Prvi dan
Jesam li kriv? Progonilo me je to tokom cijelog jutra. Lud, licemjeran, ležeran, lascivan, lomljiv, la, lu, lo – Landscape Džona Kejdža odzvanja u hodniku, između kupatila i spavaće sobe. Sve je u obliku slova L. Položaj ruke na koju naslanjam tijelo u kosom planku. Limun u čaši tople vode, lejzi beg i mejlovi. Sto trideset devet na koje moram da odgovorim. Bruno Kortone je prvi po važnosti. Lavež labradora se pojavljuje prije žutih zraka. Od mirisa lavande ježi mi se koža na dupetu. Lijepo je. Vježbam progon misli dok mi vrela voda peče ramena. Jesam li kriv? Kroz paru jedva nazirem nos i dio usana. Crni su. Kao krv iz njenih usta. Malo kasnije glancam cipele i naslućujem svoj odraz u srebrnom kljunu. Savjetnici su mi sugerisali da ostanem kod kuće ili otputujem na seminar u Poljskoj. Roditelje nisam udostojio njihova prijedloga. Ja sam morao da donesem odluku. Ja odlučujem. Ja sam ministar.
* * *
Jutro je bilo mokro, sjajno i trajalo je duže nego obično. Dok je provjeravao pritisak u gumama, Saša je gazio po svjetlucavim kapima i gušio svjetlost. Mirovao sam na zadnjem sjedištu sklopljenih očiju. Saša je protrljao ruke i dunuo u njih, zatim je pokrenuo motor, mrmljajući. Probijali smo se kroz gusti splet ulica Stare Varoši, koja treba da bude prečica. Progutao sam dva dijazepama, no uzbuđenje nije opadalo. Treskanje i naglo kočenje račvali su tenziju na elemente koji su se rastvorili po tkivu i kapilarima. Kad sam otvorio oči, napetost je nestala, a utroba je poskakivala prazna, od čega mi je došlo muka.
– Smanji brzinu i probaj da izbjegneš rupe na putu.
Saša je moj vozač punih osam godina. Prije nego što sam postao ministar bio sam dekan Fakulteta dramskih umjetnosti. Saša mi je tada dodijeljen za šofera. Kad sam napredovao u funkciji, i Saša je napredovao. Dobio je zeleni mercedes A klasu, zavolio ga je kao sopstveno dijete. Dok je gužvao lice smišljajući šta da kaže, klizio sam po kožnom sjedištu nadajući se da neće progovoriti. U retrovizoru je osmotrio moje oznojeno čelo.
– I ja sam napet – rekao je Saša.
– Ja nisam – odgovorio sam.
– Klima nije u redu danima.
Podizao je i spuštao ekvilajzere da bi prigušio neprijatnost. Obojica smo znali da je klima sasvim u redu. Saša je bio lojalan, prilično nesiguran i vaspitan stvor. Kao i ostali vozači, poznavao je ljude. Kad nisam želio da razgovaram, gledao bi me u retrovizoru, učestalo, ali nedovoljno dugo da bi me uvrijedio. Tokom tihih trenutaka upijao bi pogledom sve što nismo izustili.
Kada izađem iz ministarskog zdanja, navike malih ljudi postaju i ministarske navike. Tako nalažu pravila premijera. Biće mnogo ljudi, telefona i upaljenih kamera. Njena kapela je treća po redu. Imaće vremena da me prepoznaju i smisle šta da dobace. Lud, licemjeran, ležeran, lascivan, la, lu, lo, napuštam male navike i probijam put prema trećoj kapeli. Prepoznali su me i uzvrpoljili se, stotine aveti šušte krilima, u plućima mi tutnja oluja, čašice ispadaju iz koljena. Podignutih ramena vrludam kao Pinokio u nil baret odijelu, poražen i naivan, spreman da se sručim pred vratima, kleknem pred ruljom i prošapćem: „Ja sam kralj na koljenima. Proburazite me sad, rogovima i objektivima, stisnite se u red za komentar i iščupajte mi kičmeni stub, tucite pleća i užarenu glavu. Ne zaboravite da objavite i cijenu odijela.“
U kapeli je tiho i hladno. Tmurne figure na uglačanoj površini mijenjaju raspoloženje i raspored. Kad sam zakoračio, utihnuli su jecaji. U koloni je bilo sedam žena, brisale su suze i zurile u mene. Stao sam ispred otvorenog sanduka i gledao u nju. Lice joj je bilo hrapavo, koža siva, malo krvi na mrtvim usnama. Posmatram taj komad mesa, koji ne daje nijedan impuls, nijedan podsjetnik na nemirne oči, gipkost ruku i zvuke koje je nekad proizvodio golemi ljudski mehanizam. Dišem otežano i glasno, dok se iza mene stvara gužva. Ne usuđujem se da napravim korak dok se suze ne počnu slivati niz moj naročito tužan lik. Izvadio sam maramicu, elegantno natapkao jagodice, duboko se naklonio i zakoračio prema vješticama. Žene kojima sam izjavljivao saučešće bile su u procesu zamrzavanja. Vjerovao sam da će ih suze iznenaditi. I jesu. Na kraju kolone čekala je njena visoka majka. Dostojanstveno i lijepo stvorenje u šezdesetim. Zastao sam i prvi put podigao glavu. Nazirali smo jedno drugom žute žice u očima. Tiho i razgovijetno sam rekao, da mi je mnogo žao. Vrlo kratko me je zagrlila i, prije nego što je postala svjesna svoje nepromišljene reakcije, bio sam vani, među muškarcima. Rukovanje je bilo na cijeni. Trudio sam se da ih presretnem jačinom stiska. Muškarci vole snagu drugih muškaraca. Čak i dok primaju saučešće od čovjeka koji je sudjelovao u ubistvu njihove ćerke. Sestre. Unuke.
Stefan Bošković, “Ministar”, Buybook, 2020.
Knjigu možete kupiti na: Buybook