Svakog jutra svi u školi pjevamo stojeći
Kiša vani tutnji. Mutan obris jutra.
I same naše kabanice obješene
u školskim hodnicima remete tišinu.
Voda sporo teče po odjeći
i po nepomičnim tijelima mrtvih.
Kamo to rastemo?
Pred vratima škole
u plitkoj lokvi nijemo tapka
naš mali, gotovo probuđeni strah.
Za nečijim leđima
naša sjena lagano
poskakuje u igri.
Duboke, tamne
Daleko od prozora po cijeli dan treperi
dugi nestvarni papirnati vlak. Dijete ima
duboke i velike tamne oči. Dijete čita
i sve pročitano, slovo po slovo,
u njima nepovratno nestaje.
Posvuda je prozirni svijet. Jaje se sȃmo rodi.
Ptica leti unatraške.
Silazak
Na putu ka nižemu nebu svod nestaje.
Tamni snijeg prekriva sva tiho zaustavljena i parkirana
auta, ukazujući na njihovu potpunu nepomičnost i prazninu.
Isti takav snijeg leži na dnu našeg uma,
ali s tim vanjskim ga više ništa ne spaja.
Ključ škripi u bravi. Doma smo. Sjena šuti.
A niska molitva počinje:
bijelu poljanu pred nama pregazila je plitka stopa
nekog odbjeglog bića,
možda zvijeri, možda djeteta.
Priredio i preveo sa slovačkog: Tino Kujundžić
Izvornik: Ivan Štrpka – “Kam plášť, tam vietor”, Artforum, Bratislava, 2018.
Fotografija: vydavatelstvoartforum.sk