Izabrane autobiografije
Sjećam se jasno, premda nikada nisam bio tamo, užarenoga sunca nad beskrajnim poljima pamuka Louisiane. Sjećam se nepcem okusa Proustove madeleine i mrvica koje su plivale u čaju. Sjećam se kako su prvi put dovezli led u Mcondo, a mene je otac odveo k Ciganinu Melquíadesu… Sjećam se jedne strašne zimske vijavice, svijeća je gorjela na stolu, gorjela svijeća… Bio sam vojni pilot, djevojčica sa šibicama, pas koji beznadno čeka svoga vlasnika. Ponekad ležim ranjen na polju kod Austerlitza, promatram oblake dok se nada mnom kreću i razmišljam kako sam uspio ne primijetiti ih do sada… Često tugujem za jednim višnjikom koji se prodaje. Nedostaje mi skitanje Parizom dvadesetih, taj pokretni praznik. Ponekad čamim u mokrom šinjelu u rovovima jednoga rata, pušim oštre kratke cigarete, drugi se put pak nalijevam calvadosom. Ili vezujem sandale i podižem štit koji grije na suncu.
Svjestan sam, kao vjerojatno i mnogi prije mene, da među osobnim uspomenama ima mnogo onih koje su rođene u knjigama. Čitanje proizvodi uspomene.
Odavno već ne pamtim i odustao sam od traženja koje su pročitane, a koje ne. Ne nalazim nikakve razlike, sve je već proživljeno, od svega me prolaze srsi, sve je ostavilo traga.
Na svim mojim tijelima…
Prebrojavanje noćne straže
U noći poput ove, kada ne mogu spavati, sjedam kraj prozora i prebrojavam stvari za koje se držim. Nema ih mnogo, brojanica s četiri-pet kuglica, toliko ih je ostalo. Ponavljam ih onako kako bi ih moja dvogodišnja kći ponavljala navečer u Berlinu: mama, tata, baka, deda, mama, tata, baka, deda, mama… Ponekad, kada bi joj se brojanica učinila prekrat- kom, dodala bi Buddha (njezina riječ za mačku) i Buddha-vau (za psa, Buddhu koji laje). Čitava jedna noćna straža.
Guljenje jabuke
Postoje pokreti koji búde prošlost. Polako gulim jabuku džepnim nožićem (čakijom, kako su nekad govorili), promatram kako se uvija spirala kore, brišem sok jabuke s nožića. Moja ruka prisjeća se ruke moga oca, koja se prisjeća ruke moga djeda. Ne prisjećam se ja, moja ruka se prisjeća. Ne gulim ja, moj djed guli jabuku. Sva trojica gutamo, zadovoljni.
Jednostavni naslovi
U pothodniku Centralnoga kolodvora, na samome kraju osamdesetih, neki je lik naredao pun štand audiokaseta, onih s vrpcom, da sad ne objašnjavam u fusnoti. Prvi proboj na crno tržište. Sva glazba svijeta mogla se pronaći u tom zapanjujućem kaosu – Franz Liszt pored Lepe Brene, Deep Purple između Šturcite i Berlinske filharmonije, Frank Sinatra do Hisarskoga popa. (U određenom smislu i devedesete su bile takve.)
Ali ipak, taj je kaos bio prividan. Na jednome kraju štanda stajao je natpis Brze, a na drugome Laganice. Što tražite, pitao bi čovjek, brze ili laganice?
Eto, upravo ta primarna definiranost svijeta koja složeno čini jednostavnim uvijek me je oduševljavala. Nomina trivialia.
Georgi Gospodinov, “Sva naša tijela”, s bugarskog prevela Ksenija Banović, Fraktura, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Fraktura
