NE, NISAM TO BIO JA
Onaj koji je u zoru u uniformi ribara
odlazio na sjever da pomiri pametne pastrmke
i stotine glupih mamaca
a vraćao se uveče sa kanisterima nafte u rukama.
Nisam to bio ja,
onaj, što bez srama iz čizama
od krzna polarnog medvjeda
istresa pustinjski pijesak.
Rođen sam na vojničkom ćebetu u vojnom skladištu
i baterijske lampe su bile prve zvijezde koje sam ugledao.
Možda sam gledao u pogrešnom pravcu i kasno naučio
da samo poraženi imaju pravo na slavlje
a da pobjednicima preostaju samo brige
i strah od onih koji slave.
Na putu od majčine suknje do očeve vojničke torbe
saznao sam da je u lov na krokodile najbolje poći
u čizmama od krokodilske kože.
Još uvijek mi se znoji kažiprst dok palim slavljeničke petarde
ispred izbjegličkog kampa,
dok mirišem kerozin u krilima lešinara
i čitam užas na usnama stjuardesa koje se pred polijetanje
smiješe poput trudnica.
Ali nikada nisam bio onaj koji je išao na sjever
da bi sjekao šume
kako bih od ćutljivih stabala napravio propovjedaonicu.
Bog mi je svjedok.
Ako je i jedan svjedok ostao.
OGLAS U NOVINAMA, 2016.
Pravimo kaveze od nerđajućeg čelika
po narudžbi,
Pletemo neprobojnu bodljikavu žicu na kilometre,
sa popustom nudimo metalnu užad za vješanje.
Velike količine suzavca kupcima dajemo na poklon.
Gradimo preko noći sabirne logore za izbjeglice,
sa garantovanom diskrecijom,
nudimo veliki broj provjerenih i iskusnih zatvorskih čuvara
sa dugim iskustvom širom Evrope,
nudimo veliki izbor epidemija i bolesti za vanjsku upotrebu
a na poklon dajemo lijekove protiv iste.
Na rasprodaji imamo programska rješenja za nestanak
naroda, nacija i manjina.
Prekrajamo granice država po dogovoru
sa naplatom po kilometraži
a kao bonus poklanjamo humanitarnu pomoć iz zaliha.
U ponudi imamo i popis recepata za korupciju
koji su se na tržištu pokazali kao izuzetno efikasni.
Prodajemo već urađene obrasce, saopštenja za javnost
i garantovanu medijsku podršku.
Primamo i zapošljavamo radnike sa mentalnim poremećajima
i nepismene osobe
koje neće znati pročitati ovaj oglas
jer njima nije ni namjenjen.
Jer
ko bi budali mogao objasniti da ovaj oglas
nije plaćen parama
već krvlju.
CRNE JABUKE, SIRIJA
Crne su jabuke rodile ove jeseni.
Crne.
Čudim se
jer stabla su izgledala čarobno i nevino
okićena bijelim beharom
ovog proljeća.
Šta nam je to ljeto učinilo?
Plašim se da neko dijete na putu do škole
ne ubere neku od crnih jabuka
i podijeli ih sa drugarima iz učionice
prije nego što im učitelj objasni ovu crnu metaforu,
prije nego što nas snijeg savlada,
prije nego zaboravimo na behar.
Plašim se da će nevina zemlja progutati neku od košpica.
Toga se plašim.
Toga se plašim.
POJAS OKO STRUKA
Sunčan je dan a ja hodam u crnini.
Niko ne primijećuje koliko sam lijepa,
niko ne vidi naušnicu na mome uhu,
da niko ne naslućuje kapljicu znoja što mi klizi niz kičmu.
Sestri sam ostavila pod jastukom moj najdraži grudnjak,
bratu sam pod krevetom ostavila majicu Rolling Stonesa,
gaćice sam poslala poštom onome koji me voli
i hodam gola i nevidljiva
ka Trgu Heroja.
Tamo
dokone žene provjeravaju kako izgledaju
u izlozima butika donjeg veša
praćene pogledima vječno sumnjičavih muškaraca.
Na ovome mjestu je nekada stajalo porodilište
gdje sam naučila da plačem glasno,
tu je nekada stajala i škola u kojoj sam učila da cvilim,
tu sam kroz izlog gledale pohotne oči zgodnog vlasnika
firme za Sahrane.
Koračam gola
i odvajam velikim stomakom prolaznike ispred sebe
radosna što mi se s puta sklanjaju oni
koji misle da u stomaku nosim malog Boga
a ne crni pojas.
Crn kao pepeo
spaljenog djevojačkog dnevnika.
Na izlogu čitam :
„Veliki popust za trudnice“.
Nije pravedno da se radost šopinga
odnosi samo na žive.
SANJAM KAKO PIŠAM PO GROBU KOMANDANTA
Pišam kao da šmrkom spiram krv sa sarajevskih ulica
koje ne mirišu na urin ni dvadeset godina nakon rata.
Pišam po grobu zločinca što je pobio stotine ljudi
da bi zaslužio pogled sa brda na grad.
I znam da neću moći dobaciti do susjednog groba predsjednika
koji ga je proglasio herojem.
Jedna starica mi je u prolazu dobacila
da samo psi imaju pravo javno zapišavati svoj teritorij.
Druga starica joj je odbrusila da zločini nisu matematička
nego etička i zakonska kategorija
i da svako ima pravo zapišavati državu
kao korov pored groblja.
Onda su se potukle.
Bože moj, oprosti mi što nisam dovoljno dugo pišao,
sve bih dao da nisam na ovome mjestu
na kojem nema groba moje Lenke.
Moje Lenke nema.
BOMBAŠ SAMOUBICA
Vlasnik Cvjećare se policiji zaklinjao
da nije niti na trenutak pomislio da bi taj mladić
koji je ušao u njegovu radnju mogao biti bombaš samoubica.
Štaviše, pristojno mu se zahvalio što je 23 ruže
tako lijepo umotao u celofan i čak mu je dao i bakšiš.
Prodavač karata na šalteru Autobuske Stanice
izjavio je da je taj mladić
djelovao kao izuzetno ljubazna osoba kada se ukrcao u autobus
sa buketom od 23 ruže.
Kaže da je pomislio kako bi volio da i njegov sin izgleda tako.
Sad se plašim običnih i pristojnih ljudi, rekao je.
Nije pronađen niti jedan svjedok
prije nego je Hitna pomoć prevezla u mrtvačnicu
dvadesettri tijela
i nakon što su autobus odvezli na groblje automobila.
Na ulici je ostao samo krater u asfaltu
u kojem su plivale latice ruža
na površini mješavine nafte i krvi.
Postidio sam se samog sebe slušajući taj izvještaj
na radio vijestima, razmišljajući:
Ko mi daje pravo da pametujem o simbolici
te dvadesetitri ruže umjesto o mrtvim ljudima
i
ko mi ne daje pravo da se plašim običnih ljudi.
Ako ni zbog čega
onda zbog toga što sam zakasnio na taj isti autobus
jer sam potrošio previše vremena
zalijevajući ružičnjak
tu,
ispred mojih vrata.
MRŠAVI ČOVJEK PRELAZI DEBELI MOST
Šta li to teško nosi pod kaputom,
toliko teško
da ga ni vjetar što šiba i sa lijeve i sa desne trane
ne može oduvati,
pitaju se debeli ljudi na dvije obale.
Da nije nedajbože samoubica sa eksplozivom oko pasa,
da nam ga nisu poslali oni sa druge strane
tek da nam napakoste
vijećaju debeli ljudi
iza debelih prozora.
Bolje bi mu bilo da ga vjetar oduva u hladnu rijeku
što još uvijek melje puščane metke i generacije kostiju,
nego da ga mi propustimo kroz šake.
Hoće li više jednom preći taj mali most što se odjednom
razvukao kao život dokoličara?
Nije nam valjda naš vjerni vjetar prestao biti saveznikom?
Padaju debele opklade na obje strane
jer debeli ljudi vole da se klade u sve osim sebe.
Neki od njih ne usuđuju se izgovoriti kako ta scena
zavrijeđuje potez slikarskog kista ili makar par stihova.
Usput duvaju, kašlju i kišu ka mostu ne bi li pomogli vjetru
da oduva tu mršavu prikazu što se niotkud pojavila
u nezgodno vrijeme. Pred ručak.
Šta li to nosi ispod pasa?
Nosi nas, usudio se izreći mršavi pauk u debeloj kafani
žvaćući riječi koje se ne smiju izgovoriti.
Pošteno govoreći on je jedni dobio opkladu a da se nije kladio
i kad bi kladionice bile poštene ne bi ni postojao zakon
da se kladiti mogu samo oni koji su po godinama prispjeli
za vojničku uniformu.
A mršavi čovjek, bez lica,
eno ga još uvijek stoji na sredini mosta
kao da se okamenio
na radost kladioničara na obje strane.
TREĆI ZUBI, ASFALT
za Šejlu Šehabović
Bageri
već danima razvaljuju i odnose asfalt sa Gradskog Trga.
Komad po komad, jauk po jauk,
kamioni odvoze na gradsku deponiju pamflete za promjenu,
udarce pendreka, dimne bombe, slupane megafone,
zgažene transparente i zastave sa otiscima policijskih čizama
u sredini.
Sve što je rođeno kao asfalt pretvoriće se u asfalt.
Kažu da će na istom mjestu već sutra zasaditi lijehe cvijeća
i postaviti naoružane baštovane da se brinu o nevinim biljkama.
Sutra ćemo krišom ići na deponiju smeća da sačuvamo
vlastitu istoriju.
Vjetar što liže vreli asfalt na kamionima
uvlači nam se u krevet i zavlači pod posteljinu.
Cvili u kupatilu korpa za prljavi veš,
povraća mašina za pranje suđa
dok skupljamo hrabrost da jedno drugom
pomilujemo ožiljke
na leđima.
Slaba su nam zaštita prozori i zavjese.
Već sutra bi trebalo napisati žalbu nastojniku zgrade.
Ako ni zbog čega
a ono makar da ga nesekiramo
prije nego na Trgu utihnu
bageri.
ZAPIS O KANIBALIZMU
Šta mi je trebalo da zaratim sam sa sobom.
U parku mi je nepoznat vojnik dobacio
kako je moja kćerkica toliko lijepa da bi je čovjek
mogao pojesti.
Kanibalizam nije uzrok nego posljedica teških vremena,
šapnuo mi je na jedno uho teoretičar Roland Vilneu,
a na drugo uho mi je Darvin rekao da je ljudska vrsta izmislila jezik
kako se ne bismo međusobno pojeli.
Riječi su brana
među razjapljenim čeljustima,
pomišljam.
U XII vijeku
u Parizu su jedan berberin i poslastičar na radost kupaca
godinama pravili paštete od ljudskog mesa dok ih nije otkrio pas
koji je u pašteti najušio svoga gospodara.
Optuženi su se branili pravom na gastronomiju,
onda su ih objesili a psu digli spomenik.
Uskakao sam samom sebi u usta,
žderao sam se između mene i sebe
i nisam se pomirio sa tim da smo izmislili jezik
samo da bismo se tješili nakon zločina.
Onda sam rekao vojniku: „Majku li ti ljudoždersku !“
i trkom pobjegao sa kćerkom daleko od vojnika,
u Školu gdje će je ledena slova i interpunkcije
mamiti toliko dugo dok se ne počnu otapati i miješati
u njenim malim grudima.
I da odgodim za neko bolje vrijeme objašnjenje
zašto je vojnik u uniformi posegao za pištoljem
nakon što smo koristili jezik
u tek par rečenica.
UMORIO SAM SE OD SEBE KAO ŽRTVE
Skladište praznih flašica parfema preraslo je
gomilu promašaja koje sam napravio,
a gigantska olovka sa srcem od kreča
nadrasla je moju običnu potrebu da bilježim
malog sebe.
Umorio sam se od samokažnjavanja, od izvinjavanja
zbog pigmenta kože koji može podnijeti samo mjesečinu,
od mene koji ličim na psa što ponekad zaurla poput vuka
pohranjenog u kartoteci Biroa za Izbjeglice.
Korice zabranjenih knjiga uselile su se u mene
u formi ostataka hrane
na papirnim tanjirima demonstranata u parku.
Pretvorio sam se u kič,
u slatku nakazu koja više ne sakriva svoj vjenčani prsten
od bodljikave žice.
Postidio sam se što sam sebi dozvolio
da po mome pulsu bankarski službenici
proizvode sirotinju,
što se moja tuga može staviti na vagu i upakovati
u one iste šarene kutijice
koje su ostale neotvorene ispod prošlogodišnje
novogodišnje jelke.
Krivim samo sebe što sam u stablo javora urezao ime domovine
koja se potom počela sušiti
i sad skupljam lišće ne bih li napunio makar jednu jastučnicu.
Makar jednu za moje pretke koji me ne prestaju mititi
porijeklom.
Leđa su mi se pretvorila u grudi,
niski podrumski plafoni napravili su me grbavim.
Kupujem cipele u prodavnicama za djecu,
zaboravljam kako to izgleda isprsiti se pred mecima
i brkam razliku između vojnika i heroja.
Umorio sam se od poruka koje šaljem sam sebi
iz zemalja za koje ne znam,
iz gradova koji mi naplaćuju porez na velike oči,
sa plaža na kojima iste stare kronjače sa podsmijehom pregaze
novog starca zaboravljenog pod suncobranom.
Nema na tim porukama adrese pošiljaoca,
nema ni imena, niti ima mene.
Prepoznajem se u huku kamiona za smeće
koji krši flašice od parfema kao da svira himnu,
tamo, par ulica dalje,
tamo gdje počinje moja tuga.
