Smeh razgoni strah i pijetet pred predmetom, pred svetom, čini ga predmetom bliskog kontakta i time priprema njegovo apsolutno slobodno izučavanje. Smeh je najvažniji činilac u stvaranju one pretpostavke neustrašivosti bez koje nije mogućno realističko shvatanje sveta.
– Mihail Bahtin
I
Ne znam kada sam naučila da plivam, ali su me na more prvi put odveli kada sam imala mesec dana. I tog leta verovatno nisu bili mnogo srećni, zato što su nakon deset meseci problematične trudnoće dobili ćerku sa povređenom levom rukom, koja je visila sa strane kao strano telo. Moju majku su porodili stažista i čistačica, jer su doktori bili u viziti, i tom prilikom mi je povređen vratni živac. Moja majka je imala preko četrdeset godina, a ja preko četiri kila, i ta ruka je bila cena mog i njenog života. Morala sam da izađem što pre.
Povreda je bila takva da nije bilo dovoljno da bi me smatrali invalidom, iako sam odrasla bez mogućnosti da podignem ruku ili da bilo šta njome guram. Mogla sam samo da nosim teret i da privlačim stvari sebi – sve ostalo je nadoknađivala desna. Leva me nikada nije bolela, osim u proleće i u jesen, i tad nikakvi lekovi i kreme nisu mogli da umire reumu, i bol je bio toliko jak da sam kao devojčica udarala rukom o zid i tražila od oca da mi je odseče.
Svim gostima kojima su moji izdavali sobe u našoj velikoj kući na crnogorskoj obali ćale je, sav ponosan, pričao istu priču o tome kako je ona nastala. Kad ga je deda kao klinca tukao a on bežao, ovaj ga kleo rečima: Dabogda na more stigao! I zaista, moj otac je bio neko progresivno seljačko dete. Iako rođen ispod Stare planine, na njivi gde je ostavljen ispod plasta sena da sačeka okopavanje, nikad se nije bojao mašina, novca i vode.
Kad bi tokom letnje sezone bio slobodan i nije popravljao neki kvar po kući ili svoj tridesetogodišnji kombi, ponekad bi pošao sa gostima na plažu i njihovu decu učio da plivaju. Gledala sam toliko puta kako to radi. Prvo u plićaku učimo da plutamo na leđima, potom na stomaku – tad ujedno učimo i da zadržimo dah. Prvo nas pridržava rukom, a potom se dogovorimo da će skloniti ruku, da malo plutamo sami. Kad to savladamo, možemo malo da plivamo, dečaci kraul, devojčice žablji stil. Očevi te dece stajali su skeptično sa strane, pitajući se zašto ih, kao svu normalnu decu, jednostavno ne baci u dubinu. Nije se radilo o tome da je moj otac bio nežan i uviđavan čovek, a daleko od toga da je bila u pitanju dobra pedagogija. Samo je voleo da demonstrira ono malo znanja što je doneo sa studija fizičkog vaspitanja u Rumuniji. Ipak, vrhunac predstave bi nastupio na kraju obuke, kad bi iscrpljena deca otišla kod majki na peškire, da se obrišu, prime nove slojeve kreme za sunčanje i sa strahopoštovanjem gledaju mog preplanulog ćaleta kako zaranja u vodu i izlazi iz vode toliko daleko da se njegova ćela vidi tek kao vrh čiode na pučini.
Iako je zbog povrede bilo rizično držati me pored vode, ipak se nisu mogli mnogo baviti mnome po kući jer je keva bila večito u kuhinji, a ćale u garaži ili alkoholisanom stanju. Pa su me tako, čim sam prohodala, uvaljivali gostima da im, kobajagi, pokažem put do plaže, uz napomenu da me paze i drže dalje od vode. I ljudi su to u početku radili, i u tom periodu sam nekoliko puta završila gola u policijskoj stanici, gde me je doveo neko s plaže ko je primetio da sam se izgubila, a istresirani gosti, ćale i uplakana keva došli da me traže.
Ćale kaže da sam u tom nekom periodu, još pre nego što sam krenula u obdanište, naučila da plivam. Kaže da su gosti, kad su počeli da mi dozvoljavaju ulazak u vodu uz obećanje da “neću u duboko”, počeli da im prijavljuju da moraju na silu da me iznose odande kad mi pomodre usta. Kaže da je tako jednom probao da me uči plutanju, i da me je onda ostavio na plaži i rekao mi da on sad ide malo da otpliva i da ga sačekam tu. Kad je izronio toliko daleko da više nije video obalu, kaže bilo mu je čudno kako odande čuje da neko zove “tata, tata“, a ono bila ja, na svom prvom krstarenju.
II
Ja se ničeg od toga ne sećam. Moje najstarije sećanje je slika ravne, čelične površine mora dok po njemu svetlucaju bledunjavi zraci zalazećeg popodnevnog sunca. I dok se more lenjo bacakaporužnom, krupnom pesku plaže s koje su svi već otišli, gledam ćaleta okrenutog leđima kako korača i ulazi u vodu koja nežno pljuska i talasa u krugovima oko njegove mrke siluete. To je sećanje toliko staro da više i nisam sigurna da li sam ga izmislila, sanjala ili se to stvarno desilo.
U svakom slučaju, onoliko koliko sam se plašila duhova kod kuće u Srbiji, za koje sam bila uverena da mi noću hodaju po krevetu, sećam se da me na moru toliko nije bilo strah da sam jednom, kad je more bilo uznemireno a talasi visoki, namerno gurnula glavu u uzburkanu penu u koju su se rušili, da vidim šta će da se desi. Imala sam utisak ne da se davim nego da je vazduh isisan iz mene i mislila sam da ću da umrem, ali to sam uradila sama sebi, nije more, i to sam tada dobro upamtila.
Prvi put sam se zaljubila na moru, u sina neke gošće s kojim sam se kikotala dok su se veliki talasi obrušavali po nama, punili nam gaće peskom, a on mi sramežljivo govorio da mi se smakao gornji deo kupaćeg.
Ne znam koliko sam puta izlazila na terasu kuće, koja se nalazila visoko na brdu, da vidim koje je boje more, da znam da kažem gostima da li je voda hladna ili topla. Ako je svetlosiva onda je banja, ako je plava onda je u redu, ako je modro plava onda je ledeno hladna. Bilo mi je večito čudno da tolika voda ne proizvodi nikakav zvuk, da trpi da se po njoj vuku svi ti rđavibrodovi, a da po njoj plove samo tolicni talasi koji, iako tako mali, prevale toliku pučinu. Čak i kad je bura i po obali budu postavljene crvene zastavice, opet, mislila sam, to je ništa u odnosu na toliku vodu. More je za mene bilo nešto potpuno drugačije od reke, ili nedajbože gradskog bazena. Svi su sesprdali da sam princeza kad im kažem da se u bazenu i mononukleozi ne kupam. U Timok sam ušla nekoliko puta, smorila se i izašla. More nema mulj, ne može biti prljavo, ne vreba virovima i u njega možeš da pišaš koliko hoćeš, drugi se nikad neće kupati u tvojoj pišaći, uvek je soli i vode nezamislivo više nego svih vas zajedno, toliko da je smešno uopšte porediti vas. Možeš da se češeš od komaraca koliko želiš, kad uđeš u vodu rana prvo pecka, onda pobeli, onda čekaš u plićaku da dođu one sitne ribice, one ti grickaju ranu da pojedu mrtvo tkivo i do sutra si kao nov.
Moj najstariji san nema veze s morem – u njemu neka žena ulazi u mračnu fabričku prostoriju i ljubi osobu čije su lice i telo kompletno prekriveni debelim gumenim omotačem, nešto kao Spajdermen, samo što u to vreme nisam imala pojma odakle mi to – ali velika većina mojih potonjih snova ima veze sa vodom. I znalo se – čim leti stignemo na more, nekoliko puta moram da sanjam kako se ta mirna, dobroćudna vodena masa podiže protiv ljudi u vidu ogromnog vodenog zida koji zaklanja sunce i obrušava se bez milosti po njima dok beže pred poplavom na sve strane. Nekad je taj zid viši i od planina, i ja sa zemlje gledam u njegove nijanse plave i tirkizne, nekad bežim, iliga predosetim pa mu trčim u susret, bacim se i zaronim kroz njega pa gledam kataklizmu na obali sa pučine, nekad nađem gde da se sklonim, ali uvek nekako preživim.
Iako sam oduvek znala da voda nije mesto gde ću završiti svoj život, ono čega me jeste bilo strah jesu dno i dubina. Plivati preko velikih polja obične morske trave koja se crnela na dnusvaki put je bilo traumatično, a smrad iste te trave koju bi bura počupala sa dna i potom izbacila na obalu da truli bio mi je odvratan. Fascinantno mi je bilo kako ljudi smeju da gaze kamenje obraslo algama i lišajevima, kao da ne znaju da tamo može biti svačeg što može da ih ćapi za nogu. Iako ređe, sanjala sam i da se rvem s ajkulama, ili da sam uspela da doplivam do italijanske obale, i da odandegledam kako talasi odlaze ka našoj.
Ćale i keva nisu imali problema sa snovima. Keva, koja je leta provodila u kuhinji i hvalila se divnom bronzanom bojom kojom jojkoža pocrni nakon što dva puta godišnje izađe na plažu, jednom je buncala, ja je probudila da joj pomognem a ona popizdela, kaže: Što me probudi, more, kad sanjam da stojim na krevetu i ljubim se s Valom Kilmerom. Ćale je, s druge strane, spavao s flašom Zaječarskog pored kreveta, i večito je tvrdio da mu je to prva flaša tog dana, nepodnošljivo je hrkao i nikad nije prijavljivao nikakve snove.
Još nešto čega se ne sećam je to kako sam i kada počela da mrzim plavu boju. Ne znam da sam mnogo toga u životu mrzela, pa čak ni ćaleta kad se konačno razveo od keve nakon bezbrojnih rundi urlanja u najraznovrsnijimsituacijama, sem možda kad nije hteo da plaća alimentaciju a ja kao student trebalo da platim račune i kiriju u Beogradu. Možda sam dugoročno mrzela samo profesorku engleskog u srednjoj, kao što ju je mrzeo ostatak odeljenja. Kako god bilo, jednog dana krajem studija u Beogradu osvrnulasam se i shvatila da ne posedujem ništa što je u toj boji, i da ako nešto i dobijem na poklon, odmah bacim, i da se svađam s ljudima kad krenu da govore da je plava baš lepa boja.
III
Kada su se moji razveli, more je nestalo. Mi smo se preselile na drugo mesto, ćale je ostao u toj kući, a mi smo leti išle kao svi ostali turisti na po deset dana. Onda, kad sam počela da studiram, para je ponestalo i za to. Tada sam često išla sa dečkom na jezero. On je obožavao da obara ruke sa mnom i da mi se smeje kako sam “jaka”, ali je zato samo jednom predložio da se trkamo u plivanju. Kad je pošao da gumena peraja vrati na obalu, rekla sam mu da može da ih ostavi na nogama, i takav, atletski građen, i uprkos perajima, izgubi trku od bucmastog anđelka koji pliva žabljim stilom, što se i dogodilo. Posle je pričao da u vodi nisam normalna, a njegov najbolji drug me na sva usta hvalio štosam ga, u njegovoj trideset i nekoj godini i s traumom iz detinjstva kada se umalo bio udavio spletom nesrećnih okolnosti, naučila da pliva.
Nekoliko godina sam patila za morem, a onda sam morala da počnem da patim zbogdrugih stvari, zato što je u prestonici trebalonaći posao sa diplomom filozofskog fakulteta.
Međutim, našla sam ga. Konačno pristojan i dobro plaćen posao našla sam krajem godine, u zimu, nakon što sam morala da radim kao hostesa napolju, po minusu,zbog čega sam navukla prehladu i ubrzo po dobijanju novog posla dobila upalu bubrega. Dok sam pišala krv, moja svest, zamrljana zbog visoke temperature, proklinjala je jebeni „Blue Moon“, klub u koji smo otišli na after posle dočeka Nove godine, nakon čega je prehlada počela, i zbog koje će me sad šutnuti s posla jer nedeljama ne mogu da stojim na nogama, kamoli da kucam dvanaest hiljada karaktera dnevno na engleskom.
Na svu sreću, kad sam se napokon oporavila, posao me i dalje čekao. Pošto su u međuvremenu primili nove radnike, morali su da preurede kancelariju, i moje novo mesto je bilo tačno prekoputa novog kolege, nekog plavušana koji je po jutjubu pravio šatro duhovite klipove. Ja bila ljubazna pa otišla da pogledam, ali sam mu morala iskreno reći da onako zajebavati Tita po internetima nije lepo. Cela ženska populacija u kancelariji je potajno čekala pet sati, što zbog kraja radnog vremena što zbog toga da ovoga i njegovu nežnoplavu kosu okupaju zlatni sunčevi zraci s prozora, s nadom da će im možda podariti svoj osmeh àla Robert Redford. A najgore od svega, sunce se tad odbijalo o neke prozore na Hramu Svetog Save i jedino meni bilo pravo u oči, preko desnog ramena togdripca što je sedeo prekoputa, lika sa holivudskom facom u Čelzi duksu, koji je malo govorio, a mislio da je mnogo pametan i lep, i imao uznemirujuće plavetnilo u očima.
Njime je, smejuljeći se, posmatrao kako stalno kuvam čajeve od đumbira i u njih sipam svakakve kapi za imunitet, želudac i bubrege, a ipakdolazim sa zapušenim nosem na posao. Zbog toga me retko ali kvalitetno zezao, kao izatošto sam mu se tu naselila iz provincije, daživim za male pare u studentskom domu u centru, dok se on, autohtoni stanovnik prestonice, pati s kevom i babom na gajbi kod nekog mosta na Konjarniku. I tako, u jednom od nastupa tog našeg bučnog kolektivnog kancelarijskog humora, on me nazvao Nepričavom, a meni sinulo da me boja njegove brade i kose zapravo sve vreme podseća na nijansu žute plute kojom je bio obložen zid u ulaznom hodniku moje kuće na moru, u koju nisam bila ušla tada već duže od deset godina. Vrata hodnika bila su okrenuta ka zapadu, i popodne je okrnjena i izlomljena pluta na zidovima plivala u svetlosti koja se prelivala odbijajući se o kameni sivi pod. Tu smo sin moje gošće i ja umirali od smeha kad smo zaključili da je ta pluta, iako toliko liči na Bonžitu, ipak nejestiva.
Moj kolega je, inače, bio riba u horoskopu, i prvi put se zagledao u meneduže nego što to inače rade kolege tek kad sam dala otkaz, i to bez plavetnila koje je, specijalno za tu priliku, sakrio duboko ispod kapaka. I tako je počela naša mala igra, daleko od očiju i ušiju svih ostalih u kancelariji na Vračaru, taj mojnemi ples u njegovoj modrini koja se ponovo nadnosila nada mnom, tražeći od mene da shvatim šta su zapravo voda, hladnoća i so. I trebalo je da slušam, da se toga setim, onomad kad je uspeo da dođe, ostavi kafu na stolu iza mojih leđa i ode, a da ga pritom ne čujem u praznoj kancelariji, ili kad je otišao do toaleta a ja od dosade uzela telefon da slikam tu prokletu refleksiju safasade Hrama Svetog Save što mi je pržila pupile svaki dan, i slučajno u kadar uhvatila i njegovu praznu stolicu ispod – umesto da glumim zaustavljanje vode rukama. On je posle mislioda je morao da ode zato što je loš lik. Nije bilo opraštanja.
IV
Nakon njegovog odlaska, vreme je pojurilo. Otišla sam u Belgiju da prodajem cipele i zaradim preko leta neki dinar, a Izabel, kojoj je plava omiljena boja a Folon omiljeni slikar, ona me odvezla u Knoke da prvi put u životu vidim okean – za mene, iako je za nju to bio samo zaliv Severnog mora. Sticajem dodatnih srećnih i nesrećnih okolnosti, istog leta Danci su mi dali stipendiju, studentsku vizu i stan blizu luke, u zapadnom delu Ezbjerga. Tu sam, ubrzo posledolaska, sanjala kako je meni i nekim mojim prijateljima pobegla sirena, i kako stojim na ruševinama nekog antičkog hrama usred mora, dok neka meduzolika morska čudovišta, koja izleću iz vode iako nemaju krila, zastrašujuće urliču i ogromnim reptilskim kandžama otkidaju komade sa ruševina pokušavajući da se što duže održe na suvom, da bi mi rekli da su tu da pomognu da nađemo sirenu.
Nije trebalo dugo da se prehladim kad je napolju krenula da pljušti standardna danska kiša, a ja bila iscrpljenaod brojnih obaveza. Jedne noći u tom stanu nisam mogla da zaspim od prehlade i temperature, i bilo mi je smešno kad sam shvatila da me u potpunoj tami, kakvu godinama nisam imala živeći u metropoli, ponovo, kao u detinjstvu, strah mraka.Posletoliko vremena, ponovo sam imala utisak da me neko hvata za ruku, ispruženu preko ivice kreveta, i vuče u nevidelo.
Jedino je bilo čudno to što se, ovog puta, iz nekog razloga čekalo na moj pristanak. A ja sam htela da znam gde to treba da skliznem i s kim. Pošto je vreme prolazilo, meni bilo glupo da uopšte ustajem da palim svetlo, a odgovora od njih nije bilo, i hladni, vlažni stisak oko zgloba leve ruke nije popuštao, rekla sam im da ne mogu da pođem za njima jer ne znam ko su i šta hoće, ali da, ukoliko žele, mogu da ostanu tu sa mnom. Usred noći, srećom bez cimerke u sobi, smejala sam se sebi što u dvadeset i petoj godini života pregovaramsa čudovištima iz detinjstvaizamišljam da spavamo zajedno, kada je neko iz te gužve kobajagi šapnuo, misleći da je duhovit: “E, a možda je i Miloš ovde?“, a drugi jedva dočekao: „O, da li je ona to konačno uspela da ga odvuče u krevet?” Da više ne bi lupetali i da bih konačno prekinula nesanicu, izrecitovala sam im pesmicu za laku noć, koju me je, ko zna kad, naučila neka gošća: Sunce sija ko tepsija, Čak na morsko dno, Sve se ribe oznojile, Biće bogme zlo!
I tako smo svi skupa utonuli u moju teget posteljinu, kakvu sam dobila na poklon od Univerziteta, isto kao i sve moje kolege te godine.
Priredila: Ferida Duraković