1.
Majka Fija, kako smo je svi zvali, tog ljeta je imala sedamdeset godina. Bila je čuvena u familiji po svojim pitama. Znali su je u našem dijelu grada kao vrhunskog majstora za bureke u zvrku, za polagane zeljanice, krompiruše, sirnice, maslenice – sve do slatke pite u vaniliji od višanja sa štaub šećerom, pite od jabuka zalivene agdom, cimet pužića, pa sve do šljivopite s nasjeckanim orasima, zbog čega su je posebno cijenili. Vlasnici buregdžinica s čaršije, Albanci koji su dolaskom u Sarajevo kupovali „ u kešu “ sve najskuplje radnje oko Sebilja, nisu vjerovali da jedna samouka domaćica može biti tako dobar burek – majstor. Nudili su joj da sebi odredi platu samo da uz njihove peći na drva, radi bar jednu smjenu subotom dopodne, kada ima najviše mušterija. Ali niko nije uspio da je nagovori. Nije bilo tih para za koje bi ona pekla pite nepoznatim ljudima. Ništa nije moglo zamijeniti njenu sreću kao kada vidi ljude iz familije kako uživaju u njenim pitama. Imala je ona i drvenu, tanku oklagiju, dugu osamdesetak centimetara, ručno rađenu u Tešnju još u vrijeme „ Kraljevine Jugoslavije “. Kako se koja cura udavala u našoj velikoj familiji tako je oklagija kružila među njima iz ruke u ruku, s generacije na generaciju, s koljena na koljeno, kao neobični i obavezan miraz. I moja majka je za uspomenu, na vjenčanju dobila od svoje majke poklon – oklagiju iz Tešnja, zajedno sa receptima za dizana, masna tijesta. Tako se radilo u tešanjskom kraju, odakle je bila familija moje majke. Oklagiju su zvali „ Fijina oklagija “. A ona se nije od nje odvajala ni kada bi s ocem, preko sindikalne organizacije, išli vozom na ljetovanje u željeznička odmarališta na crnogorskom primorju ili u Dalmaciji. Nije joj bilo ravnog u razvlačenju blago nauljenih, elastičnih jufki za domaći burek, na čaršafima po trpezarijskim stolovima . Posebna je priča bila njena potraga u Gradskoj tržnici za faširanim mesom sa goveđeg vrata, najboljeg mesa za burek. Išla je od mesara do mesara i provjeravala oštrinu noževe na mašinama za mljevenje mesa. Razvijala je jufke tanke „ k’o cigaret papir “ – zamiješane u šolji tople vode i kašikom ulja u puder – brašnu „ mehke nule “, od semberske pšenice, mljevene u mlinu „ Nizić “ u Gradiškoj. I kalajisane tepsije za njene pite, morale su se posebno praviti kod najboljih limara na sarajevskoj čaršiji.
Recept za burek moje majke, kojeg koriste i buregdžinice u Bosni glasi : za jufke je potrebno 500 gr mekog, prosijanog brašna, malo mlake vode i malo soli, među prstima. Jufke se filuju tako što se u smjesu stavi 1-2 kašike ulja, glavica crvenog luka sitno nasjeckanog, pola kile mljevene govedine (junetine), kašičica soli, kašičica bibera i fildžan tople vode. Priprema se tako što se od tijesta oblikuju loptice. Zatim uliti u posudu decu ulja, u to uvaljati loptice, koje će tu stajati do jednog sata. Razvlačiti kore (svaku posebno) na pobrašnjenom pamučnom stolnjaku. Položiti tijesto na stolnjak i oklagijom ili rukama razvući to u krug. Oprezno razvlačiti sa svih strana tako da se krug povećava i širi. Raditi tako da se zavuku šake ispod tijesta, sve do sredine, povlačiti ruke prema sebi te ih blago širiti i spuštati tijesto na sto, izvlačeći ruke ispod. Ravnomjerno rasporediti fil po korama pa motati tijesto s jedne strane, od kraja kore koja visi preko stola prema sredini pomoću stolnjaka, tako što se digne rub tijesta i povlači prema sebi te se zavije u zvrk. Ponavljamo sve dok se tijesto ne razvuče. Tijesto se nožem vodoravno prereže, poprska otopljenim maslom ili puterom.U posudu za fil staviti narezani luk, faširano meso, dodati so, biber i sve promiješati. Dlanovima rastanjiti tijesto. Dok se tijesto odmara pripremiti krompir koji se oguli, nareže na kockice ili nariba. Luk naribati i dodati na krompir, posoliti i pobiberiti, izmiješati te filovati kore. Ko voli burek s nareckanim mesom mogu se dodati još kockice mesa . Nanijeti fil među prstima i početi od dužeg kraja jufke, te smotati jufku u zvrk i lagano preliti uljem.To je smotani burek. Tako pripremljene bureke stavljati u nauljenu tepsiju. Sve to se stavi u zagrijan šporet i peče pola sata, dok ne porumeni na 190-220°c . Poslije se poprska mlakom vodom i ostavi pet minuta u isključenoj rerni. Jesti s kiselim mlijekom, a jufke se još mogu puniti i sirom višnjama i jabukama.
2.
To su bile ozbiljne godine za jedan ljudski život na izmaku, ali majka se osjećala dobro; dobrog zdravlja, bila je vitalna i mršava ženica. Doduše, udajom za oca, davno je prekinula školovanje i nije nikada ostvarila želju da postane učiteljica. Cijeli svoj život domaćice brinula je o ocu, bratu, meni i bolesnoj majci. Čim bi ujutru mahanjem s balkona ispratila oca na posao, a brata u školu, nas dvoje smo trčali nani u grad. Pričalo se u familiji da je nana u mladosti bila zdrava sve do drugog svjetskog rata kad se jednom zatekla na otvorenom prostoru, usred njemačkog napada avionima i bombardiranja Velikog parka u Sarajevu. Poslije te strašne eksplozije u njenoj neposrednoj blizini, koju je nekako preživjela ali je trauma ostala cijeli život, počela je prvo klecati a onda je na kraju prestala hodati. Više nije mogla stajati na nogama bez nečije pomoći. Ubrzo je legla u krevet i do smrti nije više ustala. Mogla je samo vrtjeti glavom na obje strane i da jede i priča kao da je zdrava. I dalje je živjela s dedom i kćerkom, mojom majkom i s njena dva starija brata, koji su se rano oženili i iselili iz stana. Sva briga o njoj pala je na moju majku i povremeno na snahe, supruge njene braće. Živjela je s dedom na posljednjem spratu trospratnice, u vlasništvu porodice Pardo, austrougarske gradjevine u „ Secesija “ stilu, naspram hotela „ Central “. Bila je to zgrada u najstrožem centru grada, na glasu među urbanim Sarajlijama zbog frizerskog salona za dame „ Klara.“ Salon gospođe Pardo u prizemlju bio je zaključan cijelo vrijeme rata, a kada se ona ipak vratila živa iz logora, gradske vlasti su joj poslije nacionalizacije njihove kuće dopustile da od nečeg živi. Opet je otvorila frizeraj ali ne vise za dame, već za drugarice. Bio je to otmeni salon kao i prije, ali za “ oficiruše ”, supruge partizanskih oficira, koje su dolaskom slobode i pobjede nad fašizmom, sa punđama, u širokim suknjama i talijanskim najlonkama na lijepo oblikovanim nogama, preplavile sarajevsko korzo.
Po dobro uhodanom rasporedu majkinih dnevnih obaveza u naninom stanu, čim bi nas dvoje ujutro došli, majka bi joj prvo vješto mijenjala mokre parhetne pelene za odrasle. Za vrijeme dok je sjedila na tuti, prala bi je po tijelu mokrom, toplom gazom natopljenom čajem od kamilice i divlje ruže. Presvukla bi i mokru spavaćicu na njoj, a na kraju bi joj dala prvi jutarnji obrok, čaj od zove s medom i dva tri keksića. Za ručak bi joj spremila teleću supu od iskuhane koljenice iz Rogatice i mali zvrk bureka, kojeg bi poklopila u porculansku posudu. Nanu je zatim češljala gustim crnim češljem pa bi joj pokrila glavu keranom jemenijom. Popila bi i lijek protiv bolova u mišićima. Ponekada su vježbale i razgibavale zglobove njenih umrtvljenih ruku. Ušuškala bi je na kraju u pernate jastuke i namjestila za spavanje. Iako nije smjela ni pomisliti da puši cigarete, nana bi pred podnevno spavanje znala kazati: – Kćeri moja, jedan je život. De ti nama pristavi jednu bosansku kafu i zapali mi jednu Moravu.
Majka bi jedva nekako pronašla neku staru sasušenu cigaretu u davno zaboravljenim kartonskim plavim kutijama, u dnu dedine natkasle od punog drveta. Cigareta je dogorijevala u smeđem ćilibarskom čibuku a Majka ga je pridržavala između dimova i tresla pepeo u malu, kristalnu pepeljaru. Otvorila bi zatim širom prozore, praveći propuh i istjerivala dim iz stana. Čekajući tako majku, ja sam na prozoru spavaće sobe sjedio i čitao strip „ Mirko i Slavko “ ili sam virio u hotel prekoputa, pun ljubavnih parova. Tu su se ljubavnici skrivali od svojih supružnika, usred radnog vremena, u hotelskim sobama za podnevni i dnevni boravak. Nana je imala običaj popiti i gutljaj nezaslađene smreke s limunom iz velike tegle pokrivene gazom, koja se čuvala između dva prozorska okna, u hladovini ulice gdje je bio hotel „ Central “. Kada bi čista i namirena zaspala, tek tada smo mogli ići našoj kući. Majka bi očistila brašno na oklagiji i vratila je u ceker. Žene dvojice braće, njene snahe, nastavile bi dežuranje kod nane. Prije odlaska kući, svraćali smo uvijek na tržnicu „ Markale “ da kupimo svježu zelen, povrće za ručak naše porodice, a zatim trčali na polaznu stanicu kod Doma armije, da uhvatimo autobus na sprat („ Londonac “) na liniji za Grbavicu. Volio sam se voziti u autobusu sjedeći na spratu i gledati grad. Po dolasku na Grbavicu, jurio bih u granap „ kod Hamše “, da kupim Sarajevski kiseljak protiv žgaravice mog oca. A majka je jurila pravo kući da mu kuha ručak. Iza tri sata i moj otac se s posla vraćao kući sa ostalim očevima iz naše zgrade. Svi su radili u ŽTO – u i izlazili su na istoj stanici. U ljetnim mjesecima bilo je lako prepoznati muškarce iz „ željezničke zgrade“ jer su pod rukom svi nosili po jednu zelenu lubenicu iz „ Ramizove piljare „ na Skenderiji. Nisu kupovali lubenice iz Grčke i Turske, iz njihovih plastenika, već samo one sa slatkim, zrelim srcem, iz Bitole ili iz Bijeljine.
Dobro se sjećam svega iako sam bio dijete. Uvijek sam išao uz majku. Nije me ostavljala samog u stanu u Radničkoj ulici na Grbavici dok je brat bio u školi, zbog straha od lopova koji su u podne često obijali prazne stanove. A nije me ostavljala ni na ulici, da igram mali fudbal s djecom iz komšiluka. Vjerovala je da djeca koja provode dane na ulici, na kraju stvarno postanu „ uličari “. Godinama je jednom rukom vodila mene ulicom a u drugoj je nosila platneni ceker s namirnicama. Nisam se odvajao od nje sve dok nisam i ja pošao u školu i dobio učiteljicu iz Titovog Užica koja je govorila ekavski. Učila nas je da su četnici i ustaše najveće zlo i najteži izdajnici tokom Drugog svjetskog rata, da su činili pokolje i ubijali nevine ljude, bili sluge okupatorima i skloni zvjerstvima.
Na prazničnim okupljanjima naše familije, kod nane, majka bi sušila jufke na prostrtim čaršafima po krevetima i pekla pite u naninom šporetu na drva. Dvojica dajdža su se uvijek šalili na moj račun i govorili – Gdje si ti Nikolica prikolica? Možeš li bez materine ruke? – Bilo im je nezamislivo vidjeti samu majku, bez mene, kako zaostajem a ona me zbog mojih sitnih koraka vuče ulicom. Zadirkivanje mi nije smetalo, pošto je mom ljubomornom ocu bilo drago da sam uz majku, koja je bila tako lijepa i toliko godina mlađa od njega.
Uz sve obaveze koje je imala prema nani, ocu, bratu i meni: da smo okupani, ispeglanih pantalona, čistih cipela, sa urađenom domaćom zadaćom – majka nije bila mrzovoljna i ljuta . Ujutru se budila nasmijana a vremenom je naučila u toj trci, uz predano vjerovanje u Boga i molitve, izgraditi mir u sebi koji dolazi od zahvalnosti na svemu što ima, na novom danu, na tome što joj ne treba tuđa pomoć kao što je trebala nani. Bila je sretna što je zdrava, što hoda i diše, što ujutru s prozora stana vidi ulicu i prolaznike, sunce, što se deset puta na dan naglas smije, što ima nas trojicu svojih muškaraca koji je beskrajno volimo, što otac nedjeljom skuha kafu i zove je da je zajedno popiju. Bila je spremna i na vragolije sa ženama iz ulice, kada bi se ponedjeljkom u podne, kao kakve djevojčice u igri s talijanskim lutkama, sastajale kod nas („ bez muškadije “) na „ Fijinu pitu “ i domaći jogurt. Sve do očeve smrti, kada je on jednog vrelog ljeta, poslije teškog moždanog udara umro na kuhinjskom kauču , zapjevala bi i neki šlager iz talijanskih muzičkih filmova na repertoaru kina „ Romanija “ u Titovoj ulici. Voljela je s ocem, dok je bio živ, slušati na radiju „ O sole mio “ Marija Lance, a nije joj bio mrzak ni tenor Đuzepe Di Stefana. Voljela je život čisto i prostodušno, radovala mu se cijelim bićem, iako je uz sve te brige o bolesnoj majci, u životu iza sebe, prošla i dva teška rata, kao što su u Bosni u svojim životima, to imale tolike generacije i prije nje.
3.
Svoj prvi rat, zapravo Drugi svjetski, majka je provela kraj kreveta moje bolesne nane, oboljele od trauma nakon eksplozije granate u Velikom sarajevskom parku. Bila je djevojčurak, puna snova na posljednjem spratu trospratnice porodice Pardo. Tu, blizu Katedrale nana je sa dedom, službenikom ŽTO – a, decenijama stanovala, još otkad su pred Drugi svjetski rat preselili iz službenog stana za otpravnike vozova na gornjem spratu željezničke stanice na Bistriku. Dedo je tada bio bliže poslu u Direkciji ŽTO-a, a imao je dobru službeničku platu pa je mogao plaćati stan gospodinu Pardi. U ratu bi svi stanari poslije sirene za zračnu opasnost brzo silazili u podrum i skrivali se od njemačkih avionskih napada. I mnoge komšije iz ulice su preživjele zahvaljujući Pardinom podrumu. Mogli su se tu sakriti samo od avio bombi, ali ne i od ustaških patrola iz „ Luburića vile “ iz Podgaja, koje su špartale gradom i lovile Jevreje i partizane ilegalce. Jednom prilikom su iz podruma odveli u logor i Pardinu suprugu, gospodju Klaru, dok se on na tavanu zgrade sav u suzama krio u golubarniku. Čim je prošao rat, ona se vratila živa iz jasenovačkog logora, partizani su došli na vlast, a Pardina zgrada je ubrzo nacionalizirana. Dedo se stidio zbog tog jer stan u kojem je stanovao s nanom nije više bio vlasništvo gospodina Parde već je postao državni. Prolazeći pored stana na drugom spratu, u kojeg su uselili nabusitog policijskog oficira, dedo bi mahinalno počeo koračati na prstima. Osjećao je sramotu i nemir, kao da je on lično oduzeo stan starom Jevreju i njegovoj Klari. Duboko je saosjećao s bezrazložnom nepravdom gospodinu Pardi. Podsjećalo ga je to na slike iz djetinjstva i suze njegovog oca kada je poslije Agrarne reforme i Prvog svjetskog rata, kraljevska vlast SHS – a očevom djedu oduzela imanja i kuće u okolini Jajca. Preko noći je ostao bez igdje ičeg, bez bogatstva kojeg je naslijedio kao pripadnik begovske, bosanske plemićke loze: bez zemlje i bogatih sela poslije svojih djedova. Sva imovina koja mu je ostala iza tog silnog oduzimanja u Agrarnoj reformi , mogla je sada stati na jedna obična seoska kola s dva konja. Sa njima je moj pradjed, naglo osiromašen , s nekoliko sehara, jorgana i šerpi došao sa sitnom djecom u Sarajevo. Sve što su decenijama skupljali njegovi djedovi, neobjašnjivo mu je oduzeto a zatim dato seljacima na njihovim imanjima. Nije to razumio. Sreća da je moj pradjed imao dovoljno gotovine da pošalje unuka, mog oca, u Željezničku školu, da uči za otpravnika vozova.
U prazne stanove Pardine nacionalizovane zgrade i dalje su doseljavali oficire u plavim ili smb uniformama, s prelijepim ženicama onduliranih frizura. Po državnom zadatku su stalno prekomandovali oficire iz bosanskih varoši u Sarajevo. A oni čim bi doselili, zahtijevali su stanove isključivo u centru grada, iako su odrasli u kućama sa zemljanim podom, pokraj blatnjavih seoskih puteva u provinciji. Po dolasku u grad, ubrzo su pokazivali bahatost u govoru i važnost u držanju sa nepoznatim ljudima. Odbojnošću i čudnim zaziranjem od njih, branili su se od novog i nepoznatog u velikom gradu. I pored toga što su i njihove žene lako dobivale zaposlenja u državnim firmama, a djecu su mimo ikakvih spiskova smještali u obdanište – u dubini duše su iz nekog razloga i dalje mrzili grad i njegove ljude. Iako su u gradu bila kina, pozorišta, izletišta s ražnjevima, bučne i vesele kafane s muzikom za ples, ipak su oni svakog petka k’o bez duše trčali na svoje selo. Vuklo ih je nešto u njihova mjesta da provode vrijeme u mirisu pokošenih livada gdje su rodjeni.Vraćali bi se ponedjeljkom veseli, s teglama džema, kiselog kupusa, vrećama krompira, luka i polutkama mesa u gepeku svojih novih auta. Godinama poslije, kada je u proljće 92. počeo rat, samo su spustili roletne na prozorima i izašli. Bez riječi su ostavili sve stvari i hranu u plakarima otključanih stanova. Neko ih je punio pričom da će rat u Bosni trajati najduže mjesec – dva dana, da će se svi ubrzo vratiti u Sarajevo i da nema potrebe zaključavati stanove. Obučeni u smb uniforme rezervista JNA, s kartama na kojima su crnim flomasterom bile već označene ulice grada, mjesecima su bez srama granatirali Sarajevo. Iz neobjašnjivog razloga su u vrijeme opsade, posebno uživali u pucanju na tramvaje u pokretu, dole u dolini ( austrougarska vlast je 1885. prvi put pustila u rad sarajevske tramvaje.Tokom rata radile su povremeno dvije linije, a tramvaj se vozio naprijed – nazad. Ma koliki bio rizik od snajperskih hitaca s Jevrejskog groblja, tramvaji su uvijek bili puni prkosnih putnika baš na marindvorskoj raskrsnici .)
Zbog toga što se gospodinu Pardi desilo s nacionalizacijom zgrade koja je bila njegova djedovina, moj dedo je danima tegobno šutio i to preživljavao. Dok bi ujutru išao na posao, ljubazno bi se pozdravljao sa svima u stubištu ali se u sebi grizao. U to vrijeme Informbiroa i ruskih prijetnji Titu i Jugoslaviji, nije se usudio postavljati pitanja, ali se mučio da bi svario tu čudnu pravdu po kojoj se jednima oduzima imovina i odmah se daje drugima, iz ruke u ruku, bez ikakve međusobne veze. Jedina njihova dodirna tačka bila je ta što su i onaj koji daje i onaj koji oduzima imovinu bili članovi iste partije. Dedina sestra, tetka Zuhra, kazala je da je to Revolucija. Nije mu bilo ništa jasno, ali je znao da ne može ulaziti u duel s njenim jezikom, pa je odustao od rasprave. Dedi je zapravo bilo bitno da su se u njegovom stanu u Pardinoj zgradi, okupljali njegovi sinovi i kćerka, snahe i zet, da su se tu rodila sva djeca iz familije, pa tako moj brat i ja. Ljudi u zgradi su ipak vremenom umirali, jedno po jedno – prvo dedo pa paralizirana nana, zatim i gospođa Klara. Na kraju je umro i gospodin Pardo, od srčanog udara, na drugom spratu stubišta, nakon nacionalizacije zgrade koju nikada nije prežalio.
4.
Naš stan u Radničkoj ulici na Grbavici, otac je stekao predanim radom u ŽTO-u, na životnom putu od otpravnika vozova u provincijskim stanicama u Bosni pa sve do premještaja u Direkciju željeznica u Sarajevu, do pune radne penzije državnog službenika.Nikada nije bio na bolovanju. Hvalio se da u zdravstvenom kartonu nema zapisane nikakve dijagnoze niti bolničke pečate. Majka i otac su postigli sve zajedno, korak po korak, još od fatalnog susreta kod tetke Zuhre na stanici u Tesliću. Otac je tog dana bio otpravnik vozova u dežuri, a majka na ljetnom raspustu, prije prekida školovanja zbog udaje, bila je u trećem razredu učiteljske škole. Ljeta je provodila u čitanju romana, u hladovini zrelih šljiva kod tetke Zuhre, sestre mog dede. Dok je bila djevojka, voljela je na peronima gledati vozove u odlasku i mirisati njihovu paru. To je naučila od svog oca, još kao dijete, takođe željezničara. Na peronu u Tesliću je ugledala oca u plavoj uniformi s crvenom kapom i loparićem otpravnika vozova. Moj otac je u plavoj uniformi bio isti njen otac . Znala je: To je taj čovjek!
– Drugarice Zuhra, bi li ti meni dozvolila da ja ovu malu Sarajku oženim ? – pitao je tada tetku Zuhru moj otac, već zreo muškarac, dvadesetak godina stariji od majke. Tetka se nije protivila i nije nikome ništa govorila, jer je vidjela „ koliko je sati. “ Majka se uskoro udala, uz prisustvo svatova i njene majke koja joj je poklonila oklagiju „ Tešanjku “. Otac je još dugo poslije ženidbe izluđivao majku i pravio se važan tako što je iskakao iz voza u pokretu. Vidio je to u nekim talijanskim crno – bijelim filmovima: trčao bi usporedo s vozom u vožnji a zatim u zadnji čas bi uskočio u posljednji vagon, kroz otvorena vrata. Majka je s prozora kupea vrištala i tresla se od straha, misleći da će mu voz pobjeći i ostaviti ga na stanici. Nije nikada saznala da je otac sve to ranije dogovorio sa mašinovođom, prijateljem iz klase, da ga prati pogledom iz lokomotive sve vrijeme dok trči uz voz. A dedo se mjesecima ljutio na sestru što mu nije bolje čuvala kćerku tog ljeta, spriječila njenu udaju za zrelog muškarca i odlazak iz kuće u kojoj je ostala teško bolesna, nepokretna majka.
– Brate , hajde ti meni reci, ‘nako pošteno, je li tebe iko mogao spriječiti da se ženiš? Uostalom, šta ti fali zetu? Željezničar ko i ti, ima plavu uniformu ko i ti, dobiće stan u Sarajevu ko i ti – kazala je tetka Zuhra, poznata jezikara u familiji. O dužini njenog jezika su se pričale priče, jer ta nije nikome ostala dužna. Govorila je da ona samo slijepo vjeruje u društvenu pravdu i ljudske slobode.
– Može joj se, njeni su na vlasti – kazali su za tetku „ žestokog komunistu “.
Kada je očeva majka, moja nana s očeve strane, ugledala moju majku, za vrijeme prve posjete ( snaha ide svekrvi ) nakon udaje, začuđeno je pitala :
– Šta je ovo sine? Kakvo si ovo dijete oženio, moj blento? Je li ona uopšte punoljetna? Nisam je dobro ni vidjela na vjenčanju – kazala je očeva majka.
– To je moje pile, majko. Narast će ona, ne brini – kažu da je odgovorio otac.
Kao otpravnik vozova kojem nikada nisu kasnili medjunarodni vozovi u odlasku, iako nije bio u SKJ, ne samo da je dobio premještaj iz Teslića u Sarajevo, već je postavljen na glavni referat odjela „ Poslovi podjele kola. “ Postao je službenik s civilnim odijelom i kravatom, bez plave uniforme i crvene kape. Kada su sve žene u familiji rekle da majka bez ikakve sumnje nosi muško dijete, jer stalno ima žgaravicu, otac je tek tada prestao iskakati iz voza na stanicama i sipati vodu u flaše. Brat se rodio 1948. godine kada je Tito rekao „ ne “ Staljinu. A Sovjetski savez i neke zemlje optužile su Jugoslaviju da “ skreće s puta Marksizma i Lenjinizma ”.Tito je proglašen izdajnikom, a Jugoslavija osuđena na izolaciju. Ruske prijetnje su splasnule poslije dvije – tri godine, jer se Amerika stavila na Titovu stranu, pa je u fabrike u Jugoslaviji uvedeno radničko samoupravljanje. Te godine sam se i ja rodio a u sarajevska kina su nagrnuli holivudski zvučni filmovi, u kojima se govorio engleski jezik. Pričao je otac da su se po ulicama već počeli voziti „ Opeli “ i „ Fiati “ („ najbolji je Mercedes s Fordovim motorom “, šalili su se sarajevski automehaničari ). U kućama je sve više odjekivala muzika s festivala u Sanremu, s radio aparata iz Jugo fabrika. Tito je otvorio vrata Americi i njenim dolarima pa ljudi nisu izlazili iz kina, s filmskih predstava. Bilo je to idealno vrijeme za lokalne zavodnike da u radno vrijeme izađu s posla i vode djevojke iz provincije na Matine kino predstave. Čekali su u mraku sale da se one pred kraj filma rasplaču i da počne masovno jecanje zbog nesretne sudbine Lane Tarner ili Sarite Montiel. Mangupi su ih tako rasplakane, lako nagovarali da odu na tiha izletišta u okolini Sarajeva. Vrelo Bosne je bilo uvijek idealno mjesto za sarajevske zavodnike, s puno skrovitih mjesta gdje se na livadi lako skine odjeća i na nekoj prostrtoj dekici vodi ljubav na brzaka. Na Vrelo Bosne se brzo stizalo „ trojkom za Ilidžu “. Uskoro su se pojavili i ženski žurnali sa šnitovima za krojenje jesenjih kostima. Žene iz komšiluka bi se okupljale kod majke na pitu i kredom po štofu crtale jesenje modele.Tih godina očevi su iz mjesne zajednice donosili priručnike sa savjetima za savremenu porodicu, da bi tako socijalistička porodica bila sretna i uspješna. Pričao mi je brat da je otac 1955. donio „ Vodič za dobru suprugu “ i da su se majka i otac smijali dok su ga čitali: „ Budite veseli i zanimljivi za muža. Njegov dan je bio dosadan i možda mu treba podizanje raspoloženja, i jedna od vaših dužnosti je da se pobrinete za to. Sredite djecu. Odvojite nekoliko minuta da ih umijete i operete im ruke. Budite sretni što vidite muža. Dočekajte ga s osmijehom i pokažite iskrenost u želji da mu ugodite. Slušajte ga. Pustite ga da on prvi govori – zapamtite, njegove teme razgovora važnije su od vaših…on je gospodar kuće i uvijek će provoditi svoju volju pošteno i istinito.“ Ukinute su parne lokomotive a na pruge u Bosni su došle zelene i moćne američke dizelke, mnogo brže od starih ruskih parnjača. Na radničkom savjetu ŽTO – a, ocu su dodijelili rješenje za stan u zgradi s ravnim krovom, u Radničkoj ulici na Grbavici. Otac i dalje nije htio u Partiju pa su ga neki iz Direkcije željeznica poprijeko gledali. A brat i ja proveli smo veselu mladost udaljeni samo stotinjak metara od stadiona „ Željezničar “. Iz dubine srca navijali smo za Želju. Otac je poznavao neke trenere pa su često, nedjeljom poslije utakmice, dolazili na majkinu pitu. Održana je i prva Konferencija nesvrstanih u Beogradu. I sada se sjećam tih imena: Nehru, Naser, Nkrumah, Sirimavo Bandaranaike.
Iako je Tito još 1946. na mitingu u Splitu iznio ideju da se od Dalmatinske obale treba da stvaraju odmarališta, da svaki onaj ko radi i daje prilog zajednici, može da dođe da popravi svoje zdravlje i zatim ponovo da prione na rad, na ljetovanja se počelo masovno ići tek šezdesetih godina. Otac nas je u početku vodio u bungalove u Ulcinj, Budvu, a kasnije u sindikalna odmaralište u Tučepima i Podgori. Kao član sindikata imao je k-15 i primao je regres za godišnji odmor. Pričao je da je Uredba o plaćenom odmoru bila temelj masovnog turizma kada je počelo pretvaranje radničke klase u turiste. Majka je spominjala ocu šta je još Tito rekao: “ Ni spavati nije dobro ako je plafon nizak, ako je soba mala, i ako postoje i neke druge neugodnosti u vezi s time.” Tek mnogo kasnije, kada smo brat i ja išli u više razrede osnovne škole, često smo Ćirom na uskotračnoj pruzi, preko Čapljine, putovali na ljetovanje u Dalmaciju. Nas dvojica bi u majicama na plave pruge sjeli pored prozora u kupeu, a majka se nije odvajala od cekera i oklagije, iako nas je već čekala kuhana hrana u trpezarijama odmarališta. Često je u cekeru nosila kruh, paštetu i paradajz za našu podnevnu užinu. Imala je problem s očevim sunčanjem, jer taj nikada nije htio koristiti kreme . „ Solea “ mu se gadila zbog razlivene masnoće po tijelu. A nije mu ni trebala jer bi uvijek prvog dana ljetovanja cijeli dan sunčao prsa, drugog dana samo leđa i treći dan je bio crven kao rak, s napuhanim i bolnim plikovima na leđima. Ležeći na Jugoplastikinom dušeku na puhanje, kazao bi majci, dok se ona krila u hladu borovine i pisala razglednice s ljetovanja za našu familiju u Sarajevu:
– Eto, možemo sada kući, moja ženo. Što se mene tiče, ja sam gotov s godišnjim odmorom. Vidiš, poslušao sam Titove smjernice o sindikalnom ljetovanju.- Brat i ja smo negodovali jer smo uživali na raspustu i htjeli smo ostati do kraja naše smjene, da se kupamo, ronimo i skačemo sa stijena u čisto more. Otac se naravno šalio i ipak bi ostali u odmaralištu do kraja naše smjene.
U oktobru 1969. Nil Armstrong je u „ Apollu 11“, sletio na mjesec, spustio se u „ more tišine “ i postao prvi čovjek koji je bio na Mjesecu. Stanovnici naše ulice su gledali tv prenos na crno bijelom ekranu u mjesnoj zajednici na Grbavici. TV prenos komentarisao je inženjer Josip Kotnik. Jedni su počeli hvaliti ruske naučnike i govoriti da je čovjek na Mjesecu izmišljena američka vijest, puštena da zabavi narod, a drugi su govorili da je to stvarnost u razvoju civilizacije koju treba poštivati. Neke žene u mjesnoj zajednici su pametovale da bi bilo bolje taj novac za svemir uložiti u istraživanje ljudske duše. U sali se čuo pošprdljiv smijeh. Komšiluk se danima nadmudrivao da li je Armstrong zakoračio na mjesec u 22 sata, 56 minuta i 22 sekunde ili u 22.56.15 kako su tvrdili iz NASE. Otac je rekao – ostalo je samo još to da na Zemlju počnu padati asteroidi.
– Što li nas u budućnosti sve čeka ako je ovo moguće? – pitala se majka i dodala da se uveliko priča kako je Armstrong alkoholičar i ženskaroš, da će garant brzo bankrotirati. A budućnost koje se majka plašila, zaista je ubrzo stigla. Jugoslavija iz njene mladosti se srušila kao dvorac od pijeska na plaži i to samo godinu poslije pada Berlinskog zida 1991. Pored svega, ni danas ne mislim da je mržnja medju narodima na Balkanu kriva za krvavi rat, kako se govorilo proteklih godina. Tada sam zamijenio jugoslavenski pasoš za bosanski.
5.
Drugi veliki rat u svom životu, onaj od 1992. do 1995. u Bosni, majka je opet provela u skloništu. Ali sada u podrumu šestospratnice na Dobrinji, Olimpijskog naselja nadomak Sarajeva, gdje još uvijek stanujem.Na početku rata, zahvaljujući odlučnosti moga brata, majka je u zadnji čas izašla s Grbavice i izvukla „živu glavu.“ Znali smo koliko je osjećanjima vezana za stan u Radničkoj ulici. Poslije očeve smrti nastavila je u njemu živjeti, čak i poslije bratove i moje ženidbe i selidbe na Dobrinju, gdje su po završetku Zimske olimpijade masovno useljavali mladi parovi iz grada. Zvali smo svaki put majku da dođe živjeti s nama ali je ona izbjegavala da ide s Grbavice. Sve do rata. Ali tih prvih dana rata, brat je došao po nju da je konačno odvede u Dobrinju. Probijao se kroz barikade i raskrsnice na početku Grbavice, kraj napušenih momaka s puškama i fantomkama i došao po majku. Nije se mirila s tim da se raspada Jugoslavija, da će biti rata, da je davno umro Tito i s njim njegovo „ bratstvo i jedinstvo “. Brat je gledao na sat dok se nevoljko pakovala u hodniku. Bio je odlučan da je izvuče i dao joj je rok od dva sata da se spremi i ponese najnužnije stvari. Znao je da će uslijediti blokada Grbavice, kvarta na lijevoj strani Miljacke. Na kraju je majka izašla iz stana. Da nije došao brat po nju, ostala bi tu do smrti. Uspomene i sjećanja vezana za nekadašnji život u sobama u kojima smo sretno živjeli, blokirali su je i držali mjesecima kao da je paralisana, bez snage da se pokrene i prihvati novo stanje. Tu jesmo odrastali, išli u školu, na more, u vikendicu, pisali zadaće, ženili se, izrodili djecu. Na stubištu zgrade u Radničkoj ulici, zastala je i u suzama mu rekla :
– Sine moj i druge zemlje se raspadaju, ali ne ovako krvavo. Eto to me boli-
U maju 1992. onog dana kada je vojska u smb tenkovima blokirala i odvojila Grbavicu od Sarajeva, kada se od tutnjave čeličnih gusjenica zemlja tresla pod nogama u ulicama punim dima i paljevine, brat i majka su s protjeranim Bošnjacima prešli most, na drugu stranu rijeke. Majka je ponijela samo jedan ceker sa sitnicama koje su joj se bez reda i smisla našle pri ruci. Bili su to lični dokumenti, poneka crno – bijela fotografija dede u željezničkoj uniformi, očev loparić otpravnika vozova iz Teslića, crni fenjer na petrol, bratove i moje slike prijema u Titove pionire i, na kraju – majkina oklagija iz Tešnja. Za vrijeme njenog bježanja s Grbavice, iz cekera je virila ta tanka, nabrašnjena oklagija koju joj je poklonila moja nana dok je bila zdrava (u familiji se pričalo da joj je nana na vjenčanju kazala : – Kćeri moja, može žena u Bosni imati pet fakulteta ali mora imati jednu oklagiju-). Tek kada su svi prešli na drugu stranu mosta „ Bratstvo i jedinstvo “, kod hotela „ Bristol “, brat je otpuhujući čučnuo. Pored su prolazile sludjene izbjeglice s ruksacima, a iz jednog haustora stanari su na gomilu smeća bacali debele knjige Titovih govora sa partijskih kongresa. Brat je u čudu ugledao oklagiju jer je virila iz cekera.
-Šta si to, Boga ti, ponijela ? – pitao je.
– Evo, ne znam ni ja. Ponijela dokumente i slike. Stao mi mozak od straha pa se nisam ničeg drugog sjetila – rekla je majka
– I od toliko stvari ti se sjetila baš oklagije? –
– A što? Proći će sine i ovaj rat k’o što sve prođe. U miru će se opet jesti pite -Nakon nekoliko sati pješačenja, premoreni, nekako su stigli u bratov stan na Dobrinji. Drhteći od straha šutjeli su i otpuhivali. Bilo im je važno samo da su živi i zajedno: brat, snaha, njihova djeca i majka sa svojom oklagijom.
Stan na Dobrinji, nov i prostran, mom bratu su iz Centralnog komiteta SKBiH dodijelili pred rat, nakon dugogodišnjeg rada, kao predanom uposleniku informativne službe. Bio je na oca kada je posao u pitanju. Jedno vrijeme je radio i u Državnom arhivu, ali je prešao u CK zbog veće plate i mogućnosti da što prije dobije stan. Svaki dan je i u ratu išao iz Dobrinje na posao u CK, sve do trenutka kada su ulice postale zatrpane spaljenim trolejbusima i gradskim autobusima. Na raskrsnicama su momci u fantomkama nosili kalašnjikove ali on se nije obazirao na to. Išao je malo auto stopom, pa malo radničkim autobusima, ali je uvijek bio na poslu. Zatim bi s kolegama satima šutio u štampariji, bez obaveza i smisla. Ispijajući kafe čekali su da se desi neko čudo. Njegov stan je bio na ratnoj liniji između srpske i bosanske vojske pa je u neznanju i neiskustvu mislio da će u Dobrinji, na periferiji, biti sigurnije za djecu i majku nego na Grbavici. Ali sutradan je odmah, s komšijama koji su stražarili pred haustorima i on mobilisan i uključen u obranu ratnih linija oko naselja. Dobio je pušku i išao s njom na stražu u rovove. Prestao je ići na posao.
U tih nekoliko dana ratnog zatišja, dok su trajali beskrajni prvi mirovni pregovori na obližnjem međunarodnom aerodromu, majka je bratovoj djeci stalno kuhala pite krompiruše ili provodila noći na prozoru stana i virila na ulicu, skrivena iza zavjesa. Nekoliko puta se rano ujutru iskrala iz stana i krišom odlazila u grad sa stranim dopisnicima koje je stopirala dok su prolazili kroz ulicu na putu do aerodroma, na snimanje mirovnih pregovora. Na blokiranu Grbavicu se više nije moglo ući preko mosta „ Bratstva jedinstva “ ali je s desne strane Miljacke, u Vilsonovom šetalištu, skrivena iza velikih stabala lipe, majka satima stajala i gledala preko rijeke našu spaljenu zgradu. Jednom se brat baš naljutio zbog tih njenih bježanja s Dobrinje na Grbavicu, pa je tek tada prestala moljakati strane novinare da je voze u grad u njihovim blindiranim kolima. Nastavila je viriti noćima na „ osmatračnici “, kako se šalio brat s tim njenim gledanjem s prozora. Pomno je pratila vojne kolone i njihovo raspoređivanje po raskrsnicama i na brdu iznad Dobrinje, odakle se u miru pružao najljepši pogled na cijelo naselje. Tu su se kod podstanice gradskog vodovoda, ukopali srpski vojnici i prekrili tenkove maskirnim mrežama. A vojnici s raskrsnica u podnožju brda bi sutradan u podne izlazili na sunce iz tenkova. Imali su na sebi smb uniforme pa su komšije iz ulaza mislile da je to ona ista Titova vojska u kojoj su muškarci služili vojni rok. Vjerovali su da samo oni mogu smiriti stanje u Bosni i spriječiti rat. Ali kada su počeli odlaziti preko ulice i vojnicima nositi flaše vode, čak i zvrkove tople krompiruše, tek tada su vidjeli da na njihovim vojničkim kapama nisu više bile sjajne crvene, Titove petokrake, već simboli srpske vojske. Shvatili su da to nije Titova vojska iz njihove mladosti u kojoj su služili vojni rok. Komšije su se zaključale u stanove, navukli su zavjese i prestali nositi flaše svježe vode na raskrsnice. I majka je očajna, prestala viriti kroz prozor. Sišla je da živi u podrum pun djece i prestravljenih žena njenih godina.
– Svi me zovu majka pa možete i vi ako hoćete – rekla je ženama, koje su je začuđeno gledale. Vedra i pričljiva lako je sklapala poznanstva i zaista su je svi zvali – majka: njena djeca, unuci, snahe, komšiluk, familija, prijatelji. Uskoro su u bratov podrum dobrinjski borci donijeli stari šporet. Nacijepali su i drva od stabala u parkovima, oborenih granatama i gelerima. Naložili su vatru da se mogu kuhati jela od hrane preostale u ostavama napuštenih stanova. Majka je ženama pokazala oklagiju iz cekera i rekla im da će njen zadatak biti samo da pravi pite. Svi su se složili. Od tada je majka u bratovom podrumu pekla pite za žene iz ulice i njihove unuke ali i za borce koji su prolazili kroz hodnike izbušenih podrumskih zidova i išli na stražu . Dok je bilo mesa, majka je kuhala bureke i krompiruše čiji se miris ponekada širio sve do ratne linije razgraničenja. A kada su ujesen nestale te posljednje zalihe hrane, majka je molila borce da joj u okolnim parkovima naberu travu radića. Molila ih je samo da ne idu tamo gdje su se nekada, prije rata, rasni psi okupljali i pišali travu. Radića je srećom bilo u izobilju, a u parkovima se već mjesecima nisu igrali psi, pa su majkinu pitu, ukusnu kao da je prava zeljanica svi prozvali – majkina ratna pita.
Tenkisti kojima su komšije nekoliko dana prije nosili vodu u flašama, na kraju su počeli, bez ikakvog uvijanja, žestoko granatirati Dobrinju. Od snajperskih pucnjeva i granata ginuli su ne samo odrasli već i djeca. I pored opasnosti od eksplozija, praznim ulicama,djeca su i dalje bezglavo vozili svoje bicikle. Čak su se po bulevaru, njih pet – šest, redovno trkali za prvo mjesto i prkosno pokazivali srednji prst u smjeru udaljenih zgrada s druge strane ratne linije razdvajanja. Pričalo se da se u tim zgradama skrivaju snajperisti koji pucaju na ljude na bulevaru. Djeca nisu saznala šta je zaista rat i koliko je to užasan ljudski izum.Svaki dan su na bulevaru kod njihove spaljene škole, gledali raskomadana tijela, probušene kanistere, rastrgane cekere i prosute namirnice po cesti. Niko nije smio da priđe ubijenim ljudima koji su ležali danima razbacani po cesti, da ih sahrani ili im organizuje dženazu u nekom od parkova. Polovinom juna 92. u rano jutro, smb vojska je u tenkovima i transporterima ušla duboko u Dobrinju, medju dvospratnice u Aerodromskom naselju. Prestravljene i razbudjene žene, u kućnim papučama bježale su ulicom držeći djecu u naručju, dok su zarobljene muškarce vojnici nedaleko odvodili u logor „ Kula “. Brat je pričao da su detonacije granata koje su neprestano padale po naselju, u jednom trenutku odjekivale svakih trideset sekundi. Napadi na Dobrinju su trajali do kasno u noć. A sve je počelo kada su se smb vojnici u tenkovima popeli na brdo iznad Dobrinje i u podstanici vodovoda, na ventilima zavrnuli pitku vodu cijelom naselju. Htjeli su tako istjerati stanovnike Dobrinje iz stanova i protjerati ih. Pričalo se da su te noći srpski vojnici sa svojih položaja dovikivali bosanskim vojnicima u rovovima, s druge strane ulice :
– Hej, guzoperi zavrnuli smo vam vodu!! Balije, čime ćete sada prati guzice?- Iz rovova s bosanske strane su odgovarali:
– Halo četnici, nemamo vode ali imamo flaširanog „ Knjaza Miloša “. Odličan je za pranje usranih guzica.- Tada je i počelo novo žestoko granatiranje naselja, iz svih tenkova na raskrsnicama i sa brda kod vodovodne podstanice.
– Dobrinja se nije dala – poslije te bitke su važno prepričavali dogadjaje bratovi prijatelji iz rovova , kao što se dala Grbavica . – Stanovnici Dobrinje su zaista grčevito branili naselje. Znali su da će biti mnogo žrtava jer su u napadima na Dobrinju sudjelovali i „ Niški specijalci “. Nikome nije bilo jasno šta su tražili specijalci iz Niša usred Sarajeva, u drugoj državi. Pričalo se u Press centru da im je te noći uništeno desetak transportera i tenkova, pa nisu više ni pokušavali ući u Dobrinju. Brat i komšije iz jedinice su stražarili u rovovima ispod balkona, na ulazu u naselje, sve do samog kraja rata. Cesta kojom su bolničari prevozili ranjenike iz Dobrinje u Klinički centar u gradu, ostala je tako prohodna do kraja rata. Čim mi se ukazala prilika, jedne noći, uz pomoć bratovog prijatelja i njegovog izbušenog „ Golfa dvojke “, prebacio sam majku u moj stan u centru Dobrinje. Bratov stan je bio previše blizu linije razdvajanja, na rubnom dijelu naselja, pa smo brat I ja stalno brinuli šta ćemo sa majkom ako se napad na naselje ponovi. Radovao sam se što je majka bila sada sa mnom, jer sam mjesecima živio sam u hladnom stanu bez struje. Moja porodica, žena i dvoje djece, već su davno bili izašli iz Sarajeva u humanitarnom konvoju. U koloni autobusa, ispred „ Unisovih “ nebodera krenuli su u Hrvatsku, a zatim u Italiju u crkveni Dom za izbjeglice „ Padre Marella,“ blizu Bolonje.
Poslije bratovog podruma, majka je plašeći se novih granatiranja, nastavila živjeti u mom podrumu. I tu su žene iz zgrade organizovale sebi život: imale su poljske krevete, posteljinu, brinule su o unucima, ložile vatru za hranu, a majka je opet razvijala jufke za svoje ratne pite od radića. Da djeca iz naselja ne bi izgubila još jednu školsku godinu u ratu, u našem podrumu su počele raditi „ podrumske škole “, a razrede su vodile penzionisane učiteljice iz ulice. Među tom djecom je bio i jedan devetogodišnjak koji je u suzama kazao učiteljicama da je vidio kako su mu u naselju kod Aerodroma ubili oca, a majku silovali. Crteži su mu bili crni, crtao je crni dim, izgorene kuće, klanje i ubijanje ljudi. Majka je u nekom praznom stanu na spratu našla kesu riže pa mu je skuhala sutliju s cimetom. Gledala ga je dok halapljivo jede i uplakana šutjela kraj njega.
6.
Oduvijek sam bio novinar, još iz vremena školskih listova i zidnih novina, pa sve do rata. A i u ratu sam blindiranim autima stranih ekipa s Dobrinje slao snimljene izvještaje za svoju državnu tv stanicu o mirovnim pregovorima svjetskih diplomata na aerodromu. Pozdravio bih se ujutru s majkom, ostavio je u podrumu sa ženama iz stubišta, pa pod granatama, preko mostića između dvije Dobrinje, trčao u improvizirani Press centar u spaljenoj prodavnici tekstila na Bulevaru. Nekoliko dobrinjskih novinara je vrećama pijeska obložilo naš Press centar i zaštilo ga od granata. Održavali smo i redakcijske sastanke iako nisu bili obavezni jer se nikada nije znalo ko će tog jutra dotrčati živ ispod snajperskih metaka, nakon prelaska i trke na mostiću između dvije Dobrinje. Ujutru bih sa snimateljem napravio dnevni plan snimanja i zatim smo se vozili na aerodrom. Snimali smo mirovne pregovore međunarodnih diplomata, koji su trajali danima bez ikakvih rezultata, uzimali njihove izjave i slali te snimke u tv centralu. Izrešetanim Golfom produžili bismo na ratišta oko Dobrinje, gdje smo snimali borce u rovovima, a i civile koji su u trenucima zatišja sadili povrće u parkovima oko zgrada. Druge godine rata odlučeno je u glavnoj redakciji da me prebace u ratnu redakciju u gradu da brinem o organizaciji ekipa i snimanja u centralnom dijelu Sarajeva. Nisam se baš radovao tom premještaju jer sam morao ostaviti majku u stanu gdje sam do tada brinuo o svemu: o tome da ona ima vode, hrane, drva za potpalu, brašna. Brat je morao ići na liniju, a i brinuti o svojoj porodici, pa ga nisam mogao moliti još i to da dolazi u moj stan i ponovo brine o majki. Ali, korist od mog prelaska u grad je bila u tome što sam bio bliže radio amaterima u Štabu civilne zaštite, pa sam mogao čuti djecu i suprugu u Italiji. Našao sam i neki prazan, otključan stan koji je imao krevet i pokrivače, pa sam bez pitanja uselio u njega. Bio je blizu Titove ulice, u neboderu kod CKSKBiH i stare radio stanice. Sa kolegama iz redakcije sam dijelio cigarete i vodu. Ušao sam i na spisak za hranu iz humanitarnog kazana za novinare, pa mi je bilo lakše organizovati život u gradu, udaljen desetak kilometara od Dobrinje .
Majku sam ostavio u podrumskom skloništu sa ženama i djecom iz ulice, koje sam zamolio da je paze koliko mogu. Zapravo, nisam imao razloga da brinem za nju jer je s ljudima iz ulice bila na sigurnom. Ipak, koristio sam svaku priliku, svako zatišje u primirju ili pauzu na poslu da bih pješačio do Dobrinje i bio s njom i pojeo komad njene ratne pite. Rizikovao sam tako trčeći kroz uništeni grad, koji je mjesecima bio pod opsadom, bez vode, struje, hrane. Donosio sam majki lanč pakete u plastičnim i vakuumiranim kesama, koje su povremeno sarajevski novinari dobivali u Konvojima solidarnosti evropskih udruženja novinara. Tako sam joj dopunjavao UNHCR – ovo sledovanje iz mjesne zajednice, koje su povremeno dobivali stanovnici Dobrinje. Susreti sa majkom bili su dirljivi, puni suza i brige, kao da sam joj dolazio iz neke daleke zemlje, s drugog kontinenta a ne iz istoga grada. Znala je kuda sam sve morao proći kroz grad. Sve je bilo srušeno: spaljeni stanovi i auti, razvaljeni trolejbusi i dalje su punili ulice, a snajperski meci su bili nešto uobičajeno na raskrsnicama. Kada je na Dobrinju stigla vijest da je u Srebrenici u julu 95. ubijeno nekoliko hiljada ljudi, majka je u suzama rekla:
– Sine, dobro je da su tvoji na sigurnom. Vidiš gdje ovo vodi.-
Nakon avio udara NATO saveza na planine oko grada konačno je deblokirano Sarajevo. Prošao je krvavi rat u Bosni a došao je Dejtonski mir. Ostali smo svi živi u porodici: moja djeca i supruga u Italiji, a majka i brat u Sarajevu. Tu prvu noć u miru majka je skuhala ratnu pitu. Brat je od stranih novinara izmolio konzervu piva, pa smo radosni nazdravljali kraju rata. Uskoro se i moja supruga vratila iz Italije kada su se otvorili putevi povratka izbjeglica iz Evrope. Naša djeca su zauvijek ostala u Italiji – kćerka u Bolonji, a sin u Milanu. Završili su fakultete, našli posao, imaju porodice i djecu. Sa svoje tri unuke pričam na nekom našem talijanskom jeziku i mahanjem ruku, kada mi ljeti dođu u Sarajevo. I bratova porodica je preživjela rat. Njegova djeca nastavila su školovati se i postali su ugledni mladi ljudi u oblasti kompjutera i medija. U početku smo svi pokušavali nastaviti naše živote tamo gdje su se ratom zaustavili, ali to je više bilo nemoguće. Bio sam sretan samo što smo svi živi, iako i tužan jer sam znao da je polovina i naše familije razbacano po svijetu u nekim novim, dalekim državama. Majka se bez radosti vratila u stan na Grbavici. U njemu nije bilo ničega od stvari, čak ni jednog šaltera ili utičnice na zidu. Tu su se bili nakotili miševi koji su izgrickali posljednje ostatke parketa.
7.
Majka je imala dva brata. Najstariji od njih troje, stari bankarski službenik predratne državne banke, godinama je bio udovac, nakon smrti teško oboljele supruge, s kojom je imao četvero divne djece. Sva briga o njima i njihov odgoj cijeli život je bila samo briga moje dajdžinice, dok je bila zdrava. Dajdža nikada nije išao na roditeljske sastanke svoje djece, niti je znao ijednu njihovu profesoricu. A kada je umrla dajdžinica, on je shvatio da baš ništa ne zna raditi sa svojom djecom – niti im zna nešto skuhati, pokazati zadaću pa čak ni pričati s njima o tome šta im se dešava u školi ili kako su proveli dan. Vidio je da im ne može zamijeniti majku pa je sve više bježao od kuće, a brigu o braći i sestri preuzela je najstarija kćerka Jasmina. Iako mu se bližila penzija, dajdža se odao noćnom životu, sumnjivim i mutnim druženjima, da bi ga jednog jutra, spremačica u hotelu „ Moskva “ u Beogradu, našla mrtvog na podu hotelske sobe. Javili su nam telefonom iz beogradske policije da su dajdžu našli mrtvog u sobi hotela, na trećem spratu. Nije na njemu bilo rana, modrica i podljeva već je samo imao samrtnički bijelo lice i modra usta. Niko u familiji nije znao odgovoriti policiji na pitanje otkud on uopšte u Beogradu, i to u hotelu „ Moskva.“ Kako i zašto je otišao te noći iz Sarajeva kada je uvijek, svake noći poslije sjedeljke sa društvom u hotelu „ Central “, pred zoru dolazio kući na spavanje? Šta je tamo tražio? S kim je bio? Dajdžin sin je poslije poziva iz policije odmah otputovao u Beograd, da čuje detalje o tome šta se desilo ocu. Nije uspio saznati ništa novo. Beogradski policajci u civilu su rekli da će ga, čim „ kompletiraju istragu “ izvjestiti o pojedinostima te neobične hotelske smrti. Nikada se nisu javili sa svojim izvještajem. Jedne nedjelje, na porodičnom okupljanju, uz pite moje majke, običaj kojeg nikada nismo prekidali sve do samog rata, dajdžin sin je kazao šta je saznao o zbivanjima u hotelu „ Moskva “. Stalno je govorio da na tijelu njegovog oca nije bilo modrica i podljeva, niti su mu opljačkane vrijedne stvari – ručni sat i zlatna igla na kravati.
A drugi, mlađi brat moje majke, bivši ugledni univerzitetski profesor i ekspert Ujedinjenih nacija u Programu hrane, koji je umro u ratu, bio je sušta suprotnost starijem bratu. Lijep, nasmijan i elegantan, posebna dobričina puna topline, bio je omiljen među studentima ali nekada davno i među ženama na sarajevskom korzu. U ratu nije imao šta jesti pa je svaki dan s malom emajliranom šerpom u cekeru, išao u narodnu kuhinju Crvenog krsta na Skenderiji. Tu su za sarajevske profesore u penziji kuhali ukusnu supu od graška i mrkve s talijanskim fidelinima. Često sam ga obilazio u stanu u centru grada, u staroj austrougarskoj zgradi blizu moje redakcije. Pili smo neku razrijeđenu kafu iz kesica i pričali o radosnom životu u dedinom stanu, na trećem spratu kuće gospodina Parde i njegove Klare. Bilo je tužno gledati nekada uglednog čovjeka, kojeg su davno najavljivali u večernjim tv dnevnicima, kako sada sa strašću, kao dijete nekog prosjaka, priča o običnoj supi od graška i mrkve iz kuhinje Crvenog krsta. Bio je ponosan što su ga se eto u ratu sjetili i stavili ga na neki humanitarni spisak, što ima besplatan ručak, ljekarske preglede i sledovanja aspirina u apoteci Jevrejske opštine. Ubrzo je umro od teške bolesti na želucu. Gledao sam ga nemoćan i tužan kako se na samrti previja od bolova, sklupčan na ležaju u kuhinji, a nije mu bilo lijeka. Sahranili smo ga njegov sin i ja na gradskom groblju „ Bare “. Imali smo samo desetak minuta između dva granatiranja, koliko je trebalo da mu hodže prouče posljednju molitvu. Iako sam mislio da je cijeli život bio komunista, u ispisanoj oporuci u njegovoj tankoj teci na radnom stolu, ipak je tražio da mu se pripremi dženaza s hodžama. Voljeli smo ga beskrajno, pa smo mu ispunili želju i platili da iz predgrađa dovezu na dženazu dvojicu mladih hodža koji se nisu bojali granatiranja i otvorenog prostora na groblju. O dajdžinoj odluci da pred kraj života od ateiste postane vjernik, nije se pričalo.
Djeca starijeg brata moje majke, onog kojeg su našli u beogradskoj hotelskoj sobi, čim su im roditelji umrli, jedno po jedno je odlazilo iz Bosne u Evropu a zatim i dalje, u Ameriku. Poslije smrti njihove majke a zatim i oca više ih ništa nije vezalo za Sarajevo iako su se rodili i odrasli u njemu. U Ameriku je prva otišla najstarija Jasmina. Pred rat je diplomirala engleski jezik pa je u studentskoj razmjeni odmah otišla u London i neko vrijeme tamo radila kao bebi – siterka. Kada je počeo rat u Bosni, stalno je, kao hipnotizirana, slušala i gledala tv vijesti. Zgrožena vijestima o krvavom ratu odlučila je tada da se više nikada ne vrati u Sarajevo. Produžila je u Njujork. Upoznala je a zatim se i udala za čovjeka iz ugledne, stare porodice Epštajn iz Njujorka. Stekla je i američko državljanstvo. A kada se razbuktao rat u Bosni slala je braći i sestri garantna pisma u Sarajevo i povlačila ih polako za sobom u Ameriku. Prvo jednog brata, pa mlađu sestru i na kraju i drugog brata. Jurila je od jedne do druge agencije za izbjeglice tražeći pomoć da ih izvuče iz Bosne. To joj je sve na kraju uspjelo, zahvaljujući mužu. Sada svi žive u Njujorku: imaju porodice, stanove, neko i kuću, auto, a djeca im idu u škole i na čuvene privatne fakultete. Djeca tog brata moje majke, u Sarajevu poslije rata nisu imali više nikoga živog od bliskog roda osim majke, njihove tetke. Iako su im godine u Americi polako prolazile, iz Njujorka su se redovno javljali tetki pismima, razglednicama, slali pakete, ponekada i dolare. Čim su počele da se koriste jeftine verzije telefoniranja među državama, obavezno su joj se javljali svakog petka. Htjeli su iz prve ruke ipak znati kako se živi u Bosni, kako je u Sarajevu, ima li struje, hrane i vode, voze li tramvaji, pitali su je za razne bosanske recepte. Majka je petkom uvečer sjedila kraj telefona u hodniku i čekala poziv ” njene djeca iz Amerike. ” Brat i ja nismo bili ljubomorni na dajdžinu djecu, na njihovu pažnju prema našoj majki i bliskost s njom. Znali smo da u svakoj familiji ima neka „ tetka Zuhra “ kojoj se djevojke rado ispovijedaju jer ona razumije njihove ljubavne jade, zna za šalu s njima i čuva za sebe njihove povjerljive priče. Majka je naravno i dalje bila čuvena po spremanju pita a svi u Njujorku su pamtili njenu oklagiju, bureke i tanke jufke za baklavu s komadićima oraha. Znali su i za njeno nepovjerenje prema gotovim, industrijski zamrznutim jufkama koje su preplavile sarajevske prodavnice. Satima su tako dajdžina djeca iz Njujorka telefonom razgovarala s tetkom u Sarajevu. Priča o bureku i oklagiji znala je trajati satima da bi na kraju razgovora majka uvijek postavila isto pitanje dajdžinoj kćerki:
– A ima li se u tom Njujorku, moje dijete, negdje kupiti mehka nula za jufku? – Brat i ja bi prasnuli u smijeh i ponavljali njeno pitanje : – Čuj ima li u Njujorku mehke nule? – Telefoniranje petkom i prekookeanski razgovori o jufkama trajali bi možda mjesecima da jednog dana Jasmina nije upitala majku:
– Ama tetka, a što ti ne bi s tom tvojom oklagijom došla nama u Njojork i ovdje kuhala svoje pite? Možeš ostati koliko god želiš, a valjda ćemo negdje naći i tu mehku nulu – smijala se Jasmina.
-Mala, je li stvarno misliš da ja ovako stara mogu da se zaputim kod vas?
-Naravno da svi tako mislimo, draga tetka- odgovorila je Jasmina.
Majka je u početku bila prestravljena pri pomisli da bi mogla otputovati u Ameriku, jer nikada nije išla u inostranstvo, osim jednom davno samo preko dana, s ocem u Trst na pijacu Ponte Roso. Otac je bio u Ljubljani, ispred ŽTO-a Sarajevo, na susretima „ Bratstva i jedinstva “ željezničara Jugoslavije, pa je u Sloveniju poveo i majku. Tada su željezničari i njihove porodice sa „ režijskim kartama “ mogli besplatno putovati vozom po cijeloj Jugoslaviji. Poslije tog majkinog Trsta, brat i ja smo prvi u ulici imali šuškavce i „ Rifle “ farmerke. A kada je prošlo još neko vrijeme od Jasmininog prijedloga, majka je na miru, još jednom o svemu promislila. Ipak se radovala pozivu. Nakon razgovora s ljekarom u Domu zdravlja o svom povišenom srčanom pritisku i mogućim rizicima od putovanja avionom u njenim godinama, brat i ja smo tada znali da će majka ipak ići u Ameriku. Uskoro joj je stiglo i garantno pismo Jasmininog muža. Odmah je odjurila u MUP da se slika za pasoš. Pošto je viza glavni uslov za ulazak u Ameriku ubrzo je u Konzularnom odjeljenju aplicirala za turističku vizu. Razgovor s konzulom se vodio na engleskom jeziku ali majka je bila bez treme jer je imala prevodioca. Tokom razgovora je govorila samu istinu jer su joj već svi iz familije savjetovali da ni slučajno ne pokušava slagati konzula, pošto se ionako sve može lako provjeriti. Rekla mu je da ide u posjetu bratovoj djeci, a konzul joj je već tada nagovijestio da je dobila vizu. Rođaci su sakupili novac i za njenu avionsku kartu i poslali joj , sa detaljno ispisanim rasporedom njenog boravka u Njujorku: kod koga će koliko dana boraviti i na koja će mjesta ići s njom, dok bude kod svakog od bratove djece. Svi su oni bili zaposleni i imali su obaveze u firmama pa su morali sve detaljno isplanirati . Iako je tih mjesec dana, koliko su trajale njene pripreme za put, naoko bila vesela, ipak je i dalje bila zabrinuta, zamišljena, imala je neopisivu tremu. Sebi je često u tišini postavljala pitanja: – Pobogu, što će ti ženo draga sve ovo po stare dane?-
Zapitkivala nas je te kako će uraditi ovo, kako ono naći ili kazati. Ali najviše ju je brinulo kako će podnijeti deset sati letenja u avionu i šta će se desiti ako se izgubi na ogromnom aerodromu u Njujorku. Brat i ja smo joj kupili malu kožnu torbicu – novčanik, koji se nosi oko vrata, pogodan za naočale, novac, pasoš i nekoliko aspirina za srčani pritisak. Na kofer smo joj zalijepili dvije čitko napisane adrese , našu u Sarajevu i Jasmininu u Americi. Napisali smo joj i sve telefonske brojeve. Učili smo je i neke fraze na engleskom jeziku, koje smo znali iz školskih udžbenika. Rekli smo joj da to ponavlja tokom dana ali i prije spavanje, jer će tako otjerati panični strah od letenja i gubljenja na aerodromu.
Majka je krenula sa sarajevskog aerodroma, obnovljenog nakon ratnih uništenja, i sva familija iz grada je izašla da je isprati . Predali smo njen kofer na šalter za prtljag, a ona je zadržala ceker iz kojeg je virila oklagija. Vidjeli smo da nije jedina starica koja sama putuje u Ameriku, da je zapravo avion pun starih ljudi: majki, nana, baka, tetki koje putuju preko okeana. Majka je odletjela u Budimpeštu a zatim u Njujork. Stvari su joj na aerodromskoj kontroli samo preletjeli pogledom, ali su se zadržali na oklagiji. Nisu mogli vjerovati da se nešto tako može nositi u ličnom prtljagu. Jedan carinik je htio oklagiju da provjeri i na rendgenu, da vidi ima li u njoj ugrađeno nešto opasno, od metala. Ali kada je uvidio da je u pitanju obično, lagano drvo, ipak je odustao i pustio majku da prođe kontrolu. Brat i ja smo sve do narednog dana skakali oko telefona pitajući se hoće li majka doći u Njujork. Dan poslije, iza ponoći je zazvonio bratov telefon.
– Evo djeco, stigla ja u Njujork živa i zdrava. Zamislite, dočekala me limuzina Jasmininog muža, s vozačem u uniformi – govorila je. Brat se šalio i pitao je :
-Majko, a nađe li ti u tom Njujorku mehku nulu? –
Sva ozbiljna rekla mu je da je, dok se vozila do Jasminine kuće, iz limuzine vidjela jednu prodavnicu punu žena s cekerima, kao neki mali granap. Jasmina i njen suprug su narednih dana vodili majku na razna mjesta u Njujorku. Uzeli su slobodne dane na poslu, da bi se posvetili njenoj posjeti. Prvi na listi obilazaka je bio Empajer stejt bilding, nekadašnja najviša zgrada na svijetu, u centru Menhetna. Zatim su produžili u Central park u sredini Menhetna. Majka je upijala pogledom ta zelena prostranstva usred grada i divila im se. Zahvalila je ponovo Jasmini što joj je po „ stare dane “ pružila sreću da vidi ljepote Njujorka. Duž Brodveja je gledala panoe za predstave: “ Čikago ”, “ Fantom iz opere ”, “ Mama mia. ” Ali, sve vrijeme nije se odvajala od cekera i šarala je pogledom po prostranoj ulici tražeći malu radnju u kojoj se prodaje brašno za pitu. Nije je vidjela pa ju je hvatala panika jer je obećala djeci da će im spremiti burek i pitu od višanja. Stalno je mislila na tu obavezu, pa se uznemirena, nije mogla opustiti i unijeti u Jasmininu priču o Brodveju. U jednom trenutku kao da ju je odnekle zapahnuo miris mokraće iz kanalizacije koji se širio ulicom. Zar Njujork da miriše na pišaku?-pitala se. Na Vašington skveru su smoreni od hodanja, gledanja ulica, izloga i svega tog sjajnog što ih okružuje, sjeli na prvu slobodnu klupu da se odmore. Ali tu su ih upadljivo gledali beskućnici, sitni lopovi, žicari i šibicari. Zgrožena njihovim izgledom, majka je jedva čekala da se što prije vrati u Jasminin stan. Tako su i učinili. Navečer se Jasmina iskrala sama u šetnju, da bi se ubrzo pojavila na vratima stana s kesom u kojem je bilo brašno.
-Tetka, evo ga „ Hekers“ brašno. To ti je američka „ mehka nula “.
Majka je cijelu noć oklagijom razvijala jufke usred Njujorka, rastezala ih i sušila na krevetima. Spremala je prvo burek od američke govedine, zatim krompirušu i na kraju pitu od mladog sira. Kada su ujutru Jasmina i njen muž ustali na doručak, na stolu su ih u ovalu čekale tople pite pokrivene salvetama.
– Da ti je Bogdo otac živ pa da vidi kako sada uživaš – rekla je majka dok ih je kraj stola gledala sretna i dirnuta. Uskoro su došli i Jasminina braća i sestra.
Dok je majka boravila u Njujorku, u bratovom stanu u Sarajevu je zazvonio telefon. Jedan bliži rođak s očeve strane, koji je davno prije rata dao otkaz u željezari u Zenici i zaputio se u Švedsku, gdje sada ima restoran bosanskih specijaliteta na dobrom glasu, tražio je majku. Brat mu je rekao da je otputovala u Njujork i da ne zna koliko će tamo ostati .
– Zamolite je da se javi kad se vrati iz Amerike. Želim joj poslati avionsku kartu za Švedsku, do Göteborga, da mi dođe u posjetu. Prenesite joj da sam poželio njen burek – dodao je rođak.
Posljednjeg dan posjete, na aerodromu u Njujorku su se sakupila dajdžina djeca da je isprate na put u Sarajevo. Majka je bila šutljiva. Nije se smijala ni Jasmininom zadirkivanju da čuva oklagiju da joj je ne ukradu. Znala je da se više nikada neće vidjeti s njima, da je na hiljade djece iz Bosne pobjeglo u svijet od rata i zauvijek tamo ostali, razbacani po državama. Uskoro se majka vratila u Sarajevo. Danima nakon dolaska, opisivala je šta je sve obišla u Njujorku i šta je sve vidjela. Kao kakvo dijete se unosila u opisivanje tih utisaka i detalja, ne spominjući miris mokraće. Ali, nije htjela da se javi našem rođaku u Švedskoj. Onda je jedne nedjelje, bratu i meni, kada smo došli na nedjeljni ručak kod nje, ozbiljna i šutljiva rekla da je strašno umorna od života. To je kazala, od riječi do riječi. Gledali smo je u čudu pored praznog stola na kojima se nije nalazilo jelo, ni jedan zvrk pite. Nikada nije bila tako ozbiljna.
-Hoće li ikada neko meni skuhati pitu? – pitala se glasno i zatim otišla u svoju sobu. Koji dan kasnije , iz čista mira i neobjašnjivo, potpuno je prestala pričati. Doktori nisu imali dijagnozu za to što je potpuno zanijemila. Život se u njoj, sam od sebe samo ugasio, rekli su nam. Majka je tiho, u noći, umrla na internom odjelu bolnice Koševo. Ukopana je kraj oca, uz trojicu hodža i veliku dženazu na „ Barama. “ Njena oklagija je kod mene u stanu. Čuvam sjećanje na njene pite o kojima se cijeli život pričalo u našoj familiji.
