Tišina svjetlosti Umjetna svjetlost prodire kroz sićušni otvor. Razdvaja svaki sloj, cijepa unutrašnjost i izbacuje me iz mene. Okačim se za površinu vanjskog omotača i podignem nožne prste prema licu. Zatim se sakrijem u šakama pod zelenilom pokrivača dok razdvajaju bjeloočnicu na mome lijevom oku. Svjetlost u tom procjepu eksplodira u mlazove, curi niz tijelo i nestaje u bezdan. Isušuju bezdan do zadnje kapi svjetlosti. Ostaju samo šum glasova, rezovi, zatezanje konca. Kad sve boje nestanu, oko se vraća u šupljinu. Pod prvim korakom poželim svjetlosnu prazninu ispuniti dimom. I to je sve. U ovom trenutku. Mjesečina u mulju Djeca rastu u visokoj travi. Lijepa su. Gore na nebu u oklopima, on i ja. Neosoljeni zemaljskom prašinom. Ruka. Prebačena preko vremena. Sagnuli smo glave. Bljesak raznese prostor našim tijelima nagnutim nad pločnik. Dvije prolaznice prođu nezainteresirano. Kao da svakodnevno ljudi putuju kroz vrijeme. Odbacujemo oklopni bljesak kao štit u kojem smo bili zamotani. Nastavljamo koračati. On zaspe u nepokošenoj travi. Guram ga da se probudi. Rukom podugačku kosu zabaci preko čela. Vrijeme je za kavu, kažem. U gostionici: svatko za svojim stolom. Čudni ljudi. Iskrivljenih lica. Jedna po jedna usta žvaču obroke iz kartonskih kutija. Sa kockastih stolnjaka umrljanih sjenama cijedi se - sluz. Debele crveno-bijele kocke keze se. Direktno u nas. Ulazimo. Prostor odiše nelagodom. Spodobe ustaju jedna za drugom. U smradnim mandurama. Zirkaju. U nas. Ugaslim očima. Vatra. Iza mojih leđa. Trčim. Uz rijeku. On nestaje - na drugoj strani. Mlazovi iz vatrogasnih cijevi prelijeću preko gostionice. do mojih peta. Pokušavam ga nazvati. Mobitel - ne bira broj. Pokušavam. Deset puta. Dvadeset. Tražit će me. Znam da misli na mene, ali ja… ne mogu ga nazvati. Lik me vuče. Pokušavam ga nazvati. Laži! Laži! Tražiš nešto što nemaš! Lik. Me. Plaši. Opet pokušavam. U glavi : puls. Brže. Brže. Mičem igrice. Ribica. Kuglica. Samo da iskoči… broj. Ruka. Blizu kuka. Pođi sa mnom! Ne! Ne! Ne mogu. Ne mogu to proživjeti. Bacam se u rijeku. Iza leđa. Čekam vodu. Da me obuhvati. Zauvijek. U hladnoću. Padam. U močvarni mulj. Mrtvo tijelo. Leš! Naslonjena sam na leš. To je tvoja kolegica - reče mi Glas. Vrištim. Iz mulja. Hvatam se za Glas. Vrištim ispod pokrivača okupanog mjesečinom. Udaram rukama brežuljke od stisnutih koljena. I ponavljam: Zora je. Zora je. Zora je.
