Sexton u mom domu
Naravno da te noge nisu ni blizu;
nosaš me okolo kao majčinske, mačje oči.
I znaš, to moram da ti kažem:
nikad nećeš dvaput jebati ženu koja sam bila; ta sam.
I ko su uopšte ti ljudi; i zašto nikad ne pričaš;
da grad ne volim to znaš: uvijek mi progori usnu.
Oko si; duša ti je u nosu; polako je ušmrkaj
i pokušaj da se ne zakašlješ; i ne plači:
ja sam kraljica ovog stanja.
Ja sam neka druga Anne i to znaš;
još ovo; znaš taj trenutak;
kad u tvom domu punom bračne sreće;
kad kuvalo za vodu dođe do vrhunca drame;
kad vri i kad znaš da si moj; onda okrugla tačka
proključa; voda se umiri, a ti si ponovo sam;
ja sam otišla; a ti?
*
Naše tetovaže, second hand košulje, third hand
smalltalks, naše biografije, broken english,
kao cvijet se otvara dijalog o raku, odjednom
nečija sestra-pjesma nema obje sise, odjednom
moj otac je mrtav, melanholija zgusne koktele,
odjednom pjesma o lijepom djetetu, o mrtvom
djetetu, tamnom jeziku majke, mrtvoj, maternjoj
materici. Smijeh nam curi kroz zubala,
smrt zuba, jedna po jedna smrt.
Odjednom dva para sisa punih sunca
pod kojim se znoje margarite, tek upjevane,
tequilla-tristeza još ne pjeva iz međuriječi,
mirisnog dekoltea pjesme u kojem se kristališe
so, limeta-suza, nikad-smrt pjeva.
*
Tople kosti imaš, zvučne;
kroz tebe šušti, šumi bambus kičme;
sve je već spremno da se zaljubiš stoput na noć;
tako je kad te gledam: brz psić,
ptičarka, ptičica, kos kljuca sunce;
na licu dvije eksplozije još zelene; svaki treptaj svijet
nov, dlakav i žut, meka kajsija; tvoji drugovi
Arapi čekaće strpljivo, inshallah,
svi ćemo čekati i gledati kako ti rastu kosti,
na kostima koža, na koži zubi malih ljubavnica,
tvojih mirišljavih Arapkinja, obrva nasmijanih
zračnih lastavica; tvoji su mnogi jezici;
srca su da jure, to zna i najsporiji pas,
ali velika, osunčana polja sporog straha, najteži
zalogaj, to treba podići, ispljunuti kao zli zvuk
i nositi dalje tople, tople kosti.
Dobro jutro
I
Brat zijeva. Brat pati. Brat ne priča.
Brata sa šolje za kafu gleda
Peđa Mijatović i kaže Bači je, bači je.
Brat kašlje. Brat ne zna kako dalje. Brat mora dalje.
Bači je. Bači je.
II
Pjesma je nesavršena, a prije svega rasteže se.
Kad je gotovo gotovo je.
Kad je gotovo nije gotovo. Biraj.
Ljubav braće je gluva. Calypso-mama u
za
lud pjeva.
Sluša je sunce. Slušaju duhovi.
Oprane košulje.
III
U crnom, lijep, bez osmjeha,
turista za nigdje,
sa ispisom Brooklyn na grudima,
brat je otišao.
Oblivenom u vodosintezu fosila ribobilja,
ljepotica, i njen ljepotan,
kroz rano sunce nedjelje sa prozora mi žele
Guten Morgen.
(U kvadratu sunca, rani sobe, dobro je jutro.)
So soli, Calypso-mama, pratiće bratov avion
do sjevernog odredišta.
Pepeo pepela, prašnjavi otac, pojavljuje se i dalje, tu
i tamo, na licima Turaka, mojih komšija.
Nervozan kontinentalno-mediteranski
(tipično)
jutros je bez riječi prošao pored nas
i nekom
nama neznanom poželio
Günaydin.
