EPITAF
Biće kao što sam obećala
neću da plačem, neću da palim sveću
dolaziću samo kad nemam s kim da pijem
i 31.12. (pucaću u kalendar)
tada ću obavezno dolaziti na tvoj grob
jer znam koliko si cepao taj datum
mrzeo tu euforiju na plejbek u centru grada
foto-aparate koji s blicem slikaju vatromet
preostao od prošlog dočeka
znam
tad si bio najusamljeniji
sa spuštenim venecijanerima na peronu
u ćošku vagona/kafane
sa grafitima, koprivama i ukradenim prozorima
31.12. popodne
možda i u ponoć, dolaziću
čistiću đubre tvojih pijanih prijatelja
31.12. urezaću:
„Mnogi su te mrzeli
i ja sam mrzela, jer si mi dvaput spasio život“
i sad kad vidim koliko smo slični
koliko mogu vremena da provedem sa tobom
posle tvog divljeg stopiranja kroz život
i iznenadne smrti na obali
kad vidim čežnju punu besnila i nežnosti
gledajući kako si kadrove nepravde
snimao u sekundi
stihove od crne sperme, blata i krvi
urezivao po zarđalom limu
slovima drobio nadgrobne ploče
gurao ih u sanduče Doma zdravlja
sad kad vidim
koliko te poštuju ti koji su te zakopali
popišam im se na posthumne nagrade
i predgovor u novoj antologiji, u kojoj si zastupljen
mnogi su hteli da se trkaju s tobom
a ti si im govorio: „ne trudi se, popij piće
nećeš nikad da pretekneš moju smrt“
znao si kako da im žačepiš katodnu gubicu
pustiš ih da listaju
komentare na internetu
da tiho slave ovaj crno-beli vatromet lajkova
s pilulama za potenciju
i maloletnim kurvama na ekranu
dok im osedela deca, beže s predavanja
i spavaju
po apartmanima na starom groblju
znam
jedina stvar koju si voleo
više od mojih butina
tvoja glupa pisaća mašina
puna zgužvanih epitafa i isečenih noktiju
sa pogledom na pristanište
i horizont pepela rasprodatih fabrika
i znaš
verovatno su mi ponovo isekli struju
vidimo se sutra
TESTAMENTI GRADA
i kradljivci epitafa
Neki ljudi jednostavno
ne znaju datum svoje smrti
s njima delim bakšiš
s njima delim zalogaje
gledamo u plafon, celu pauzu za ručak
ne progovorimo ni reč
čitulje u radnim knjižicama
čitulje bez rodbine, bez datuma
na pokislim kolor fotografijama
čitulje sa zastavom u ruci
na čelu svadbene kolone
čitulje koje plaćaju doprinose
čitulje u sandučetu, pod vratima
u džepu sakoa, u pisaorima
tetovirane čitulje, zagrljene na svirkama
čitulje na žurkama
koje mi namiguju, i dižu čašu
i čitulje koje mi nazdravljaju
u 4 ujutru
svi me mrtvi u Nišu znaju!
TEBI NE TREBA MUŠKARAC
KOJI DONOSI
NOVI LITAR ŽESTINE
I MOTA
SAVRŠENU CIGARETU
Treba ti neko
impotentan
ko će osedeti na barskoj stolici
nepomično kao biljka, čekati
da se uništiš do kraja
dok mi ostali
žedni zelenog ambisa
s glavom na šanku
i rukama koje vise
kao socijalna pomoć, ležimo u talogu
lepljive sveske s dugovanjima
umorni od čekanja fajronta
propuštenih poziva tvojih čeljusti
tvoja prekrštena kolena
umorni od krugova oko litice
preskačući recke od pepela i rakije
(u svesci s dugovanjima)
nas nekoliko
osedelih biljaka
zalupimo kapiju treće smene
zavijamo u sedam ujutru
gazeći sopstvenu mokraću
grlimo lavež
umesto tebe
grlimo budalu
koja ti plaća taksi
i uskače prva
u provaliju
sa rasplakanim očima
u predsoblje šizofrenije!
Izbor pesama iz zbirke
Psihoslajdovi,
Treći Trg, Beograd