„Znate, Siniša i ja se jako volimo.“
Pravila je pauze u govoru, zašuti, pa razgleda, kao da traga za nečim. Odlučila sam da je ne prekidam, neka govori. Prosto joj se vidjelo u pogledu da to traži od mene. Šutjela sam i posmatrala ju. Visoka, vitka i suviše mlada za način na koji se odijevala. Kretala se lagano i detaljno razgledala prostor oko sebe, imala sam osjećaj da me ne doživljava, da sam i sama jedan od predmeta koji je okružuju.
„Imate lijepu cvjećaru, tople boje, djeluje umirujuće, isti nam je ukus. I ja volim ovako.“
Blagi osmijeh joj otkri zdrave zube. Razmišljala sam da je upitam treba li joj pomoć, ali nisam.
„Imamo dva predivna dječaka i brak nam ne može biti ljepši – nastavila je. On radi u IT kompaniji i ima dobra primanja, zato smo odlučili da ja ne radim, nema potrebe. Ponekad dođe kući nervozan, ali imam razumijevanja, napravim mu vrelu kupku i ostavim da odmara dok pravim njegovo najdraže jelo.
Muž moj… Ponos moj…
Danima sam razmišljala kako da ga obradujem, zaslužio je, najviše doprinosi porodici. Plan je sljedeći: petkom radi do jedan, djecu poslati sestri, odvesti ga u novi meksički restoran – oboje volimo začinjenu hranu, a po povratku kući…
On puno radi, i često je umoran, i ne može… Sve razumijem: radno vrijeme do sedam, pa kasni sastanci, pa poslovna putovanja, dobro je kako sve stiže.
Ponos moj…
Veoma je ambiciozan, nije kao ja. Nisam čak dugo ni izišla iz kuće. Moje prijateljice studiraju. Žive za vikend i još uvijek nose uske tajice i kratke haljinice. Siniša kaže da se žena treba ponašati kao dama, odijevati kao dama i da joj nije mjesto u kafiću iza jedan sat.
Oh, Bože, kako je naravan…
I jučer, očistim kuću kao pod konac, okupam se, spremim sve kako sam zamislila i čekam…
Taman što sam popravila stolnjak zazvoni zvono i s nestrpljenjem dotrčah do vrata da ga dočekam. Dostavljač, sa ogromnim buketom crvenih ruža, kaže ima i ceduljica, da potpišem. Kako je samo romantičan…
„Jedina moja, problemi na poslu. Iskupit ću ti se sutra, obećajem! VT, S.“
Stavila sam cvijeće u vazu, odložila ceduljicu na stol i popila dvije čaše vina, nazdravila, inače ne pijem.“
Nastavila je da šeta ukrug, sasvim smirena.
„U trenutku sam osjetila da mi nešto nedostaje i počela sam polako preturati po stvarima. Nije bilo ni u kuhinji, ni u dnevnoj sobi, odjednom me uhvatila panika i sve brže sam preturala. Suđe. Veš. Dekoracija. Nađoše se pored mene u takvom neredu kakav nikad nisam imala u sobi. Ha – ha. Pošašavila sam, evo i meni sad smiješno. Smijala sam se i tada, smijala i bacala stvari u vis, i razbijala, i tražila. Suze su mi same krenule niz obraze, lice poprimilo ružičastu boju, a vilica se ukočila od smijeha.
Ah, taj muž moj… ponos…“
Zašutjela je i prvi put me zaista pogledala, odmjerila od glave do pete i nekoliko trenutaka zurila u mene. Odjednom se naglo okrenula, ugledala kućnu sreću te vrisnula.
– Znala sam da ću ovdje naći. Prosto sam znala.
Gdje najbolje uspijeva?
– Na sjevernoj strani, blago zaklonjena od sunca – odgovorila sam.
– Baš mi to treba. Odlično! Svaki dan ću je zalijevati. Svaki dan!
– Molim Vas stavite je u crvenu saksiju, slagat će mi se uz ruže. Ah, kakva kombinacija ljubav i sreća. Tako će biti još bolje, je l’ tako da hoće?
Ne čekajući odgovor pruži mi novac i zahvali se. Užurbanim korakom pređe preko ceste i zaputi se prema Boski. Nijednom se nije okrenula.