SNOVI UREDNA ČOVJEKA
Iziđem noću, lutam, duša me vodi k’o psića
u duge šetnje, bez kojih lud bih doček’o zoru.
Putem onjušim stabla i lica stvrdla u mȍru,
pa prije sunca se budim, prepun džinskih otkrića.
U mnogim šetnjama noćnim, sretnem jednog mladića
sličnog potpuno meni iz nekog umrla doba;
on mene ne vidi nikad, ni kad me taći proba,
samo se smješka i bludi, rasut u sto djelića…
Dušu to nervira, pa me pridigne kao ptića
i kaže: Prošlost je samo arhivarij sitnica!
Utom, osjetim krila, pa letim iznad Maglića,
a ispod treperi voda, barke i omaglica…
Ne uznam nikad kako skupim rasutost bića
– kako se duša vrati u olupinu od tmica.
USAMLJENO DRVO NA PEŠTERU
Drvo tu stoji, i kaže: Svi su umakli prije
oluje! Sad krošnja gola širi opustjele grane!
Korijen zaštićen lišćem čeka da posljednja kane
suza iz srčike stabla, gdje sušti život se krije…
Odavno od njeg daleko su naselja, igre i ljudi.
Prkosno uzdigne grane svakom ko sažalan biva –
Jer sámost ne mora biti udes, sramota, još živa
postoji vatra zemaljska što svijet iznova budi.
Zato mu prilazim tiho, kao svom dragome znancu,
Njušim u zraku šta ćute fršci na hrapavu deblu.
Vrane vijesti snose za svaku granu ozeblu?
Spustih odmorit’ tijelo na hladnom kamenu stancu…
Odsvuda gruhnuše glasi ilirskih nevjesta što su
pod stablom češljale kosu, žudeći’ Panovu rosu…
Novembar, 2018.
ROĐAK IZ INOZEMSTVA
Kaže da nije znao da smo prošli Golgotu
– glave svoje da smo pod pazusima nosali.
Sve mu to postaje mučno… – Pustimo se šali,
pa uživajmo ovu Bogom danu krasotu!
Koje seobe, rane, pa šehidi, heroji!
Sve se već zbilo, zašto ono što još imamo
ne trošiti u sreći, jer mislimo li samo
na patnje i na bolove, nismo više svoji…
Pa mi smo ničiji, kažem, naše je imanje
ono čega se sjeća srce u času kad je
lupalo kao ludo – sve nas je bilo manje,
a opet kao da istom bijaše nas svagdje
kud nas je vodilo lažno svetačko poslanje.
Uvijek smo na istom – k’o na Golgoti pradjed.
30. juni 2019.
BOSANSKI GRB
Ne znasmo ni gdje stigosmo a već su sa svih strana
bačena otrovna koplja, konji padoše prvi.
Šuma nam bijaše spas od poginućā i ranā.
Trčasmo a k’o da gazismo u vlastitoj krvi.
Nakon stotinā ljeta, na istom mjestu bijahu
mučke zasjede; samo, umjesto kopalja, puške,
topovi, noževi… Opet, ranjeni i u strahu,
bježasmo potrbuške kroz iste gustiše šumske…
Više nas nema tamo, kome li zasjede sada
spremaju krstaške straže ubicā od rođenja?
Vrebaju zato što znaju: vazda postoji nada
da će potomstva naša, na trazima snoviđenja,
doći u iste šume, neko će htjeti da strada
iz puke navike, zbog snažnog povijesnog trenja?
11. juli 2019.
IŠČEKUJUĆI PRESUDU, PONOĆ
Čitajući Milu Stojića
Ponoć iskonu vraća i duša odbija da se
Primiri u snu kojim kvasaju uporne laži.
Jastuke kao da opet vražije suze kvase,
Stotine roščića đavlih nerve kičmene drâži.
Više se ne sjećam kome sve rekoh da me nema,
Žudeći jutro da bude snažnije od noći što je
Nadošla poput smrti, ona jedino drijema
Kad nas postroje vrazi za lude cirkuse svoje.
Ponoć je zbirka čudesa za jutra koja će doći
Sretnijim mnogo od nas. Budućnost nervozno čeka!
Zato u postelji tvrdoj nadam se onoj noći
Koja donosi svjetlost s dalekih polja i neka
Ne bude što će kroz treptaj samrtni proći
Kad duša uvre u se k’o ponornica rijeka.
10. april 2017.
SȂM SVOJ RUDNIK
Mnogo šta morade proći da u sebi iskopaš rudnik
i smjerno kopaš dok, jednom, ne dogodi se eskplozija
jezičkog metana, ili ranije urlikne budilnik
za treću rudarsku smjenu usljed podmuklih erozija.
Valja pažljivo bušiti, rudu izvlačiti po redu,
o jalovini će brinuti drugi, vazda mimo tebe.
Dugo se biva pod zemljom pa teško da budu uredu
satnice i preraspodjele smjenā, koje bez potrebe
vole da štrajkuju čim pojavi se manjak radne snage.
Jezička ruda je takva da se počesto i ne mora
nimalo čistiti, bacati, a u krizi sve nâslage
jalovine postaju predmetom najšireg javnog spora
među onim rudarima koji bi gotove krčage
nanovo trpali u zemlju, bez ikakvih dogovora.
Brilon, 1. juli 2019.
SEPTEMBAR JE NAJBLIŽI RAJU
Od svih doba u godini
možda je mjesec septembar
najbliži obećanu Raju?
Još traje ljeto i još se može
golokrakim i naglavačke uživati
pod budnim blagoslovom Sunca!
A jabukā i svih drugih plodova
zemaljskih ima posvuda, koliko
i radosti u lakomim i tugaljivim
čeznućima za izgubljenim Rajem.
Nakon septembra nasrnu kiše
– i crvi postanu marljiviji i pohotniji
u bilju i u tkivu – pa sve nepovratno
truhne na dodir, ili pogled…
VEČERNJA FOTOGRAFIJA KRUŠEVA
Zalazi ranojulsko sunce i, poput svjetlosne
hobotnice, uvlači u sebe još jedan zemaljski dan –
zrikavci razastiru imperije zvuka i kosač posljednji put
oštri kosu, ugaravljeni čobani sabiru rasuta stada,
djevojka, uvjerena u svoju nepomućenu čednost,
kreće na seosku česmu, a za njom bleje janjci
i uspinju srsi pod mladim komšijskim brcima…
Zalazi sunce, i ti se, u dalekim ruševnim svjetovima,
sjećaš kako zalazi ranojulsko sunce, ćutiš da si prazan
poput kantice koju lahkonoga djevojka odnosi pod
moćni mlaz na seoskoj česmi, i bude ti malo lakše
kad pomisliš koliko je ovih trenutaka i svemir prazan,
kolika je udaljenost među najbližim zvijezdama na nebu…
Zalazi ranojulsko sunce i kao da osjećaš nesnosnu žeđ?
18. juli 2019.
MOJ MRAK
Kad navečer legnem, mrak iz mene krene
da ispuni sobu po svim uglovima,
prvo zguta sjene, grubo draška zjene,
u stvarčici svakoj mora da ga ima.
Ne znam u kom trenu, u gluhežna doba,
koraci odjeknu, parket zapucketa…
Moji mili mrtvi ustaju iz groba,
i nadnose lica iznad mog kreveta?
A čim sunce grane, mrak opet zastane
ispod kože, bivam krletka njegova…
Sve trenutke znane u te krhke dane
dijelim sa mrtvim kroz rešeta snova.
U mrak često suza svjetlosnica kane,
kao kapca kiše s roditeljskog krova.
U Hrasnom, na Trgu heroja, 20. april 2016.
MUSTAFA GOLUBIĆ NOĆ UOČI UBISTVA
Dugo buljih u lica, k’o da se opraštah s njima,
Više ih vidjeti neću, oči tako nam kažu.
Okrećem glavu i, za se, brojim koliko ima
Lica što najviše lažu kad se s drugima slažu…
Nekad bijahu važni spontani bljeskovi lica,
I danas brinem šta sve o meni tajno zbore!
Ne volim lica što su teatarska pozornica –
O zavjese se zapletem kao u teške mȍre…
Mnoga me lica zvaše u snove da svratim i da
Skupljamo poročne bore za pokajničke čase.
Uzalud divlje lice zaštitnu opnicu skida
I daleki, čistiji svijet preuzima na se…
Što umičem dalje od zatvorskog lažnoga stida,
Sve su mi bliža lica koja se pogledom gase.
13. april 2017.
