Nekrofilija je ljubav ka budućnosti
RADAC
Trenutno smo […] u Istočnoj i Srednjoj Evropi svedoci masovnog povratka nacionalizma. Šta u tom slučaju znači kad jedan takav pokret, kao na primer u Jugoslaviji ili Litvaniji, dominantno predvode komunističke partije?
MILER
To ima veze sa transcendencijom. Opozicioni pokreti se u istočnoevropskim zemljama artikulišu pod okriljem crkve.
Kad ti transcendencija drži leđa, mnogo se lakše deluje bez straha.
Zato je u Poljskoj to i uzelo takvog maha, zato što su crkvene strukture tamo bile prilično netaknute. U NDR je protestantska crkva dala na raspolaganje prostorije u kojima se bez straha moglo izjašnjavati o politici. Transcendentalna veza razrešava i mnogih drugih veza, ka državi, klasi… U tom smislu, transcendencija zapravo znači sloboda. Za komunistu, međutim, koji nema tu religioznu crtu i koji vidi da utopija – program komunizma – nestaje, otud nastaje sve samo ne sloboda. Osim ako nije umetnik, ali u socijalizmu sitne buržoazije to je retkost.
Vakum koji nastaje popunjava nacionalizam. Na socijalističkom polju moći, on je prvi pojavni oblik traume iz 19. veka „Bog je mrtav“. Ako je Bog mrtav, utopija oronula, nema više nikakvih vrednosti. Odatle može da nastane sloboda, ali mogu da nastanu i mnogo gore veze nego pre.
RADAC
Da li je velika razlika između Zapadne i Istočne Evrope u tome što Zapadna Evropa može relativno stabilno da postoji i bez religijske, nacionalne ili komunističke utopije?
MILER
Ne. Utopija kapitalističkih zemalja Zapadne Evrope je tehnika. I utopija radnika. Tehnička i politička istorija se razilaze. To je poenta koju Marks nije shvatio: Tehnika zauzima mesto politike, i likvidira politiku. Napoleonova deviza „Politika je sudbina“ važi samo za 19. vek. Tehnika je sada sudbina.
[…]
MILER
[…] Sprečiti da instrumenti savladaju čoveka, to je sada zadatak umetnosti. Zato umetnici opet treba da se povuku iz politike. Ne korekcija politike već tehnike, to je sad suština.
RADAC
To zvuči kao da upravo umetnici treba da sahrane svoje socijalne utopije.
MILER
Odlučujući je tretman vremena; doba života, doba umiranja, doba smrti. Niko ne može da izdrži svesnu percepciju protoka vremena – zato vreme mora da se „ubije“, a to znači ništa manje nego: potisnuti strah od smrti, na primer, radom. Paskalov zakon da katastrofe proizlaze iz nesposobnosti da se bude sam, znači sledeće: Kad si sam sa časovnikom, ne možeš da potisneš činjenicu sopstvene smrtnosti. Stoga radiš nešto da ne gledaš u sat. Stvara se kolektiv i traži se utopija. To je srž savremenih nacionalnih konflikata. Ideja komunizma nestala je u istoriji, tu se protiv straha od smrti stvara nacionalni kolektiv, program vanrednog stanja.
Ako komunističku utopiju svedemo na religijsku srž, to je vera u besmrtnost. Komunari su u Parizu 1871. pucali na satove. To je bio revolucionarni impuls – zadržati vreme, tu se krije želja za besmrtnošću.
[…]
RADAC
Smrt je klasičan motiv avangarde kojoj je takozvana, angažovana umetnost, ne bez prava, prebacivala političku obnevidelost. Staljin je sovjetsku avangardu u potpunosti prognao iz zvanične kulture.
MILER
Nije to poenta. Ono što me uvek zapanji jeste sposobnost pisaca da se sasvim ozbiljno izjašnjavaju o političkim pitanjima. Uvek se osećam pomalo neprimereno kad se izjašnjavam o političkim pitanjima, jer ona su zapravo materijal za igru – makar kad imam ozbiljan stav prema sopstvenoj umetnosti. Beket se nikad nije izjašnjavao o političkim pitanjima. Ja sam rastao u okolnostima ili živeo u prilikama u kojima nije bilo moguće da se ne izjašnjavaš.
Ima nešto u Grojsovoj tezi gesamtkunstwerka Staljin: Staljin je bio najveći umetnik Sovjetskog Saveza.
Proizveo je gesamtkunswerk, ostvario snove avangarde. Postavlja se pitanje da li postoji jedinstvo umetnosti i života. Ako ono postoji, onda je to kraj umetnosti. Ili je pak reč možda o tome da se insistira na razdvajanju umetnosti od života, da se to artikuliše i da se na tome radi.
Ne postoji dijalog umetnosti i politike. To je zabluda u kojoj može doći samo do obostranih oštećenja.
Reč je o izolaciji, a ne o solidarnosti. Tendencija kapitalizma je uniformnost koja se oslikava na površini tehnologizacije. Ona se može zaobići na komunistički način, izolacijom. Tada se tehnika može iskoristiti za izolaciju, a u kapitalizmu ona dovodi do nivelacije. Opšta zabluda je ta da kapitalizam neguje individualnost. Posredi je upravo ono suprotno. Komunizam izoluje, a kapitalizam uniformiše. Komunizam je jedina religija individualista.
[…]
RADAC
Za Bloha su pre svega snovi pripadali rezervoaru utopijskog.
MILER
O tome je prilikom razdvajanja komunista od moći i reč – o emigraciji u san. Na taj način ideja opet postaje moć. San je postojao, a snovi koji jednom nastanu, ne prestaju da postoje. Stvarnost može da prestane da postoji, može da je ukine neka nova stvarnost. Snovi se, međutim, ne mogu ukinuti, oni postoje u nekom drugom vremenu. To nije vreme koje se može podeliti na prošlost, sadašnjost i budućnost.
Što više ima tehnike, to je umetnost važnija. Stoga će još važnije biti da se insistira na snu kao stvarnosti; najveća opasnost leži u ubrzanoj realizaciji želja zahvaljujući tehnici.
U toj dimenziji, konfrontacija kapitalizma i komunizma deluje potpuno smešno. Komunizam postoji za vreme sna, a ono ne zavisi od pobede ili poraza.
Ostalo je politika, zanimljiva je samo onima koji se njom bave, onima koji od nje žive. A prostor onih koji se njom bave stalno se mora sužavati angažovanjem mašte i utopije. Samo što utopije ne bi smele da se realizuju, u tome leži njihova snaga. Utopija hrišćanstva opstaje zato što ne može da se proveri u stvarnosti.
RADAC
Tradicija naše civilizacije nasuprot drugim visokim kulturama sastoji se od toga da san ili mrtve negiramo kao iracionalinosti.
MILER
Naša civilizacija je dovela do Aušvica. Bataj pravi razliku između civilizacija koje se rasipaju – potkrepio je to indijanskim visokorazvijenim kulturama – i evropskih civilizacija ekonomije, koje su usredsređene samo na korist. Katoličanstvo vidim više u blizini civilizacije koja se rasipa. U civilizaciji koja se rasipa, Aušvic ne bi bio moguć. Naša civilizacija je civilizacija isključivanja.
To što su Marks i Engels isključili lumpenproletarijat iz revolucionarnog pokreta, bilo je osnova staljinističke perverzije. Sada je reč o tome kako ponovo osvojiti lumpenproletаrijat, kako osvojiti sve one koji ispadaju iz vladajućih struktura. Celokupna energija kapitalističkih država koncentrisana je na isključenje ili zaboravljanje onih isključenih. Mora se raditi protiv tog zaborava. Isključenima pripadaju svi oni koji se ne zadovoljavaju ili koji se ne identifikuju sa onom stvarnošću koja se tretira kao realnost. To je problem „Facera“, to je osnova tema veka, a Aušvic model veka.
Posle Aušvica vodilo je dobro, a ne zlo. Dobro želi da pravi selekciju, da proizvodi manjine. One su onda zle i moraju se iskoreniti.
Potiskivanje zla vodi do Aušvica. Dobro proizvodi strukturu koja se zasniva na isključenju i selekciji, odatle i potiče masovno, institucionalizovano zlo. Aušvic počinje tako što dete dobije po prstima kad koristi levu ruku, zato što je levoruko, i kaže mu se: daj dobru ruku.
U vladajućim strukturama ne postoji racionalni argument protiv Aušvica. Ako se on ne pronađe, propašće ova civilizacija. To je osnovno pitanje na koje se može odgovoriti samo mobilizacijom margina – ne samo socijalnih, geografskih, već i intelektualnih margina.
Kad intelektualci pohrle u centar, gube snagu da išta promene. Moraju da ostanu na margini, da rade na margini. Iz centra ne može ništa da se pokrene. Službenicima je mesto u centru. Intelektualci moraju napolje iz politike. Tamo gube snagu. Suzan Zontag se nedavno vratila sa konferencije o sudbini Istočne Evrope i rekla: „Svaki put kada kao intelektualac učestvuješ na takvoj konferenciji, izgubiš deo nevinosti.“ Nevinost je snaga i mesto joj je na margini kao i naivnost ili san.
RADAC
U Aušvicu je istrebljena ne samo margina, homoseksualci, umetnici i komunisti, s kojima se, kao manjinama koje se ne mogu integrisati, uvek izađe na kraj subverzivnim elementom, već su prioritet imali Jevreji, zamena za kapitalističkog neprijatelja.
MILER
Aušvic kao simptom počinje ujednačavanjem tela, preobražajem tela u materijal. Motiv za antisemitizam je zavist zbog seksualnosti, kao i zavist zbog seksualnosti u odnosu na crnce u SAD. Nacistička propaganda gradila je nasramoćenju rase. Dok se trapavi Nemac još nije ni popeo uz stepenice, Jevrejin je već obrlatio ženu.
RADAC
Iako od Jevreja potiče zapovest o monogamiji?
MILER
U Talmudu se preljuba određuje izdiferencirano. Kad čovek padne s krova i padne na ženu i tako s njom stupi u seksualni odnos, to onda nije preljuba, i niko ne može biti kažnjen. To je sjajni (nad)realizam koji se previdi pođe li se od tablica sa zapovestima. Posebna dinamika nemačkog antisemitizma, prema Liotaru, zasniva se na misionarskim delatnostima kad je pleme Franaka u pitanju. Rimski misionari su u prvom redu želeli da hrišćanstvo prošire na Franke, glavno germansko pleme. Njihov argument je bio: Vi prvi morate da prihvatite krst, jer ste vi izabran narod. To je delovalo na Franke. A onda se iznenada u srednjem veku u Evropi pojavio drugi izabran narod. Istrebljenjem Jevreja, Nemci su hteli da osiguraju svoj izabran status. Stoga je i terminologija nacista – hiljadugodišnje carstvo i slično – tako jevrejska.
Pitanje je da li je jevrejska kultura sastavni deo zapadnoevropske kulture. Ne postoji jevrejsko slikarstvo, zbog zabrane slike, ni jevrejsko dramsko stvaralaštvo. Usled trajne emigracije, bili su upućeni na apstraktni monoteizam, budući da je apstraktni bog mogao svuda da se ponese sa sobom.
Ono odlučujuće u zapadnoevropskoj strukturi nije monoteizam, već hrišćanstvo, jer ono u Evropu uvodi namesničku strukturu.
To je iskorak iz antike. Živopisni Grk, dakle Edip, preuzima krivicu, iako subjektivno nije kriv. Hrišćanski Evropljanin za tu svrhu ima namesnika, koji je krivicu preuzeo na sebe. Kad imaš namesnika, potrebno ti je žrtveno jagnje. Nismo to bili mi, bili su to Honeker, Štof i Aksen ili Himler, Hitler, Gebels. To je osnovni obrazac evropske istorije. Usud je to što je taj namesnički princip pronašao put u strukturu evropske politike.
U antici je princip žrtve bio bezličan. Svako je izvlačenjem mogao da bude određen kao žrtva, ili su se za te potrebe uzimali ratni zarobljenici. Žrtva, međutim, nije izgubila dostojanstvo. Biti žrtva bio je posao. U namesničkoj strukturi žrtva mora da izgubi dostojanstvo, jer je ona žrtveno jagnje. Prema Merlo-Pontiju, svaki napad koji počiva na ideji ima prava da ukloni svoje stvarne ili navodne neprijatelje. Kad se neprijatelji predstave kao zločinci, princip se izvrće na naličje. Tada ideja više ne poseduje silu. I eto nas već usred staljinizma.
Trijumf hrišćanstva, pobuna robova kad je moral u pitanju, leži u tome da se sam izjasniš kao nepersona i da se sadržaji personalizuju u tom namesniku. Jedan od ishoda pokrštavanja jeste kult ličnosti. Ono što je uništilo pokušaj socijalizama, jeste sapetost u hrišćanskim strukturama koje su upravo u Rusiji neverovatno jake. Propast socijalizma je posledica razvrata sa hrišćanstvom.
RADAC
Pri čemu oboje gube svoj identitet?
MILER
Taj identitet je fikcija, sve živo se menja svake sekunde. Uskraćivanje trenutka je prema Lukaču smrtni greh. „Ostani, tako si lep“, jeste formula za dekadenciju. Izolovanje trenutka iz toka vremena što u suštini znači uništenje. Onoga što je identičan sa samim sobom mogu da polože u kovčeg, on više ne postoji, nije više u pokretu. Identičan je spomeniku. Potrebna je budućnost, a ne večnost trenutka. Mrtvi moraju da se iskopavaju, opet i opet, zato što se tek iz njih može izvesti budućnost.
Nekrofilija je ljubav prema budućnosti. Mora se prihvatiti prisustvo mrtvih kao partnera u dijalogu ili nekoga ko remeti dijalog – budućnost nastaje isključivo iz dijaloga s mrtvima.
Ono što umetnost mora da postigne jeste da uništi iluziju ličnog identiteta. To je srž Beketovog povlačenja iz jezika koji nešto želi da poruči, impuls još od Džojsa. Nije reč o informaciji, već o saopštavanju stanja. Kad govori o svojoj umetnosti, autor može da saopšti kako stvari stoje s njim. To je mnogo više od transponovanja informacije, stranog tela posredstvom teksta ili tekstom. Zato i pomaže drugačije sagledavanje sopstvenog stanja. Izvan sintaksičkog poretka, saopštava se nešto što se ne može saopštiti. Čitalac mora da radi na tome, da izvuče paralelu sa sobom, budući da ne zna šta mu se to saopštava. A onda više i ne zna ko je. Onaj ko više ne zna ko je, šta je i gde je, taj mora da se pokrene. To je revolucionarni trenutak u takvoj vrsti tekstova, oni stvaraju promene.
RADAC
Nije li potrebna nadljudska mera optimizma da se čovek izloži tome dok kapitalizam slavi svoj najveći trijumf?
MILER
U Rusiji su hrišćani morali da postanu ateisti da bi preživeli. To se desilo i to je socijalistički program uništio – prenamena socijalizma u teologiju. Dok se crkva u Zapadnoj Evropi ponaša radosno i nevino, u Istočnoj Evropi je žilavo i suptilno radila na nestanku socijalističkog bloka. Istorijski, hrišćani su navikli na to – tradicija katakombi. Na Istoku si morao da se umešaš da bi sprečio da se svet promeni. Kako bi se održale prilike od kojih hrišćanstvo živi kao ideologija. Zapadna Evropa je organizovana na osnovi eksploatacije, tu nije bilo potrebe mešati se.
Izbor Poljaka Vojtile za papu bio je politički apsolutno precizan. Bio je to početak velike propasti istočnoevropskog socijalizma. On je anđeo smrti, zver apokalipse. Dakle, antihrist.
Zato što je komunizam pokušaj da se ostvari Hristova beseda na Gori. Tu može da pomogne samo antihrist. Nije pobedio kapital, već antihrist. Program komunizma cilja na ukidanje države, kao što program besede na Gori cilja na ukidanje crkve. Katoličanstvo kao i komunizam proizvode jeres, odnosno, državne neprijatelje, zato što je njihov zahtev totalitaran. Katoličanstvo je prva pojavna forma totalitarizma. U Bugarskoj su još zabranjeni spisi bogumila, srednjovekovnih jeretika koji su se držali podalje od zoroastrijanaca. Zato što su protiv države. Odnos Jevreja i Franaka ponavlja se u odnosu komunizma i katoličanstva. Radi se na zabrani ostvarenja besede na Gori – Komunistički manifest je sekularna varijanta besede na Gori – zato što to predstavlja kraj crkve.
Ko je, međutim, protiv komunizma, on je protiv besede na Gori, protiv Isusa. Do tog se shvatanja došlo u Latinskoj Americi. Konfrontacija katoličanstva i komunizma u Evropi je bila sasvim izlišna, budući da nigde ne piše da je hrišćanstvo povezano sa strukturom privatnog vlasništva.
U sledećem milenijumu mora da dođe do saveza komunizma i katoličanstva. Stvarnost popušta samo kad se urotiš protiv nje. Če Gevara je svetac, novi apostol. On pretpostavlja fuziju Rima i Vizantije. U odnosu na to, kapitalizam je fusnota. Sve ostalo je efemerno, dnevna politika.
[1990]
Hajner Miler, “Nema dovoljno za sve”, s njemačkog prevela Bojana Denić, Radni sto, 2019.
Knjigu možete nabaviti na: Beopolis