BEKIRU SE PRIKAZALO
– Šta to bi s tobom, Bekire? Ti već tri dana ležiš bolestan, a nikada bolovao nisi.
– Šuti. Nikom ne kazuj ni za živu glavu, već pritvori vrata, pa mi se primakni. Nije mrijeti onom ko je mrtav, ma nije ni ovako, živjeti onome ko živ nije. Već evo da ti kažem šta je.
Sa četvrtka, uoči lijepog petka, evo je treća noć od toga, prikazalo mi se, pobogu si brate, nećeš mi vjerovati. Niti bih ja vjerovao tebi da ti meni ovo pričaš. Vraćao sam se na biciklu ispod Borika, moglo je biti oko pola noći. Otkad znam za se tuda prolazim i u gluho i u svako drugo doba. Sve do jednom, kazat ćeš. A i jest tako.
Taman sam prispio između dva mezarja, kad čovjek nakav, veli: Stander malo dok prođe dženaza! Sjašem ja s točka, a sve mi u glavu ne ide otkud u po noći dženaza. Kad, otvori se kapija u groblju poviš ceste i, nećeš mi vjerovati, idu ljudi, svi isti – ko braća, a ima ih ne pitaj koliko. Nose tabut preko ceste, pa ga u ono doljnje groblje unesoše, a ja ću ti upitat onog što stoji kraj mene ko je mejt i šta ovo oni čine. Veli: Gore su dobri, a dolje su oni što nisu, pa u ovoga prevagnulo da nije. Mi smo oni što ureduju, a svugdje ti se, brate, mora red znat. Nego, kad si se već zateko, pomozi nam nišane pomijenjati.
Ostavim ti ja biciklo na cesti, pa udarim za njim. Pomećem nišane i taman stanem podno kabura da Fatihu proučim, kad – ne do ti Bog dragi – sam, bez ičije ruke, fenjer se nad grobom upali. Onih što su nosili dženazu, nigdje nikog. Ja sam stojim usred mezarja, ruke podigo, nanijetio dovu… i čitam na nišanu, ne mogu očiju odvratiti „Ovdje leži rob Božiji, Hadžismailović Bekir“.
– Uh, ma šta kažeš, dragi Bekire?! Jesi li šta pio te noći?
– Nisam, već ako nije otprije ostalo u meni.
– Gdje si bio? Da nisi nagraisao?
– Gdje god da sam bio, moj brate, nisam više, već sam nako kako piše na nišanu.
– I šta ćeš sad, jadan bio, Bekire?
– Šta ću? Gdje sam, tu sam. Ležat ću, dok me ne uznesu brdu oni što me snesoše strmu.
***
I tetki Zori se prikazalo, ali nešto drugo, i davno.
– Ma eto, jest onda, još u onom ratu, kad je moj pokojni tata Pero pošo u partizane. Izveo on konja iz štale, natovarenog nečim, ne znam čime, bilo je pokriveno. Ja od čeljadi najstarija bila, pa me izbudio, možda, vako, oko pola tri. Pokojna bi baba uvijek reci da su to najgluvlja doba i da se tad nekakvo kolo okreće između neba i zemlje, ali samo ondje gdje ima voda kakva. Nije vražje nego ne znam kakvo, neko drugo, zaboravila sam.
I, moja Seko, povede ti tata mene do Đokine kuće u Bukovici Donjoj da, kad svane, konja kući vratim. Kad smo mašili Stojanove vrljike, i taman bili spram njegove vodice, prisjeti se tata da je nešto važno zaboravio, pa se zaokrene i vrati po to, a mene i konja ostavi na Stojanovom zobišću.
Ja sam tad curetak bila, četrnestu uzela, i nije me bilo pla’o strah, već mi je bilo izasna, pa ‘ladno, a tate nikad natrag. Odjednom, konj stade rzat, kad ja, a ono kraj vodice vile, moja Seko, kolo igraju. Sve na njima bijelo, il je ko malo plavo. Kose im duge i isto plave, nako ko zlato. Da ti je bilo vidjeti, sve se sjaji. Iznad glava im ko da je po komad Mjeseca, a nije, on je bio čitav na nebu.
Bog zna koliko su tako igrale. Ja se nisam smjela s mjesta pomaknuti, a konj je stalno rzo, a ne bi da i’ nije i on vidio. Sve je to tako bilo dok se nije tata vratio, pa mu ja pokazala prstom, a ne valja se na vile prstom pokazivati. Upitam ga je li vidio, a on će:
– ‘Ajd požuri! Ako zakasnim, oni odoše, neće me čekati.
Nije puno prošlo, pa je pogino tata. Nisam ga više nikad vidjela, pa i ne znam da li je i on vidio vile.
***
Umirovljeni domar Matan je čuo na daljinu. Doduše, samo jednom.
– Da. Ovoga, tu se ne radi o meni, nego o mojemu mlađemu bratu Alojziju, koga svi zovemo Lojza. Naime, u to smo vrijeme Lojza i ja radili u istoj školi. On je podučavao tjelesni odgoj. Svirao je i gitaru, za svoju dušu. I pisao je pjesme. Nas dva smo živjeli skupa u didovoj kući. Povrh kuće je bio voćnjak, a uz sami put što je vodio dalje u šumu, jedan veliki stari brijest.
Ispod njega je Lojza provodio gotovo sve slobodno vrijeme. Tu je pisao pjesme i svirao neke stare španjolske i sefardske melodije, to je najviše volio.
Živjeli smo sami, a on se sve manje prihvaćao poslova u kući i oko kuće, pa sam se ja ponešto ljutio na njega. Držao sam kako suviše dangubi ispod brijesta. On me onda stane nagovarati da se i ja primaknem drvu i oslušnem. Sprva sam smatrao da me zavitlava. No, kako me on stane moljakati, ja se jednom prikučim i oslušnem.
– Ništa ne čujem – kažem, a i dalje mislim kako me kani namagarčiti.
– Ma… kako ne čuješ? – kaže. – Brijest već nekoliko dana ne prestaje pjevati.
Tad ga ja zagledam malo bolje – Lojzu, hoću reći – i vidim kako mu se oči čudno sjaje. Plivaju na nekakvome odbljesku kao na suzama. Opet se umirim i oslušnem, ali ne čujem ništa doli šum lišća u krošnji. A Lojza se ražalostio i veli mi:
– Moj Matane, nemaš ti ušiju za toga. Tebi je crkveni zbor vrhunac glazbe.
Lojza nije odlazio u crkvu, a mojemu pjevanju u zboru rugao se govoreći kako bi i slavuji po Gospodinovoj zapovijedi nastanjivali crkve kad bi se naše pjevanje doimalo Gospodina, a ne bi – veli – bižali u šumu. I da je, veli, šuma Božje zdanje, a ne crkva. Pa je onda trunio o Petru Panu i još kojekakove besmislice.
Potkraj kolovoza, jedno jutro pili smo nas dva kavu prid kućom. Lojza se, doduše, nije ni dotako kave, već je donio sa sobom bilježnicu iz koje mi je, mimo moje volje, pročitao pjesmu o brijestu. Veličao je u njoj svaku njegovu granu i svaki list ponaosob, kao da bi pjevao o kosama ženskim. Još je pjesma kazivala i o dalekom putu na koji se brijest sprema, pa sam se ja bezmalo čudio kako to da moj brat više Božjih darova vidi u običnome drvu nego u meni.
Sjedio sam šutke, a on se diže, pa će malo zastati gledajući me pravo u oči, a potom će kazati:
– Sad ću ja, samo da nešto vidim.
On se izgubi iza kuće, a ja sam i nadalje sjedio i nisam mislio o njemu već o sebi. Bilo je mirno i vedro jutro, bez imalo vjetra.
Odjednom je zašumilo lišće u krošnji i nisam se iznenadio tomu već kad sam se dosjetio da prid kućom nema niti jedno drvo! Tada sam skočio kao opčinjen i potrčao za tim šumom što je bivao sve jači. Trčao sam i trčao uzbrdo, ne smećući očiju sa brijesta. Onaj se šum sada već bio preobličio u strašno urlikanje. Ja sam i dalje trčao, ne mogavši se sjetiti niti jedne molitve, a uši su mi pucale od jezivoga plača i urlikanja koje je dolazilo iz krošnje brijesta.
Uspio sam stići u zadnji tren, kad je već Lojza bio odigao jednu nogu sa tronožnog stolca, dok je rukama pridržavao omču oko vrata.
***
Dedo Edhemaga je pročitao mnoge knjige na njemačkom, arapskom i svom jeziku, pa mu se možebit zato nije ništa posebno prikazalo. Ali nešto ipak jest.
– Nije ti ni od kakve koristi ono šta ja o tome mislim, već de ti meni kaži, imadoše li oni ikakvog haira od toga? Jer, što god doprinese da čovjek od toga bolji postane, ili da ga od kakva zla sačuva, istinito je da od toga ništa istinitije nema, baš kao i dan što nam se prikaže da bismo u njemu vidjeli pronaći bobak za đerdan što ga zovemo život.
A i život se nekome prikaže, a nekom jok!
