Vjetar (čin prvi)
Kojim se imenom zoveš?
Živiš od danas do sutra
i uglavnom te ništa te ne zanima.
U redu! Razumijem! Pitaš li se ikad
što drugi misle o tome.
Jesi li stvarno toliko drugačiji,
poseban,
pomalo neobičan i lud?
Nije važno. Zaboravi!
Važno je kako se sada osjećaš.
Upravo sada, upravo ovdje u ovom trenutku
postojanja.
Zavjesa se podiže i publika čeka.
Znam, sve je nekako čudno
i to ogledalo, kao da je postavljeno naopako.
Cijeli jedan svijet sad visi naglavačke
i boje su izmiješane.
„Pričam li opet sam sa sobom?“ – Pitaš se?
Pitam se?.
Ovo tijelo možda ti se čini strano,
ali tvoje je i na njega si valjda već navikao.
Kažeš,
bojiš se promjene. Razumljivo! Zato
slobodno reci kad ti je dosta
i tad nestat će sve.
Vjetar prije kiše (čin drugi)
Možda jednog dana, onako usput,
sakupiš dovoljno hrabrosti
i iskreno odgovoriš na sve neodgovorene upite,
ta dosadna pitanja i izgovoriš neko ime,
makar reda radi, iskreno i čisto,
onako usput, u prolazu,
ili se jednostavno prepustiš
zaboravu i kažeš nečujno, u sebi glasno,
preglasno, urlajući očajno
„zovem se imenom kojeg sam još jučer
u bunilu zaboravio. Ne! Ne! Ovo je strašno,
prestrašno i bojim se.“ – urlaš, dereš se
na svoj odraz u ogledalu,
vičeš i plačeš, ali nitko ne čuje.
Kao da su svi odjednom nestali,
sakrili se u rupe smrdljive
i sad se podrugljivo smiju.
Zidovi su dobro zvučno izolirani.
Oblijepljeni spužvom radi sigurnosti.
Zato viči koliko te volja.
Jače! Jače! Viči i deri se, nikog nema,
nitko ne čuje.
„Ali moje ime…“ – pitaš „možda je predugo
i prekratko za sjećanje i…?“ – u bunilu govoriš,
i smiješ se bez veze. Zidovi su neprobojni,
savršeno izolirani,
sivi od dosade. Što je stvarnost,
što refleksija vlastitog umišljaja,
stvarno više ne znaš.
Oprosti mu bože ako postojiš,
ne sjeća se tko je ni što je.
Možda Vjetar se zove?
Vjetar i kiša (čin treći)
Opusti se!
Ova pitanja o imenima i ove riječi
samo su samo riječi nabacane u predstavi.
Imena ništa ne znače. Zovi se kako hoćeš,
meni svejedno je.
Na svijetu svakakva imena postoje.
Neka su čudna i teško se izgovaraju.
Neka se nose ponosno, neka prigodno.
Nekih se sramimo i lako zaboravljamo,
kratimo ih ili slova dodajemo.
Kažem, opusti se! Briga te za pravila,
društvene norme,
prihvatljiva ponašanja
i one male plišane igračke s velikim buljavim očima.
Briga te za svijet u slikama
i vječno depresivne susjede,
nadrkane novinare, bankare, napuhane političare,
kurve koje se ne uklapaju
i sportske komentatore. Ma briga te za
prognostičare, pisce, slikare
i teoretske fizičare.
Briga te za krvnike
i one male zdepaste plišane igračke
s velikim buljavim očima
nespretno složene na policu
pored hrane za kućne ljubimce: pse,
mačke, pokoju pticu i divovske kornjače.
Baš te briga za sve. Kako kod okreneš,
kiša je neumoljiva.
Refleksija odraza vlastitog mesa se ne mijenja
i svakim te pokretom
prati, odaje.
Predstava je to neobična
o čovjeku i njegovom odrazu.
Životna priča o smrti i nadanju
Ne sjećam se ni kad je počela,
ali kažu baš je dobra, ma odlična
i samo što nije završila.
Vjetar u vodi (čin četvrti)
U zadnje vrijeme vidno polje mi se sužava
i sve više ljudi iz moje glave ispada.
Zato mi oprosti, ako previše gnjavim
i postavljam nerazumljiva pitanja.
Kažu kišit će i sutra.
Koja predstava?
Čovjek do čovjeka šuti. Publika nijemo promatra.
Čuješ li zvona?
Tamo pored vode, tupo odjekuju.
Ne čuješ?! Nema veze.
Zaboravi!
Kad već pitaš za predstavu,
odgovaram NE!
Nisam ju gledao i vjerojatno neću.
Vidiš, prije pola sata sam zaspao,
naslonjen na zid one stare osnovne škole
u kojoj zvona više ne zvone i gle čuda,
baš prije buđenja
vratilo me sjećanje na početak
i one čudne dane kad bio sam dijete
i nosio teške knjige, bilježnice,
trokut, ravnalo
i dvije-tri drvene olovke.
Kako si? Kako se zoveš?
Odgovaraš: „Zovem se Vjetar koji nikad puhao nije.“
Vjetar poslije kiše (čin peti)
Predstava nad predstavama.
Kazališta na periferiji,
ogledalo i dva lika.
Onog u ogledalu kao da poznajem,
dok se ovog ispred ne sjećam.
Kao i svi ostali
i ovaj čin počinje ispočetka.
Smrt je na kraju ipak došla prerano
i ostavila neizbrisiv trag.
Predstava u predstavi.
Čin bez nastavka.
Zavjesa je na kraju pala sama od sebe
i podigla prašinu sjećanja.
Polako i daske su nestale, jedna za drugom,
kao i sva ostala scenografija.
Kazalište se urušilo,
nestalo u prašini izgubljenog vremena.
Sad duše umjetnika i ratnika
nijemo plaču.
Zašto? Kome još trebaju imena
i ta predstava? Taj čovjek i njegovo ogledalo,
ti ljudi, publika?
Ljudi žive od zaborava do zaborava
i ništa im više ne treba.
Kiša je napokon prestala,
nestala s vjetrom, vode se smirile, a ti
i dalje tražiš moj odraz
u krhotinama.