STRANE
Ismete, krenimo ispočetka. Rođeni ste i proveli djetinjstvo u Tuzli. Emigrirali ste u SAD 1996. i od tada živite u Portlandu, Oregon. Koliko vas je kao pisca obilježio period Jugoslavije i zaraćene Bosne, a koliko američko iskustvo?
ISMET PRCIĆ
Koliko me je kao pisca obilježila Jugoslavija i ratna Bosna svjedoči to da i dalje pišem o ratu kao da je on i dalje tu, samo u meni valjda. Čak me i moji vršnjaci, preživjeli Bosanci i Hercegovci, pitaju što ja to opet o ratu. Moj drug Zizi svaki put kad me vidi ne može a da mi ne napomene kako sam mu sjebao ljetovanje te godine kad je prva knjiga izašla na našem – odnio stručnjak roman pod nazivom Krhotine da odmara dušu na plaži! Kad me ponekad u rodnoj Tuzli pozovu da pričam srednjoškolcima ili mladim studentima o pisanju, iznanađen sam koliko moram da objašnjavam o ratnim godinama u našem gradu, kao da roditelji te djece nisu jedva preživjeli iste. Uhvatim se da im opisujem i objašnjavam stvari na isti način kojim to činim inim strancima na promocijama prve knjige. I malo mi, jebi ga, začudo. Što li ih roditelji ne uče, što li im ne kazuju?
Što se tiče uticaja Amerike na mene, njen biljeg je u prvom redu jezički i možda stilistički. Koliko god ja pokušavao da pišem na našem – a evo slomih se da ti pravo kažem; baš ove rečenice koje čitaš, ovi odgovori, kasniće barem još mjesec dana – tako mi sporo ide. Mnogo duže vremena živio sam u Americi nego u Bosni i sad se to već nekako primjeti. Čudan je to osjećaj, biti i vamo i tamo. Na primjer, nova knjiga je podijeljena u dva dijela, strana A(merika) i strana B(osna). Neko bi rekao, ovo su američka poglavlja, a ovo su bosanska. Ali kad se krene čitati s prve je jasno da razdvajati priče imigranata na prije i poslije, nije moguće. Poglavlja strane A puna su Bosne, a strane B, Amerike. Niko tu perut, i jedne i druge zemlje, ni najgušćim koštanim češljem ne može iščešljati iz kose.
Kad sam bio u Tuzli ove godine, stari moj drug sa pozamašnom krizom identiteta prouzrokovanom sličnom prvobitnom sudbinom kao mojom (samo se on poslije određenog vremena u inostranstvu vratio i osnovao porodicu) podsjeti me na onu staru, balkansku, kako svakih dva’est godina ovdje ide novi rat, idu nova sranja, traume. Nove smrti, nova počinjanja. Ima ratu i više od dvadeset godina, ali tu je to, u pet deka. On se s time bori tako što pokušava da izvuče djecu na pravi put, da im osigura da njihovi životi nemaju ove cikluse uništenja i ponovnog počinjanja. Nešto me je strah da ta balkanska kletva možda nije usađena u nama samima, u federima naših DNK šablona, da naši životi dožive punu oscilaciju baš u ciklusima od po dvadeset godina. Jer kad ja pogledam na svoj život, sa oko dvadeset morao sam ostavit sve i krenut graditi iz početka u Americi. Sve što sam u tih dvadeset godina napravio, izgubio sam u četrdesetim s alkoholizmom i razvodom. Moj je nijet i želja da sa šezdeset, ako ih dočekam, prekinem sa ovim šablonom, koliko god on bio usađen. Ozdravljenje je moguće i jedan od lijekova leži u tome kako i šta pričamo samim sebi, svijetu, svemiru, svojim bližnjima i svojim stranima. To bi trebala da bude jedna te ista priča. Ako nije, onda znamo da smo u kurcu. Ozdravljenje leži u izlaženju iz starih šablona misli, shvaćanja, i komunikacija ideja čak i ako su ona urođena, iliti čak, smijem li reći, suđena. Turati traume pod ćilime, zamandaljivat ih po mutvacima, voziti ih daleko od kuće i ostavljati u šumi da se sami snalaze, praviti se da ih nema, pričati porodične priče i skupljati foto-albume samo dobrih stvari iz života, to nikog nikad nije izliječilo, nikom pomoglo, nikog ni prikučilo duševnom ozdravljenju o kojem sam ponukan da pišem.
STRANE
Kad ste ustvari shvatili da želite pisati?
ISMET PRCIĆ
S početka, kao dijete, ja sam više volio sladoled, ili biti golman, ili ritam gitarista u duvačkom orkestru, ili Zagor-te-nej, ili strip crtač, ili glumac u pozorištu. Pisanje pismenih mi je doduše išlo od ruke – bio sam i u Mladim Lingvistima – ali nije baš da sam volio pisati. Uvijek mi je radije bilo crtati i čitati ili ako ću već pisati onda ću napisati komični skeč za dramsku sekciju, ili pank pjesmu na hrđavom engleskom, nego neku pismenu zadaću. Sjećam se da je Politikin Zabavnik (kojih sam bio sakupljač, zajedno sa Dylan Dogom, Zagorom, i šta sve ne) u kasnim 80-im na predzadnjoj stranici uvijek imao orginalni tekst top hit pjesme na radiju, zajedno sa našim prijevodom do njega. Sjećam se dobro pjesme Scream of the Butterfly koju sam ja preradio u neku strahotu pod imenom Scream of the Cockroach, i onda na skupu strip grupe Torzo u Domu Mladih prvo nacrtao, a onda žiletom isjekao, intrikatni šablon za dizajn prve omotnice i majice imaginarnog benda kojeg smo ja i moj drug Amel tobože osnovali i htjeli da sve naše pjesme budu na engleskom, sanjajući MTV sne 90-tih, intervjue sa Ray Cook-om, svjetske turneje. Bio je to šupalj krug sa žoharom izvrnutim na leđa, kojeg sam uvećao i precrtao iz nekog od Dilan Dogova u svojoj kolekciji, sa trima vijugavim žvroljitanama iznad Samsa Gregorovog segmentnog abdomena koje su u stripovima mog djetinjstava inicirale da se on već usmrdio, da je njegov urlik nečujan ali ubitačan—takozvani Tihomir.
A vidiš i sam iz gore-priloženog da šta god sam ja u to doba htio da budem—glumac, muzičar, grafički dizajner, student na fakultetu—pisanje je bilo integralno u svakoj toj disciplini. Tako, trljajući malo vamo-malo tamo, probajući svašta (uvijek sa tekom i olovkom u džepu) ja sam se izbirikao ali i izborio za ovaj svoj izričaj i koliko god ja ovdje iz zajebancije kudio pisanje, ja mislim da je očigledno da mi je ono puno drago, čak i sveto, mada se volim zajebavat i dramiti kao pravi, kad mi krene, i pustit riječi u osjećaje i primiti šta donesu i ispljunu kad se vrate, a onda sve optrati i osušiti, pa u slaganje mozaika.
STRANE
Vaš debitantski roman Shards ili Krhotine, objavljen je 2011. u izdavaštvu Grove Press. Dobio je pohvale kritike, osvojivši nagradu za najbolju prvu fikciju koju dodjeljuje Američka akademija umjetnosti i književnosti, te nagrade LA Timesa i Oregon Book Awards. Roman je bio zapažena knjiga godine NY Timesa i preveden je na deset jezika. Od tada je prošla decenija i više. Koliko dugo ste pisali Krhotine i da li ste očekivali njihov popriličan uspjeh na stranom tržištu?
ISMET PRCIĆ
Neki dan javi mi se čitateljica iz države Washington. Kao, vidjela na Instagramu da sam metnuo sliku sa preliminarnim primjerkom moje nove knjige koja tek treba da izađe ove godine u augustu u SAD-u, da ju je to iznenadilo. Kaže da je čitala moj prvijenac kad je bila mlađa i koliko joj je bio važan, i da nije ni znala da sam ja nastavio pisati, da se nije ni nadala, da jedva čeka da pročita novu. Tako ti je kod mene, kažem ja njoj; ja haman pišem jednu knjigu u deceniji i opisujem na koji me je način prijašnja, da izvineš, jebala u mozak. To je, valjda, moja verzija tog nekog umjetničkog procesa o kojima pisce pitaju. Krhotine su bile odgovor na rane jade djetinjstva i mladosti, prvih mojih dvadeset i nešto godina života. Njoj je trebalo jedanaest godina da stasa. Mozgovna boljka te epohe bijaše PTSP. Već sam ulazio u tridesete kad su Krhotine izdate i bilo je tu nekog mladalačkog ushićenja, i osjećaja mogućnosti transmutacije negativnih iskustava i alkemiziranja istih u nešto pozitivnije, u roman koji izvlači psihičku patnju iz mraka privatnosti i dijeli je sa svima, time je praveći univerzalnijom i nudeći barem osjećaj da se iz ovih psihičkih stanja (sranja) čovjek izvući može, da ozdravljenja ima. Čak i tada, kad su me prijatelji ili čitaoci pitali kad će sljedeća knjiga, ja sam im govorio: in about eleven years. Uspostavilo se da sam bio u pravu, gotovo u bobu. Ne treba se zato ovako zajebavati s riječima. One imaju moć manifestacije. Nešto u tebi to čuje i haman povjeruje, misli da tako treba, i tako i napravi. Ko kad nekim ljudima doktori kažu da imaju još samo šest mjeseci života, i oni stvarno povjeruju i sami izdahnu kad “rok trajanja” istekne, kad misle da im života više nema. A moja je majka Ajša uvijek govorila: Ne umire se od bolesti, neg’ od smrti. Sad znam da, da sam tad bubnuo pet umjesto jedanaest godina, možda bih sad već imao i treću knjigu, hahaha. Ali neka, nije do broja knjiga, kažem ja sebi. Kad god čovjek nešto shvati, dođe tobe, dobro je, i za uhar.
STRANE
Nedavno je na engleskom jeziku izašao i vaš novi roman Unspeakable home. O kakvom se narativu i strukturi radi, te koje teme obrađujete ovaj put?
ISMET PRCIĆ
Sad je vec 2024. i meni je četrdeset i sedam. Unspeakable Home, ova druga moja knjiga—koja bi na našem mogla da se zove Daleko nam lijepa kuća—je neka vrsta nastavka i klona Krhotina. Boljka njene epohe je moj alkoholizam i depresija. Ispostavilo se da dok čovjek tabiri po sjećanjima i traumama jedne epohe života—da uhvati boljku kako treba, da je proživi i istu opiše i dočara srcima i umovima čitalaca—on nije svjestan da taj period vraćanja vremena, ponovnog proživljavanja svakog momenta da bi se on mogao “uhvatit’” kako treba, postaje trauma sama za sebe, i da od nekih boljki ozdravljenja nema, da se s njima samo mora naviknuti živjeti.
STRANE
Pored pisanja ujedno ste i koscenarista filma Imperial Dreams, koji je premijerno prikazan na Sundance Film Festivalu i osvojio je nagradu publike u svojoj kategoriji. Film je također završio na streaming platformi Netflix. Vaš novi filmski projekat se bavi grupom Death, prvim punk bendom sačinjem od Afroamerikanaca, ujedno i jednim od prvih punk bendova ikada. Poznavajući vašu punk historiju, ako je tako možemo nazvati, da li je Death-ov biopic vaš passion project? Odakle je došla sama ideja i ko je sve uključen u produkciju?
ISMET PRCIĆ
Ja sam u scenarije upao preko teatra. Davnih kasnih devedesetih radio sam predstavu na koledžu, neku spiritualnu para-tarantinovsku dogodovštinu, i odnekle se pojavi Malik Vitthal, jedini crni hokejaš na koledžu, koji je upravo skontao da nije dovoljno brz za NHL, i da mu valja uhavizati šta je sljedeće. Kao pravi Amerikanac iz predgrađa, on se upitao; šta ja to osim hokeja sto najviše volim, i došao do odgovora: filmove. Ide on iduće godine kao u poznatu filmsku skolu USC, hoće da nauči što više može o glumi, režiji, i donekle teatru, može li on da bude asistent režije na sljedećoj. Napravimo mi dobru predstavu, izašlo i u novinama, a Malik sav zapaljen otišao da studira filmsku režiju. Njegov mentor na papiru je bio režiser koji se proslavio filmom Boyz n the Hood (1991.), John Singleton.
Nakon avanture s Malikovim prvim studentskim filmom, krenuli smo pisati žanrovske scenarije, horore, naučno-fantastične trilere, komedije koje postaju horori, i kad god bi bili blizu da nađemo poznatog glumca ili glumicu da se zakači za projekat, uvijek nam se izjalovilo. Prije nego sto je umro, veliki Dennis Hopper je trebao da igra starog zatvorenika kojeg su pustili iz zatvora da umre kod kuće, gdje se on zaljubi u neku kaubojku, ali ni od toga nije bilo ništa. I ja i Malik, slomljeni iskustvom, malo se udešperatismo. Ja se odselim za Oregon, kažem jebo ovo. Idemo sad samo s knjigama.
U međuvremenu se Malik batalio žanrovskih ostvarenja i počeo raditi dokumentace i marketing, izučio zanat, i snimajući kratki film u zloglasnom kvartu Watts, na ulici Imperial, upoznao Bobby Yay-yay Jonesa (yay-yo, yay-yay, u Urbanom Riječniku znači kokain), gangstera domalo puštenog iz zatvora zbog oružane pljačke, koji je u zatvoru vidio svog sina po prvi put s devetnaest, i koji je ga je sad molio da mu da kakav posao u produkciji da ne mora nazad u bandu, jer ove ulice zovu non-stop. Rezultat njihovog prijateljstva je bila Malikova ideja da napiše film o Bobbyjevom životu, a pošto on nije neki pisac, on je opet našao mene i upleo me u novi projekat. Ovaj put nam je našao i nekog novca, i mi završismo u labaratoriji za scenarija na Sundance-u, sa stipendijom. Tri godine smo radili na scenariju za Imperial Dreams dok nije bio spreman za snimanje. Iako sam svo vrijeme pisanja urgirao kod Malika da nam treba voiceover zato što Bobby u filmu pokušava da postane pisac, i da on ne može usnimiti čovjeka kako piše u teku i prodati gledaocima da je on pisac, a kamoli dobar. Mi njegove riječi moramo čuti, ponavljao sam, ali Malik je smatrao da naracija radnje od strane glavnog lika nije dobra, da slabi moć kinematografije, da je film vizualni medij.
Imperial Dreams je kupljen od strane Netflixa poslije dobrih ocjena i nagrade na Sundance Festivalu, al’ nije to bio neki uspjeh. Osim John-u Boyega-i, koji je odma poslije ekplodiro u multiverzum Zvjezdanih Ratova.
U Salemu za vrijeme pandemije korona virusa, javi se opet Malik. Đe si, kako si? Hajde pogledaj ovaj dokumentarac. U pitanju je bio film Band Called Death u koji sam se odmah zaljubio. To je bilo ko da sam upravo saznao “pravu” priču postanka super-junaka koji se zove pank muzika. Ono što me je najviše oborilo i raznježilo u filmu je ta priča o Dejvidu, gitaristi i duhovnom vođi grupe, koji ne popusti muzičkoj industriji svog vremena da ga promjeni, a ni da ga pomjeri. Umro je od droge i pića, na tavanu čuvajući master-kopije muzike koja će tek nekih trideset godina poslije njegove smrti naći svoju publiku. Ali imati muda da osjetiš—da znaš—da si avangarda u momentu kad nesto napraviš, da znaš da to ne mijenjaš samo zato sto ljudi tvog vremena ne razumiju, da to ne diraš i ne daš nikom, te da ostatak života čuvaš to jaje koje ce se izleći tek kad tebe više nema. To nije odluka, to je download pravo iz srca Univerzuma.
Malik je dobio ponudu od producenata dokumentarca da im napišemo pitch: kako bi ja i Malik ispričali ovu priču u dramskom formatu, s glumcima, koji bi glumac bio dobar za kojeg člana benda, itd. Meni je odma bilo jasno da sam rođen da ovo napišem. Kako sam se sporo i teško izvukao iz poslije-razvodnog alkoholizma i bolesti, i polako stao na svoje noge, uzdajući se u svjetlo, u dan, i potpuno promjenjen u srcu, osjećao sam se kao da sam umro, ili prešao iz dimenzije u dimenziju, i onda se vratio. Čim sam sjeo da pišem, pomislih, dođe mi, da je Dejvid negdje u nekom astralnom sloju uporedo s našim, i dalje živ, i da sad i njemu ko ni meni alkohol više ne treba, i da je njemu žao što on nije mogao ostaviti taj otrov prije nego ga je dokrajčio, da je zbog toga i profulao da doživi vrhunac uspjeha svoje kreativnosti sa svojom braćom, Dannisom i Bobbyem, bubnjarom i basistom grupe Death. Malikovu i moju verziju priče sam ispričao iz ugla Dejvidove duše, čiji krik (scream of the cardinal), čija sušta želja s one tamo strane modre rijeke da se njegova umjetnost otkrije, da je to i dovelo do čudesnog pronalaženja muzike grupe Death u našoj realnosti sada, koja je živjela u underground klubovima i u podrumima kolekcionara, prije nego što ju je priča o njima u New York Timesu i re-izdanje njihove muzike, dovelo do ponovnog okupljanja benda (s novim gitaristom, isto Dejvidom), svjetske turneje i renesanse. Ja napišem, Malik napravi režiserski paket, ubaci trejler za film, smontiran od isječaka iz drugih filmova samo da se uhvati ton priče. Dobar je on u tome. I tako, Amazon kupi projekat.
STRANE
Koje knjige i autori su utjecali na vas?
ISMET PRCIĆ
Ona je ta koja je čitala u kući, mati. Kredenci su nam bili puni knjiga. Kod nje sam s četrnaest-petnaest nabasao na Stepskog Vuka, Hermana Hessea, čije posljednje poglavlje je bilo štampano u boji krvi i s početka upozoravalo: SAMO ZA LUDAKE. Smijem li ja ovo čitat’? – sjećam se da sam je pitao. Što ne bi smio. Samo ti čitaj. Ta je knjiga u meni sve započela. Sljedeća koja je imala sličan impakt bila je Marquezovih Sto Godina Samoće. Kasnije, u Californiji sam se navukao na Singera, Bukowskog, Becketta, Kosinskog, Durasovu… Hemonovo Pitanje Bruna je bilo presudno da počnem pisati. Ovih zadnjih godina čitam puno Johna Edgara Widemana, Rikki Ducornet, modernu američku i talijansku literarnu fikciju, te dosta literature o liječenju od raznoraznih trauma, pošto mi se čini da sam nabasao na glas ili izričaj koji tu traumu pokazuje iznutra, viče joj iz rane, odaje njene tajne. Pokušavam da se sredim i pozavršavam neke stvari jer mi je želja da napravim radionicu koja bi tretirala kreativno pisanje kao umjetničkom samoterapijom. To sam naučio od svog mentora za scenario, Gilla Dennisa. To mi je spasilo život, i umjetnički a i ovaj dunjalučki. J.E. Wideman ima frazu, PISANJE DA SE SPASI ŽIVOT. Ja bih ovu radionicu zvao PISANJE DA SEBI SPASIŠ ŽIVOT!
STRANE
U nekoliko navrata ste bilivgost sarajevskog književnog festivala Bookstan. Kako gledate na regionalnu književnu scenu?
ISMET PRCIĆ
Svo vrijeme između svog prvog i drugog Bookstana radio sam malo na knjizi, malo na scenariju, pola u Bosni, pola u Americi. Drugi put kad su me pozvali, ja se pojavim u Radićevoj ranije, da se naviknem na okoliš—stara moja imigrantska navika. U taksiju se sjetim jednog drugog taksiste na Butmiru koji kad je vidio ono LAX na mom koferu, nježno mi je rekao – Go back to your own fucking country, da me podsjeti kako su me dočekali kad sam tamo emigriro, u isto vrijeme kudeći sadašnju vlast u svojoj zemlji. Tako mi je drago doći svaki put na Bookstan, vidjeti stara i nova lica, naslušati se svog jezika, njegovih novih ritmova i tonova, iz dosade s četrdeset-sedam godina u guzici, početi pušiti cigarete marke Chesterfield (zato što ih Tomo Vejts pomenu u pjesmi) u jedan po noći, u Jazzbini, sa pelinkovcem išamaranim gostima i učesnicima festivala, koji nit’ su mogli pričati, niti šutiti od glasne muzike. To se meni desilo na prošlom. Ali baš svaki put, meni tamo bude tako dobro, tako drugačije i od El Eja i od Tuzle, gdje oba moja bića mogu biti paralelno u tijelu, i onaj mladi seljo, pankerčić, umjetnik i ovaj propali muž, ko fol mislilac što je iz groba izašao i počeo pričati sebi o ozdravljenju. Sanjati ga, i time stvarati.
STRANE
Za kraj, kada možemo očekivati Unspeakable home na našim jezicima?
ISMET PRCIĆ
Nemoj me samo pitati kad će knjiga na našem. 🙂 Izdavačka se industrija puno promjenila od kada sam ja zadnji put o tome išta znao.
Muzičar iz Tuzle, veliki hard-corer, me je prošle godine pitao da mu napišem nekih stihova, da proba napravit’ pjesmu. Ja otiš’o u staru barutanu na Gradini, gdje smo za vrijeme rata ja i Amel i ekipa pankera vazda duvali razrjedjivač, da se malo podsjetim, da me malo prošlost ošamari. Odatle polako krenem prema groblju Borič, svježe-raskopanom na periferijama, kao da preuzima brdo. Na klupi u jevrejskom dijelu meni dodje refren:
Borichu se, borichu!
Naborichu se, borichu!
I na Borichu se borichu!
Borichu i borichu!
