1.
Kad sam se vratio u Zagreb, u stanu me je dočekala razglednica od Kristine. Poslala ju je iz Pariza i stigla je prije više od mjesec dana. U tom trenutku osjetio sam neku krivnju i žaljenje. Da sam imao imalo pameti ostao bih kod nje i ne bi me se ticalo sve ovo. Zašto smo uopće išli na to putovanje po Europi i što smo željeli postići? Zar smo mislili da ćemo naći olakšanje? I ako sam već išao, zašto sam se vratio ovdje? Što ću ja uopće ovdje? Morao sam se naviknuti da sam sad opet tu, na početku svega, morao sam se opet naviknuti na bijedu i glad i sve ostalo. Na neki način sam osjećao da je siromaštvo nešto što se mene ne tiče, smatrao sam da me bijeda dopala greškom. Znao sam ljude koji su bili istinski skromni, ali ja nisam bio skroman. Ja sam želio sve. Želio sam novac, žene, aute, bestsellere u knjižarama, putovanja na Tahiti, želio sam dobre i pametne prijatelje, želio sam da mi život bude lak, nakon svega.
Opet sam provodio dane s dečkima u stanu ili u opskurnoj kavani Trnsko. Sve je bilo isto kao i prije. Nisam imao pojma što bih sa sobom, pa sam obilazio birtije jednu za drugom, osjećajući se kao totalni idiot. Znao sam izići iz stana i krenuti pješice niz aveniju Dubrovnik i onda dalje preko mosta sve do centra grada, pa bih svratio u Godot i popio kavu. Iako sam stalno bio u nekom muvingu, osjećao sam se usamljeniji nego ikad prije. U Zagrebu sam ponovno imao osjećaj trajnog progonstva, napuštenosti i nepripadanja. Ponovno sam imao osjećaj praznine i odsustva boga. Uvijek sam se osjećao izgubljeno u ovom gradu. Što me uopće veže za ovaj grad? Toliko sam se navikao na tu izgubljenost da je s vremenom postala moj identitet i nisam se više mogao zamisliti drugačije. Zagreb je u meni budio osjećaj da sam goloruk bačen u arenu s lavovima, ponovno sam duboko osjećao podvojenost ljudske prirode, osjećao sam da je ovaj svijet bezbožan i zao, da su ga bogovi napustili i ostavili ljude da rade što hoće. Nikad se nisam dobro osjećao u objektivnom svijetu. Taj svijet činio mi se beskrajno ružnim i opakim, ali nisam primjećivao da to većini ljudi smeta, sasvim su se dobro uklapali tu. U tom svijetu za mene nije bilo mjesta, imao sam osjećaj da sam samo privremeno zavirio u tuđi svijet i da trebam otići što prije odatle. Bio sam kao u nekom čistilištu, kao da hodam kroz beskrajan tunel u dugoj koloni izgubljenih ljudi i nitko ne zna što da radi. Nisam znao na koji se način čovjek može nositi sa zlom, nisam mogao čak ni definirati taj pojam, ali osjećao sam da je zlo posvuda, a u noćnim satima dok sam ležao budan u svojoj sobi obuzimao me nejasan osjećaj da sam drevni ratnik koji je po nekoj kazni dospio u ovo moderno doba, lišeno smisla i časti, osuđen da luta beskonačno u svijetu kojem ne pripada. Nikada nisam uspijevao postići osjećaj jedinstva s drugim ljudima, uvijek sam se osjećao odvojeno od svih, kao da je između mene i drugih golemi zid. Volio bih da je James Roth bio u pravu, da smo svi zajedno jedno i da nema razlike između nas, ali što sam se više pokušavao približiti drugima i prihvatiti ih, to sam veće gađenje osjećao prema njima i prema sebi. Nikad nisam mogao istinski vjerovati ni u boga. Nikad, ni u trenucima relativnog mira, kakvih je bilo malo, nisam osjećao božju prisutnost, već samo njegovo odsustvo. Bilo je lijepih dana radosti, lijepih dana bezbrižnosti, ali nikada dana potpunog mira. Osjećao sam necjelovitost vlastitog bića, nešto je uvijek falilo. Duševni mir o kojem su govorili mudraci bio mi je nešto nepoznato, kao kakva strana riječ. U najboljem slučaju stvarnost je bila tek podnošljiva. Nisam mogao zamisliti konačni sklad između razuma i volje za životom, a možda je sklad bio nemoguć, a borba beskonačna i određena prirodom. Moje su se misli kretale od pokušaja da vjerujem u smisao i svrhovitost svijeta do osjećaja besmisla i gađenja prema ljudima i svemu oko sebe. Mislio sam često i o Nirvani i o Mokši i zastrašujuće je djelovala ideja da čovjek mora proći tisuće inkarnacija i tako strašne inicijacije da bi bio izbavljen. Ali druge opcije nije bilo. Isusov trik je samo trik i to prilično loš, kako i dolikuje našoj kulturi.
Katkad bih u ponoć skuhao kavu i onda bdio cijelu noć slušajući glazbu s radija. Nikola bi u neko doba noći provirio iz druge sobe i priupitao: „Rođače, opet ne možeš zaspat?“ „Ne mogu, sranje.“ Jedne od tih noći dok sam sjedio u sobi i čekao da svane, pogledao sam Bergmanov Sedmi pečat koji je na mene ostavio veći utisak nego ijedan film do tada. Osjetio sam kako me film povlači u sebe i bio sam osupnut strašnom dramom koju je Bergman ogolio do kraja. Fokusirao se na jedno jedino pitanje, tražeći jedan jedini odgovor i ne nalazeći ga. Bio je to strašan i beznadan film, ali pošten i iskren. U to vrijeme oduševljavao sam se i filmom Posljednja dolina Jamesa Clavella, s Michaelom Caineom u glavnoj ulozi, brutalnom pričom iz vremena vjerskih ratova koja mi je riješila mnoge tajne. Slučajno sam naišao na njega na TV-u kad sam jedne noći ostao budan do kasno, a kasnije sam ga skinuo s Interneta i nekoliko puta ga gledao od početka do kraja i nisam mogao vjerovati da je snimljen takav film. Dragi čitatelju, ako nisi pogledao Posljednju dolinu, pogledaj je dok nije prekasno, u tom filmu je rečeno sve što se uopće može reći o životu.
Osjećao sam da gubim snagu, iako su mi bile samo 23 godine. Taj je osjećaj nailazio na mahove, potpuno neočekivano, ali najčešće se dolazio kasno noću ili u rana jutra dok sam ležao budan u krevetu i razmišljao. Kod mene je sve bilo sporo i iscrpljujuće, i mišljenje i djelovanje, svaku sam ideju morao promisliti deset puta prije nego što donesem odluku, premišljao bih se i mijenjao odluke i na kraju uglavnom ne bih odlučio ništa. Osjećao sam svoju nemoć u najbanalnijim aspektima života, osjećao sam da nemam kontrolu nad svojim životom i da mi nedostaje jasna vizija života, kao što su je imali naši djedovi koji su živjeli i umirali na svojoj zemlji, uvijek znajući što im je činiti, a onda opet, kad bih počeo razmišljati o religiji kao uporištu, osjećao sam samo gađenje, shvaćao sam da toliki ljudi prihvatili jedan obrazac i držali ga se samo iz straha i navike, a isto tako bi prihvatili i bilo koji drugi. Promatrao sam ljude koji su izgledali kao da znaju što rade, ali znao sam da nitko nema pojma što radi. Kako da čovjek uspostavi kontrolu nad svojim životom nakon što ju je jednom izgubio? Kako da se ponovno pronađe smisao nakon što je jednom izgubljen?
A onda opet, samo trenutak kasnije, posve neočekivano i bez ikakvog razloga snaga bi se vratila u mene, osjećao sam se snažan i mlad, osjećao sam se jačim nego ikad, osjećao sam nevjerojatan polet, osjećao sam da mi nitko ništa ne može i da ništa na svijetu nije nemoguće. I tako je borba trajala iz dana u dan i nakon dugo vremena postao sam konačno svjestan podvojenosti svoje prirode. Moja je dvostrukost bila dovedena do krajnjih granica, bio sam sposoban za nesebične poteze, ali i za svakakve podlosti, bio sam pun sumnje u sve što sam vidio i čuo, nisam vjerovao ni u jednu riječ koja je ikad rečena ili napisana, sve što je postojalo manifestiralo mi se kao jedna velika prevara, i ma koliko da sam želio osjetiti harmoniju i smisao, moj um sve ih je odbijao kao obmanu. Ali kako čovjek može živjeti, a ne vjerovati u smisao života? Kao da sam zalutao u neki labirint iz kojeg me je jedino ruka providnosti mogla izvesti na svjetlo dana. Moje su se sumnje očitovale i u svakodnevnom životu, pa tako ponekad danima nisam izlazio iz stana, nisam se ni kupao, a ponekad čak ni jeo. Ponekad bih u društvu osjetio strašnu dosadu pa bih jednostavno ustao i otišao, a svi su to smatrali pukom bahatošću. Kad sam bio mlađi trudio sam se pred drugima ostaviti dojam vedre i optimistične osobe koja se rado druži s ljudima, ali najčešće sam želio jednostavno otići bilo gdje. Nikome nisam želio otkriti svoje misli, jer nisam vjerovao da ih itko želi čuti. S vremenom sam izvježbao razne vještine obmane, kojima sam uspijevao uvjeriti druge da sam ugodan čovjek. Ali u nekom trenutku sam prestao mariti za to, kad sam shvatio da sam dotaknuo dno života, i bilo mi je svejedno. Što me briga za druge? Samo sam u dubini ponora mogao prihvatiti samog sebe, kakav jesam, bez potrebe da se predstavljam drugačijim. Ali što prihvaćanje uopće znači? Postaje li čovjek sretniji kad prihvati da je nesretan i sam?
U jednoj nestvarnoj noći našao sam se u nekoj velikoj prostoriji, nalik na svečanu starinsku dvoranu za blagovanje, ukrašenoj cvijećem i borovim grančicama, u kojoj je bio veliki okrugli stol, ljetno je sunce bacalo svjetlo kroz prozor između listova bršljana, a lagan vjetrić hladio je zrak mirisan od cvijeća i borova. Odjednom, pojaviše se likovi prijatelja i poznanika, jedan po jedan ulazili su u dvoranu i sjedali na svoja mjesta za stolom. Nije li ono tamo bio Robi, nikada odrasli Robi s neustrašivim srcem dječaka? A pokraj njega odlučni i cinični bojnik Rokosovski, čovjek s umom lisice i srcem pustinjskog lava? Nije li i stric Jozo sjeo kraj njih dvojice kad je ušao? Dolazili su i drugi likovi, jedan po jedan, neki nalik na sjene, a opet stvarni i živi, i sjedali na svoja mjesta i mjesta su bila pripremljena za njih. Sve sam ih poznavao iz nekog razdoblja svog života, Aleksa sam vidio, vidio sam i Luku Makovića, ali oca nisam vidio. „A gdje je moj otac?”, upitah. „Zar ne bi i on trebao biti ovdje?“ „Nema ga“, odgovori netko. „Ovdje mu nije mjesto.“ Nitko me nije pozvao da sjednem za stol. Poželio sam sjesti, ali kamo god bih krenuo, našao bih zauzeto mjesto, netko je tamo već sjedio. „Ni za tebe nema mjesta. Ovdje blaguju samo oni koji donose darove.“ „Kakve darove?“ „One koje nam ne želiš dati.“ „Koji su to darovi koje vam ne želim dati?“ „Otkud bih ja to mogao znati?“ Probudio sam se, i bio sam opet u svom krevetu, na trećem katu stambene zgrade u Trnskom, ne znajući što sve to znači…
Snovi su mi bili sve mučniji, kao duboke mračne močvare. Mračne su bile dubine bezdana kao ralje kakve nepoznate mitske zvijeri, mrčne su i beskrajne bile močvare koje sam morao preći, korak po korak, ne znajući kamo idem ni zašto sam tu. A sanjao sam i o divljim veprovima, golemim crnim zvijerima koje su me čekale u šumi kroz koju sam morao proći u mračnoj noći kako bih došao do rijeke, a taj je san uvijek drugačije završavao. U jednom sam snu prestrašen bježao od vepra kroz mračne šume i nisam mogao pobjeći, u drugom snu pojavila se golema crna pantera i rastrgala vepra, a ja sam bježao od pantere, a jednom sam se ipak suočio s tim veprom i ubio ga, posve neočekivano u meni se javila hrabrost, izmiješana sa strahom i potpunom svijesti o blizini smrti, stajao sam tamo, stežući pušku u ruci i gledajući u vepra, nepomičan, hladan čelik u ruci prigušio je panični strah i iskonski nagon da bacim sve i pobjegnem što brže, a kad je vepar pojurio prema meni pucao sam i pogodio zvijer jednim hicem, njene razjapljene čeljusti zaronile su u zemlju pred mojim nogama, ali unatoč svemu nikad nisam stigao do rijeke zaborava, one rijeke koju svi moramo preći da stignemo do iskupljenja.
Snovi, mračni snovi! Da mi je bilo zaspati bez sna ili sanjati lijepe slike jezera i sunčanih polja na planinskim visoravnima! A kad nisam sanjao mračne snove, onda uglavnom po cijele noći nisam mogao spavati, ali nisam imao volje ni da radim bilo što drugo. Dok bih tako ležao u mraku, misli bi mi lutale neprohodnim džunglama podsvijesti i tako bih umoran od bujice sirovih refleksija počeo pisati u mislima. Pisanje je tada dolazilo samo od sebe, nenadano i nepozvano, sjetio bih se nekog beznačajnog događaja iz prošlosti i počeo bih ga pretakati u riječi i smislene rečenice i od njih nizati ulomke i slagati priču. To je pomagalo da strukturiram misli i da nekako iziđem na kraj s njima. Tako sam tih noći pisao o sretnim ljetima kad smo ja, Aleks i stric Jozo odlazili na pecanje na rijeku, gdje smo boravili po cijele dane i tek kasno navečer smo se vraćali kući, izmoreni i gladni od lutanja po šumama. Sjećao sam se kristalno jasnih i hladnih brzaka preko kojih smo bosih nogu prelazili na drugu stranu, gdje smo na šljunčanoj obali palili vatru i pekli ribu na tankim drvenim štapićima. Odlazili smo tamo za sunčanih dana, penjali se po brdima i po hladovitim šumama kraj rijeke, a sad sam se sjećao te rijeke kao nečeg dalekog i nestvarnog, kraj te rijeke sam otkrivao postojanje prirodnih elemenata – vlat ljetne trave na svjetlosti zalazećeg sunca, poljsko cvijeće žarkih boja rasuto po livadama, miris drveća i vlažan miris riječne paprati i trave, usamljena osa koja vrluda poljem od cvijeta do cvijeta, niski let neke nepoznate ptice, vjetar u krošnjama drveća, divna osamljenost bez nedostajanja ljudi, nešto čemu sam se kasnije često vraćao u mislima, raj prošlosti, izgubljen i nedostižan, moguć tek u dubini mašte koja ne poznaje ograničenja uma. Sjećao sam se kako me je stric Jozo kad je rijeka bila nabujala zbog kiša nosio na leđima preko rijeke. Bili su to dani sretnog uzbuđenja. Ali osjećao sam da su ta sjećanja daleka i da mi sve više izmiču i želio sam ih zadržati pa sam ih zato neprestano vraćao u svojoj glavi, želeći opet vratiti svaki detalj tog vremena, ali što sam više to činio, to sam manje uspijevao i to je moj um umjesto stvarnih sjećanja stvarao nove izmišljene trenutke.
Osjećaj beznađa preplavio bi me kad bih se sjetio naše kuće u kojoj sam proveo djetinjstvo i ljetnih večeri na verandi kad su moj i Karlov stari pili pive i pretresali priče koje su znali. Sjećao sam se kako su nas često slali u dućan da donesemo piva, kad bi im nestalo, a mi bismo im ukrali nešto sitniša i kupili si cigarete i potajno pušili u štaglju. Sjećao sam i priče koje mu je Jozo ispričao o stricu Niki i noći u mlinu i kako se cijelu noć branio od razbojnika. Dugo se nisam sjetio te priče. Pitao sam se zašto hajduci nisu pucali na njega. Možda nisu imali oružja? Ili su se bojali da netko u selu ne čuje pucnjeve u noći? Razmišljao sam o drami tog čovjeka u toj noći, prepuštenog samom sebi, kako se bori protiv desetorice, bori se za svoj život i za hranu svoje obitelji, ne odustajući ni od svog života ni od svog žita. Kakva ustrajnost i kakva snaga!
Kad sam bio mlađi stari mi je često prepričavao svoje dogodovštine ili zgode koje su se u stara vremena dogodile ljudima iz njegove obitelji. Znao je puno takvih priča i bio je dobar pripovjedač, iako se često ponavljao, pa su se i detalji iz priča često mijenjali. Ali zaboravio sam većinu tih priča, sjetio bih se tek ponekad nekog detalja.
Ali puno sam češće razmišljao o ratu. Sjećao sam i se onog dana kad je počeo rat i kad je trebalo da konačno krenemo, kako je stari stajao pred kućom, nekako sjetno, kao da predosjeća kob koja dolazi, i razgovarao s našom starom susjedom Anom i kako je rekao da bi jedino još želio opet jednog dana tu na verandi popiti kavu s njom. A onda sam mislio o onoj noći kad smo se povlačili i o svemu što je slijedilo. Još uvijek sam mogao u mislima dočarati grad tih zadnjih dana prije odlaska, ali sjećanja su mi bila fragmentirana, i mada sam se mogao sjetiti mnogih autentičnih detalja, poput svojih samtenih hlača i crnih tenisica sa žutim linijama, ipak su ta sjećanja bila nepotpuna. Nisam više mogao utvrditi točan vremenski slijed događaja, a shvatio sam i da ne mogu jasno evocirati psihička stanja u kojima sam bio dok sam to proživljavao, kao da se to nije dogodilo meni već nekom drugom. Taj dječak bivao mi je na trenutke potpuno stran, a onda mi je opet bivao blizak, a ja ovaj od danas bivao sam sebi stran i čudio sam se što se nalazim tu a ne negdje drugdje.
Kako smo dospjeli ovdje, u ovaj labirint tihog užasa? Zar smo uopće izašli iz onog tunela? Možda i nismo izašli, možda još lutamo mračnim podzemljem, tražeći izlaz i ne nalazeći ga. Možda nas odavno nema, samo nam to još nitko nije rekao. Nekoliko sam puta u razgovoru s Karlom utvrdio da se različito sjećamo istih događanja. Sasvim sam se jasno sjećao kako se onoga dana kad je počeo topnički napad na selo Karlo vratio kući da iz nje uzme jaknu. Svi su ga molili da ne ide, jer je kuća bila izložena topničkoj vatri, a naši vojnici skrivali su se po zaklonima oko kuća dok je trajao napad, a Karlo je mirno ušao u kuću, uzeo svoju jaknu i vratio se nazad. Ali Karlo se nije mogao sjetiti da se vratio po jaknu i pitao se otkud mi zapravo ta priča. Razmišljao sam i o tome kako smo bili zarobljeni i kako smo pobjegli i kako smo se onda s vojskom povlačili preko planine, kroz rudnik i preko rijeke i kako nas je bojnik Rokosovski uspio provesti kroz onaj strašni labirint, ali je sam ostao ležati u blatu kraj rijeke.
Ali nikad nisam stvarno napisao priču o tim dječacima. Priča je bila istinita i zato je nikad nisam napisao. Tko ima snage pisati istinite priče? Zato sam pisao druge priče, priče koje su bile izmišljene, a o tim dječacima sam samo pisao u mislima, dok sam ležao budan u dugim noćima bez sna. A kakvog bi smisla imalo i da sam napisao sve to? Bi li itko vjerovao što se dogodilo? Bogovi su one noći iz nekog razloga zažmirili na jedno oko i pustili nas da pobjegnemo, ali nešto je tu bilo pogrešno. Nikad nisam mogao sve stvari povezati u smislenu cjelinu. Ali često sam ponavljao imena ljudi koje sam poznavao i koji su poginuli u borbama i što sam više ponavljao ta imena u svojoj glavi to su ona bila manje osobna, a više bezvremenska i mitska. Jozo Kovačev, Luka Maković, Leon Rokosovski, Robert Stanković… To više nisu bili obični ljudi, gubili su svoje osobne identitete i postajali mitski junaci koji su hodali zemljom, koje sam poznavao i koji su otišli. Njihova imena davala su smisao svemu i zbog činjenice da sam ih poznavao osjećao sam se počašćen, kao da mi se pružila prilika da provedem neko vrijeme u društvu divova.
Ali te misli o ratu me već dugo nisu uznemiravale kao prije, sad sam uglavnom o tome mislio kao o nečemu što se dogodilo nekom drugom. Puno je teža bila svijest da više ne znamo što ćemo sa svojim životom. Preživjeli smo rat, izbjegličke centre, glad, zlostavljanje, a kad je rat završio, više nismo znali kako nastaviti dalje. Ne možemo početi ispočetka, a ne možemo ni nastaviti tamo gdje smo stali. Ostali smo negdje u čistilištu, u mračnom podzemlju prepunom pričina i grotesknih čudovišta koja vrebaju trenutak slabosti. Postojimo paralelno sa svijetom, a ne uspijevamo biti dio njega, a možda i ne želimo. Ne možemo se boriti s njim, a ni pomiriti.
I tako bih dočekao jutro ležeći budan u krevetu u tom malom stanu u Trnskom, često bih pogledavao na sat i nestrpljivo čekao 6 sati, kad se otvarala kavana Trnsko. Tada bih ustao iz kreveta, iscrpljen od nesanice, obukao se i otišao dolje da popijem kavu i da s terase promatram kako se grad budi iz sna.
Nekoliko puta sam na terasi kavane Trnsko sjedio s Panom, koji se obradovao kad je čuo da sam se vratio u Zagreb. Ponekad bi nas konobari oko ponoći zamolili da iziđemo, jer su zatvarali birtiju. Kod Pana se osjećala glad za istinom, za odgovorima i za shvaćanjem finalne supstance svemira i nemir zbog toga što ništa nije nalazio. Čitao je stare knjige, tražeći odgovore. Posebno je volio Dostojevskog, koji je razvijao stalno jednu istu misao. Tisuće stranica o zlu i slobodi! Pan je neprestano kružio oko tih pitanja, ali bio je oprezan u davanju odgovora. Nikad nisam upoznao čovjeka koji je toliko strpljivo sve promišljao, a tako oprezno davao odgovore. Jedne sam večeri sjedio s Panom na terasi, razgovarali smo o Dostojevskom i njegovim dilemama, a onda poslije o tome kako čovjek s godinama postane nezadovoljan svojim životom, kako neočekivano uđe u začarani labirint i dalje baulja tim mračnim hodnicima, izgubljen u magli vlastitih misli i postupaka, živi pogrešan život, s pogrešnim ljudima i više se ne može vratiti na pravi put te konačno umire u labirintu. I ja sam negdje krivo skrenuo i nisam mogao naći izlaz. Pan je slušao moju priču, a onda je oprezno odgovorio:
– Ljudski život nije lak. Čovjek čiji je život lak ne živi ispravno. Život je pun strahova, kušnji, gubitaka i nemogućnosti da se nađe pravi put. Svatko u nekom trenutku osjeća da je promašio. To je neminovno, jer nema jednostavne formule kako treba živjeti. Naravno, svatko može uzeti neki obrazac i živjeti prema njemu, ali hoće li ga to učiniti sretnim? Ne. Svaki pojedinac ima svoj put koji je različit od svakog drugog, a kad počneš živjeti kao drugi, u tebi se rađa osjećaj nezadovoljstva i izgubljenosti. Kad se taj osjećaj pojavi, postoji samo jedna stvar koja može spasiti čovjeka, a to je renovatio, obred vraćanja snage i vjere u vlastite potencijale. Potrebno je početi ispočetka, kao novi čovjek. Moramo iskusiti smrt i ponovno se roditi. Obnova je moguća, ali je treba temeljito provesti. Nikakvi trikovi tu ne pomažu, već samo temeljit proces obnove.
– Ti misliš da čovjek može početi ispočetka? Bez obzira na sve?
– Može. Ali čovjek prvo mora odbaciti uvjerenje da je život besmislen. Ako čovjek vjeruje da život nema smisla, onda nikakva filozofija ne vrijedi ništa. Onda pomoći nema.
– Ali ne služi li filozofija upravo tome? Nije li cijela povijest filozofije tek pokušaj uvjeravanja da život ima smisla, da život nije tek kratki bljesak svjetlosti u tami?
– Pa jest. I to je najveći paradoks filozofije. Ona nije odgovorila ni na jedno pitanje i nikog nije učinila sretnim. Pa ipak svi filozofiramo… Shvaćaš li gdje se nalazimo? Čovjek mora vjerovati da život ima smisla. A upravo to ne može. I što više filozofiraš, dalje si od odgovora… Pitanje smisla i zla usko su povezani, uvijek su bili. Onaj tko je doživio bliski susret sa zlom teško može vjerovati da život ima smisla. Jer ako je svijet smislena kreacija, kako je moguće da postoji zlo? Bog se shvaća kao garancija kozmičkog smisla, besmrtnosti i pravde. Koegzistencija zla i dobrog, svemogućeg i sveznajućeg boga je nemoguća. Epikur je davno postavio tu dilemu: „Želi li Bog spriječiti zlo, a ne može? Onda nije svemoguć. Je li u stanju, ali ne želi? Tada je zlonamjeran. Je li i sposoban i voljan? Odakle onda dolazi zlo? Ili nije u stanju, a niti voljan? Pa zašto ga onda nazivamo Bogom?“ Na ta pitanja nema suvislog odgovora. Epikur je osjećao da smo prepušteni sami sebi pred ovom velikom misterijom, ali nije želio olako pribjeći ideji boga kao utjehe. Uvidio je da je bog napustio svijet i on je onda napustio boga. I dao je svoje odgovore, čudne i paradoksalne, ali lijepe. On je znao da je igra prepuštena nama i da je tajna zla u slobodi, ali da je tajna slobode u odgovornosti. A koji je naš odgovor? Jesmo li svjesni dileme koja ja pred nama?
– A koji je pravi put? Pane, želiš li mi reći da postoji neko znanje o životu koje je apsolutno, istinito i obvezujuće i da ga svi možemo dostići? Želiš li mi reći da je netko jednom provirio kroz vrata smrti i vratio se nazad da nam kaže što je s druge strane? Ili misliš da nitko ništa ne zna, da svi hodamo kroz maglu i nagađamo?
– Što ti misliš, Kovačev?
– Ja ne znam ništa, ali ima i mudrijih ljudi od mene. No opet, svi smo samo ljudi. I Isus je bio čovjek, ma što pričao okolo, i on je umro kao i svi ostali. I nije se vratio.
– Na to pitanje ti nitko ne može odgovoriti. Do odgovora moraš doći sam.
– Eh, i mislio sam da je tako. Pa čemu onda cijeli taj cirkus sa svim tim knjigama, filozofijama, teorijama, kad nitko ništa ne zna? Zašto ljudi pišu knjige kad u njima ništa nije apsolutno i egzaktno?
– Zbog utjehe.
– Zbog utjehe?
– Da. Zbog čega drugog?
Kasno te večeri, dok smo se rastajali na ulici ispred kavane Trnsko, Pan je odjednom stao ispred mene i izvadio iz torbice neku knjigu.
– Kovačev, postoje i neke teorije koje danas nitko ne shvaća ozbiljno, a jako su važne. Neki antički autori smatraju da zlo ne postoji. Rani kršćanski teolozi mučili su se s time da opravdaju ideju da je bog summum bonum, a da istovremeno objasne porijeklo zla. Origen je pokušao riješiti problem teorijom da zlo ne postoji, već da je riječ o slučajnom nedostatku savršenosti. Na njegovoj pretpostavci nastala je teorija omne bonum a Deo, omne malum ab homine. Veliki Bazilije kaže da bog nije uzročnik zla, niti zlo ima vlastitu supstancu, već da je zlo nastalo iz sakaćenja duše. Dionizije Areopagit također veli da zlo nema supstancu, već je samo odsustvo dobra, koje jedino posjeduje vlastitu supstancu. Znam da je mnogima teško pojmiti ovakvo radikalno stajalište…
– Stajalište? Pane, kakav je ovo cirkus? Pričamo cijelu večer o nekom problemu, a onda na kraju konstatiramo da problema zapravo nema.
– Stvar nije tako jednostavna. Donio sam ti jednu rijetku knjigu, odnosno traktat. Želim da ga pročitaš. Zove se O bogovima i svijetu. Ja sam osobno preveo tekst s grčkog. Napisao ga je neoplatoničar Salustije, bliski prijatelj cara Julijana.
– Otpadnika?
– Da. Pročitaj tekst, pa ćemo razgovarati o njemu. Knjiga je vrlo važna. Neke od ključnih stvari su u njoj, stvari koje nećeš naći nigdje drugdje. Svi adekvatni odgovori su iracionalni, barem sa stajališta ove naše pozitivističke misli. A svi racionalni odgovori su nedostatni.
– Okej, pročitat ću kad stignem.
– Upamti, Kovačev, Grci su rekli sve što se može reći o svemu bitnom. Tko god misli da je pametan i originalan, trebao bi prvo pročitati Grke, jer nema ničega što Grci nisu nadugo i naširoko raspravili.
Pozdravili smo se i Pan je otišao pješice niz Aveniju Dubrovnik prema svome kvartu, a ja sam se vratio u stan.
Ni te večeri nisam mogao zaspati, pa sam sjedio kraj otvorenog prozora i čitao Jungovu knjigu o arhetipovima, ali sve je bilo teško i nerazumljivo, kao neka neprohodna prašuma, sve te teške šifre i simboli, kao da sam upao u nemoguću zagonetku. Jung je pokušavao rasvijetliti taj mračni labirint kako je znao i umio, ali ništa nije bilo jednostavno. Pamet tu nije bila ni od kakve koristi. Kasno u noći naišao sam na jednu od najstrašnijih Jungovih misli: Na nijedno bitno pitanje nema odgovora, ta pitanja čovjek može jedino nadrasti. Ostao sam osupnut tim riječima. Znači li to da čovjek u nekom trenutku ipak prihvaća život sa svim njegovim proturječnostima ili se samo nemoćno preda pred preteškim zadatkom, a onda predaju opravdava riječima kao što su zrelost i odraslost? Spustio sam knjigu na pod. Upalio sam radio i samo slušao glazbu kraj prozora. Vani je bila jesen i bilo je prohladno. Gorjelo je tek par svjetala u zgradi preko puta. Bilo je još nesanih ljudi u noći. Znao sam točno koji će prozori svake noći gorjeti do kasno. Nesani ljudi koji provode noći sami sa sobom, u svojim sobama. Bilo je još nesanih ljudi u gradu, ljudi koji su bdjeli cijele noći, a bilo je i onih koji su čvrsto i bezbrižno spavali u svojim krevetima. I jedno i drugo je bilo neshvatljivo.
Odjednom, kao da je netko pustio branu i milijun slika je prvovalilo iz dubina, slike za koje sam mislio da su davno zaboravljene. Čekale su godinama skrivene u svojim zakutcima i sad su odjednom počele dolaziti jedna za drugom poput bujice mutne vode: slika jednog malog rumunjskog Roma koji je u tramvaju svirao harmoniku, a kad je u tramvaj ušao policajac, dječak je prestao svirati, policajac ga je zgrabio za remen harmonike i izvukao iz tramvaja, a remen je harmonike puknuo i harmonika je pala na beton i razbila se; krvavi kundak puške jednog poginulog vojnika negdje na fronti; ručak poslužen na kuhinjskom stolu i ostavljen, onog popodneva kad je počeo srpski napad i mačka koja se popela na stol i jela hranu dok smo mi odlazili; jedan električni prekidač iz djetinjstva kojeg pokušavam dohvatiti penjući se na neku drvenu kutiju i više ništa u vezi njega; blistavo čisti mramorni pod nekog lokala u Zadru, gdje smo ja i stari svratili na ručak koji je koštao puno više nego što su očekivali; komad prljavog kruha u vrećici kraj nekog starog beskućnika koji je ležao kraj pokretnih stepenica metroa; konji koji trče po livadi kraj ceste negdje u Slavoniji; prastara karta svijeta na zidu moje sobe u djetinjstvu, malo nakrivljena; pola jahača na pokidanim koricama jedne knjige Zanea Greya; zeleni kamion pun vojnika koji odlaze na front; jedan dječji pištolj u kući izbjeglih Srba u zapadnoj Slavoniji; drvene stepenice naše stare kuće koje su vodile iz prizemlja na prvi kat; jedna šalica za kavu, razbijena na kuhinjskom stolu, za koju nisam znao odakle potječe…
Legao sam u krevet. Svjetlost ulične svjetiljke obasjavala je skoro cijelu sobu. Odjednom sam posegnuo rukom ispod kreveta i izvukao pištolj ispod madraca. Bio je to Nikolin pištolj, kojim je orobio nekoliko benzinskih pumpi. Nije znao da ja znam za njega. Zašto ne bismo okončali sve ovo, sada, ovdje? Da svemu dođe kraj, da dođe kraj očaju, kontradikcijama, traganju. Dosta je svega. Kad nestane mene, nestat će i svijet sa mnom. Nema više podlaca, usranih poslova, nema gladi, pitanja. Repetirao sam ga i stavio cijev u usta. Eto, samo mali pokret prstom i sve je gotovo. Učini to, odmah sad! Odjednom mi se ruka ukočila, nisam se mogao ni pomaknuti. Blizina smrti me prestravila. Počeo sam se tresti i zamračilo mi se pred očima. Izvadio sam metak iz cijevi, spremio ga u okvir i vratio pištolj pod krevet.
