STRANE
Studirali ste veterinu u Zagrebu… Kako Vam se desila književnost?
ŠEHIĆ
Nije mi se baš desila, upisao sam veterinu, jer sam mogao upisati bilo šta iz oblasti prirodnih i društvenih nauka. Veterina i nije bila moj izbor, koliko izbor mojih roditelja, ali se nisam bunio previše, jer sam volio prirodu, životinje, biljke, tako da mi je bilo OK da to studiram. Moje pravo zanimanje je bilo čitanje knjiga i želja da budem pisac. Svaki posvećen čitalac potajno želi biti piscem. Kad uživaš u čitanju, uvijek te povuče da i sam napišeš knjigu u kojoj će drugi uživati. Pisao sam od osnovne škole, ali potajno, za sebe, čak i jedan avanturistički roman, koji je nestao u ratu. Nije to bilo ništa ozbiljno, više priprema za pisanje koje će uslijediti nakon rata.
STRANE
Izjavili ste da bi voljeli ne baviti se književnošću, ali Vam ne polazi za rukom?
ŠEHIĆ
Jesam, ta misao se odnosi na onaj trenutak kada vidiš da si zaglavio u svom poslu, zanatu, da se drugi ljudi bave gomilanjem materijalnih bogatstava, a ti, iako uspješan u svom poslu, jedva preživljavaš, podstanar si, nemaš stalnog zaposlenja, jedino živiš od svojih nekoliko prstiju koliko ih koristiš dok pišeš na laptopu. Tu onda dolazi i očaj koji postoji kada tragaš za pravim stihom ili rečenicom. Pisanje je mukotrpan posao, udarnički, rudarski, nema tu ništa romantično. Ja moram pisati za novine kako bih sebi platio slobodu da mogu pisati svoje knjige. Zato što smo mi siromašna, i nesređena država, koja ne misli na svoje stanovnike u totalu, pa što bi mislila na pisce. Pisanje je ovisnost. Kad jednom kreneš, nema povratne karte.
STRANE
Na književnoj sceni javljate se kao pjesnik. Za poeziju tvrdite da puno uzima a malo daje, ako je se shvati na najozbiljniji način. Da li je savremenom društvu poezija potrebna?
ŠEHIĆ
Savremenom društvu su potrebne bombastične vijesti, guzovi nekih Kardašijanki, i slične stvari. Površnost je na cijeni, i glupost nikad nije bila bitnija običnom čovjeku. Mi smo opkoljeni tonama gluposti, i to je društvu najbitnije, plus osnovni cilj života je da se obogatiš, na bilo kakav način, po mogućnosti za jednu noć.
Malo daje poezija, jer treba toliko puno vremena da bi se napisala dobra knjiga pjesama. Neke stvari se plaćaju krvlju, pisati poeziju je velika žrtva, a poeziju ne možeš prodati u tri hiljade primjeraka, od nečega se mora živjeti u međuvremenu.
Poezija je uvijek imala malu publiku, ali je ta publika jako značajna, i bitna. Ljubitelji književnosti su kao pripadnici neke sekte, malobrojne ali uticajne i vrijedne. Oni su posvećenici čitanja, njeguju kult knjige, i zbog njih ima smisla pisati.
STRANE
Pišete dosta „sporo“. Knjigu o Uni pisali ste sedam godina i pišući dolazili do ruba očaja. Da li biste danas nešto mijenjali?
ŠEHIĆ
Pa moglo bi se reći da pišem sporo. Nisam pobornik objavljivanja knjiga nazor i po svaku cijenu, taman i kad su mi prijeko potrebne pare za život, a uvijek su potrebne. Do sada sam odbio više puta da mi štampaju knjige kolumni, pa sam jednom odbio njemačkog izdavača, jer mi nije htio dati honorar za knjigu koju je želio da prevede i objavi. Princip mi je bitan. Kada smatram da je jedan rukopis zreo za objavljivanje onda to i uradim. Za svako izdanje Knjige o Uni sam radio dopune i ispravke. Ubacivao sam cijela nova poglavlja. Izbacivao neke pasuse kojima nisam bio zadovoljan i preispisivao ih. Sad za četvrto bosansko izdanje sam opet dodao novo poglavlje i još neke sitne izmjene. Štos je to što je to takva knjiga, koju možeš dopisivati, jer je pseudoenciklopedijska, svaštarska na borgesovski način, i htio sam da obuhvata što više tema, motiva, da bude bogata i široka. Samo jednom možeš napisati takvu knjigu, nema drugog puta.
STRANE
Knjigu o Uni napisali ste nakon zbirke poezije Transsarajevo. Izjavili ste da ste dosegli limit u poeziji pa ste zbog toga promijenili formu, ali ipak novom knjigom se vraćate poeziji?
ŠEHIĆ
Taj limit se odnosio na to da nisam želio da se ponavljam. Nisam želio da pišem iste stvari i da tavorim na starim lovorikama. A onda mi je trebala i druga forma, imao sam potrebu za rečenicom zbog onog što sam htio da napišem. Knjiga o Uni, bez obzira koliko je poetična, to nije poezija. U njoj imaš čak i neke stihove u strogoj formi, ali oni funkcionišu samo u toj knjizi. Tu su stihovi opkoljeni prozom. Oni su kao vinjete, ukrasi sa značenjem i svrhom.
STRANE
Moje rijeke nastajale su paralelno s Knjigom o Uni?
ŠEHIĆ
Tako je. Nikad ne pišem samo jednu knjigu, nego se to vrlo često ukršta. Prvu pjesmu sam napisao 2006, pa sam godinama pisao poeziju dosta rijetko. Bio sam na jednoj rezidenciji na atlantskoj obali Francuske 2012, i napisao ciklus dugačkih pjesama pod naslovom Atlantske pjesme. Tad sam shvatio da će to jednom biti knjiga. Pisao sam Moje rijeke još dvije godine, paralelno s Unom, pisanjem za novine, za različite književne i neknjiževne magazine.
Kad sam shvatio da je to postala zaokružena knjiga onda sam je objavio.
STRANE
Kako u današnje vrijeme pronalazite samoću za koju ste kazali da je najbolji saveznik pisca?
ŠEHIĆ
Kad sam bio mlađi nije mi ništa smetalo dok bih pisao. Mogao sam pisati i u topovskoj cijevi. Volio sam vrevu i ludilo sarajevskih ulica, tu svakodnevnu borbu za opstanak, ali se čovjek brzo umori od toga. Sad mi treba mir i tišina. Pišem ujutro i imam neke svoje rituale koji idu uz pisanje. Jaka turska kafa, laptop, jutro, i tišina.
Prije sam išao na te rezidencije da bih pobjegao od opterećenja i balasta života u Sarajevu i Bosni. Išao sam vani da bih živio i uživao u životu. Tad bih najmanje pisao. Danas kad idem na neku rezidenciju onda isključivo pišem, tu nalazim samoću i mir, tamo gdje te niko ne zna i gdje nećeš izgubiti vrijeme jer si sreo nekog jarana i počeo piti iz dosade.
Najbitnija je ona unutrašnja samoća, sposobnost da misliš drukčije nego se od tebe očekuje. Bosna je primitivna sredina, tu ti ljudi stalno nešto nameću, sputavaju te. Samoća je za mene osjećaj slobode duha.
STRANE
Vaše knjige se prevode na strane jezike, koliko je teško isplivati iz malog jezika na evropsku književnu scenu?
ŠEHIĆ
Nama iz BiH je najteže jer u nas ne postoji kulturna politika, jer ne postoji cjelovita država ni nikakva vizija normalne države. Kod nas se za sve sam moraš boriti. U usporedbi s piscima moje generacije iz regije, ja imam puno manje prijevoda nego oni, jer njihove zemlje guraju svoje pisce. Imao sam i imam tu sreću da moje knjige same nalaze svoje prevodioce i izdavače. Nisam ulagao neki napor u to, jednostavno su mi se ljudi javljali i pokazivali interes da prevedu neku moju knjigu. Doduše, prvo sam bio regionalno interesantan, jer sam objavljivao i u Zagrebu i u Beogradu. Poslije su došli prijevodi. Još nisam isplivao, još isplivavam. Teško je kad si sam. Ne žalim se. Onda to ide, ali sporo. Uspjeh je kod nas sporadičan, i nije plod sistema.
STRANE
Ne želite biti dio bosanskohercegovačke književne kaljuže?
ŠEHIĆ
Ne učestvujem u polemikama, ne pripadam nikakvom klanu. Ne stvaram epigone, niti mrežu ljudi koji će mi biti nekakva podrška. Mislim svojom glavom, pišem svoje knjige. Živim od svog rada, nikom ništa ne dugujem. Idealna je to pozicija, jedino se skupo plaća takva nezavisnost.
STRANE
Ne volite previše ljude..?
ŠEHIĆ
Ne bih se složio. Samo nemam iluzija vezano za ljudsku rasu. Ne idealiziram nas. Mi smo životinje koje imaju samosvijest, ništa više. Nekad je postojao predmet u školi Poznavanje prirode i društva, ako biram između ova dva pojma, uvijek biram prirodu.
STRANE
Drina je u Mojim rijekama metafora za rat i krv, za što je metafora, u vašoj poetici, Una?
ŠEHIĆ
Una je metafora onog što je jedino konstantno i nepromjenjivo, to je tok života prirode, rotiranje planete Zemlje.
STRANE
Može li Sarajevo postati Berlin, grad u kojem nas od viška historije neće boliti glava?
ŠEHIĆ
Teško da to Sarajevo može postati. Možda za pedeset godina. Trenutno nas još boli glava od tog viška.
STRANE
Dobitnik ste mnogobrojnih nagrada, koliko su one značajne i koja Vam je najviše pomogla u književnom smislu?
ŠEHIĆ
Značajne su jako, pogotovo taj monetarni dio, daje ti slobodu da neko vrijeme živiš bez stresa, da možeš da biraš i da ne radiš sve što ti ponude. Mislim da će mi nagrada Evropske unije možda najviše pomoći ako uspiju prijevodi na strane jezike, što ovisi o Creative Europe fondu koji odobrava sredstva izdavačima.
STRANE
Na našem portalu imamo rubriku Moj izbor. U toj rubrici pisci izaberu jednu pjesmu, koja je za njih, na neki način, važna… Ako nemate ništa protiv, ja bih da tako završimo ovaj intervju?
ŠEHIĆ
Evo može Ungarettijeve Rijeke, jer sam naslov knjige i moto uzeo iz njegove pjesme.
Rijeke
Držim se za ovo osakaćeno stablo
napušteno u ovoj vrtači
koja ima malaksalost
cirkusa
prije ili poslije predstave
i gledam
tiho prolaženje
oblaka nad mjesecom
Jutros sam se prostro
u urnu vode
i kao relikvija
otpočinuo
Soča je protjecala
gladeći me
kao svoj šljunak
Izvukao sam
svoje četiri kosti
i krenuo
poput akrobata
po vodi
Zgurio sam se
uz svoju odjeću
prljavu od rata
i kao beduin
sagnuo se da primim
sunce
To je Soča
i tu sam se lakše
priznao
krotkom niti
svemira
Moja je patnja
kad se
ne osjećam
u skladu
Ali one tajnovite
ruke
što me mijese
darivaju me
rijetkom
srećom
Prošao sam opet
razdoblja
svojega života
Ovo su
moje rijeke
Ovo je Serchio
iz koje ga su crpli
dvije tisuće godina možda
moje čeljadi s polja
i moj otac i moja mati
Ovo je Nil
koji me vidio
kako se rađam i rastem
i kako gorim od skučenosti
u prostranim nizinama
Ovo je Seina
i u onoj njezinoj mutnoći
ispremiješao sam se
i prepoznao
To su moje rijeke
izbrojene u Soči
To je moja čežnja
koja mi iz svake
prosijava
sada kad je noć
kad mi moj život izgleda
đerdan
pomrčina
(Preveo: Joja Ricov)
Pjesma je napisana u doba Prvoga svjetskog rata i pjesnik u njoj evocira sve rijeke koje su odigrale ulogu u njegovu životu – Soču, uz koju se borio kao vojnik na talijansko-austrijskoj fronti, Serchio, rijeku u talijanskoj pokrajini Lucca, odakle su potjecali njegovi roditelji, Nil, na čijim je obalama rođen (Aleksandrija) i Seinu, kraj koje je proveo godine studija (Pariz).
Fotografija: Zoran Kanlić
