Psi čuvaju ljude. Danju i noću. Pogotovu noću. Poznato je to od postanka psa i čovjeka, ali da čovjek noću čuva pse, i to ne jednog, dva ili tri, već cijeli čopor – e to je malo gdje bilo, ili nigdje doli u mjestu Ledine blizu grada Podgoraja. A taj čuvar, naopak i nabusit, s malo naobrazbe i još manje razumijevanja, koji je isprobao mnoge poslove i zanimanja i na kraju se skrasio kao noćni čuvar pasa, zove se Pašuka Halvari. Rođen je u selu Suharak kod Kostenice. Još je živ, a da je čuvao pse u Podgoraju, podsjeti ga svaki lavež koji dopre do njegovih danas otvrdlih ušiju.
Pašuka je odmalehna bio neuredno dijete; slagalo bi čim bi usta otvorilo i, u početku malo a onda, kako su godine odmicale, sve više – kralo. Jaja iz tuđeg ćumeza, kokošku, veš sa žice u okolnim selima, a jednom je na leđima donijelo i ćilim perzijaner koji se sušio na drvljaniku Salema Kolašinca iz sela Ub. Čuvao Pašuka junad u granju iznad Suharka, pa se popenje na hrastić i razgleda po susjednome Ubu, njiše se lijepo na hrastuljku i vreba kao jastreb, šta bi otud mogao zgrabiti i dovući u Suharak. Vrebajući tako i mjerkajući od kuće do kuće, od avlije do avlije – spazi da se blizu jedne čatmaruše na samom kraju sela, nešto šareni, prebačeno preko drvljanika. Pašuka, kaljavim prstima desne ruke, protrlja oči da bolje vidi i, bio je siguran – ima plijen; zaklikta kao djetlić, opusti ruke i skliznu niz hrastik.
Lukav kao lisica, krijući se da ga ne bi ko ugledao, priđe blizu kuće i primiri se u žbunju. Sada je dobro vidio – na drvljaniku blizu čatmaruše jeste ćilim. Kad je bio načisto da ga niko nije opazio i da nikoga nema oko kuće – četveronoške, ali brz kao životinjče, priđe drvljaniku i povuče ćilim. Na njegovu sreću bio je suh te lako kliznu preko okruglih bukovih trupaca. Pašuka okrenu leđa, navuče ga na sebe i pohita da se što prije uhvati zaklona. Ko god da je vidio taj prizor zakleo bi se da sam ćilim, podignut naprijed, bježi od kuće u šumu. I niko Pašuku ne bi opazio da ne bi stare Hasibe, čija kuća bješe iznad Salemove; svakoga dana u to vrijeme izlazila je sa stoličicom, koju je nosila za sobom kao da je krila i po kojoj je padao tur njenih dimija. Sjela bi blizu kuće i gledala prema zapadu i planini Bjelasici. Tvrdila je da poslije gledanja u Bjelasicu bolje vidi i da konac u iglu rahat može uvući. Da nje nije bilo niko ne bi primijetio kako ćilim zamiče preko potoka i nestaje u šumi. Ali, ona je vidjela. I nije bila sigurna šta je, osim da nešto šareno i dugačko preskoči potok i ode… Nije joj bilo prvi put da u njeno vidno polje uskoči pokoja životinja iz obližnjih šuma, ali ovo joj je ličilo na privid, na džinovskog daždevnjaka kakvoga još nikada niko i nigdje vidio nije, ali nije mogla reći sa sigurnošću šta je, osim da nešto jeste i da se to nešto izgubilo iz njenog vidika.
Kada se, malo kasnije, začu galama u Salemovoj avliji ona zovnu: – A o čemu to vi, o snaho Salemovice?
Salemovica podiže glavu, izduži vrat, postavi otvorenu šaku na čelo da bolje vidi pa, pošto ugleda staru Hasibu kako sjedi na stoličici blizu kuće, veli joj: – Nesta nam, strina Hasiba, ćilim, ko da u zemlju propade. Svojim sam ga rukama prebacila preko ovih bukovih trupaca da se suši i sad ga nema. Nije sapun da ga vrana odnese… Bože, sačuvaj pamet.
Hasiba se pomjeri na stoličici: – Ja vidoh – veli im – da nešto šareno zamače onamo preko potoka, ali rekoh da mi se ovako staroj ne priviđa, pa se prišutjeh. Ako ćilim hodit može – dina mi i imana, otišao je preko potoka.
Ču to Salem Kolašinac pa pravo tamo, prateći povaljane travke. Držao se traga i bio sve bliže Pašuki. Sustigao ga je na samom ulazu u kuću i tako jako trznuo ćilim sa njegovog ramena da se ovaj prevrnu na leđa, a onda se pridiže, provuče između Salemovih nogu i pobježe u obližnji gaj.
Pašukin otac Halim nije bio tu, ali jeste majka Dževaha, koja je sjedila pred kućom i sve to posmatrala kao da se radi o nekom iz daleka, i kao da ono dijete koje je doteglilo tuđ ćilim na ramenima, nije ispalo iz njenih dimija.
– Ah, pašče, pašče… – ljutito skresa Dževaha, čim ga ugleda kako gobelja ispod teškog ćilima, i nastavi vrtjeti vretenom na koje je namotavala vunenu nit za zimske čarape; bližili su se hladni dani koji će uskoro udariti od Crnog vrha i Kolaj planine. Stade i pjevušiti. Tako ona svaki put kad joj se kakva briga navali na glavu – pjevuši razgoneći crne misli od sebe, i bude joj lakše.
Salem nije ni riječ izgovorio, ali je njegova šutnja odlijegala cijelim krajem. Smota ćilim u dug cilindar, baci ga na rame i okrenu kući.
Faiz Softić, “Noćni čuvar pasa”, Buybook, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook