SARAJEVSKE SIJEDE
Počnem sijedit', prestanem farbat' kosu.
Dotak'o sam dno života
Sviralo je na radiju
U retrovizoru prezirem svoj izrastak,
Sijedim kao moja mama
Koja rat je preživjela bez sijedih
Ali buknu siva griva kad je rodila nas dvije.
Zašto se onda ja brinem?
Kad djece nemam.
August, 2021.
PISMO BEZ SARAJEVSKE ADRESE
E, jesi čuo, ubio si se?
Sinoć, drugarica mi javila
Presječene vene.
Dragi,
Majka ti je u bolnici
Oca i dalje nema.
E, jesi čuo, ubio si se?
Sinoć, sve čekam
Od sinoć sve čekam
Da te vidim i da te pitam — jesi čuo, ubio si se?
Hoćeš li da voliš, i dalje?
Pa eto, sada imaš beskonačnost.
Da voliš.
Niko te ne zaustavlja.
E, jesi čuo, ubio si se?
Ja se prepala da nije fakat.
Suzbilo nešto mene u meni, još uvijek neće da
popusti
Hoćeš li da izađemo danas?
Dok stojimo i gledamo zalazak sunca na Žutoj tabiji.
Moram ti nešto ispričati, drugarica mi javila sinoć
Jesi li čuo da si se ubio?
Novembar, 2020.
SARAJEVSKA MISAO
Da su meni meci prijetili
Da sam se s gelerima igr'o
Da su me sastavljali donatorski paketi,
Ne znam šta bi sad od mene bilo.
Sastavila me poslijeratna atmosfera
Pa sam sabio svoje odrastanje u nekoliko metara
kvadratnih
Pa ne znam više koju nacionalnost nosim,
Pa žena se iz ničeg stvori preda mnom
I o svom mrtvom sinu viče.
A meni je jasno šta mi govori
Jer ne viče prvi put.
Polupani auti i obrušene fasade,
Zašto sam još ovde odakle sam?
Sugerišu da je bolje van granica
A ja ne mogu
Ne jer nisam ni pokušao
Nego nigdje više ovako nesretan neću moći
Da budem.
Januar, 2017.
MAMA, JA NISAM JUNKY CITY
Ustajali dah grada
reže snove, ideje, misli
dok vlažnih očiju izgovaram
mama, fakinušo, što si me rodila
baš ovdje
gdje i cvijet cvate ili pusti korijenje
kako mu se kaže
Zadešeni
u živom pijesku
bijesa i neimaštine,
uočavamo
tvrđave i prve poljupce
zidine i tuđe ruke
Jecamo od straha
za sebe i za druge, za narode i
narodnosti, za britvice u
kupatilu, igle u
prolazima, slomljenu klackalicu u
parku, komadiće stakla od kojih
smo nekada gradili kule.
Juli, 2017.
SARAJEVSKI TRAMVAJ
Snujem u prašini
cvijeće iznemoglo
crvenih latica, rosna krila
moje srdžbe i sujete
pravo u njedra
svaka kap mi pada
diže buku i graju
i grli sve oko sebe
ne bi l' ono u sebi našla.
Trčim kroz polje, ispod duge
Kričim od sreće, od slobode
K'o dunja vjetar miriše
Pišu mi priče, pjevaju mi pjesme
Stapam se sa jučer
i pristajem na danas.
August, 2019.
SARAJEVO SHIT
Jebo grad
U kojem nerijetko brojimo žrtve
I dugo otkrivamo ubice,
Uvlače nam se u zacrnjene umove
Pune gorkih uspomena.
Sole nam pamet o vremenima prije ratova,
Sve danas je frustracija, budućnost je završena,
Dok još nije ni počela
A jezik nam htjeli uzeti dok je bila racija.
Mi smo jeruzalem europski
I jebe se nama što smo u centru a po strani
Jer smo multinacionalni, multietnički, multirasni,
multivitaminski
Dok mladi odrastaju po principu snalaženja,
preživljavanja i opstanka.
I jebe se nama što se mi debljamo i tonemo
I debljamo i tonemo
I debljamo i tonemo
I debljamo i tonemo
A dičimo se i poredimo s mitskim pticama koje se
dižu iz pepela
I tumačimo jedni drugima da smo i Meka i Medina
i Vatikan
i da imamo Zid plača
A ovaj zadnji ima svako, samo nemamo svetih knjiga
čitača.
Ni to nam nije nešto bitno
Pa psujemo jedni drugima
Boga u kojeg vjerujemo samo kad nam zatreba
Il' kad nam vjera naglasi da je vrijeme, da je
potreba.
I tako se vrtimo u krug
Dan za danom
Gušimo jedni druge pričama i sebe zavaravamo.
Zaslijepljujemo sve oko sebe,
Pustimo onim najslijepijima da nas vode;
Sistem nam izgleda k'o Bruegelova slika.
Vratim se umorna na početak, i pitam:
Postoji li ovog sranja svršetak?
CVIJEĆE U SARAJEVU
Godinu dana kako te nema.
A moje cvijeće isto raste
možda i brže i zdravije,
jer sada nemam s kim da pričam
ljiljan mi je omiljeni sagovornik.
Svako jutro
vidim cvijet
i pogledam ga
i približim se
i kažem
Dobro jutro ti, kako si, odakle se budiš?
Znamo li se možda
od prije?
Sreli smo se sigurno.
Jer da nismo,
ne bi ovdje sada
zajedno sjedili.
Juni, 2021.
