krizanteme
jedan se čovjek vratio iz smrti
i rekao nema boga
nema ga na oblaku
nema ga na šibici
nema ga na muhi
nema ga kod majstora
nema ga u biskvitu
nema ga u čemu veljača?
šteta ideje
nastade velika zbrka
u malom gutljaju topline
od prve do posljednje riječi
neki dečko guli pejzaž
lijep kao mladi muzej
kao sveti augustin koji se rodio na devi
između pišanja i sranja
u pustinji se to kaže
krivo ste izračunali vjetar
majalisa halt više nema
hrvatski arhitekt josip pičman
letio je kratko s petog kata zgrade
u slobodni kroki za veliko možda
u februaru godine 1936
vijest na rubu novina
podcrtava ovaj tihi plasman
najblistavijeg mladog inženjera
kao zagonetku
između reklame za gorku vodu
kod probavnih smetnji
i atentata u davosu
stotine idejnih studija u suhom
kante pune plodnih horizontala
toliko pravokutne otmjenosti
matematika slikarstvom
palača glavne pošte u beogradu
koju ni korekcije viteškog kralja
aleksandra prvog ujedinitelja lično
ne mogu pokvariti
sagradio je samo jednu kuću
danas je to danska
kuća-dugme
na kojoj stoji nepismena spomen ploča
drugo mjesto na lidranu za konduktere
usta razvaljena od slatkiša
majci prije skoka kaže
mama, tako će biti bolje
zatim pismo baca u smeće
nedovršena je ostala
u februaru svega što bi raslo
takozvana rezidba za cvat
minima moralia
svakog utorka ta starica bira
mojih 076 umjesto svojih 670
sve ostalo je theodore isto
živimo oštećenim životom
kao surle na poledici
dok trepere njene isprike
to je zato što sam slijepa
zato trebam dom zdravlja
a ne zato što ne čujem
period vanilije u mahuni
a ne zato što su zvijezde
zvijezde su kič
goldmund
izvijaju se i vise golim grlom
licem plitko prema noći
okupator misli da je vješanje
niža recimo zečja smrt
inače bi bilo jednostavnije
s giljotinom na kovanice
vise s balkona i u rukama
drže prazne grude zraka
tanko vlakno lipnja veže
dah za dah za dachau
kao muhe na masakru
kompletira se crna snimka
tužan srednji menadžment
odjednom prekida vješanje
iz tehničkih razloga naime
nema više špage
samo banalnost dobra
banalnost banalnosti
hannah arendt
hannah montana
palačinke od jaja carskog pingvina
Tulle, 1944.
pierre menard, pisac don quijotea
drugog listopada tisućudevetstoosamdesetsedme
vojo šindolić piše danijelu dragojeviću pjesmu
o slovenskom mjestu koje se zove materija
desetak godina poslije danijel dragojević
kopa s malo više zraka nego motike
sam sebi pjesmu o istom mjestu
kao da se ništa nije dogodilo
kao da su jedan pored drugoga brali
u isti herbarij budućnost staru šest sati
cijeli je slučaj sada povjeren meni
sužava se polako krug oko materije
pendreci trepere
