Moram zamisliti kako je njoj bilo toga proljeća, jedan od dana prije nego što se sve to dogodilo. Bila je u jeku života, ulazila je ravno u sve prostorije i sve situacije. Tijela oko nje bila su prijateljska šuma, bila je opuštena sa svima, mogla je razgovarati s bilo kim o bilo čemu. Prije je imala dugu kosu, oduvijek, ali nakon što je započela vezu sa mnom, ošišala ju je na kratko i obojila tamnije. Svake je noći spavala na boku, s dlanom pod obrazom. Ja sam ležao iza nje, spavali smo goli, grlio sam je, a ona je osjećala moja prsa na svojim leđima. Noću smo postojali samo nas dvoje, ujutro bismo se probudili svatko na svojoj strani kreveta. Probudio bih je ja ili djeca. Sobe su bile svijetle, glasovi blagi. Dugo nije postojao drugi način da se to pamti nego kao neočekivanu i nezasluženu sreću. Obično bismo sjedili za ovalnim stolom, danskim dizajnerskim, bio je od čelika i bijelog melamina. Stol nam je bio preskup one subote kad smo ga kupili, ali bili smo naviknuti na to, dug je porastao i nismo na njega mislili. Sjedili smo za tim stolom
ujutro i navečer, djeca su za njim pisala zadaće. Poslije je stol postao prevelik, otišao je k njoj, a nova kuhinja u koju ga je stavila bila je manja. Na kraju ga je prodala i sad stoji kod nekog drugog: stol je dobio nov život, kao i sve drugo što smo nekoć dijelili.
Vozila je bicikl pod svijetlim krošnjama. Disala je otvorenih usta. Trčala je po stubama svaki put kad se penjala na neki kat, a to je bilo često. Nikad nije išla dizalom, nije voljela stajati na mjestu. Toga je jutra držala predavanje za zaposlenike jednog ministarstva. Dobro je prošlo, shvatila je da ih je osvojila
(njihova lica: pružala su se prema njoj kao zelene biljke koje rastu prema svjetlu). Poslije je direktor komunikacija htio zakazati novi sastanak s njom. Dogovorili su se da se čuju mejlom, nekoliko joj je ljudi došlo zahvaliti na predavanju. A onda, na izlazu, jedan ju je muškarac natjerao da stane, nije razumjela kako. Ostala je stajati i čekati ga, probijao se kroz gužvu gledajući je, čvrsto je držao njezin pogled. Njegove oči, bilo je nešto u njima, nešto blago i uporno, samouvjereno i istraživačko, nije znala. Čak ni nakon što je sve bilo gotovo, nije razumjela što je to bilo, nije to mogla objasniti ni sebi, a kamoli meni.
Bio je visok i uočljiv, ali ne samo zato što je bio visok. Lice mu je bilo izduženo, oči malčice nakošene, imao je sitne ožiljke na koži, imao je prištiće u pubertetu, možda. Nije bio tako zgodan, mora se smjeti reći, čak i ja koji nisam baš bio objektivan promatrač. Ali bilo je nešto primamljivo i nejasno u njegovim očima, ili u osmijehu, ili u načinu na koji bi naherio glavu. Stajala je i čekala ga da dođe do nje i on se smiješio dok se približavao, gurao se svrhovito među drugima koji su izlazili iz prostorije. Postalo joj je vruće, nije znala zašto. Tren poslije stajali su i gledali se, i ona se nadala da njezino lice izražava nekakvo humoristično iščekivanje: što joj je to došao reći? Njezino mu je lice trebalo poručiti da ju je prikovao i da nije sigurna što hoće od nje, ali da se postavila trezveno i dobronamjerno, što god to bilo. Progovorio je. Nešto o perspektivi javnog zdravstva, točno onome što ju je najviše zanimalo. Rekao je nešto što je i sama mogla reći, ali rekao je to malo bolje, pomislila je. Ili? Zvučalo je to malo iskrivljeno, to što je rekao, kao da se naprezao da bi slijedio njezinu perspektivu, ali nije to mogao jer nije mogao zanemariti vlastitu. Ovo posljednje predetaljno je tumačenje, to mi nitko ne treba reći, uviđam i sam. Naprotiv: njegovo je mišljenje doživjela obogaćujućim, oslobađajućim. Izašao je s njom, pratio je niza sve stube. Otišli su do njezina bicikla i nastavili razgovarati dok ga je otključavala i spremala se otići.
Poslije je polako vozila ulicama, trebala je u ured, ali nije se žurila. Sve joj se htjelo pokazati toga jutra, lipe ili javori, nije ju bilo briga kakvo je to drveće, sjajna svraka što je lijepo mahala repom, mlado lišće što se ljuljuškalo na inače neprimjetnom povjetarcu. Uživala je. Voljela je sebe i svoj život. Sve što je živjelo otvaralo joj se kuda god išla.
Ničega se nije bojala.
Nekoć je bila mlada djevojka, a sad je postala odrasla žena. Bilo joj je dvadeset pet godina kad me upoznala, ima tome sad već dugo, a ja sam bio nekoliko godina stariji od nje.
Zvao sam je Cvrčak. Zvala se drukčije, naravno, imala je obično žensko ime, ni sama ga nije pretjerano voljela. I jedne večeri, u prvim mjesecima nakon što smo započeli vezu, ležali smo u krevetu u njezinu bivšem stanu i gledali Cvrčka na televiziji. Zapravo nismo gledali ništa, bili smo u krevetu satima, ustali bismo i jeli pa se vratili u krevet, tako smo dugo bili opčinjeni jedno drugim, time što bi nam tijela sve mogla zajedno, i sad smo trebali pauzu. Pili smo vino, ja sam mijenjao kanale, naišao na stari Disneyjev film, ona me zamolila da stanem i vratim se na njega. Gledali smo ga i oboje bili dirnuti, ali samo sam ja plakao. Imao sam malo dijete s kojim nisam bio taj dan, cijeli taj tjedan, jer sam radije bio ondje, u krevetu s njom. Zato sam plakao, shvatila je. Ali pravila se da misli da me dirnuo film i poslije je rekla da joj je oduvijek draži Cvrčak nego Pinokio, vjeverice Chip i Dale, pa čak i Dumbo. Poistovjećivala se s Cvrčkom jer je on uvijek nastojao vidjeti najbolje u svemu, nosio je kišobran i hodao, i pjevao je iskreno i pun nade, čak i kad bi se oko njega smrknulo i nije znao gdje je.
“Pa to si ti”, rekao sam. “Ti si kao Cvrčak. Ti uvijek želiš sve ispraviti, nikad ne odustaješ dok ne dobiješ što želiš.”
Već sam joj se tada divio, bio je to moj način da je volim. Shvatila je to tek poslije, i dugo je bila ganuta time koliko je fantastična bila u mojim očima. Odgovorila je da nikad nije mislila o sebi kao o cvrčku, a ja sam se koketno našalio da volim kako stražnjim nogama trlja moje. To samo po sebi nije ništa značilo, nije čak bilo ni smiješno, i vidjela je da sam požalio, da sam bolno dirnut, da nisam navikao tako govoriti.
S njom sam bio slobodniji nego ikad prije, shvatila je, i to je nju dirnulo, ili se zaljubila, ako ima razlike. Nakon te večeri počeo sam je zvati Cvrčak. Uhvatilo se, postalo joj je to više od nadimka, to joj je postalo ime, tako se zvala. I mnogi naši prijatelji počeli su je zvati Cvrčak, pa i kolege kad je počela raditi.
Sjedila je u svojem uredu u svjetlu ekrana. Čitala je izvještaj. Dugo je radila na njemu i danas je išlo lakše. Usredotočeno je sjedila, nije gledala ništa drugo, nije otvarala mejl ni provjeravala vijesti na internetu. Kroz prozor je gledala igralište vrtića. Gledala je djecu kako se igraju u pješčaniku, ali nastavila je razmišljati o izvještaju. Nije bila sigurna u pojedine tablice, brojevi se nisu poklapali. Izula je cipele pod stolom, trljala bosa stopala jedno o drugo. Gladila se rukom po vratu kao da se miluje. Drugu je ruku zavukla pod košulju i dirala se po trbuhu, vodila ruku do grudnjaka, malo se igrala jednom
naramenicom.
Zazvonio je telefon, morala je izvući ruku da se javi. Bio je to kolega koji je bio kod kuće s bolesnim djetetom, nazvao je da je pita bi li mu poslala jedan dokument. Potražila je dokument u zajedničkoj datoteci i poslala mu ga. Nastavila je ondje gdje je prekinuta. Mislila je na večeru, na mene. Mislila je na perspektivu narodnog zdravlja i na vožnju biciklom, je li u šumi dovoljno suho da se ondje može voziti biciklom. Htjela je to sama, ili s djecom. Radije sama, htjela je voziti brzo, pomučiti se. Pomislila je kako je tek utorak. Pogledala je na sat. Usredotočeno je radila jedan sat. Razmišljala je da ode piškiti, ali odlučila je bez prekida nastaviti do ručka. Htjela je zamoliti Kjersti da pogleda dijelove izvještaja. Predomislila se, htjela je to riješiti sama. Bila je ambiciozna i bojala se da će je smatrati slabom i pogrešivom. Na ekranu je vidjela sjenu nečega što se micalo. Onkraj prozora teška je vrana mahala krilima, smirila se na stablu pokraj vrtića. Sletjela je na tanku granu, ostala sjediti i ljuljati se. Htjela je odgoditi razgovor s Kjersti. Htjela je još malo pokušavati. Vrana se premjestila na deblju granu, nakostriješila se i sjedila naherene glave; pratila je dvoje djece, bila su mala, jedva dvogodišnjaci, i nepomično sjedila u pješčaniku s lopaticama u ruci. Držala su lopatice na pijesku i nisu kopala, još to nisu naučila.
(Geir Gulliksen, Priča o jednom braku, prijevod s norveškog: Anja Majnarić, Fraktura, 2020.)
Knjigu možete kupiti na: Fraktura