Knjige danas stoje zapakirane na stolu. A na radijatoru kora od mandarine. Miris novih knjiga i kiselih mandarina jedino je na što ne bih mogao povratiti. Svi drugi mirisi tjeraju me da se opet zatvorim u školski WC i povraćam dok ne vidim krv na mokrim patikama.
Sjedam na stolicu. Ispred stoji Tribusovnova Povijest pornografije.
Mandarine i knjige. Najljepši miris prije kalendarske zime. Pokvareni radijator iz kuta upravo daje zadnje znakove života. Zato je Vilma donijela od kuće malu grijalicu i stavila je ispod svojih nogu. Ima smiješne čizme. Ugledao sam ih čim sam ušao u knjižnicu. Razmišljam kako je Vilmi super biti Vilma. Završila je fakultet. Sad je poštuju i smije nositi smiješne čizme. Kada krene kući, onih gadova više neće biti na mostu. A i da budu, ne bi joj ništa dobacili. Odrasla je. Vilma mi dopušta da sjedim u knjižnici poslije šestog sata dok čekam autobus. Ne ispituje me nikada. Ali stalno provirujem kroz prozor onu trojicu na mostu.
Sigurno je već shvatila da se plašim. Jednom je dok smo tako sjedili, svatko u svojim mislima, iznenada prekinula tišinu. Ispričala mi je kako se, dok je bila u izbjeglištvu na Orebiću, sakrila u WC od nasilnica. I kad je shvatila da će zakasniti na autobus ako uskoro ne izađe, proradio je u njoj neki čudan bijes za koji nije znala da ga posjeduje. Izašla je i pretukla predvodnicu skupine. Od tada više nije bila prljava Bosanka. Postala je Vilma.
Mislim da ja nikada neću imati snage pretući jednog od njih trojice. Pa sve i da zakasnim kući zbog skrivanja u knjižnici.
Vilma to zna. Onda često presiječe našu tišinu samo rečenicom: Odrast ćeš.
*
Sjedim u autobusu. Krvarim lagano. Nema potrebe ni da brišem nos. Po količini krvi odmjerim koliko ću dugo razmišljati o današnjem poniženju. Čekamo vozača. Pored rijeke šeta visoki debeli čovjek. Mislim da on u školi nešto predaje. Priča s patkama. One slijede njegove korake i imaju crvene glave. Kao natečene. Gade mi se. On ušetava u Lašvu i one s njim. Nitko ih ne gleda. Voda postaje crvenskasta od njihovih glava. Povraćam u vrećicu. Vozač pokreće autobus. Bol u stomaku napokon popušta.
Mama danas ne radi jer je bolesna. Skinula je zavjese i čisti šporet. Hladno je i sve je otvoreno. Tata gleda dokumentarac o čovjeku koji boravi u indonezijskom zatvoru. Taj čovjek počinje gubiti razum. Govorim tati da i ja gubim razum.
Prebacuje program. Ne čuje me.
Počinjem spavati u hladnoj sobi. Budim se pokriven dekom. Na stolu su kolači od kokosa. Čujem ih kako govore da je najvjerojatnije sve od prehlade. Prvi put, od babine smrti, plačem.
*
Vilma već šesnaest godina živi u Australiji sa sinom. Dogovorili smo se da ćemo si za rođendane slati pisma. U jednom mi je priznala da Ivani s Pelješca nikad nije razbila glavu. Samo je odrasla.
