ŠTA SAM PROPUSTIO PRIJE NEGO SAM ROĐEN
Ništa čini mi se, ništa
što se nije ponovilo u istom obliku.
Kao što na isti način majke psuju grobare-pripravnike
koji dokono sjede pred kapijom porodilišta
i piju pivo.
Kao što svaka kokoška uveče liježe maštajući
Da će poroditi jaje iz kojeg će se izleći zlatni paun
što će se hrabro isprsiti pred rukom
koja u kokošinjcu traži omlet.
Govorim o milionima školjki koje vijekovima žvaću
vlastiti mozak
računajući da bi neki mali biser mogao zablistati u ogrlici
na vratu neke buduće kraljice iz bajki.
Govorim o svojim malim rukama
koje na okvire prozora ugrađuju neprobojna vrata
sa ogromnom ključaonicom
kroz koju mogu viriti u svijet.
Onaj isti svijet koji prešutkujem kako bih na njega
mogao pljunuti kad god me povrijedi.
JESAM LI TO JA
Onaj koji pred spavanje navlači zavjese
zbog snajperiste iz davno zaboravljenog rata
koji iz zadovoljstva puca na obične zadovoljne ljude,
na policajce prerušene u odore časnih sestara,
na ratne veterane zaposlene u obdaništima,
na propovjednike u uniformama poštara.
Puca na ljude sa nekog od jata crvenih oblaka
iznad moga uplašenog grada
i cilja samo metalne nazive ulica heroja na fasadama kuća.
Kad bi mi pao šaka ko zna šta bi se sa mnom desilo.
Komšije lažu da me uveče uspavljuje
zvuk kiše koja dobuje po krovu kuće
i da se pretvaram kako ne znam da se tu ne radi o kiši
već o ispaljenim čahurama
koje ću jutrom morati pomesti ispred svojih vrata.
Lažem i ja.
GDJE JE MOJA CIGLA?
Jedva smo se sakupili mi bivši zatvorenici
na mjestu srušenog zatvora
ne bi li obilježili dan našeg oslobađanja.
Na montiranoj pozornici već su sjedili novinari
a odmah iza njih psihijatri.
Mi, sa očima prošaranim rešetkama,
brisali smo stare suze maramicama
od zatvoreničkih uniformi opet pominjući Boga
i zakašnjelu pravdu.
Sastajemo se jednom godišnje da provjerimo
koliko brzo naša prošlost umire.
Od zatvora je ostala samo željezna kapija
ali svako od nas prisutnih je od organizatora dobio
lijepo dizajniranu torbicu sa ciglom u koju su bila ugravirana
imena nas preživjelih
Svake godine se sastajemo
da izložimo našu smežuranu kožu novinarima
koji strahuju da će neko od nas umrijeti ispred mikrofona,
obraćamo se onima koji provjeravaju prošlost
tek kad ispunjavaju novinske križaljke,
u iskušenju da posegnu za daljinskim upravljačem
i prebace nas na kanal TV sapunica.
Nakon svečanosti
mi usamljeni paćenici pobjegnemo u birtiju
i tako satima sjedimo u tišini grijući se starim plamenom
stišćući u krilu svako svoju ciglu.
Da nam je ko ne ukrade.
Jer ko zna
da li među nama postoji neki zidar
koji će poželiti da sve te zatvorske cigle
ponovo uzida na staro mjesto iza željezne kapije
i našu tugu ponovo pretvori u noćnu moru.
SA KĆERKOM ISPUNJAVAM BOJANKU
Kažiprst joj je riznica života dok daje boju isčezlim pticama,
silnim reptilima, zečevima spremnim na bijeg.
Pripovjedam joj kako sam neke davne zime
sa djedom išao u lov
na ogromnog ludog vuka koji je žderao svaku životinju
slabiju od sebe.
„ Ova bića koja oživljavam bojom
nikada nisam vidjela u prirodi“, kaže mi,
„je li ih pojeo onaj vuk kojeg ti i tvoj djeda
niste uspjeli ubiti ?“
Onda u rukav uvučem svoj kažiprst,
koji se nije otkravio otkako je stajao na obaraču.
i ponovo se pitam
jesam li pogriješio što nisam pucao onda kada sam trebao
umjesto što sam se pitao
hoću li pritiskom na obarač
ubiti i sve ono što volim
u vuku.
BLATNJAVE CIPELE
zavezane sa dvije različite pertle,
par prljavih čarapa sa aplikacijom Miki Mausa koji se smije,
smeđe pantole sa zelenim flekama trave na koljenima,
kaiš stegnut,
košulja natopljena krvlju izvezena rupama od metaka,
razvezana kravata sa izvezenim N.N. inicijalima,
slomljene naočale bez sočiva.
I to je sve.
Gdje je čovjek, pitam?
Gdje je čovjek zaurlam prema bijelom mantilu
fokusiranom na spajanje bezimenog kostura
kao da se igra sa slagalicom.
“Vrištanje je zabranjeno u Forensičkom Centru”,
opomenula me je uniforma policajca
i spovela me do izlaza.
Bio je to hod od smrti do izlaznih vrata.
Vani,
ljeto u obliku zlatnog prstena
smiješilo mi se poput saučesnika.
Kao da se ništa nije desilo.
Dođu tako ponekad ljudi i vrisnu
kad prepoznaju svoju odjeću,
na skeletima
a oni živi hodaju
kao da se ništa nije desilo.
ADAM
za Feridu Duraković
Zovem se Adam,
ja sam Adam, dječak
sve manje dječak, sve više mirni kućni duh.
Rijetko izlazim iz kuće i rastem kao nježna sobna biljka,
kao kućni gušter koji mašta da postane zmaj.
Kažu mi da rastem i da ću uskoro shvatiti razliku
između svijetlo-crne i tamno-bijele boje.
A ja to već znam.
Vidio sam sestru kako se svlači i kako njena koža
upija svijetlost neonske lampe.
Ponekad satima stoji ispred ogledala
i gleda svoje grudi.
Svejedno mi je što ne obraća pažnju na mene
jer ionako tajno prelistavam njene dnevnike
i znam čije ruke zamišlja.
Ja znam čak zašto se moj otac plaši
sirena policijskih automobila,
i zašto baka pojača radio kad se sretne sa majkom.
Moje oči imaju oblik ključaonice
a moje uši su prisluskivači na telefonu.
Ja se zovem Adam.
Ja sam Adam dječak,
sve više kućni duh koji ne voli izlaziti iz sobe.
Vani je metež, vani šetaju nesretni ljudi,
napolju me tjeraju da upoređujem.
Na ulici mi dobacuju nježne psovke,
u bioskopima sjedim do izlaznih vrata
zbog onih koji mi dišu na uho.
Iz škole bježim zbog časova fiskulture
i uvijek u džepu nosim nožić.
Ponekad satima sjedim u kupatilu
i zamišljam kako se tuširam.
Kažu mi da rastem i da se to
dešava svima u mojoj dobi.
A ja im ne vjerujem
jer se ovo dešava samo meni.
Adamu,
mirnom kućnom duhu.
KADA SAM SE PRVI PUT ZALJUBIO
zaviještao sam svoje organe za transplataciju
bilo kojem jadniku koji ne vjeruje da se smrt događa samo onima
koji vječno
lutaju od sebe do nekog drugoga.
Možda bi moj mozak mogao produžiti život nekom starcu
koji misli
da postoji razlika između mozga načetog rakom
i mozga inficiranog životom,
nekom samoubici početniku,
propovjednika kojeg nebo kažnjava što je ruke
uprljao tijelom.
Čisto sumnjam da bi od moga mozga iko imao neke koristi.
Moja jetra, moj podrum uživanja,
u kojem miris vina živi u zabranjenom braku sa maloljetnicom,
mogla bi biti od koristi nekome ko nikada nije okusio strah
što će ga pojesti hrana koju nije napravio svojeručno.
Moraće se navići da u mojoj jetri brige i sumnje
u potaji neprestano vode ljubav
i da će trudnoća dobiti oblik kašlja.
Možda će u novom tijelu eksplodirati kao balon
kad novi vlasnik počne jetri tepati na način kako se tepa
kučićima.
Ta soba je premalena za jedno a prevelika za dvoje.
Moja koža je geografska karta
po kojoj se sudaraju otisci nježnih prstiju i masnice od pendreka.
Samo ja, lovac
znam u njoj pročitati otiske očiju srne u bijegu,
samo srna u mojoj koži
može pročitati zašto polazim u lov
sa teškom olovkom na ramenu i
plastičnom puškom u džepu.
Nikada od moje kože nisam uspio napraviti zastavu
koja se sa lakoćom može prefarbati
i prilagoditi bojama košulja.
Neki zanesenjak bi je mogao upotrijebiti
kao zakrpu preko ožiljka na obrazu
ali ne mislim da bi ga i jedna djevojka ikada poljubila
a da ne osjeti kako ponavlja stari poljubac.
Moje srce bi se lako moglo presaditi u grudi nekog mladića
koji se tek sprema za pobunu protiv nepravednog svijeta
a da se nikada ne upita da li je imun na poraze.
Osim ako taj srećković
mistične otkucaje novog srca,
već modrog od starog mastila,
ne počne porediti sa otkucajima sata.
Onda pomislim,
ko bi zaboga uopšte poželio takvo srce u grudima,
već inficirano ljubavlju i sumnjom u ljubav.
ONO SVJETLO, GORE U NEBU
Nisu to zvijezde iz lažljivih udžbenika.
To su sijalice uličnih lampi pred Centrom za izbjeglice.
Tamo istu večeru jedu samoubice, propovjednici i bogataši
i preko kašike,
oštre kao nož,
smiješe se jedni drugima
žaleći se na avione koji sve visočije lete. I sve rjeđe se ruše.
Pilotima su po kazni oduzeta krila
i sada hodaju nespretno kao kokoške.
Sad ih poštuju manje nego fudbalske navijače.
Nekadašnji kraljevi heroina sad prodaju mirisnu zemlju
na grame.
Glavni kupci su oni koji smatraju
da imaju monopol na želje naroda
i tiho preziru posrnule rok zvijezde
koje obljepljuju njihove izborne plakate
najavama za koncerte koji su otkazani
još u prošlom vijeku.
Dijabetičari trpaju nemilice u stomake
sve ono što im je uvijek bilo zabranjivano,
Srčani bolesnici su redovni posjetioci kupleraja
u paviljonu djevica
gdje se jeftino vino služi u kondomima.
Nikome već godinama nije palo na pamet
da zakrpi rupu na zajedničkoj zastavi
kroz koju je greškom prozujao svemirski brod
na putu ka nekoj dalekoj planeti.
Niko se više i ne sjeća simbola koji je stajao na toj zastavi
jer ta mala država od Centra za Izbjeglice
ionako funkcioniše besprijekorno.
Jedino što nedostaje toj savršenoj naciji mrtvaca
jeste strah.
Strah da će taj spokoj jednom nestati
kao što svakog minuta nestane po jedna planeta,
Strah da će se jednom morati vratiti na zemlju,
kao obične izbjeglice.
PALESTINA, VOZIMO SKUPA ISTI BICIKL
na način da niko ne zna
ko je preuzeo kontrolu nad upravljanjem
a ko je zadužen za pedale.
Naše usijane glave uranjaju u sumrak
a kičme nam se pretvaraju da su jake
kad god nas ispuhane gume bicikla prevezu
preko gladne zemlje
koja je sažvakala tolike studente.
Iste one koji su vjerovali da samo prašina
određuje nijanse boja na zastavama.
Kada bih zamolio moju majku da pere moju crnu odjeću
toliko dugo
koliko traje bol u mojem stomaku,
Kada bi ti zamolio svoju majku da pere tvoju crnu odjeću
toliko dugo koliko traje tvoja sumnja,
sad bi se obojica vozili na biciklu u čistoj bijeloj odjeći.
Ne bi nam ni palo na pamet da smo odjeveni u istu tkaninu
koja je spremna da na isti način prigrli tek rođenu bebu
kao i starca spremnog na umiranje.
Vozimo se na istom biciklu
kroz porušena naselja, preko nekadašnjih kuća
preko cigli koje je neka nevidljiva ruka premjestila iz Babilona.
Prolazimo pored čovjeka koji ti maše svojom smrtovnicom,
pored žene koja mi maše pelenom koja je toliko isprana
da se na njoj može pročitati samo ime fabrike.
Dječija bešika i samrtnička postelja se ne razlikuju
kad pustinjski vjetar zaspe pijeskom naša lica,
pijeskom koji se ne sjeća svoje domovine
i koji brzo zaboravlja one koji voze bicikl.
Nije ovo kraj našeg svakodnevnog putovanja, kažem ti,
skidajući sa tvojih sandala pjesak koji se pretvorio u cement.
Dan je tek svanuo, kažeš mi,
skidajući komade cementa sa moga lica.
Sići ćemo sa bicikla probušenih guma
i otići u različitim smjerovima
pitajući se na putu ka svojim srušenim domovima :
Jesmo li to zaista vozili pravi bicikl
kroz neku zemlju koju nikad nismo vidjeli.
Je li to zaista bio pravi bicikl.
Poput nas dvojice.
