Autobuska stanica nije mjesto. Ona se ne bi trebala ni smatrati dijelom nekog grada. To je jednostavno nešto zasebno. Ljudima koji dolaze, ona predstavlja neku vrstu hodnika kroz koji se ulazi u grad. Oni koji samo prolaze, a takvih je najviše, oni puše svoje cigare i čekaju kraj pauze – nigdje. Oni koji odlaze, kada dođu na stanicu već su napustili svoj grad. Valjda se nigdje tako jasno ne vide veze nekog grada sa ostatkom svijeta. Jer stanice nisu mjesta, one su tek prijelazi, veze između mjesta. To se najbolje može vidjeti i osjetiti noću. A ako je noć poput ove, bijela noć, potpuno prekrivena snijegom i maglom, tada se čini da se stanice šire, u želji da progutaju grad.
Kao i obično, on izlazi iz autobusa u nigdje, ali onda se to nigdje nastavlja, jer kada je mislio da će zakoračiti u poznatu ulicu, u kojoj su inače parkirani taksiji, ispostavlja se da te ulice više nema. Kao da je ušao u kuću, skinuo cipele u hodniku i sad ide prema svojoj sobi, ali hodnik je puno duži nego što se sjeća, tu iza ugla nema njegove sobe nego se hodnik nastavlja, i on, kao u svakoj dobroj noćnoj mori, može da trči, da trči do iznemoglosti, ali hodniku nema kraja.
Hodnik jeste dio kuće, ali on samo spaja druge prostorije u kojima se boravi. Nećeš jesti u hodniku, nećeš spavati u njemu, nećeš otići u njega da predahneš, nećeš u njega staviti televizor, nećeš pozvati goste pa im dati da budu u hodniku. U hodniku se zadržavamo minimalno, tek prolazimo kroz njega, kad ulazimo u kuću, kad izlazimo, kad idemo iz prostorije u prostoriju. Zaista je hodnik sličan stanicama. Eto, čak, kao što na stanicama budu parkirani autobusi, tako u hodnicima slažemo cipele.
Odlučuje da će pušiti hodajući. Već neko vrijeme dolazi samo noću, nekad poslije ponoći, kad u gradu nema žive duše. Redovno spava u putu, i kada stigne luta gradom kao pijan, gledajući u kuće i zgrade koje mu sve manje znače, ali primjećujući, skoro uvijek, neki novi detalj, nešto što nikada prije nije zapazio, čudeći se koliko mu toga promiče iako je godinama tu. Kao da mu se grad ponovo otkriva, mami ga, zove natrag, govori mu da postoje još mnoge stvari koje nije vidio.
Zadnji put kada je dolazio da obiđe roditelje, prije nekoliko mjeseci, ugledao je tako jedan neobični, starinski balkon u ulici kroz koju prolazi svaki dan kad je tu. Nalazio se na takvom mjestu da ga je bilo nemoguće ne vidjeti. Bilo je jasno da nije tu od nedavno, očigledno stariji od većine ljudi u gradu, možda čak i od svih, mislio je tad, ali džaba, nikad ga prije nije vidio. Vjerovatno se nikada nije predano zagledao u tu džamijsku ogradu pored koje je upravo prošao, da su ga maloprije pitali ne bi znao reći koje je boje, ali bi sigurno znao da je ima. Ali stvari izgleda postoje i mimo našeg znanja o njima.
Kada je vidljivost ovako mala, svega nekoliko metara, a dešava se to u ovom gradu, tada je moguće stati, kao on sad, i oko sebe ne vidjeti ništa. To je prelijepo i strašno u isto vrijeme. Samo bijelo lebdenje ništavila i pahulje koje nerealno lepršaju okolo, kao iverje magle, koje se lijepi za njegov kaput, otkrivajući savršene, neponovljive strukture.
To ne može biti samo buncanje bunovnog, nenaspavanog čovjeka. Mada je istina da je jako blizu onom stanju između jave i sna, kada se, čini mu se, razmišlja osjećanjem, u kojem se otkrivaju neke tajne nedostupne budnom čovjeku, nedostupne i snu, a bitne tajne, možda i najbitnije, koje onda zaboravljamo. Ostaje samo nejasno sjećanje, osjećaj da smo nešto jako važno shvatili, ali više ne znamo šta je to. Pa i to su nekakve stanice, na tom čudnom, unutrašnjem putu.
Ponovno zastajkuje, jedva razaznavajući koji pravcem ide. Da li to znači da i na autobuskim stanicama saznajemo nešto bitno, da osjećamo da nam se otkrila neka velika tajna, te da to zaboravljamo kada ih napustimo? A napuštamo ih nužno. One i služe tome da ih se napusti. – Samo beskućnici ne odlaze sa stanica, jer oni ni nemaju gdje otići. Izgleda da mjesta koja su nigdje privlače one koji su nigdje.
A on je nigdje, sada i bukvalno. Probijajući se dalje kroz maglu, noseći veliku putničku torbu, neizostavan rekvizit, dok se negdje daleko u pozadini čuje autobus kako napušta stanicu, on osjeća da će svake sekunde ponovno pasti u san.
Zastaje pored lampe, kao u maloj oazi ništavila, da prebaci torbu s jednog ramena na drugo. Sjetio se opet balkona. Ako zaista toliko malo vidi od onoga što gleda, postoji li onda ikakva bitna razlika između onoga što vidi u po bijela dana i ove bjeline sad, kad ne vidi ništa sve dok se ne približi na svega nekoliko koraka?
U tom trenutku pored njega protrča crvenokosa djevojka u zelenoj haljini. Toliko intenzivno osjeti da se taj susret već desio da se sav naježi: negdje žuri, možda od nekog ili nečega bježi, u prolazu ga zakači rukom, ali se ni ne osvrnu, i nestade dalje u magli.
Ostade zatečen, malo mu se razbistri u glavi. Sve se desilo toliko brzo da je mogao pomisliti da je samo umislio, da je neprimjetno zaspao na trenutak i odsanjao taj susret. Djevojka je nestala, ali i dalje je osjećao jasno kako ga je zakačila. Odakle je zna? Zamisli se i uze da zapali još jednu cigaru. Ovo je mali grad, vjerovatno ju je viđao, ovdje svako svakoga vidi. Džaba, ne može da se sjeti. Mada, možda je i neka nova, tek doselila, ili nekome došla u goste. Uostalom, već je izgubio tok ovoga grada, pojavljuju se mnogi novi ljudi, nije uopće čudno da nekoga nije viđao. Ali nije stvar u tome, osjeća da je zna, i to da je dobro zna.
Nije to deja vu, jer taj osjećaj traje vrlo kratko, bar kod njega, u djeliću sekunde neke se stvari poklope, osjeti da se to što se dešava već desilo, i onda ga to prođe i više ne zna tačno ni objasniti za šta je, tobože, znao da će se desiti baš tako, pošto se već tako nekada desilo. Ovaj sada osjećaj traje, i dalje traje, još uvijek osjeća jezu: zna je, odnekle je zna – iako ju je maloprije možda vidio prvi put.
Ali opet balkon. Pa on za deset godina nije uspio vidjeti neobični balkon na istaknutom mjestu u glavnoj ulici grada! Pored toga, sad jedva drži oči otvorene – da li u ovakvom stanju može sebi vjerovati? Da u toj magli negdje naleti na samoga sebe, moguće da bi mu se i taj čovjek učinio neobično poznatim, ali da ni tu ne bi shvatio odakle ga zna, iako osjeća da ga zna poprilično dobro.
Nasmije se i baci cigaru. Ispuhne posljednji dim i gleda kako se sjedinjuje s maglom. I dim i on.
Odmaknuvši se i odatle, ponovno potpuno izgubljen, teturajući pod težinom putničke torbe, iako je već prestao da razmišlja o tome, on shvata, u trenutku, već skoro u snu, da je u pitanju nešto drugo: da je onaj balkon ustvari vidio bezbroj puta, ali ga je zaboravio; da je i sve ostale neobične i nove detalje grada viđao stalno, ali ih je zaboravio toliko temeljito da ih poslije zaista vidi kao prvi put. – Zanosi ga, zamalo da padne, osjeća kao da pliva kroz maglu. – Njihovo ponovno pojavljivanje je varka, nije znak njihove prisutnosti, nego baš suprotno, znak je njihove odsutnosti, i to, čini mu se, kao pečat za njihov potpuni nestanak. Onaj balkon se, ustvari, nije onda pojavio pred njim, nego je nestao. – Ponovo gubi ravnotežu, cesta je klizava, jedva se drži na nogama. – Zato čitava ta igra nije obnavljanje bliskosti sa gradom, nego je produbljivanje otuđenosti, sve izvjesnije udaljavanje od grada, proces koji će se jednom, baš kao ove noći – a eto, možda se to upravo i događa – završiti tako što taj grad više neće ni vidjeti. – I, konačno, pada.
