Ne znam što je matičnjak. U hodniku bolnice mi žena u žutom ogrtaču objašnjava, iako je ništa nisam pitala, da njegova tinktura pomaže kod histerije i tjeskobe. Njoj je pomoglo, tvrdi. Ne pitam je zašto mi to govori. Kimam glavom i gledam kroz prozor izbjegavajući njezin pogled. Oblaci danas izgledaju kao vata. Da mogu, uspela bih se na njih i odspavala.
“Možete kući”, kaže mi sestra. “Dolazi li netko po vas? Ili uzmite taksi, ne smijete još hodati.”
Kod kuće stojim pod mlazom vode toliko vruće da isprva nisam sigurna je li ledeno hladna ili gotovo kipuća. Proučavam etiketu novog šampona. Piše da je obogaćen ekstraktom matičnjaka. Neobična slučajnost. Obećaje mi da će se “pobrinuti za temeljito čišćenje vlasi i jačanje kose”. Ne rješava tjeskobu, ali može, prihvaćam i temeljito čišćenje. Sviđa mi se ideja da se šampon brine o meni. Zavlačim prste pod mokru kosu i nježno masiram tjeme iako jedva podižem ruke od umora.
“Nisi ti kriva”, ponovim si po tko zna koji put u posljednjih tjedan dana. “Tako je moralo biti. Nije moglo drukčije.” Da bih prestala razmišljati, čitam tekstove s bočica na polici u tušu. Ambalaže od recikliranih materijala mi obećavaju: Kosa će mi postati podatna, sjajna i meka. Koža će mi biti nježna, glatka i mirisna. Za ostalo ćemo lako.
Regenerator je od makadamskih oraščića. Aboridžini su ih nabrali u Australiji, gdje ih smatraju svetim voćem, a zatim su to sveto voće u tvornici iscijedili u sredstvo za pranje i poslali na drugi kraj planete, ljudima kojima kamilica nije dovoljno egzotična. Umačem prste u okruglu posudu, grabim gustu smjesu i nanosim je samo na vrhove kose, kako piše u uputstvima. Neka stoji tri minute, neka obavi posao kako treba, neka mi nahrani kosu svojim specijalnim svojstvima, veganskim i bez glutena. Toplim se čelom naslanjam na hladni zid i nisam sigurna plačem li opet ili nisam prestala od sinoć.
Noge su mi gumene, teško mi je stajati. Ne spuštam pogled jer znam da je dno kade ružičasto. Čini mi se da mogu namirisati krv. Gledam kroz prozor. Oblaci su rjeđi nego ranije, prozračni su poput čipke. Iza njih se nazire plavo nebo.
Još gel za tuširanje i mogu ponovno u krevet. “Dan po dan”, kažem si, i nije mi lakše. Na bočici je nacrtana naranča, ali miriši kao mandarina. Ovaj je gel za tuširanje ujedno i piling za tijelo. Piše da će opustiti sva moja osjetila i pretvoriti moju kupaonicu u wellness, ali nema pojma u kakvoj se kupaonici našao. Tvrdi da će mi njegove fine mikročestice nježno i temeljito ukloniti stanice mrtve kože.
Zamišljam kako se s mojih ruku, nogu, prsa, leđa ljušti mrtva koža, kako se mrtve stanice iz moje utrobe slijevaju kroz odvod i talože u odvodnim cijevima. U meni više nema ničega, u meni je sada samo zrak. “Nisi ti kriva”, pokušavam ponovno.
Kada se odvod bude začepio, vodoinstalater će sa žaljenjem reći da on tu ništa ne može, da je u ovom tušu jednostavno izgubljeno previše mrtvih stanica. A ja ću izrecitirati: “Da to je nažalost tako moralo biti nije moglo drukčije.” I neću si vjerovati.
Dok nisam saznala da su oblaci samo zrak, zamišljala sam da ih možeš, meke i tople, držati u dlanu. Više ne zamišljam da išta držim. Sada je sve zrak.
