Preveo: Marko Vešović
U Veneciji ne bjeh osam ljeta.
I svaki put stanicu kad prođeš
I na pristanište izađeš, tišina
Venecije te zadivi, pijan si
Od morskoga vazduha s kanala.
Ovi čamci, barke, i uljasti
Bljesak vode, ognjem obasjane,
A iza nje niski red fasada
Kao od prljave da su slonokosti,
A nad njima plavi južni večer
Mokar i kišovit, no naliven
Plavetnilom mekim, ljubičastim –
Radosno sve to bilo je vidjeti!
Osam ljeta… U odavno znanoj
Niskoj, staroj sam sobi, pod bijelim
Stropom šaranim cvijećem, spavao.
Ujutru čujem zvono: i zvonko je
I blagoglasno, no nas ne doziva
Ovaj čisti usamljeni glas,
Glas davnoga života od kojeg
Preostala je jedino ljepota.
Ujutru koso ružičasto sunce
Zagledalo je u uski uličak
Osvjetljujući odbljeskom od kuće,
Od protivnoga zida, i ponovo
Radosnu bliskost mora i slobode
Oćutio sam, vidjevši na krovu
Nad rubljem, što se na vjetru trzalo,
Jorgovanske krpice oblaka
U žitkom, vlažno-tirkiznome nebu.
Iza toga je na krov dotrčala
I skidala rublje, pjevušeći,
Gologlava djevojka, i vitka
I tanka. Ja sam se sjetio Kaprija,
Lamartinove Gracijele… Osam
Godina prije ja sam bio mlađi,
Ali ne srcem, ne uopšte srcem!
U podne, kraj Marka što je bio kao
Patrijarh Sirije i Smirne, sunce je,
Smiješeći se u oblačku svijetlom,
Zasljepljivalo rumenim sedefom.
Sunce je grijalo zidove Duždeve,
Trg i sivkaste golubove koji
Guču i vrve kljucajući zrna
Pod nogama turista podašnih.
Sve je blistalo – šešir, štap, obuća,
Žmirile oči, svjetlucali zubi,
Žene, koje na proljeće liče
Svojom svijetlom odjećom, amrele
Raširile su svilene da lica
Obasja svila… U galeriji sam
Sjedio, novine, kafu zatražio,
I o nečemu mislio… Onaj ko
Mlad je, zna šta voli. Mi ne znamo –
Volimo cijeli svijet… I daleko
Iza kanala, iza grada koji
Leži ravno i sja mutnim svjetlom,
Iza lagune Adrije zelene,
U plav prostor je gledao krilati
Lav sa stuba. Kada vedro je vrijeme
Na jugu vidi Apenine, a na
Sjeveru sivom – trojke vala alpskih
Koji blistaju ponad plavetnila
Platinom svojih ledenih grba…
Izveče je magla, mlječno siva,
Dimna, neprozirna. I pahuljasto
U njoj ognjevi zelene se, sjenke
Sa stubova bacaju svetiljke.
Veliki kanal žalobno se crni
U raspu ognjeva magleno-crvenih,
Marko je težak i drven. Uličci
Sa blatom, glibom. Idem posredini –
Kao u operi. I slatko mirišu
Jake cigare. Ugodno u sjajnim
Galerijama kafane, vitrine
Njihove blješte jarko. A Englezi
Kupovali su čipku i knjižice
Sa listovima debelim hrapavim
U uvezima, svi sa zlatotiskom,
I sa kopčama grubim… I djevojka
Iza mene je zvala, doticala
Rame mi rukom, osmjehivala se,
Žalostivo i plašno: “Mi d’un soldo!”1
U taverni dugo potom sjedio sam,
Dugo se sjećao njenoga dražesnog
Žarkog pogleda, zračnih trepavica
I tralja njenih… Možda, Arapkinja?
Izađoh, za čas, noću. Odveć vlažno,
No toplo, meko. Na malome trgu
Mokro kamenje. Nježni miris mora.
Hladno i vlažno vonjaju uličci
Kliski i tamni, s kanala – svježina
Lubenice. I u svijetlome nebu
Na malom trgu, spram papskih statua,
Na fasadi crkve, blijedi je mjesec:
Čas sija, a čas ko dim se rastopi,
Iza jesenje magle što gre s mora.
“Ne spavaš, Enriko?” A on polagano
Na mjesečinu bešumno izvodi
Dugi i crni katafalk gondole,
Malo u struku svije se, naraste
Na njenoj krmi stojeći… Dugo smo
Uskim hodnicima ulica plovili,
Među visokim teškim zidovima…
U hodnicima tim – čamci s drvetom,
Barke sa solju: stali da prenoće.
Pod zidovima – kolje, stepenici,
U plijesni, sluzi. A gore je nebo,
Trak neba s malim blijedim zviježđem…
U ponoć spava Venecija – možda
Tek u jazbinama pjanaca i tata,
Iza stanice, prsline kapaka
Sjaje, iza njih prigušeni krici,
Razuzdan kikot, svađe i udarci
Po stolovima, stolcima, marsalom
I vermutom što su zaliveni… Ima
Čari u tom kasnom, tom dimnom životu
Pijanaca, kurvi i matroza!
“Но amato, amo, Desdemona”2
Pjevušeći govori Enriko
I, može biti, čuje ovu pjesmu
Neko u toj tamnoj kući – ona
Duša što voli… A iza ograde
Vidim bašticu: na čistom vidiku
Drveće bješe golo i prozirno,
I kao staklo blista, vrt miriše
Na vino i med. Taj vinski je miris
Lišća finiji negoli proljećni!
Mladost je gruba, žudna, ljubomorna,
Mladost za sreću ne zna – kada vidiš
Suze s trepavki Dezdemone koja
Voli drugoga…
Evo i svijetli
Uzlaz u nebo, lunin sjaj i vode!
Zdravo, nebo i jasni mjeseče,
Preljev voda zrcalnih i tanka
Plavetna magla, u kojoj ko bajka
Čine se kuće i crkve u dalji!
Zdravo i vi, ponoćni prostori
Zlatnog primorja koje obamire
I ognji jedva vidljivog ekspresa
Koji juri kao
zlatni lančić
Po lagunama k jugu!
(30. VIII 1913.)
Priredio: Armin Stefanović
(Časopis “Poezija, Sarajevo, 2017.)
1 “Daj mi novčić!” (ital.)
2 “Volio sam, volim te, Dezdemona” (ital.)