Kada dođe prosinac, gotovo kao iskonski zov, kolaž me uspomena beziznimno prenosi do najdaljih izvora, u ono proživljeno vrijeme, moje i mojih roditelja, sačinjeno od jednostavnosti i siromaštva.
Ponovno proživljavam blagdane, između tradicije, stvarnosti i bajke. Pronalazim se u blagosti dječjih uspomena oko peći na drva; osluškujem pucketanje iz drugih vremena, koje me poticalo i ispunjavalo neobjašnjivom radošću i tolikim veseljem, i majčin glas koji je ponavljao: „Dičȉna ne smiju bit stisnuta kako januar. Tȅć, tȅć rabi, aš smo mladi!“ Majčina prisutnost, koju opet gledam u kućnim haljinama, blijeda lica poput mjesečine, na kojem je jedini puder bilo brašno (kad ga je bilo), za mene je živa prisutnost. Čujem kako mene i sestre potiče na recitiranje, pjesmu i ples te u njoj prepoznajem neophodni element igre i veselosti ukorijenjen u sjećanja na obiteljski život. Kad malo bolje promislim, ona nas je naučila poneki plesni korak, da nas zabavi i da se našali. Želja da uživa u obiteljskom životu za nju je bila gotovo obred.
Djeca dar Božji. Nastavak svega.
Uživala je u našem djetinjstvu i nevinosti i u tome što je ponosna i gorda majka.
I mi smo snažno prigrlili toplinu ognjišta, poštivanje običaja, možda najviše onih koji su podrazumijevali i promišljali zajedništvo.
Naravno da se s godinama mama morala nemalo dovijati da uvijek pronađe nešto novo kako bi nas sestre održala u slozi kao i cijelu obitelj.
Danas mi božićna rijeka slatkiša i delikatesa iz godine u godinu istovremeno priziva vesela i tužna sjećanja na njezin živahan razgovor na dijalektu, u domaćoj atmosferi doma i djetinjstva. I dok pripremam bakalar na bijelo, simbol Božića u obitelji, okretanje kuhače prate mamine riječi: „Obraćaj, obraćaj, tuci s forcon, tuci i dodavaj ulje od ulike na kapi, ma puno, da moreš kremu hitit va zid i da na zidu ostane!“ Kako bi objasnila da mora biti pošteno istučen.
Svaka riječ koja se vraća, u sebi nosi privlačnost dijalekta, konkretnost naše kulture i mnogo emocija.
Slike davnoga jučer odmataju se u bljeskovima svjetla koje se odbija od ukrasa na boru, umotanih u mirise i okuse domaće kuhinje i orošenih ponekom suzom za izgubljenim i toliko dragim ljudima, pronađenim tek na časak, kao kad proleti lagahna maslačkova sjemenka.
Bila je božićna noć 1945. Čarobni Božić 1945., prvi poslijeratni, pravog ugođaja, novoga života, blagdana života, opojne i neobične ljepote.
Osjećala sam da me obavija čudesna, beskrajna, nemirna sreća i ona majčinska ljubav koja cijelu kuću prožima i prekriva osjećajem punine. Ljuljuškala sam se u toj dobroćudnoj ljuski, toplom gnijezdu za koji sam mislila da ga nikad svojevoljno neću napustiti. Naravno, s godinama sam naučila kako se pripremiti za taj neizbježni rastanak i osnovala obitelj koja je, mada ne savršena, moj najveći uspjeh. Danas kao i onda znam da ni na jednom drugom mjestu nema čarobnog trenutka kao kad te krila vraćaju u gnijezdo, da s drugima podijeliš malu obiteljsku sreću.
Bio je to posljednji posebni Božić moga djetinjstva i mladosti. U ono sam vrijeme čvrsto vjerovala u svetost Rođenja. Prije spavanja recitirala molitve. U sebi čvrsto nosila vjerska osjećanja, možda ojačana činjenicom da ići u crkvu također znači biti zajedno s vršnjacima, šaliti se, pjevati. Sve u svemu, sudjelovati u društvenom životu i osjećati se korisnom.
Poslije rata u našem smo mjestu svi bili siromašni, ali u mojim sjećanjima, svih je pokretala iskrena nada.
„Lijenost je otac svih poroka“, govorilo se.
Usprkos očitoj oskudici, mama je čudesnim rukovođenjem, „aš je znala va sȅ ruke dȉt“, uspjela kuću preobraziti u izvor radosti, i u njoj je bila glavni lik. Po čitave smo dane strogo radile i svaka od nas sestara trudila se da je dotekne.
Sve je mirisalo na čistoću: „škafa i škalini oprani sa škrtacon od kršina“ (koju je napravio tata) „špaker žmariljan, kljuke oluštrane, oknȁ čista“, a jer se život odvijao u kuhinji, ona je morala biti gostoljubiva i blistava.
Mama je na prozore čak objesila bijele vezene zavjese. Jedine preostale od miraza, pored ponekog lanenog ručnika i dva para plahta.
U vrijeme rata, na brojnim svojim opasnim „putovanjima“ u potrazi za hranom, mama je morala isprazniti ormare i u rancu koji joj je pritiskao ramena i leđa, uz konkretnu tešku situaciju, nositi i jad što se lišava mnogih obiteljskih uspomena i svojih djevojačkih rukotvorina kako bi nas nahranila. Kaže se „od miraza se nitko nije obogatio“, a da ga nije bilo? Ne želim ni pomisliti.
Tko zna koliko je nerazriješenih čvorova u sebi nosila i koliko gorkih zalogaja progutala, a da mi, u stalnoj potrazi za pažnjom, nismo ni primijetili?
Snagom volje svakodnevno je preuzimala promjene, dok je nas učila, uvijek nedvojbenih poruka, da treba živjeti skromno i dobro upamtiti pravila umjerenosti.
Uz pomoć mašte i velike dovitljivosti, čak nas je uspjela odjenuti u novo: naravno, novo od starog, okrenutog i izvrnutog pa ponovno skrojenog: „Tko šiva i para, nikad mira nema“, često je govorila.
I papuče su bile nove, od tamno crvenog pliša (ostataka jedne tetkine jakne), s pojačanim potplatima, prošivenim strpljivom tatinom rukom, „šilom i duplim koncem, ali ne dugim, i sapunom da konac klizi“.
„Maštovita“ odjeća i papuče, cijenjeni kao da su izašli iz najboljeg butika, isticali su se na krevetu i čekali večer da ih se pokaže.
Šivaći stroj već je bio pospremljen i zatvoren u svoju školjku. Zdjela i daska za rublje, po sredini tanja od mnogih udaraca i ribanja, odložene u „lȍpu“ – spremište za ugljen.
Majka nije bila od onih pretjerano religioznih, nije trčala u crkvu, ali Božić je u pravom smislu riječi bio najveći i najvažniji obiteljski blagdan. Bio je sveti dan, temelj i pravilo.
Tata je nabavio prelijepi bor. Posađenog u vazu, smjestio ga je na vidljivo mjesto u najljepši kut „velike kuhinje“. Mama je omotala vazu bijelom krpom, koja je trebala predstavljati i zamijeniti bjelinu snijega. Pamučna vata u našoj kući još nije postojala. Jedina kuglica, koju smo dobili od tatinog prijatelja bolničara, trebala je poslužiti za pahulje razmještene tu i tamo po granama. Vrlo euforične, mama i mi kćeri sve smo potrepštine složile na veliki mramorni stol: konac, škare, čajne kolutiće, mašnice od domaćeg slatkog tijesta, žirove i češere. I izvanredne posrebrene trake staniolnog papira koji smo pokupile u šumi. Našle smo ga dok smo s tatom brale divlje šparoge. Zajedno sa spremnikom kaustične sode, ratne uspomene koje su putem zagubili njemački vojnici ili su bačene iz aviona da zavaraju prisluškivanja.
S tom kaustičnom sodom, gotovo kao s kakvom bizarnom manom nebeskom, mama je napravila (skuhala i topila s lojem) dvije vrste sapuna: lagani, za higijenu i tatino brijanje, i jaki, za rublje.
Otac je bio rudar, ali ne sjećam se da sam u kući osjetila zapah straha od rudnika, naprotiv, nosnice mi još draška miris sapuna za brijanje (tata se brijao svaki dan) i duhana, koji je strpljivo motao u fini papir da uživa u „španjulȅtu“.
Radoznalog i sjajnog pogleda prionule smo ukrašavanju drvca dok je mama provlačila konac kroz kolačiće i vezivala nam mašnice, možda i da nas poštedi da u rukama držimo one male poslastice koje bismo radije bile kušale.
Od uzbudljivog izvanrednog ugođaja vrištale smo od sreće i uspjeh svakog završenog zamotavanja zaodijevale riječima: „Moj je češer prekrasan! … lako tebi koja si umotala žir…!“ I tako dalje. Kad je sestra uskliknula: „Ja sam najstarija i najviša pa ću objesiti i vaše radove“, prigovori su postali gromoglasni: „Ja se ne slažem! Radije ću odmotati… Ja…“
„E, e, e – ja, ja … dica škičiju!!!“, umiješala se mama, koja nas je dotad promatrala u tišini, „Tu nutri ni ja, neg’ mi! Ti ča si najveća, dobrȁ budi“, rekla je sestri, a onda je pokazala na mene: „Ti muči, šparaj kartu. A ti ča još va zipki spiš, si kako tići ča žvižgolaju, či či či…“, zaključila je obrativši se najmanjoj.
Mama me zvala Pepeljuga jer sam voljela stavljati „mamin brhan“, a donekle joj je bilo i drago. „Ja ću reć“, nastavila je zapovjednim glasom, „Kako i ki. Ne karajte se nego zakantajte… za feštu. Zakantajte ‘Io son contadinella’…!“ I tako je bilo, zbog njezinog brzog i izravnog načina prenošenja i uspostavljanja reda među stvarima i mislima.
Budući da smo bili lišeni bilo kakvog mogućeg nepotrebnog i pretjeranog luksuza, možda se činilo da joj misli bježe, kao i sati onog davnog poslijepodneva.
S godinama se u nama javljaju daleke uspomene, a kad u mirovini dođeš u situaciju da se pitaš tko si i što si napravila, iznenada otkriješ zašto sve bajke počinju s „Bilo jednom…“ I život je bajka. A kad završi, drugi pripovijedaju o tebi. Definiraju te.
No ono „bilo jednom“ hrabri te da izlaziš i ulaziš u vrijeme. Onako kako u ovom času činim: hodam kroz ruševine jedne prošlosti ne samo nostalgično, žalostivo nego i skupljajući, hraneći se… i napredujući bez mitova i iluzija.
Poneka sjetna sjena hrli mi ususret, istina. No, dopušta mi da se u sebi naslađujem; da prizivam izmaglicu prošlosti i u njoj tražim sadašnjost, budućnost, možda i više nego same uspomene.
Prošlost budi čežnju da u rukama držim svoje djetinjstvo i prvu mladost, uzbudljivog nestrpljenja i pohlepnog iščekivanja i sklonim se u bezbrižnost, čudesno utonem u mlade dane.
Upravo kad se čini da misli i osjećaji današnjice napreduju pravilno, disciplinirano i kronološki, spontano se odvija putovanje u godine prošlosti, uvijek jednako sigurno utočište, možda i zato što nisu uprljane ni kompromitirane frenetičnim nadmetanjem koje sam kasnije upoznala u takozvanoj odrasloj dobi, već su natopljene pozitivnim bez obvezujućih ciljeva. I tako se vraćam da ponovno otkrijem ljepotu ohrabrujućih trenutaka, baš kakav je bio i onaj daleki Božić 1945.
Ushit i zadovoljstvo bijahu veliki, a nisu zaostajali ni želja i radoznalost da vidimo bor, ukrašen i spreman za svečanost. Iz kuhinje je dopirao ugodan i primamljiv miris pečenog slatkog kruha, a na mahove i onaj brodeta od jegulje koji je ovoga puta zamijenio pasȕtice s inćunima ili cjenjeniji bakalar na bijelo, koji će se na našem stolu pojaviti tek u bolja vremena.
Svi mirisi i raspoloženja domaće kuhinje, od malo zaliha skupljenih po polici, koji su se miješali s trpkim mirisom rudnika, a dolazio je od ugljena koji je plamsao u špakeru.
Sa strukom preslice i nakon četvrtog poroda, vitkih i okretnih ruku, mama se protegnula prema borovim granama i s dirljivom elegancijom i ljupkošću vješala ukrase i krišom gledala nas, koje smo se i ustima i očima smiješile dok smo je gledale ushićeno i zahvalno.
Uvijek je bila dobro začešljana i ležerno nosila čak i kućnu haljinu i obične haljine, pa i tada, dok se okretala uposlenih ruku oko bora.
Nije trošila riječi na pohvale. U radosnom, rječitom pogledu otkrivalo se iskustvo. Vjerujem da ju je svijest da u kuću unosi svijet, koliko je mogla i uspijevala, kao odgovor na naše dječje i obiteljske zahtjeve, činila zadovoljnom. Mnogo puta kad se danas šminkam, mislim na nju te koliko bi bila lijepa s barem malo šminke, lijepom haljinom, možda svilenom, elegantnim večernjim cipelama.
Sigurna sam da bi njezino ponosno držanje bilo pravi trijumf u očima nas kćeri, a ništa manje u očevim, njezinoga muškarca.
No, majka je otišla mlada. Odviše joj je milovanja ostalo u rukama!
Božićno se poslijepodne ipak primicalo sutonu. U mome gradu u obliku lijevka, ugušenom u dolini među brežuljcima koji se na jugu gube prema moru, sunce jako brzo zađe, a čarobna se noć spušta možda prije nego drugdje.
A gotovo čaroban bio je i nastanak gradića[*]. Projektiran talijanskom rukom 1937., zamišljen kao uzor moderne arhitekture, stvoren je u rasponu od samo godine dana, smišljen kao počast i olakšanje rudarskih muka: komfornih prostora, velikih prozora da kroz njih uđe puno svjetla, blagodat cvjetnjaka i vrta…
U njemu je, otprilike sredinom brijega, vlakić određivao ritam rudnika, podsjećajući nas tko smo: rudarska obitelj (kao što su uostalom to bile i sve ostale), kovačnica jednostavnosti i solidarnosti s mjestom u isto tako jednostavnoj i ponavljajućoj svakodnevici, ponekad tragično ponavljajućoj, ali ipak sposobnoj darovati veliku radost. I toga je dana prolazak vlakića mamu podsjetio na rudnik te je svrnula pogled na svjetlost predvečerja. Stoga nam je rekla: „Valje će škuro, sȅ mora bit spremno kad otac i Mali pridu doma.“
Upravo tada otvorila su se vrata. Mali brat, uzbuđeno je viknuo: „Mama, mama, cio Toni mi je dâv balinjere, tata će mi načinȉt romobil.“
Njegova je sreća bilo tolika da nije primijetio ni okićen bor ni nas sestre koje smo i dalje zamatale i vezivale. Otrčao je mami i bacio joj se u zagrljaj; našao je u njemu okrilje kao inače, ali samo na trenutak. Bio je previše uzrujan da bi uživao u zagrljaju, uvijek spremnom da ga zaštiti. I tata je ušao s osmijehom. Nije donio igračke u šarenom papiru ili kolače da ih stavi pod božićno drvce, no dva kuglična ležaja koje je stiskao u šaci bila su pravo bogatstvo. Značila su sreću i zabavu dječaku, koji je zapravo u cijeloj tatinoj obitelji bio jedini dječak, nećak i unuk.
Cmoknuo nam je po jedan poljubac, „odao priznanje“ okićenom drvcu, nasmijao se i otišao k mami.
Splasnula je gorljivost koja je pokretala nas sestre i mamu. Euforija blagdana sad se već miješala sa srećom tog značajnog događaja; naši uzbuđeni glasovi obraćali su se Malome, čije su oči blistale veseljem i povjerenjem. Večer je počela na najbolji mogući način. Mama i tata su nas gledali kao da od nas dobivaju prave lekcije ljubavi i pustili da sanjamo zabavu.
Mami je još preostao uobičajeni nastavak kućanskih poslova, one kuće kojoj je upravo ona iz trenutka u trenutak i iz posla u posao znala dati dostojanstvo i toplinu.
Ne znam jesam li ikad vidjela svježe i odmorene majčine ruke. Znam da su uvijek stvarale i da je svako njezino milovanje bilo pravi melem. Bila je prisutna i stvarna. U svom je svijetu znala razmišljati i djelovati. Imala je podršku, ali odakle joj snaga?
Nakon večere, od mirisa i okusa stola spremili smo se za poseban noćni ugođaj u crkvi, gdje smo mi mještani za svoje nemale svakodnevne probleme i mrak rudnika nalazili utočište, a možda i kutak ohrabrujuće veličajnosti i ljepote. Izaći u mrak da bi se otišlo na svetu misu ponoćku već je samo po sebi bila pustolovina. Hladna nas je noć primila u naručje. Koraci su odjekivali u noći. Jedina straža zvijezde i biserni mjesec, koji sve čini čarobnim, ali i stvara uznemirujuće sjenke. Evo zašto smo se mi djevojčice stiskale uz mamu. Na trgu nas je prigrlila traka svjetla iz crkve, nevjerojatan izvrnuti vagonet[†] sjajio je gotovo tajanstvenim svjetlom.
Odvojile smo se od mame da se uspnemo na pjevalište. Orgulje su već intonirale prigodnu melodiju; časna sestra nas je primila sa širokim osmijehom, spremna dirigirati. Pjesma je u crkvi vrlo važna. Nevini graciozni glasovi, sa svojim radosnim vrhuncima pomažu da se stvori onaj opojni plašt, bogat osjećajima, koji omata oazu molitava, punu pulsiranja, slika i trenutačnog mira. Više od svečanosti crkvene glazbe, sjećam se radovanja i sreće nas djevojčica. U tom je trenutku bilo kao imati cijeli svijet, nošen pjesmom, vedrinom i dobrotom. Osjećale smo se ispunjeno i zadovoljno. Svaka nota i svaka svećenikova riječ imale su točnu težinu, savršeno mjesto. Baš kao kad dječica utonu u bajke i bezrezervno vjeruju u njih, jer u njima pravda nagrađuje dobro, a kažnjava zlo.
Crkva je bila dupkom puna ljudi, ne toliko duboko pobožnih, ali nesumnjivo privrženih svetoj Barbari, zaštitnici onih koji svaki dan, u crnim podzemnim rovovima po svom zanatu gledaju smrti u oči. Ugođaj je bio pogođen: mogli su van građevine „izvrnutog vagoneta“ ostaviti nemir rudnika i težak dah smrti koja uvijek vreba, kako bi se uživjeli u simboličnu duhovnu vježbu i uznosili život.
A tko bi se bolje od rudara, simbola posve osobite vjere, usredotočene na drugarstvo, radovao životnim vrijednostima?
Prolaze godine, prolaze ljudi, prolaze prijateljske staze, i vlakić je prošao; sjećanja blijede. No dovoljno je malo, možda premalo, da se opet pojave. Ne sva, naravno. Ponekad je dovoljno zatvoriti oči.
Ovih me dana, već u novom tisućljeću, povratak mode romobila među djecu ponukao da nastavim nikad završen razgovor u mislima sa sestrama i bratom i pobudio čežnju za Božićem 1945. Presretnim Božićem. Jer sreća je imati svoje bližnje i s njima dijeliti radosti i boli.
Dan je bio hladan. U neradni dan, premda je blagdan bio važan, tata se nije mogao izvući od obveze da postane improvizirani stolar. Nekada (a možda srećom i danas) tate su se znali preobraziti već prema alatu koji su koristili ili se, gledano dječjim očima, barem tako činilo.
Još čekinjave brade, od ranog je jutra rukovao čavlima, čekićem, pilom… satima mjerio, rezao, blanjao, turpijao, označavao, svrdlao, brusio i pričvršćivao pod budnim okom Maloga, punog životnog svjetla i radoznalosti, koji se osjećao glavnim i zadovoljno slijedio promjenu letvica i postavljanje slavnih kugličnih ležajeva.
Upregnuti u dirljivo ortaštvo koje se stvorilo između oca i sina, međusobno su se proučavali. Bratova pitanja bila su brza i uporna, no tatu nisu odvraćala od nauma malog-velikog remek-djela.
Poslijepodne su nježne ručice moga brata, koji je drhtao od radosti i skakutao od uzbuđenja, konačno stisnule volan svoga prvog i jedinog novog romobila, dobro uglačanog kako bi bio ugodan na dodir. Cijela je obitelj bila poredana na vjetrovitoj terasi da mu se divi.
Jednu je nogu nesigurno stavio na letvicu i pomalo nespretno, upirući se drugom o zemlju, prvi se put nesigurno otisnuo.
Pljesak koji je uslijedio u sebi je sadržavao pohvale tati i zadovoljstvo što je tako „važna“ igračka iz otvrdnulih, ali vrijednih ruku prešla u bucmaste ružičaste, neiskusne i nedužne ručice Maloga, kao dragocjeni dokaz dviju generacija, oca i sina.
Bio je to stvarno posebni Božić.
Svaki je zalogaj imao blagdanski okus i mamin miris.
Na policama i u ormarima svega je bilo premalo, no kuća je bila puna. Ispunjena srećom i nježnom vedrinom.
Čak je i tombola bila drugačija.
Mama je sjedila s vrećicom u jednoj ruci, a drugom pažljivo miješala čarobne okrugle drvene pločice, s crveno utisnutim brojkama, napetog pogleda pregledavala nam listiće i izgledala kao slika sigurnosti i razbibrige.
Bila je životna prisutnost iz koje smo crpili limfu i snagu.
Tek s prolaskom godina shvatiš da je pravi život živjeti u mislima roditelja. Dok ih imaš, siguran si da netko misli na tebe svaki dan, makar i na trenutak. Kad zauvijek odu, prestaješ biti „mala“, „mali“, „moja djevojčica“ ili „moj sin“…
Prekrasno je znati da živiš u mislima onoga koji te voli! I danas me obuzme osjećaj intimne sreće i velike utjehe od majčine prisutnosti kad mi umjesto njezinih zrelih bora i lica pod ruku dođe iskrivljeno staro ogledalo, njezinom spretnom rukom izvezena plahta i šivaći stroj koji sam naslijedila. Ako nepozvana zlatna sunčeva zraka dotakne ogledalo, ugledam joj lice. Ispitujem ga kao proročište bez misterija. Pojavi se njezin-moj nepromijenjeni identitet.
Sjećam je se ujutro pune energije.
Vjerojatno nije imala ni vremena ni sugovornika da govori o svojim problemima. A kad bismo pred njom šutjele više od očekivanoga, što je bilo neobično za djevojčice, uplela bi se: „Sve u redu s mojim princezama?“
Naprotiv, za moga brata, s pojavom romobila, jedinog u cijeloj ulici i pravog događaja za sve dječake u njoj, promijenile su se igre, simbolične rekonstrukcije osjećaja i situacija tek proživljenog rata. Mali je u očima prijatelja za igranje postao važan. Romobil je bio predmet zbog kojeg su nastajali pomiješani osjećaji prijateljstva i neprijateljstva. Posuđivao se od jednog do drugog u točno određenim intervalima, strogo pazeći na raspored i kalendar u režiji moga ponosnoga brata.
Uvečer, kad bi umoran i iznemogao odlazio u krevet, romobil mu je bio zadnja pomisao: „Mama, čak i ako moj prijatelj Franco bude došao po njega, ne smiješ mu ga posuditi!“ „Ne brini, mama tvoje stvari ne posuđuje…“ Ove bi ga riječi i poljubac za laku noć ispratile u Morfejev zagrljaj.
Nova je igračka obuzela maštu i plijenila pažnju Maloga i njegovih prijatelja, moram reći, na veliko zadovoljstvo mame i tate i nas djevojčica, premda su nas više zanimale druge stvari, posebno priče o maminom djetinjstvu i mladosti, koje je sama kazivala.
Previše smo puta u četverokutnom hodniku iz kojega se ulazilo u sve prostorije u kući, s pećicom i stolicama oko nje, pozornicom naših večeri koje su mirisale na mamu i drva, morale slušati priču o tatinoj skrivenoj puški na tavanu.
U Istri su 1943. njemačke jedinice krenule u ofenzivu protiv partizana. Prošle su i našim krajem. Sklonili smo se u selo kod djeda i bake jer je tata bio partizan. Jednoga su nam se dana i on i njegova tri druga pridružili; pretvarali su se da su rudari koji su se upravo vratili iz smjene. Rudari su tada bili vrlo cijenjeni i iskorištavani. Puške su sakrili u kukuruz. Nama djeci rekli su i upozorili nas da u slučaju pretresa ne otvaramo usta. Osjećali smo da smo umiješani i iznenada odrasli. Maloga, koji je tatu gledao kao heroja, događaj se dojmio na poseban način i spoznaja da s njim dijeli tako važnu tajnu učinila ga je na osobit način sudionikom. Evo zašto je htio ponovno čuti priču i opetovano dobivati potvrdu da je i on bio mali hrabri partizan.
U četvrtastom hodniku, pozornici naših skromnih nastupa (poezije, molitava, plesova i pripovijedanja „odraslih“) i na terasi, u toplim večerima, zajedno s mamom, zabavljali smo se i još ćemo se zabavljati godinama.
Čudesne su godine koje ti roditelji daruju. Osvijestiš to kasnije, tek kada si više-manje proživio svoju zrelost. Nakon što si odgovorio na pitanja svoje djece. Nakon što si ponovio ono što su i tebi rekli: „Mlad si! Trebaju ti cipele da kreneš u život. Potrudi se da mnoge podereš …“
Vrijeme je nezasitno, proguta previše sjećanja pa je s godinama sve teže pripovijedati. Samo se neke uspomene osvijetle kao dan, one tegobne, bolne, koje opterećuju i slijede te.
Bila je 1946. Mjesec travanj, s daškom je proljeća uveo igru na otvorenom i mnogo utrka romobilom duž cijele ulice. Bolest se pobrinula da sve potruje: Mali se razbolio od meningitisa. U svibnju, mjesecu ruža i Bogorodice, kad bi nas poslijepodne slali u crkvu na molitvu, stvari su se naglo pogoršale. Počela ga je izjedati visoka temperatura. Buncao je i ljutio se na „niku“ koja ga je mučila bolešću: „Tata, zalovi je! Ruke će mi zlomȉt…“ Pomišljalo se i na uroke koje je bacila neka „strana“ žena iz ulice paralelne s našom.
Mama je svaki savjet poslušala. Sve je isprobala. Sluđena bolju i nadom, čak je otišla u Rijeku k jednom vidjeocu-vračaru, odnijevši mu dječakov pramen kose. Mi sestre strepile smo i strahovale. Tata je uzeo slobodan dan. Sve sate u danu proveo je uz bratovo uzglavlje. Mazio ga je, pričao mu i držao za ručice da mu odagna onaj ružni osjećaj bolova i razdiranja.
Mama se iz Rijeke vratila izbezumljena i očajna. Vidjelo joj se iz hoda: teška koraka i pognute glave. Tata ju je zagrlio, a mi smo se stisnule uz nju svom snagom svojih ruku.
Tiho je rekla: „Bog je velik! Samo ga čudo može spasiti…“ Tako joj je rekao vidjelac. Umorna od puta, ušla je u sobicu, u kojoj su danima vladali nemir i zebnja, da čuva svoje bolesno djetešce. Oči su joj sjajile, a na licu se odražavala srdžba što je zla kob naprasno ušla u kuću, okomivši se na najslabijeg. Ja sam je promatrala s dječjom ljubavlju i radoznalošću, vrteći pramen oko prsta od silne uznemirenosti. Jako sam bila vezana uz mamu. Nježno me je pomilovala i pogurala k Malome koji je stenjao i čekao drhtavih pruženih ruku i pogleda koji je već bio lišen zdrave bistrine nekih boljih dana, ali u kojemu se još moglo iščitati koliko ju je želio. Zagrlili su se dugo i više nego dirljivo. To je posljednji zagrljaj koji sam vidjela, a u kojem je brat sudjelovao sa svojom slabašnom snagom. Uslijedili su dani velike patnje, nerazgovijetnih šaputanja, dugih tišina, mame koja bi se prepustila na stolici s glavom među rukama i tate koji ju je pokušavao utješiti.
Ne znam koliko su je predviđanja uvjerila. Zacijelo je vjerovala u čudo. Puno je molila. I ja sam se obraćala Anđelu čuvaru dražesnih velikih krila i Gospi, no sve je bilo uzalud. Molitve su zastale među oblacima ili su se zagubile u naborima svetačkih haljina. Smrt je nesmiljeno došla osmoga svibnja 1946.
Sunce je sjalo i bilo i dalje isto. Ali naša je srca obuzela tama, a oči tuga dok smo čekali lijes.
U vrtu su se pokazali vjesnici proljeća. I ljubičasti grm jorgovana uz stepenište bio je raskošan i lijep. Crvene pelargonije isticale su se naprama bijelom zidu. No, proljetno cvjetno ozračje gušila je preneraženost. Poslijepodne je postalo turobno, a cvijeće žalobno.
Mama, koja je njegovala i nas i vrt, ispunjene tajnama koje je otkrivala, zadugo je napustila veliku pozornicu prirode, gdje se u savršenom skladu odvijala predstava života. Gubitak je bio prevelik da bi mogla opažati mirise voća i cvijeća.
Cvijeće za groblje nije ni sadila, poklanjali su joj ga susjedi.
Tata je naprotiv mrzio motike i štihače. Dovoljni su mu bili lopata, pijuk i malj njegova zanata, oni iz rudnika.
U našoj ulici ljudi su uvijek imali spremne riječi za drugoga i osmijeh kad bi bilo potrebno ili iskrenu suzu. U vrtu i pred kućom okupilo se mnoštvo žena, muškaraca, dječaka i djevojčica. Ljudi ukopani u tišinu boli, solidarni s nama u tragediji koja nas je zadesila. Iza ugla su se pojavila ambulantna kola, ista koja su dan ranije odvela brata u pulsku bolnicu. Nastala je grobna tišina. Prijateljica mi je stiskala ruku i stezala sve jače. Gotovo ljudskim korakom kretao se furgon i ovladao ulicom i našim disanjem. Zaustavio se pred dvorišnim ulazom. Vozač je izašao teška koraka, kao u ronioca iz davnih vremena. Otvorio je vrata vozila. Bijeli pokrov potresao je sve prisutne, nijeme i sućutne.
Mama se sjurila s vrha terase. U trenu je prešla dva reda stepenica. Vidjela sam je kako se baca na bijeli sanduk, plače i očajava. Ne sjećam se tko je prenio lijes u bratovu sobicu. No živo se sjećam sebe i sestre kako se grčevito držimo za mamu u suzama, uz mrtvog brata.
Običaj da se u kući uredi soba za mrtve doživjela sam kao grozan i okrutan, a bdijenje u sobici kao morbidnu fresku, greškom oslikanu po zidovima, kako bi nagrizla svu svježinu djetinjstva.
Bdijenja se malo sjećam. Šaputanje molitava i riječi utjehe dopiru kao prigušeni šumovi i donose sjetnu sjenu na noć prožetu bolom. Sljedećega jutra u kuhinji je bilo tragikomično: nisam se mogla snaći. Netko me htio odjenuti (a već sam bila velika), tetka me je htjela počešljati, jer je znala koliko sam osjetljiva sa svojim pletenicama; netko mi je nudio bijelu kavu s kruhom. Košmarno buđenje, bučno, koje me nije moglo do kraja probuditi.
Bijela kao kreč, tužna kao list ujesen, posjednuta uz lijes, odjevena u crnu haljinu sa sitnim bijelim cvjetićima, mama se nije obazirala na nas kao inače. U kući su toga dana drugi donosili odluke.
U neizbježnoj usporedbi sa životom, staloženost smrti me zanimala. Htjela sam je gledati izbliza u polumračnoj sobici, s pritvorenim prozorskim kapcima.
Brat se činio kao zaspali anđeo na svom lijepom jastuku s navlakom izvezenom maminom rukom. Anđeo sivih usana i plavo-ljubičastim vjeđama. Bezbrižni anđeo, naslikan tko zna zašto i tko zna čijom rukom pomalo bizarnim i uznemirujućim bojama. Uspjela sam zamijetiti čak i osmijeh. Zauvijek ugašeni ružičasti smiješak. I činilo mi se nemoguće. No molitve, jecaji i zlato voštanica govorili su mi da je sve stvarno. Mnogi trenuci toga dana ostali su zabilježeni na majčinu licu i utisnuti u nas još mnogo dana. Neki pogledi prodru u čovjeka i ostanu zauvijek u sjećanju. Mama je postala neka druga. Bila je druga. Izgubila je živost i ugasila svaku kreativnost. Bila je žena napetih crta lica, ali ne strankinja u kući. Jednako kako bi se ozarila kad je gledala svoje dijete, ugasila se kad su ga zauvijek iznijeli iz kuće. Umjesto da gledam kako njezine plave oči blijede na svjetlu života, vidjela sam kako se gase od boli.
Smrt djeteta, načimanje obiteljskog čuda, isto je što i gubitak smisla života. Postoji li za majku ikakva trajna utjeha? Ne vjerujem. Mama nam je čak i uspijevala darovati poneki osmijeh, ali bilo je dana kad je odisala takvom tugom da je izgledala premlaćeno, zgrbljeno i starije. Zbog nas je gušila plač i izbjegavala spominjanje korote, bez obzira koliko joj je bilo teško, jer mi smo je prosuđivali kroz naš šareni svijet.
Dugo je krevetić ostao kako ga je mama šest godina i četiri mjeseca poravnavala. Naslonjen na krevet, romobil je bio ikona za obožavanje.
Majka ne prihvaća djetetovu smrt; mislim da prihvaća smrt jednoga dijela sebe. Prvih tjedana žalosti bavila se bratovim stvarima i užurbano radila na razvrstavanju i slaganju rublja, odjeće i malenkosti koje su ostale tamo, čekajući da ih netko iskoristi. Svako toliko bi ih premještala. Znam, činila je to da ih može dodirivati, dobiti osjećaj da miluje svoje dijete, ljubiti ih i mirisati kako bi ga osjetila uza se.
Prijateljici s kojom je često izmjenjivala novosti o djeci, potiho je povjerila:
„Jako mi fali moj Mali. Malice to saki dan više vidiju…“
Mi smo, za stolićem i bilježnicom u ruci, pratile svaki mamin pokret i trudile se da uhvatimo svaku njezinu riječ. Nijeme i ganute, pogledale bismo se s razumijevanjem, potišteno glumile da ništa nismo čule, ali u sebi smo bile tužne i neutješne. Prijateljica ju je s onom čistom toplinom svojstvenom jednostavnim ljudima nastojala ohrabriti i odvući joj pažnju na nas, ali ona je ustrajala da kaže:
„Strahota je kad ti priroda otrgne djecu kad joj se prohtije! Istina, kaže se da smo grešnici… A kako da definiram Njega koji uzima mlade živote? Znam, nema riječi; pred Božjom smo kaznom bolno ranjivi.“
U tišini sam preispitivala mamine tvrdnje i shvaćala da bol zbog gubitka ruje njome kao voda i vjetar stijenu, i u meni su nastajale ogorčene šutnje i pitanja na koja nisam znala odgovoriti.
Nije bilo kao zbog mnogo stvari koje nisam imala: nisam ih imala i nisam osjećala veliki nedostatak. Kad voljenih osoba nema, više ih ne vidiš, i trudiš se da zadržiš uspomenu na njih, a kad se svakoga dana suočavaš s time, shvatiš koliko ti nedostaju! Mama je prolazila duge sate turobne patnje i duboke šutnje kakvu ja nisam poznavala, nisam bila u stanju posve razumjeti, niti sam je riječima mogla utješiti. Ne znam koliko sam u toj dobi općenito mogla imati poštovanja za tuđe osjećaje, ali sigurno sam snažno naslućivala maminu bol. Htjela sam govoriti s njom i reći joj da i meni brat nedostaje, ali o žalovanju se pred kćerima nije govorilo. Bile smo tamo, s našim potrebama i nehotičnim urođenim egoizmom i tražile njezinu pažnju. Htjele smo igračku koju se nije smjelo dirati: romobil.
Često smo je zvale. Htjele smo da sudjeluje u našim igrama i mnogim malim nedužnim glupostima. Više bi se puta približila i smirivala naše zahtjeve govoreći: „Još malo pa ću prit!“ A trenutak bi gotovo uvijek predugo trajao.
Drugi put, daleko od buke i graje naših igara, vjerojatno kad bi joj suze brazdale malo ispaćeno lice, viknula bi iz sobice: „Dolazim!“, a da ne otkrije koliko joj to „dolazim“ (a sada znam) teško izlazi iz stisnuta grla. Mi bismo, ohrabrene, nastavile s igrom, ne razmišljajući o njezinim potisnutim ili kriomice osušenim suzama.
Danas kad mi srce luta kao ciganin koji slijedi seobe djece, i kad razumijem njihov prirodan egoizam, voljela bih se vratiti natrag u vrijeme kako bih u tišini osluškivala majčinu turobnu bol u onoj sobici, oltaru mnogih tajnih molitava. A možda bih je i znala utješiti.
Znam da je ono što je nosila u sebi pripadalo samo njoj samoj. Nije se moglo podijeliti. Tata se svaki dan vraćao umoran iz utrobe zemlje, ali s osmijehom na usnama za obitelj; kad bi izlazio iz sobice, vidjelo se, naprotiv, da je potresen, tužnoga lica. Bilo je teško pobijediti prokleti mrak koji smrt sa sobom donosi; bio je to monstrum veći i crnji od samog rudnika u kojem je trošio svu snagu puzeći, kopajući, bušeći i psujući na koljenima, ali kad bi završio, izlazio bi kao pobjednik. U rudarski je „dopolavoro[‡]“, još jedan tipično talijanski element radničke kulture, odlazio s drugim rudarima da otrese strah sa sebe. S nama se pak punio snagom. S mamom je htio što prije pronaći izlaz iz mračnog tunela, put koji bi ih, makar i odvojeno, odveo prema pomirenosti. U boli možeš imati podršku onoga koji ti je blizu, ali da bi je pobijedio, moraš se boriti svojim snagama, sâm.
Ljubav koja je mamu vezivala uz Maloga,a koji više nije bio među nama, nije samo ostala čista nego je rasla zajedno s emotivnim vezama koje su vezivale obitelj. A obitelj je, sigurna sam, s brizgovima našeg dječjeg veselja i iskrenim osmijesima, nesvjesno pomogla da se uzdigne iz stanja tuge u kom se nalazila, i možda je bila jedini melem, veći od razuma, za njezinu duboku i bolnu ranu. Uveo osmijeh polako je postajao onaj stari, ili barem s nama kćerima, premda nikad nije posve nadvladala tragediju. Previše sam joj puta na licu primijetila sjenku tuge i patnje da bi me uvjerila u suprotno.
Još se živo sjećam dana kad je mama neuobičajeno razumno pokazala svoj povratak među nas. Rekla bih da se to dogodilo onog nedjeljnog jutra kad sam Ottaviju, krpenu lutku koju je napravila svojim dragim rukama, smjestila na romobil, a ona mi je dopustila da napravim jedan krug po stanu. Stajala je na pragu sobice, s novom svjetlošću koja joj je obasjavala pogled uspjela je reći: „Ottavia će biti zadovoljna: danas je na izletu. Dobro je upoznaj s kućom. Vaš je brat već upoznao sve prijatelje anđele. Sada počiva u miru.“ Rekla je to s velikom sposobnošću izražavanja misli i osjećaja. Riječi kuća i mir, jednim dodirom anđeoskih krila, vratile su je u njezin svijet. Sada razumijem snagu njezinih riječi, značenje poruke: svakome svoj zaklon. Brat u zaklonu mira, ona u stvarnom zaklonu topline i energije.
Iz ljubavi i poštovanja prema obitelji, bol je ostavila sa strane i izvukla, ne znam odakle, novu snagu da liječi rane i ljutnju. Tata je iz „velike kuhinje“ promatrao scenu. Pogledavao nas je letimice, u strahu da ga ne izdaju emocije. Vidjela sam da je nepomičan, dok su mu na oči, koje su me sa zanimanjem pratile, navrle suze nježnosti. Kako sam, s tek navršenih osam godina, mogla shvatiti oslobađajući povratak? Kako sam mogla razumjeti da to ponašanje označava oslobođenje iz rascijepane haljine tjeskobe i sreću ponovno zadobivenog mira? Naravno da nije bilo moguće. Evo zašto sam se, nakon kruga s Ottavijom na romobilu, zaustavila kraj nje da zadovoljim, s nezgrapnom ljupkošću onoga koji raste, onu radoznalost koja me izjedala, a za koju je do tog trenutka znala samo Ottavia. Bez ikakva razumijevanja i diplomacije, pitala sam i zaključivala: „Znači, istina je, mama? Bog ga je htio među svojim anđelima? Župnik je bio u pravu?“
„Bog ne misli previše na mame! A i župnik je mogao izabrati druge riječi i reći druge stvari, smislenije i bliže našoj boli.“ Odgovorila je s trunčicom obrane. Ja sam navaljivala: „Pa onda je Bog zao!?“
„Sada, obje mislimo da je stvarno zao!“
„Ne voli djecu onako kako se govori?“
„Možda ih na drugi način voli. Na način koji mi ne poznajemo.“
„Ja ga ne razumijem! A onda, gdje je bio bratov Anđeo čuvar? Zar ga nije trebao i u snu čuvati?“
„Dođi k meni“, rekla je, „stisni se uz mamu koja je tvoj Anđeo čuvar i voli te!“
„I Ottavia me voli…“
Sati su prolazili u znaku zahvalnosti i svjesnosti. Ja sam se čak prelako oslobodila tjeskobne misli koja me je opterećivala svake nedjelje u crkvi. Znam da majkama nije lako razriješiti zamršene razgovore. Stoga sam joj zahvalna što me je naučila da izražavam svoje ideje i očitujem svoje osjećaje, da ne budem kivna prema onima koji su oko mene, da budem istovremeno solidarna i suparnička prema sestrama, da ne dopustim da postanem ambiciozna preko tuđih leđa.
Godinu nakon toga trebala sam se krizmati. Ali nisam htjela. Pomazanje mi ne bi bilo ponudilo ni podršku ni bilo što novo. Svećenikove hladne riječi prekinule su moj pravi unutarnji odnos sa crkvom, pa sam je morala odgurnuti u neki udaljeni zakutak, ako sam si htjela olakšati i vratiti se. Nije bilo lako. Osjećala sam nemir. Činjenicu sam proživjela kao drugi gubitak: gubitak ozarenog unutarnjeg osmijeha i dobrog osjećaja. Bila sam tužna. Ono što je od crkve bilo čisto i ispunjeno tajnom, kao svi djevojački snovi, i nekada me očaravalo, pretvorilo se u neugodu, pomutnju. Postalo je lažno i konfuzno. Bila je to jedna od onih epizoda koje se zbivaju u jedinom pubertetu koji imaš, u jedinom bezbrižnom djetinjstvu, pa ako mu tu bezbrižnost oduzmu, obilježi te. Prvo veliko, rekla bih okrutno, razočaranje koje mi je ostalo u sjećanjima koja su me pratila kroz život. No savjest mi je, a to je najvažnije, ostala čista.
Nedjeljom u crkvi, stisnuto grlo nije htjelo prozboriti molitvu. Druge su mi riječi iz grla navirale, drugačije od molitava. Ni jedne ni druge nisu htjele izaći. Ni molitve s oltara nisu bile prikladne, u mom uhu samo zvukovi, licemjerne besmislene riječi u koje više nisam mogla vjerovati.
Jedna se nit prekinula. Izgubila sam konac koji me držao kao papirnatog zmaja, stvorenog u mojoj vlastitoj mašti koji mi je ranije dopuštao da se sretno vinem među zlaćane oblake. Zauvijek sam izgubila i konac i zmaja.
Mama me nije prisiljavala. Dostojanstveno je prihvatila moje osjećaje, ne pokušavajući ih potisnuti, jer je bila naučena da se ne čudi djeci. K tome, upravo je ona govorila: „U crkvu se ide s obožavanjem!“
Često razmišljam o tome koliko ju je ta ravnoteža stajala.
U zaklonu doma bez osude podijeliti neki osjećaj koji je potresao moje godine bilo je pravo oslobođenje, razrješenje. I ako je sve ono sudioništvo imalo vrijednost i dašak solidarnosti, više sam nego ponosna.
Danas, zaustavljena u vremenu, uronjena u čaroliju dalekih izvora, ne moram tražiti razloge njezinim riječima i djelovanju. Dovoljno mi je znati da ih je diktirala velika ljubav, vjera u iskrenost i poštovanje. I za mene, onako malu.
Njezin glas, mek kao mahovina, i danas mi miluje uho. Osjećam joj toplinu i kad bih mogla, upoznala bih je, makar i preko svoje djece, koju nikad nije upoznala, s cijelim bogatstvom koje mi je ostavila. Oduvijek sam mislila da u očima imam sve od majke: od radosti do tuge. Od odgovornosti prema obiteljskim vrijednostima do poštovanja, kao što je bilo njezino, prema životu. Od odnosa povjerenja uspravnih, nikad iznevjerenih principa do mira u kući. Od dostojanstvenog i bezazlenog načina da se utiša rasprava i suzbije srdžba bez uvredljivih epiteta do ponovnog promišljanja u sebi bez ogovaranja. „Ispeci pa reci; jer nepromišljena riječ nosi brige“, mnogo sam je puta čula da kaže.
Naježim se na pomisao da je sve moglo biti drugačije.
Čarolija, radostan osjećaj blagostanja i iluzije one hladne i ugodne božićne noći 1945. više se nisu ponovili.
Postoje unutarnje ravnoteže dobivene obiteljskim odgojem koje ti, ako ih ne nosiš u sebi, nijedna životna škola ne može dati.
Od tada je vjerovanje koje nosim u sebi samo moje. S vremenom sam naučila najprije otkriti koprenu s događaja i iluzija vezanih uz Boga i anđele i pozabaviti se njima, potom sve pohraniti, svjesno, na dno duše, na mirovanje. Samo sam tako mogla ustvrditi da su mama i tata znali odgovoriti na moje pozive; to je dostajalo da postanem svjesna da je sloboda postignuta u obitelji odviše vrijedna da bi se dopustilo da je nemar, neznanje i drskost makar jednog člana umanji i sputava mi kretanje. Evo zašto na obredna mjesta, koja su unatoč tomu u mojim mislima i dalje prožeta zasebnom čari, još ulazim i to s raznovrsnom radoznalošću. No, svaki se put vrati sjećanje na staru razdraženost i razočaranje, srećom, bez gorčine, nepoželjne posjetiteljice. Ako usto u pozadini zabruje orgulje, njihove mi vibracije u sjećanje dozovu sva lica i riječi. Zapalim svijeću za svoje najbliže, pomislim da je sve dio moje priče i izađem na susret sa svjetlošću grada, bez obzira gdje sam se zatekla.
Kroz godine, više od božanskog svjetla, u sebi sam osjetila svjetlo stvarnosti: mnogo malih različitosti koje treba spoznati, živjeti i poštovati, a koje su mi se otkrile kao čudesne stranice iz knjige života.
S talijanskog prevela Lorena Monica Kmet
[*] Raša, rudarski grad u Istri, primj. prev.
[†] Glavni korpus crkve sv. Barbare u Raši podsjeća na izvrnuti rudarski vagonet, a zvonik na rudarsku lampu, primj. prev.
[‡] Radničko svratište/gostionica za odmor i zabavu nakon radnog dana, primj. prev.
