1.
Čarolija ženske ljepote prati našu familiju stoljećima. Ne zna se tačno kako je to počelo, ali u večernjoj dokolici, u kasne i dosadne jeseni uz Drinu, uvijek se normalno pričalo da su naše cure najljepše u Bosni. Ni u vrijeme Turaka, pa ni Austro-Ugarske nije se tu šta promijenilo, iako su nas pokušavali ismijati glasinama kako Bosanci vole izmišljati i „malo lagiti“. Ni komunisti nisu mogli bogzna šta promijeniti jer se nisu ni unosili u našu priču.
Mati nije vidjela ništo neobično u ljepoti naših cura. Za nju je to samo stvar gena i dobre „japije“ na ovoj planeti rugoba. Često je govorila: “Šta god da se priča, to ili je bilo ili će bit.” A otac vjeruje da postoji još „nešto“, neka tajna, jer su njemu žene oduvijek bile „božanska stvorenja“. Jednom, za Novu godinu, u Gradskom hotelu, baš je pretjerao u svojoj „poetskoj priči“ o ženskom rodu. Cijelu noć je u sali punoj ukrasnih lampiona, postavljenih oko nakićene jelke, gnjavio goste citatima o sočnim, ženskim usnama, kako su samo one dovoljne da budu „božje davanje“, a o ženskom tijelu da se i ne priča. Tri puta zaredom je recitovo u mikrofon „Ne daj se Ines“, a kada su muzičari, konačno zasvirali „Zbog jedne crne žene”, balio je uplakan harmonikašu na uho: „Joj, đe me nađe“. Tek je u zoru mati napipala pored sebe prazan očev krevet i raspamećena, u spavačici dotrčala u hotel. U zadnji čas ga je sklonila sa bine, prije nego je lud od alkohola i glasne muzike, počeo pred gostima hotela rezati vene razbijenom čašom u ruci. “Ti si divljak i budala, ali si moj muž i otac naše djece. Osim što si spisko platu, obruko si me pred svijetom pjanskim plesom sa ženturačama. Upamti konačno, ja držim do obraza. Dogodilo se što se dogodilo i dosta je više, jes čuo?“ Šutio je ko zadnji krivac.
Bilo kako bilo, familija nema dileme da je sve počelo po ženskoj liniji s majčine strane od blizanki pra-pra nane Atife i sestre joj Ašide. Naime, čim je njihova mati Derviša u devetom mjesecu trudnoće i sa stomakom do zuba, čula da je na Berlinskom kongresu 1878. godine podijeljen Balkan a da je Bosna pripala Austro – Ugarskoj, poludila je od huje što Evropa tako bezdušno trguje malim narodima. Uhvatili su je takvi grčevi da se sva familija dala u potragu za najbližom babicom, da joj ona pokuša ublažiti porodjajnu bol i jauke. Tek što su se u kući oca pra-pra nane Derviše rodile vrele i nasmijane, prvo Atifa pa Ašida, neka babica u crvenim dimijama iz okoline Višegrada, jedva se dogegala do prve stolice, dlanovima pokrila oči i sprženih zjenica sjela na nju. Na licu mjestu je oslijepila i zanijemila od prizora njihovog rađanja! Toliko su pra-pra nana Atifa i njena sestra Ašida bile nestvarno lijepe: zelenih očiju, crne loknave kose , a još uvijek se puše od majčine toplote u njihovoj posteljici! A uz sve to imale su i sjajni, crveni karmin na usnama! Niko ni danas ne zna kako se našao tečni karmin u utrobi njihove majke Derviše. U opisivanju porodičnog stabla, otac je ubjeđivo mater da priča o karminu i počecima ljepote naših cura ide još dalje u prošlost od onoga što se vjeruje u familiji. On tvrdi da je Bisera, pra-pra nana Derviše majke blizanki, na pijesku pored Drine prva našla zelenu flašicu iz Firence, a unutra crveni tečni karmin i zagonetni Renesansni osmijeh. Tek poslije tog događaja, počele su se rađati prelijepe cure sa karminom na ustima. Kako je on došao do te verzije, niko nije dokučio. A i ko bi uopšte šta provjeravo kada ti tvoj otac kaže da je nešto usnio. I tačka! U tumačenju zagonetke, on tvrdi da je flašicu iz Italije koju je našla pra-pra nana Bisera pored Drine, poslala zapravo vanbračna kćerka Da Vinčija i Mona Lize (1505.godine tajno rođena i odrasla na dvoru porodice Medići), koja se u jeku Humanizma i Renesanse spremala za udaju. Noć uoči svoje udaje odlučila je poslati u Bosnu ko nokat malu flašu sa karminom i zagonetnim osmijehom njene majke Lize. Zašto je baš u zemljicu Bosnu krišom, bez ikakvog uputstva ili pisma, poslala baš zelenu flašicu, umjesto humanitarne pomoći ili Latinskog bukvara, nikome nije jasno. Ali malu bocu, začepljenu crvenim pečatnim voskom, iste noći u vrijeme te njene odluke, Mletački trgovci su, opet na njenu molbu, prebacili iz Firence do luke u Ankoni. A na putu preko Jadrana do Dalmacije, prokrijumčarili su je fratri Bosne Srebrene, izmiješani na brodu sa protjeranim Jevrejima iz Španije, koji su ukrug sjedili i tiho pjevali sefardske pjesme. Nakon lutanja po Evropi, od Španije do Italije, izbjeglice su krenule prvo u Solun a zatim u Bosnu. Protjerani iz svoje zemlje i iz svojih kuća samo zato što su Jevreji, ljudi druge vjere, kod dobrih ljudi raspitivali su se gdje bi to mogli nastaviti slobodno živjeti bilo gdje u Evropi. Rekli su im da je to samo u Bosni, gdje bez problema mogu osnovati svoju novu Jevrejsku opštinu.
A kako se zelena flašica iz Firence, poslije puta po Jadranu, pojavila u Bosni, na riječnoj obali kod Višegrada i kako je uopšte dospjela baš u ruke pra-pra nane Bisere to ne zna ni otac. Još je teže pitanje za familiju: zašto se već stoljećima, od tog događaja, tečni, crveni karmin pojavljuje u utrobi naših majki. Nemoguće je to naučno dokumentovati ili potkrijepiti pisanim dokazima, kako je u početku braka svim srcem želio otac udovoljiti majki. Bilo mu je to potrebno i da bi tako pobio i tu priču koja se jednom čula duž Drine, da su naše cure u ljubavnoj vezi sa vilenjacima iz Firence pa se zato i danas rađaju tako nestvarno lijepe. Neke starije komšije su u svojoj zlobi i pakosti išle i dalje pa su pričali da naše cure, u noći pred Kurban bajram, mogu i to da satima bose hodaju po hladnoj Drini a da ne potonu u rijeku. Otac je dao sve od sebe u potrazi za pismenim dokazom o začecima loze moje majke, da svi vide da su te nevjerovatne priče o našim curama obična budalaština. Ali nije mu pošlo za rukom. Jednostavno, nije imao novaca kao nastavnik u školi, za duga i skupa putovanja po svjetskim muzejima pa da sve to na licu mjesta na miru provjeri. Obilazak državnih arhiva na krilima mašte i putovanje u snovima je doduše lakši, ali znatno sporiji od putovanja u stvarnosti, jer i snovi i put kroz maštu zahtijevaju vrijeme da se sve to polako odsanja. Ipak, otac je u snovima prvo obišao državne osmanske arhive, zatim i Arhiv u Dubrovniku gdje se pomno čuva povelja Kulina bana iz Bosne. Jedino se lično i osobno pojavio u Državnom arhivu Sarajevu, jer tu nije morao platiti nikakve usluge osim autobusa iz Višegrada. Uredio se, obukao odijelo i kravatu, naprsko miris na sebe i ponio fasciklu sa zapisima o familiji, pisanim rukom i bez ikakvog pečata. Čak je brkati arhivar, čuveni gradski boem i dobričina, zajedno s njim danima pretraživao po policama i kutijama, prekrivenim paučinom i prašinom. Tragao je za najmanjim podatkom o davnom putu male zelene boce iz Toskane do Bosne. Usput su pili pivo i povremeno se oblokavali bez ikakve meze, skriveni u tom državnom podrumu. I opet ništa. Jednom se sa baterijom „Tovarna“ iz Celja i „Karl Cajs“ lupom u ruci, provukao krišom pored kustosa Zemaljskog muzeja u Sarajevu do samih stećaka izloženih u Botaničkoj bašti. Povećalom je izučavao male neobične reljefe, odgonetao ih, pipkao ali nije našao to što je tražio. Ujutru je došao kući sav blijed, donio tacnu sa skuhanom kafom, probudio mater i sjeo pored njenog kreveta. Kazao je tiho, kao da ga opet uhode i prisluškuju, da „nema druge“ već kao i ostali na Balkanu, moramo naučiti šta je to: Događanje naroda, Jogurt revolucija, kako se organizuju mitinzi na poljanama i ušima rijeka, balvani postavljaju na cestama, kako nastaje Kosovski mit. Govorio je i to da ćemo nositi po trgovima parole i vikati: „Bog i Bosanci, Za dom spremni, Pomoz Bog, Tisućljetni nebeski narod, Svoji na svome, Čuvajmo pradjedovska ognjišta“ umjesto što mirno i dostojanstveno samo slušamo viceve o glupim Bosancima i kunemo se u stećke. “ Svijet te uzima za ozbiljno samo ako si zajeban, nasilan i smrknutih obrva, a zelena boja flašice koliko god bila lijepa za oko, ipak je najtužnija boja u spektru “ kazo je majci. Nije razumjela šta to otac poručuje i kome, ali je osjetila da je nešto važno, jer se noćima iskradao iz kreveta i u podrumu čistio i mazo uljem staru pušku. Uzimala je kapi valerijana na kockama šećera i zalijevala ih vodom. Žene su je pridržavale na stolici i hladile mokrim peškirom da se smiri. Čim se oporavila, opet je zapitkivala svaku od njih jesu li vidjele bar neke male i čudne figure u tozu očeve kafe. Gledala je u grah, obilazila bule koje skidaju sihire niklovanim kašikama, išla vidovitoj gatari kod piramide u Visokom, obišla je i hodžu u Miljevini da joj i on rastumači očevu priču. Ni to nije razumjela. Ali kako god, priča o osmijehu i crvenom karminu iz zelene firentinske flaše, pristigloj u Bosnu u doba Humanizma i Renesanse i danas se prepričava u familiji. Kada u blizini nema odraslih da je slušaju, onda tu nevjerovatnu priču odslušaju djeca pred spavanje. Sve se to radi i dalje bez nekog službenog dokaza i pečata, tek tako, na lijepe oči i povjerenje u familiji.
U proljeće, pred posljednji rat u Bosni, otac je otvorio svoju dušu majci i odao joj davnu želju (u namjeri da više konačno otkrije tu tajnu pojave zelene flašice u Bosni, na obali Drine) da avionom Unprofora, preko Splita i Ankone ode u Rim gdje se čuva privatna arhiva Katarine Kosače, posljednje Bosanske kraljice. Htio je da i tamo potraži trag o flašici iz Firence. Mati mu je rekla da smanji doživljaje, jer se nema para ni za fasunge, da podvuče crtu u životu, da se okani ćorava posla i traganja za izvorom priče o našim curama. Jer ipak je u pitanju njena loza a ne njegova. I ona je njemu otkrila želju kako oduvijek želi u Meku na hadž, ali u familiji se ne obaziru na želje pa je šutila ( „rat je, nije situacija“ ). Šutio sam i slušao ih. Otac nije imao para i odustao je od Rima a majka od hadža. Vozili smo se autobusom u Bakoviće, na Neurološko savjetovalište u Medicinskom centru, na kontrolu. Još kao malog bacalo me u stranu.
Uz učenje „naglas“ školskih lekcija moje sestre Amre u zajedničkoj sobi našeg malog stana, počeo sam i ja pamtiti razne datume, baš ko i dedo Mustafa, otac moje majke. Sve do penzije on je u Sarajevu radio kao šef „ Kancelarije ŽTP-a za podjelu vagona državne željeznice“. Iako su Komunisti u Opštinskom komitetu decenijama silno željeli da ga smijene i to pokušavali nekoliko puta, ipak bi na kraju odustali. Imao je «fotografsko pamćenje“ i bio im je potreban sa tim svojim pamćenjem. U svako doba dana i noći, dok još nije bilo kompjutera, on je znao brojeve i lokacije svakog željezničkog vagona na prugama od Bihaća do Nikšića. Nervirao ih je i kapricom da za Ramazan, bez imalo nelagode, iftari na radnom, rezbarenom, kancelarijskom stolu. Umočio bi topli somun u topu od kajmaka i zalijevao to domaćim jogurtom, dok su okolo službenici jurili i nosili fascikle. Doktor u Bakovićima je dobro znao mog dedu Mustafu pa me je na pregledu u Savjetovalištu, kojeg je zvao „Seansa“, zapitkivo kad je bilo ovo, kad ono, kad je umro onaj, kad se rodio ovaj? Izgovaro sam te datume iz Enciklopedije ko iz topa, bez zamuckivanja. Doktor je bio zadivljen mojim pamćenjem detalja. U vrijeme punog mjeseca i mojih ljekarskih kontrola, bacalo me u stranu zbog zujanja u centru za ravnotežu i Doktorov kviz mi je pomagao da to zaboravim. „Isusa mi, biće da je nasljedna dobra memorija pamćenja kod vas u familiji, moj prijatelju“ kazao je ocu doktor za uho, grlo, nos. „Nije ni čudo moj doktore, to su vam sve djeca rata. Dedo mu je bio dijete u Prvom ratu, a ovaj moj mali je dijete u ovom ratu“ kazao je otac i smijao se svojoj dosjetki jer je iskreno vjerovao da je to još jedan njegov genijalni vic kojeg je smislio.
2.
Žene i danas pričaju, ko da je bilo jučer, da je prva blizankinja, pra-pra nana Atifa, stvarno bila ponos naše ženske loze. Dok je odrastala bila je sve ljepša i ljepša: kosa se izravnala, zelene oči se usjajile i posvijetlile, zagonetan osmijeh sa karminom, ten ko porculan, prsa nadošla, kukovi se popunili, noge joj se izdužile a sva nježna i krhka ko gazela. Pred njom su momci uvijek gledali pred sebe, u zemlju, jer je direktni kontakt sa njenim očima bio težak rizik. Sanjala je o udaji i djeci, kao i sve cure, ali kako nijedan momak nije smio gledati tu ljepotu duže od tri minute, ona je zato mladost provela bez momka. Ako bi je neki ipak zagledo direktno u oči duže od tri minute, sutra bi ga jadnika našli sprženih zjenica u vrbacima Drine. Jedino je pra-pra dedo Rašidaga (kojeg je njegov otac dva puta sunetio samo da bi ga smirio i dozvao pameti) svojim lukavstvom i drskošću uspio zadržati pogled duže od tri minute i zapečatiti joj sudbinu. Naime, 1906. godine, kada je svečano puštena željeznička, uskotračna pruga Sarajevo – Višegrad, crni, sjajni voz je uz strašnu huku i pisak ušao u ukrašenu željezničku stanicu na Bistriku. Čim je stigao, njegova lokomotiva je ispustila iz sebe ogromnu vodenu paru i tako prekrila svu stanicu i prisutne zvanice. Na peronu se ništa nije vidjelo od magle i on je bez razmišljanja iskoristio priliku. Ni njen otac nije slutio da se na tako važnom prijemu može nešto ružno desiti njegovoj lijepoj kćerki. Pra-pra dedo Rašidaga se, ko lasica, na prstima prikrao pra-pra nani Atifi s leđa, zaskočio je, pokrio njene oči dlanovima i pitao je: „ Pogodi ko je? “ Ona se, iznenađena otimala i jedva snašla. Na kraju se ipak pribrala i nasmijala toj drskoj šali. Ljubio ju je po licu ko lud, gledao je u oči nasmijanu i brojao u sebi tri minute. Ponavljo joj je na uho: „Draga si mi pravo, draga si mi pravo“. Nije ga se više nikada riješila i uskoro su se vjenčali pred hodžom u čaršiji. Uskoro je njen glasni smijeh, poslije noćne sreće i užitka sa pra-pra dedom Rašidagom, o čemu su komšije uz gurkanje i smijuljenje pričali, gotovo svaku noć odjekivao kraj Drine. Samo koji mjesec iza događaja na željezničkoj stanici, pra-pra nana Atifa je u istoj beznoj bluzi, koje im je objema sašila mati kod šnajderice u Višegradu, svako jutro je sterala oprane benkice tek rođene djevojčice. Pjevala je ona tradicionalne, izvorne sevdalinke tako jako da se čulo preko Drine. Neki poznati, nestranački slikar aktova iz Šabca jednom je tražeći ženske modele po Bosni, prolazio pored bašte i čuo njenu pjesmu. Vidio je prelijepu, sretnu i raspjevanu ženu u providnoj bluzi, bez brus haltera. Gledao je bez daha taj nestvarni prizor, opčinjen renesansnom ljepotom, kao da je došao na neko svetište. Jadniku, nije mu bilo više spasa. Danima je dolazio do ograde bašte, nosio pod rukom štafelaj i platno i nadao se uspješnom nagovoru da će ona postati njegov slikarski model. Krio se i vrebao je kroz žbunje, molio je da mu nabrzinu pozira tu u bašti, dok još traje dnevna svjetlost. „Bar do struka da te u bluzi slikam, ako već nećeš gola, kako se nekada radilo u Firenci“ šaptao joj je kroz ogradu i drhtao. Mrškala ga je i govorila da ide što dalje od ograde dok mu je još vrijeme, da se ne igra glavom, jer se u Bosni još nije rodila udata žena koja tek tako, bez muževog znanja, pozira do pasa nepoznatom muškarcu. Makar to bio i čuveni slikar portreta. Ali, džaba priča, taj je nastavio cviliti kraj bašte i preklinjati je da mu pozira. Zaklinjo se da će ako treba ribarskim štrikom vezati sebi ruke, da ne bi slučajno došao u iskušenje da je pipne, samo ako mu dozvoli da bar ugrubo skicira njen portret ugljenom olovkom na platnu. Uvjeravao ju je da se poslije tog neće više nikada pojaviti blizu bašte, da će tu skicu bojiti holandskim uljanim bojama po sjećanju, u svom ateljeu i tako ovjekovječiti njenu ljepotu. Još uvijek omamljena noćnom srećom i bračnom cikom, ona je mrtva – hladna pjevala benkicama na štriku i nije ga slušala šta priča. Ipak, jedno jutro je pra-pra dedo Rašidaga, kao slučajno, poranio i ulovio slikara u žbunju da čuči i glumi veliku nuždu. Lud od ljubomore i bijesa bacio je štafelaj u Drinu a prazno slikarsko platno izbušio čakijom Varcarkom. Toliko ga je istukao da mjesecima nije mogao držati ni kist u ruci. Poslije, u muškim druženjima i naklapanjima na hipodromu kraj Sarajeva, pra-pra dedo Rašidaga je jalijaški pljuckao u jednu tačku na zemlji i prepričavo taj događaj. Uz mezu na čačkalici, sa sudžukom iz Visokog i travničkim sirom, pio je mehku, domaću rakiju i pričao da je u životu muškarca najvažnija finta: „Majke mi moje, samo da je kulturno i civilizovano reko istinu, umjesto što je slago da je pejzažista a ne portretista, ne bih ga ni dotako “ važno je ponavljao pra-pra dedo Rašidaga svom muškom društvu.
A pra-pra tetka Ašida, rođena sestra pra-pra nane Atife, druga blizankinja i još jedna ljepotica iz naše familije, za razliku od svoje sestre, nije se nikada udavala niti je imala djece. Nije vjerovala da je ljepota božji dar, već je to za nju bio teret i žensko prokletstvo. Kao djevojčica sanjala je i ona da ima muža, porodicu i djecu, a ipak su njene prijateljice iz djetinjstva, ružnije od nje, već odavno bile udate. Kada je uvidjela da ljepota, crveni karmin i zagonetni osmijeh nisu najvažnija stvar za žensku sreću, već prije svega noćna cika sa mužem, skinula je maramu i dimije, obukla muško odijelo, pustila gustu kosu ispod marame da joj pada na ramena i počela je pušiti na muštiklu. Očajna njena mati Derviša se trudila sakriti od mahalskih očiju tu sramotu i kćerku nagovoriti da ide na studij kod rođaka u Istanbul umjesto u Beč, kad već ne želi živjeti u Višegradu. Prvi put joj je povišenim tonom, svisoka, kćerka odgovorila: “ Majko upamti već jednom, ja sam Europejka i hoću da svojom slobodom i svojom zaradom ja raspolažem “. Čim je Austro – Ugarska pripojila Bosnu, napustila je Višegrad i otišla u Beč studirati čistu filozofiju. Pra-pra dedo Rašidaga je na nedjeljnim matinejama na Gradskom hipodromu nastavio pljuckati u tačku na zemlji i mudrovati kako mu svastika u životu najviše cijeni ljudsku slobodu, a Beč je mjesto kao stvoreno za to. Žene iz ulice su pričale opet svoju verziju, da se u Beču počela ponašati raskalašeno, ko da je puštena s lanca, da je nastavila pušiti duhan, piti liker u kafanama, voliti muškarce i sa vjenčanim listom. Pričalo se i to da su je neki naši studenti iz srednje Bosne vidjeli da se u jednom bečkom parku, punom opalog jesenjeg lišća, ljubi na klupi sa lijepom, mladom ženom, kratke muške frizure. Vrhunac zlobe je trač da je u slastičarni «Zaher» namjerno zavela čuvenog profesora, dr. Sigmunda, Jevreja njegovane brade, sa lulom i naočalama. A stvarna istina je, tako nam je bar majka pričala, da je taj susret uz toplu čokoladu i karamel-tortu, počeo laganom pričom o strahu od strogog oca, o značaju podsvijesti, o mucanju i noćnom mokrenju u krevet. Tek poslije te debate, to je preraslo u iskrenu ljubav. Sreća da je dr. Sigmund bio osunećen, pa je mogla kod njega preseliti i nevjenčano živjeti na crnom kauču za pacijente. Između njih je to trajalo sve dok on nije, po stare dane, poludio od njene ljepote i svoje muške nemoći. Kažu da je nakon njenog kapricioznog lupanja vratima stana i silaska niz stubište liftom od crnog kovanog željeza, čakijom Varcarkom on probadao uglancanu kožu kauča, sve dok čelični federi nisu iskočili iz ležišta. Bila je povrijeđena što tom čakijom, koju mu je kao suvenir iz Bosne poklonila za rođendan na početku njihove veze, sada eto on tako bijesno uništava njihov kauč pun dirljivih uspomena. Ali, nije se tijelo dr. Sigmunda čestito ni ohladilo poslije sahrane, nije prošla ni „četerestina žalosti“ za njim, a na vratima njenog malog stana se pojavi asistent dvojice čuvenih bečkih slikara Klimta i nekog Kokoške. Htio je dogovoriti s njom da im ona pozira, da je slikaju holandskim uljanim bojama, uz napomenu da se mora skinuti još niže ispod struka, jer nije više u Bosni već u Beču. Prenio joj je njihove pozdrave i komplimente, i rekao joj je kako se već pročulo po bečkim salonima za njenu nestvarnu ljepotu. Tvrdio je da je u tim pričama ona proglašena čak ljepšom i od najpoznatijeg ženskog modela „Bečke Mona Lize“, Adele Bloh Baurer. Iako naše cure nisu nikada nosile brus haltere, godili su joj komplimenti, jer nije bila više mlada. Slikarski asistent ipak je nije nagovorio da pozira dvojici bečkih slikara Klimtu i Kokoški. Strah od podrugljivih pogleda u bosanskim mahalama, s kojim su ona i njena sestra rasle od najranijeg djetinjstva, bio je jači od te ponude da u Beču postane vodeći slikarski model. I to Bosanka, u prvom gradu velike Carevine, a u kojem se nije rodila. Uskoro se na vratima stana pojavio i vlasnik Bečkog varijetea, sa još smjelijom poslovnom idejom: nudio je pristojnu svotu novca samo da jedan sat pred burlesku, tu glavnu večernju predstavu, u beznoj bluzi, nasmijana i lijepa, sa karminom na ustima, sjedi u fotelji ispred Varijetea i čeka posjetioce koji će platiti da načine crno – bijeli fotos s njom. Izmrškala ga je i ispsovala njegov biznis plan da se orilo stubištem: “Upamti bijedniče, nije svaka lijepa žena pohlepna glupača i kurva“.
Čim je dobila certifikat „Višeg plesnog instruktora“, a još kada je naučila četiri jezika govoriti a peti šutiti, prodala je svoj mali stan u Beču i pošla nazad, Brzim preko Bosne. Umorna od svega, od ljepote svog tijela, muških mokrih pogleda i njihove sirove požude, nastanila se u Bihaću na obali Une, gdje je novcem od prodatog stana otvorila Djevojačku građansku školu. Učila je djevojke plesati valcer, manirima u upotrebi francuskih salveta i escajga, učila ih kako poslužiti zapaljeni brendi, tirolski sir ili sladoled od šumskog voća. Krajiške hodže zblanute njenim učenjem, petkom poslije džume su pričali da im je ona donijela švapske besposlice koje zaglupljuju bosanski siroti narod. Nije se dala zbuniti i uz tihu muziku sa mehaničkog gramofona nastavila je učiti djevojke pred udaju, otmenom držanju, šarmu i diskretnom koketiranju na Božićnim balovima u Bečkoj operi, koji su se približavali i pripremali cijelu godinu u Carevini. Znala je Njemački, prilično i Turski jezik i na sudovima je zastupala siromašne, pisala pisma, molbe, žalbe, borila se kod vlasti za urbanističke promjene, a obilazila je i zatvore. Pazarnim danom seoske žene su joj dolazile na kafu da tiho pričaju o raznim ženskim bolestima. Zahvaljujući njoj, mnoge žene su prvi put ušle u doktorsku ordinaciju u Bihaću i skidale se do pasa – sa velikim poštivanjem je majka pričala o pra-pra tetki Ašidi.
A jutarnji raznosači svježeg, muznog mlijeka, viđali su je poslije časova kako u raskopčanoj beznoj bluzi svoje majke, kraj prozora plesne sale u kojoj je gorilo svjetlo do zore, uplakana posmatra zvjezdano nebo nad Unom. Mljekari su se zaklinjali da su je čuli kako doziva čisti um, da je na tečnom Njemačkom jeziku zvala u sjećanje filozofa Kanta, pitala se za smisao ljudskog života, smrti i čiste ženske ljepote. Uskoro su hodže prestale da se žale na njeno ponašanje. Nije više bila „Bečka inovjerka“. I dalje je vikendima išla na sunčanje, na diskretna druženja u Opatiju ili na izlete u Veneciju, da prisustvuje maskenbalima u oktobru na trgovima kraj kanala Grande. Dugo se ništa nije čulo za nju, jer se povukla iz javnosti poslije dobre udaje svih djevojaka iz njene prve generacije učenica, vodila je tihi život bez muškaraca u pisanju dnevnika ili čitanju lakih romana pred podnevno drijemanje. A onda je 1914.godne na adresu u Bihaću, preporučeno stigao poziv iz Bečkog dvora sa carskim pečatom, da 28. juna bude na svečanosti u Gradskoj vijećnici u Sarajevu, zbog posjete prestolonasljednika, princa Ferdinanda Bosni i Hercegovini i njegovog dolaska na vojne manevre. Bila je iskreno dirnuta pozivom, ali se nije mogla nikako prisjetiti ko bi je u Beču još pamtio i poslao joj tu važnu pozivnicu. Kada je doputovala u Sarajevo, imala je tremu od tog grada i nije odmah sjela na svoje mjesto u VIP loži, već se sa toplim kiflama iz Porčine pekare pridružila masi ljudi duž Keja. Sjetila se priče, koju je čula u salonima u Italiji, da su atentatori i urotnici bili u modi, da se po ulicama Evrope pucalo na careve i prinčeve, ali ona to nije tada uzimala za ozbiljno. Godinama kasnije, prisjetila se da je ona stajala samo koji metar udaljena od Gavrila Principa, mršavog mladića tankih brkova, sa šeširom na glavi. Svojim sipljivim kašljem skrenuo je pažnju na sebe i drugare iz „Mlade Bosne “ i to samo koji minut prije pucnjeva na Habsburškog princa. Ona je mahala koloni auta na obali plitke rijeke keranom maramicom njene majke iz Višegrada, sve dok se prinčev šofer nije fatalno zbunio: kojom ulicom dalje voziti, desno – ulicom ili lijevo na most? Mokre haljine od svojih suza sjela je na kamenu klupu mosta nad plitkom rijekom, da se sabere od tog užasnog prizora što ga je vidjela. Tada je shvatila da je pozivnicu za svečani prijem u Sarajevu zapravo poslala Sofija Hotek, supruga princa Ferdinanda i kćerka gospođe Hotek, prijateljice iz Bečkih, studentskih dana. Pra-pra tetka Ašida je vidjela da je jedan metak atentatora pogodio Sofiju u stomak i nije se mogla smiriti. Podbuhla od plača trčala je ulicom i pitala prolaznike: “Znate li da je ubijena žena sa djetetom u stomaku? “ Očajna, rukama se lupala u prsa i govorila da ženska ljepota nije čarolija iz firentinske flašice već obično prokletstvo koje ne može pobijediti sva zla ovog svijeta. Na Keju niko nije razumio priču, jer su okolo svi trčali i vikali: „Mirno spavajte, neće biti rata, neće biti rata“. Ipak je ubrzo počeo Prvi svjetski rat.
„Ubijeno je devet miliona ljudi, a nizašto, ženo moja“ govorio je otac. Mati je uzdahnula: „ Znaš li da je tri miliona nedužnih udovica ostalo iza tog užasa? Ostala su tri miliona dječaka i djevojčica koji su cijeli život na svojim prozorima uzalud čekali očeve da im se vrate iz rata. Navedi mi ijedan ljudski cilj vrijedan tog uzaludnog čekanja ubijenih očeva? “ Kada su na kraju svađe došli i do broja udovica i poslije Drugog svjetskog rata, mati je u suzama izjurila iz kuhinje: „Balkan je bure baruta, on je vječito bure baruta!“ Otac to nije odšutio pa je i on vikao: „Upamti već jednom da smo mi tako mali i nevažni i nije Balkan, već je Evropa bure baruta, draga moja“. Ponovo se sjetio majkine pra-pra tetke Ašide i ljutio se što je davnim odlaskom u Beč, ostala bez poroda i prekinula lanac rađanja lijepih djevojčica u familiji. „Samo magija rađanja novog života, novih ljepotica sa karminom i osmijehom, može pobijediti zlo i ratove “ recitovo je otac po kući. „To je bilo davno i ne ljuti se na moju tetku Ašidu boga ti, jer se nekako s proljeća, uvijek rodi nova mala ljepotica “ kazala je mati. Svaki put se radovala dječijem plaču u familiji i govorila da svako dijete ima svoju nafaku. A kada se rodila naša Amra i njena babica u Višegradu je isto tako oslijepila od nestvarnog prizora, prije nego je stigla podvezati njen pupak.
3.
Dan prije početka Zimske olimpijade 1984. na Radio Sarajevu je spiker javio da je na Olimpijskim planinama konačno pao snijeg i tako u zadnji čas izbjegnuta bruka o Zimskoj olimpijadi bez snijega. Otac je konačno odahnuo jer je danima lutao ulicama Višegrada, gledao nebo, slušao vremenske prognoze i čekao da se od snijega zabijeli Čuprija, kao da je od njega zavisila Olimpijada.
Te godine sam se ja rodio i došao na svijet vreo i nasmijan, kao i svi u familiji, ali naravno bez karmina. Živjeli smo blizu Gradskog hotela. Otac Fehim je bio nastavnik književnosti, ali je jednom na školskoj proslavi za Dan žena nešto «lajao» o Nobelovcu sa spomenika i njegovom pisanju o muslimanima i ubrzo je ostao bez posla. U školi je jednoglasno, na partijskom sastanku isključen iz SKJ. Poslije upornih majčinih moljakanja i obilaska kancelarija svih važnih ljudi u Opštini, kojima je nosila svoju baklavu u metalnoj kutiji i častila ih, otac se jedva nekako zaposlio ali kao vatrogasac u Hidrocentrali. Mati je rekla da je to zadnji put da jede govna za njega i vadi kestenje iz vatre, zbog njegovog lajanja. A tog jutra, polovinom februara, dok su svi u tv sali hotela gledali prenos otvaranja Olimpijade, otac je odlučio preseliti nas u Sarajevo. To je za nas bio zemljotres jer je on to odlučio naprasno, bez najave i dogovora sa majkom, kao da je zaista bio pod hipnozom ili pod nekim napadom sa spiska iz njegovog zdravstvenog kartona. Mati je za to vrijeme u porodilištu čekala da joj doktor potpiše otpusno pismo, da ide kući. Dobila ga je kada je na TV Sarajevu javilo da je Jure Franko osvojio medalju u veleslalomu. Pričala mi je kako me je nosila u plavoj dekici i zadihana trčkarala za ocem sa otpusnim pismom u ruci, ulicom blizu spomenika Nobelovcu. Kada je čula za očevu odluku o selidbi, puklo joj je pred očima, pa je histerično galamila da je sigurno opet prestao piti lijekove i uzimati terapiju dok je ona bila u bolnici i zato je dobio novi napad. „ Budalo jedna, ja nemam više snage da se nosim s tobom. Šta ti fali gledati tv prenos u hotelu, ko sav normalan svijet, umjesto da selimo jadnu djecu po ovom snijegu ? “ pitala je mati. On je grabio koracima ispred nje, okreno se i reko joj: „ Ne seri više, jes me čula? Daću ti i ja svoje otpusno pismo iz našeg braka, nastaviš li histerisati po ulici. Selimo i tačka!“ Osvrtao se oprezno i govorio da je dosta više šale jer je sinoć lijepo usnio i vidio Zeleni grad usred livade. “U sanovniku lijepo piše da familiju ponovo čekaju izbjeglički kampovi po Evropi. Džaba ti i Renesansa i ljepota i karmini i flašice kad ti zapuca nad glavom. Pa ti sada vidi šta ćemo, moja ženo.“ Navečer se dugo vrtio u krevetu i ponavljo joj kako zaista dolaze teška i krvava vremena. Usnio je komšije iz Užica, preko Drine, kako obučeni u vojne SMB uniforme i vojnim topovima „pancirkama“ ruše olimpijske zgrade koje se prikazuju na TV-u. Mati se zgrozila od njegove stravične priče jer nije bio pun mjesec. Bila je sigurna da je to Muratovo maslo, radnika iz Centrale s kojim je otac radio. Taj se nije odvajo od željezne macole. “Opet su preko Drine bacili sihire na našu familiju“ ponavljala je. Pila je opet svoje sedative a ocu je htjela saliti novu stravu, bez njegova znanja ili otići hodži u Miljevinu da mu on napiše svoje zapise u novom fontu. A otac navalio seliti – i Bog! I preselimo čim je Amra „Zlatni odlikaš Podrinja “, za Dan republike SFRJ na opštinskom takmičenju o nesvrstanim zemljama, osvojila plaketu SSOJ-a.
4.
Samo nekoliko godina poslije Olimpijade, očev san o ratnom požaru u Sarajevu se ostvario, onako kako je i pisalo u Tumaču snova sakrivenom ispod njegovog jastuka. Majka je bila sretna što nismo ostali u Višegradu, što ga je poslušala ali mu nije rekla, jer je čula na radiju da je Murat macolom ipak razbio bistu Nobelovca. Kažu da je namjeravao dinamitom dići u zrak i Centralu na Drini ali je odustao poslije molbe u radio emisiji, nekog generala JNA, da to ne učini.
Tog ljeta, izbjegličke kampove u Evropi, od Norveške do Italije na jugu, zaista su napunile duge kolone žena i djece, koji su bježali od rata u Bosni. Kako se prikazalo u snu mog oca! Bilo je spaljeno i selo moje majke, kao i u Drugom svjetskom ratu, kad je i ona bila dijete. Kažu da je sada, zahvaljujući crvenom karminu, osmijehu i zelenim očima, preživjela jedino Nizama, kćerka tetke Belkise, koja je jedina ostala da živi u selu. Bradonje su na seoski trg izvele tetkinu porodicu i pospanu Nizamu u beznoj spavaćici. Imala je oko svog vrata stoljetnu hamajliju od sasušene posteljice iz stomaka Derviše, majke pra-pra nane Atife i Ašide. Imala je i narukvicu od crvenog konca sa proučenim dovama i jasinima, vezanim u četrdeset jedan čvor na narukvici od zelene vune. Vojnici su se čudili otkud joj sjaj karmina na ustima, kao da je pošla na randes, a ne na strijeljanje. Svađali su se ko će je prvi silovati pa su u tom koškanju pucali između sebe. Nizama je bosa i nedirnuta mrtva-hladna samo produžila pored njih u šumu. Kažu neki da još luta oko Tuzle ali da će se vratiti kad tad u Višegrad. Prikazala se samo Naidi, sestri od tetke, u redovnim javljanjima u snovima petkom navečer, u spavaoni za izbjeglice iz Bosne u Crkvenom domu «Padre Marela» u Bolonji. Priča se da joj je Nizama rekla: „Samo ti uči sestro, trebaće Bosni uvijek školovanih djevojaka.“ Odmah sutradan Naida je položila najteži ispit na godini, kod čuvenog profesora o Fašizmu u Evropi, Umberta D. On joj je u indeks upisao najveću ocjenu. Neki Bosanci iz Dervente, prodavači piratskih cd-ova narodne muzike u parku kod autobuske stanice u Bolonji, širili su priču da je Profesor pitao Naidu poslije ispita:„Sinjorina mia, jeste li čitali moju knjigu Ime ruže?“ Ljubazno mu je rekla da nije. Profesor D. nije znao da je ona izbjeglica pa je opet pitao: „ A zašto? “ Momci iz parka su tvrdili da je iznervirana odgovorila: “Nisam pročitala moj profesore zato što se knjiga zove Ime ruže, a ne Ime Raze, kako se zove moja majka“. Otac misli da su momci iz parka bili obični zajebanti na dobroj i redovnoj humanitarnoj pomoći Karitasa, jer su slagali i to da je profesor Umberto D. poslije toga, hodnikom fakulteta u Bolonji vikao iz sveg glasa: „Eccem homo, eccem homo.“
5.
Kad smo doselili u Sarajevo, u tjeskobu kućice na Gorici, brda iznad Sarajeva, primila nas je očeva tetka, dobrodušna usidjelica bez poroda. Kućica je bila na pola puta između elitnog naselja bivših Komunista i Matematičke gimnazije naše Amre. Koju godinu poslije selidbe iz Višegrada, Olimpijske zgrade u Sarajevu sa TV prenosa su gorjele, kako je i usnio otac. U suzama od žalosti zbog strašnog prizora, gasio je sa vatrogascima Dvoranu za brzo klizanje, zatim gradsku Vijećnicu, ali uzalud. Sve je gorilo u vatri jer je na grad tog dana palo sa brda na hiljade granata. Po raskrsnicama su snajperisti pucali u ljude koji su brašno iz humanitarne pomoći vozili u prepravljenim dječijim kolicima. Poslije gašenja požara otac se javio u štab Brigade kod Zajke. Dežurni ga je odmah zadužio za pušku Papovku. Ponavljao mu je otac da je Pacifista, da je Hipi generacija djece cvijeća, da sanja otići u San Francisko, da sluša samo Boba Dilana, da se uvijek branio ljepotom a ne puškom, da će i dalje ostati vatrogasac, ali džaba. Išao je i on u rovove oko grada sa ostalim muškarcima koji su ostali u Sarajevu. Nakon teškog ranjavanja u stomak od gelera, jedva se oporavio pa je po završetku rehabilitacije dobio novi ratni raspored u Gradskom vodovodu, kod gradske Radio stanice. Kao ratni invalid, iako nije bio dobitnik Zlatnog ljiljana, imao je slobodan pristup službenoj česmi Vodovoda i nije morao ići po vodu na bunar kod Pivare. Tu je cijeli grad svaki dan čekao u redovima i punio kanistere, jer mjesecima nije bilo vode u cijevima gradskog vodovoda. Imali smo u kući dovoljno vode zahvaljujući ocu, ali nismo imali hrane. Mati je uvijek u vrijeme mirovnih pregovora u Ženevi jecala iznad praznih šerpi. Nisam mogao tako nemoćan slušati njen plač pa sam izlazio u dvorište i kao partizan Valter, sa Gorice gledao Sarajevo: vidjeli su se spaljeni tramvaji i dženaze civilima na Gradskom fudbalskom igralištu, pretvorenom u groblje. Pitao sam se u tišini između dva granatiranja, zašto ratovi i ljepotice sa karminom naizmjenično prate našu familiju. Vidjela se dole i Đurina vila u kojoj je prije rata živio Đuro Španac, Komunista još iz vremena Španskog rata, a u ratu je u vili živio general UNPROFOR-a.Volio je taj poslije ručka malo prileći ali se ljutio zbog dječije galame u ulici. Otac je čuo priču da su srpski vojnici na brdima znali da je General veliki ters i da su mu poručili da će ubuduće biti fini i neće granatirati grad u vrijeme popodnevnog odmora – od tri do pet. „Takav je kućni red u Evropi, moj sine. Popodne nema galame, čak ni u ratu„ govorio mi je otac. Iz Đurine vile se uveče širio miris skuhane hrane pa se pred kapijom okupljao čopor napuštenih, rasnih pasa iz cijelog grada. Ubrzo su počeli dolaziti i gladni ljudi. Miris se širio do naše kuće u vrijeme večernjeg zvona sa Katedrale. Mati i otac bi se zgledali, a on bi očajan pao po stolu i uzdisao nad svojom ulogom „glave porodice“. Amra bi uzela svijeću, prišla bi majci i brisala joj suze: „Ne brini majko, ja ću vas uskoro odvesti tamo gdje ima puno tople hrane.“
6.
Tog ljeta sam svaki dan bježao s nastave iz ratne podrumske škole, u stambenoj zgradi blizu štaba UNPROFOR-a i trčao do Đurine vile. Pročulo se u gradu da strani vojnici pred Generalovo podnevno spavanje, smiruju gladne ljude tako što im preko kapije bacaju plave bombone. Prvi je to počeo neki Belgijanac jer se ni djeca ni psi nisu više plašili pucnjeva u zrak. Otimali smo se i dalje, valjali po cesti ali nismo više galamili od tri do pet sati. Višak bombona nosio sam kući, ocu, majci i Amri. Bombone u plavom celofanu, prelivene crnom belgijskom čokoladom, imale su zaista najljepši okus mlijeka i lješnika. Zbog tog okusa su me mangupi iz razreda uspjeli nagovoriti da im čak dopustim gledati Amrino večernje kupanja u banji. Ona se uz malu lojanicu, svaku noć prala vodom iz kanistera a oni su je virili kroz UNHCR-ove najlonske folije na prozoru banje. Za to vrijeme ja sam jeo njihove bombone. I svima fino. Ali kada su zbog gledanja Amrine ljepote počeli padati sa stolice s koje su je virili, prestao je naš dogovor. Nisu oni samo cupkali i stiskali se rukama među nogama, već su padali sa stolica na zemlju, valjali se po dvorištu sa bijelom pljuvačkom na ustima, baš kao da imaju padavicu. Još više sam strahovo da će me otac uhvatiti na djelu i šta bih mu tada rekao zašto moji prijatelji iz razreda dolaze u dvorište ispod prozora naše banje? Raskinuo sam tada dogovor o gledanju moje Amre, iako sam teško prežalio plave bombone. Jedne noći, majka je ustala da me pokrije dekom, probudila me i tiho rekla: “Nemoj to sine više nikada raditi sestri, molim te.“ Kako se i danas stidim što sam to uradio sestri, zbog plavih bombona. Čim sam raskinuo sramni dogovor sa dječacima, vratio sam se normalnom životu.
Te ratne godine je humanitarna pomoć sedmicama je kasnila u gradu pa sam do zime silazio do Đurine vile i redovno čekao bombone na kapiji. Bilo je nekada dosadno čekati ih satima pa smo skupljali čaure oko kapije. Iako ga niko ništa nije pitao, jednom je otac započeo govor u redu pred Kapijom, kako bi najbolje bilo da nam UNPROFOR baca stari hljeb umjesto plavih bombona. Bilo me je sramota šta to priča pa sam mu htio izokola kazati da nema potrebe da više stoji u redu, ali je srećom on odustao od priče čim je vidio da UNPROFOR ionako vozi kruh stari iz kuhinje na svoju farmu van grada. Saznanje da mi gladujemo i čekamo plave bombone, dok oni voze hljeb životinjama na farmi, tako ga je rastužilo da nije dva dana išao u Vodovod. A tek da je vidio kako vojnici iz zezanja vježbaju gađanje iz pištolja sa prigušivačima na psima pred kapijom, jer general spava, kako bi se tek tada on rastužio. Jednom smo pred kapijom čekali Belgijanca do ponoći, dok nije pao snijeg i promrzli uzvikivali: Bon-bone! Bon-bone! Odjednom se iz mraka pojavila Amra, sa majčinim, vunenim šalom na glavi. Brinula je što kasnim kući jer je počeo policijski sat. Zvala me da idemo zajedno nazad po užasnoj tišini grada u ratnom primirju. Pošli smo uz stepenice na Goricu a na kapiji vile se pojavi naš Belgijanac. Išao je prema nama. Gledao je Amru i u ruci držao plave bombone. Prišao je i ispružio joj dlan. Ona je uzela jednu bombonu i nasmiješila se. Preostale bombone smo razgrabili. Belgijanac je stajao na kapiji i gledao za nama. „Hej Amra, ovaj se zaljubio“ kazo sam. „Znam, rekao mi je i kako se zove“ rekla je Amra.
U kućnom kredencu nije bilo grama hrane. Otac je držao kanister na stolu, uzeo je svoju bombonu i očajan polego po stolu. Pojeli smo bombone za večeru i još jednom zavarali glad. Mati je opet jadikovala da smo mi jedini u familiji ostali cijeli rat u Sarajevu, da „svaka šuša ima nekoga vani“ samo mi nemamo nikog u Evropi da nam šalje pakete konzervi preko Crvenog krsta, da svi oni koji nešto vrijede u životu već su davno izašli u konvojima, a jedino smo mi još ostali u opkoljenom gradu gladi i smrti. Amra je udžbenik matematike držala na krilu i gledala u slomljenu mater. Pružila joj je svoju bombonu, pomilovala je i rekla: „Odvest ću vas ja odavde, rekla sam ti“. Znao sam da je te noći Amra odlučila nešto veliko. Majka je svu noć dolazila do njenog kreveta i osluškivala da li joj dijete diše. Čulo se Amrino jecanje sve do zore. Bila je sigurna da će Belgijanac sutra doći pred našu kuću, jer je tako usnila i pročitala tumačenje u očevom sanovniku i onda se smirila i zaspala. Čim se ujutro začulo moćno brujanje transportera, izašla je ispred kuće i čekala Belgijanca lijepa, nasmijana i crvenih usana. Kada ju je vidio Boduen, nije mogao gledati tu ljepotu i izvadio je naočale iz džepa uniforme. Ušli su u dvorište, a žene iz ulice su virile iza kapija. Znam da su se pitale šta Belgijanac ima još u torbi. On je kazao ocu da se zove Boduen, da je iz Brisela i da je zaljubljen u našu Amru. Mati je tek tada ponudila zovin čaj sa livade iznad Gorice. Boduen je iz torbe izvadio i konzervu Danskog gulaša, keks, mlijeko u prahu i stavio to na sto. Ocu je dao dvije pive a meni kesu plavih bombona. Amra je gledala majku i upitala je: „Šta sam ti rekla?“
7.
Između dva Bajrama, naša Amra se udala za Boduena. Pred Opštinom Centar su kao i svakog dana padale granate i civili ginuli, ali je vjenčanje održano pred matičarem. Od Opštine do transportera njih dvoje su preskakali lokve krvi. Sljedeće noći u tajnosti, krijući se od komšija i bez pozdrava sa njima, u bijelom UNPROFOR-ovom transporteru, preko aerodromske piste iznad Tunela spasa, izašli smo i mi iz Sarajeva : otac, mati, Amra, Boduen i ja. Otac je u krilu nosio kanister sarajevske vode sa Pivare. Do Mostara se udarao šakom u glavu i ponavljao da će od stida propasti u crnu zemlju jer se eto i on ispalio iz Sarajeva ko svaka hinja i zadnja pobjegulja. Mati je rekla: „Daj ne budali Fehime boga ti, moramo valjda i mi živjeti. “Stigli smo do Splita, pa brodom do Ankone i vozom u Belgiju. Uselili smo u divnu vilu Boduenove bake, izvan Brisela, ali manju od Đurine vile. Odmah smo počeli nemilice piti cijeđene sokove što idu direktno u krv, kuhati Bosanski lonac od Danske govedine, piti hladnu vodu iz česme i čekati vijesti o pregovorima u Dejtonu o prestanku rata. Amra je na Upsali upisala matematiku, ja sam tek počeo gledati MTV, učiti Engleski i pisati priče na računaru. Izrasto sam u najvišeg momka u razredu i volim gledati cure kao i pra-pra dedo Rašidaga. Otac svako jutro, sa mesinganim mlinom za kafu na stomaku, lista belgijske novine i gleda slike. U toj atmosferi jutra, mati je jednom izokola konačno pitala Amru sunete li se Belgijanci, a kada je Amra jasno rekla da je Boduen osunećeni Jevrej, to je mater baš svojski obradovalo.
Beba u Amrinom stomaku je rasla pa je Boduen, bez naočala, zaljubljeno gledao Amru direktno u oči. Danima smo pred Kraljevskom bolnicom čekali njeno porađanje. Bila je pomiješala datuma poroda ali smo ipak svako jutro dežurali pred bolnicom. Mati je u cekeru još iz Višegrada, iz kojeg je curila agda, nosila baklavu i ružinu vodicu da počasti ljekare kada joj jave da je postala nana. Otac se nije odvajo od kanistera Sarajevske vode. Koliko god se hvalio druženjem sa ljevičarima iz Brisela, ipak se držao običaja iz Bosne da se za kćerkom treba prosuti voda iz bokala niz ulicu, kada ona krene da se porađa. Poslije Amrinog porađanja u „Soaru“ je izašao članak o babici iz Kraljevske bolnice koja je tajnovito oslijepila prije nego što je podvezala pupak, nasmiješenoj „ bosanskoj curici sa karminom na ustima“. Znali smo o čemu se radi ali smo šutili. Miris tople maslenice i pržene kafe tek izvađene iz šiša širio se kuhinjom. Mati je miješala hranu i rekla: „Bog im dao zdravlje, svim našim curama, od Une do Drine. Japija je čudo.“ Otac je vlažnih očiju gledo mater kraj šporeta punog tradicionalnih bosanskih jela: od japraka, dolme do bureka. Zapjevo je njihovu pjesmu sa vjenčanja „Zbog jedne crne žene“. Mati je imala Da Vincijev zagonetni osmijeh iz firentinske zelene flašice. Digla je ruke u zrak i smijući se dobacila ocu: „Joj, đe me nađe!“ On je savijao novinsku stranicu reklamnih oglasa za ljetovanje u Firenci i kazao joj : „Zamisli samo, Evropskom unijom sada kruže školovane cure iz Bosne, nasmijane, crvenih usana i zelenih očiju. Ko bi to samo prije koju godinu smio i pomisliti da će sve ovako biti, da će naša Amra roditi prelijepu djevojčicu usred Brisela, ha? Uđosmo eto i mi u Evropu, moja ženo.“
Uzeo je mesingani mlin, naslonio ga na stomak sa lijeve strane i nastavio mljeti kafu. I mog oca i mene je tada zauvijek prestalo bacati u stranu, bio pun mjesec ili ne bio. Više nikada nismo zvali doktora u Bakovićima da nam zakaže seanse.
(mart 1995./ novembar 2016.)
