postoji način izražavanja dobarteka, tišina s početka obroka, nama nenaviknutima na podrazumijevanje, bit će prekinuta jednim nezgrapnim bon apetit. Bon apetit najbliža je inačica koju se može komunicirati prije nego što se lica zabiju u tanjure. A opet, čini se kako Vilde kaže Hei baš zato što nema takk, nema dobartek i nema kontakta. Dane je moguće provesti bez izgovaranja ijedne riječi koja narušava podrazumijevanja. Kvalitetu je života moguće mjeriti u novcu i u slobodnom vremenu, moguće ju je mjeriti demografskim kretanjima, stupnjem socijalnih prava, stupnjem povjerenja u institucije. Nisam sigurna postoji li način da se u mjerenje kvalitete života uključuju kontakt, broj prijatelja i takk nakon dodavanja čaše. Pitam se je li netko Vilde uistinu uputio osmijeh ili će Vilde ostati zatočena u svom portretu i pisati Hei dok je ne zamijene Jalal, Magnus ili Marthe koji će se dati u svoju potragu za osmjesima. A opet, tamo odakle sam došla, sve je puno kontakta, posvuda su takk, dobartek i osmijesi, a kako sve drugo u kvalitetama manjka, portret bi Vilde u pokvarenom autobusu vjerojatno navodio: Hej, ovo je Mirta. Ne trebate je pozdravljati, omogućite joj život.
Ulazak u novi grad, kada ga se preuzima, iziskuje sastavljanje karte. Grad koji ne poznaješ postoji u slikama. Gradove koji su tvoji vidiš fluidno, kao mnogo puta pogledani film. Umjesto točke 1 i točke 2, poznati se gradovi spajaju u slijed koji je koracima poznat, kao što ti je poznat prečac između dvije zgrade i ceste, kao što ulica može biti bezimena i pritom ispisana značenjima svih vrsta. U Rijeci malotko poznaje imena ulica, mjesta se pamte prema onome što je sada ili nekada, pa time usmenim prenošenjem poznato kao to i to. Rijeka tako ima „kod Slavice“ – jer je nekad tamo bila poznata slastičarnica, ili „kod Meka“ – koji je danas tamo, a da se pritom zapravo misli na centralnu autobusnu stanicu a da se ona ne naziva Gnambovom ili Adamićevom ulicom. Jadranski trg ne spominje nitko, svi govore kod Riječke ili kod Erste. Prepoznaju se kvartovi, trgovine, kafići i restorani, minuli i sadašnji, a događaj je temeljno sredstvo kartografskog snalaženja.
Bilježeći godišnje kretanje jedne pariške studentice, Paul-Henri Chombart de Lauwe sastavlja kartu. Mapa njezina kretanja svodiva je na trokut – fakultet, stan, učitelj klavira. Pariz ove studentice malen je, turobno omeđen svakodnevicom.
Isprva po Oslu hodam mnogo. Svugdje idem pješke, sve želim upiti šetnjama, svaki dio grada iskušati u vlastitom dojmu. Grad je policentričan, centri se razlikuju i u sebi nose svoje politike. Urbanistička je logika jasna – zgrade u ciglama u stambenom dijelu, klasični ili modernistički trenuci pripadaju poslovnom i trgovačkom centru. Kopam, tražim, iskušavam, dajem se u nadu kako ću pronaći mjesto za sebe. Oslo se ne spaja, slike ostaju razjedinjene. Izgledam kao da pripadam, govorim kao tuđa, i ubrzo se Oslo svodi na jednu dužinu: stan-posao.
Eva Simčić, Četiri lakta unutra, VBZ, Zagreb, 2023.