STRANE
Ivana, kao neko sa sada već solidnim stažom u književnoj i filmskoj kritici, te esejistici i brojem odrađenih intervjua s autorima, kako gledaš na presjek svog dosadašnjeg rada? Čime si ponajviše zadovoljna?
IVANA GOLIJANIN
Hvala ti na pozivu i hvala na ovom rezimeu, baš lijepo zvuči! Bilo je to napornih nekoliko godina, i još uvijek jeste jer se stalno preispitujete, mislite o onome što radite i načinu na koji to radite. Sveukupno, iskustva su uglavnom dobra – možda sam najviše ponosna na intervjue sa autorima i autoricama koji su me oduševili svojim stavovima, posvećenosti i načinom na koji oni vide književnost, a to je kao nepregledno polje mogućnosti i borbe za neki bolji smisao. Rad u kulturi mi je donio mnogo lijepih susreta, druženja, dragocjenih preporuka i to sve uspješno zamagljuje neke izdvojene incidente. Za sada.
STRANE
Šta je bilo presudno za upis studija komparativne književnosti? Da li je odluka bila vođena interesovanjem za analizom različitih književnih tradicija ili drugim faktorima?
IVANA GOLIJANIN
Studij komparativne književnosti sam upisala posve neplanirano. Po završetku srednje škole sve mi je bilo „blurry“, nisam uopšte htjela za tri mjeseca krenuti na fakultet, još uvijek sam bila u četvrtom srednje, tako da sam studij i upisala u drugom roku, a odluka za komparativnu se desila usputno, dok sam pogledom prelazila slobodna mjesta na oglasnoj ploči Filozofskog fakulteta. Voljela sam čitati, tada nisam bila toliko posvećena kao što sam to bila gledanju filmova, ali mi se činilo razumnim da makar pokušam sa komparativnom jer nisam bila spremna na sve birokratske zavrzlame koje bi me čekale ukoliko bih „preskočila“ godinu. Nisam se pokajala, naravno. Tokom oba ciklusa studija sam imala odlične profesore, asistente, strpljive i susretljive, zanimljive kolege, pa je sve na kraju postalo jedna jako lijepa priča.
STRANE
Saša Ćirić je u intervjuu za Strane prije koji mjesec izjavio da „u našoj književnoj kritici nema kritike“, ukazujući na njenu korozivnost. Kakav je tvoj stav o tome?
IVANA GOLIJANIN
Pročitala sam Sašin intervju i ustvari se slažem sa onim da književna kritika na našim prostorima često „nije stručna ili nije suvisla, ili se nema gde objaviti“, i da nekoliko ljudi koji godinama pišu o književnosti – bilo da je u pitanju kritika ili jednostavno prikaz književnog djela – teško mogu nositi tu scenu. Književna kritika nije stvar izdvojenih pojedinaca nego mora biti dio jedne čvršće cjeline. Kada sam počela pisati, često su mi ljudi govorili da su moji tekstovi „previše teorijski“, a premalo „seksi“ – k’o biva samo se tekst u kojem atraktivno nahvalite ili još atraktivnije ispljujete i djelo i autora čita i, najvažnije, dobro prodaje. Prošlo je nekoliko godina i nije se puno toga promijenilo što se te „estradizacije“ tiče, osim možda da takve tekstove sada češće pišu ljudi po društvenim mrežama – dakle, kritika djela i autora se svela na nekoliko redova/čitalačkih impresija na Facebook ili X statusu. Što načelno nije uvijek loše, neki od tih komentara su urnebesni, neki bolno tačni, ali naprosto nisu ono što književna kritika treba biti. Tu je svakako i nedostatak medija gdje bi se ona kontinuirano objavljivala, mimo kojekakvih projekata koji traju najviše godinu dana (u Bosni i Hercegovini osim Oslobođenja, nijedne dnevne novine nemaju prostor za takvu vrstu teksta, a osim Strana i Dunjalučara, čini mi se nijedan nezavisni portal nije sveobuhvatno posvećen književnosti), nedostatak onih koji će promišljeno vrednovati književno djelo, a povrh svega pisanje je ovdje i pitanje književnog prekarijata gdje vi u neka doba imate samo rokove, a nikada vrijeme za bolovanje ili godišnje odmore. U regiji je situacija nešto bolja, makar što se dostupnog prostora za objavljivanje tiče samim tim i dostupnosti raznolikog tipa kritike, ali bih svakako rekla da nam je zajedničko to da svi trpimo „književne klanove“, nedostatak organizovanog i institucionalnog djelovanja i naprosto manjak ljudi koji se kritikom uopšte žele baviti.
STRANE
Koliko se kroz godine mijenjao tvoj čitalački ukus?
IVANA GOLIJANIN
Književni ukus mi je u formativnim godinama bio srednjoškolski pretenciozan, čitala sam velika imena – Kafku, Dostojevskog, Džojsa, Bulgakova – jer sam mislila da otuda treba krenuti. Kasnije sam shvatila da do njih treba doći, postepeno. U studentskim danima me oduševljavao Heiner Müller (oduševljava me i danas, ali mu se rijetko vraćam), i svakako Bulgakov čiji me je roman „Majstor i Margarita“ zainteresovao za demonologiju kojom se i danas rado bavim i čitam ono što je na tu temu napisano. Kada zađete dublje u studij Komparativne književnosti onda krenete otkrivati čitav raspon različitih, ali ne nužno kanonizranih autora i autorica koji su jednako dobro spajali književnost i filozofiju, psihoanalizu, istoriju i tako dalje, a dio su ne samo klasične književnosti nego i postmoderne i savremene. Danas, neovisno o pisanju kritike, čitam sve i svašta – žanrovski raznovrsno; i dalje volim čitati stručnu literaturu (filmsku, književnu, kulturalnu), to mi je u nasljeđe ostavio fakultet (Adisa Bašić ponajviše i hvala joj!) i ne žalim se.
STRANE
Sa sigurnošću možemo reći da je bosanskohercegovačka književnost od 1995. do danas neodvojiva od pitanja rata, poraća i tranzicije. Koliko je to dobro i loše, i da li vjeruješ u iscjeljiteljsku moć književnosti?
IVANA GOLIJANIN
Sigurno. Ratna književnost ima kontinuitet, ali nažalost ne nužno uvijek i kvalitet. Misao o prošlosti za neke zaista jeste trajna i jedina okupacija, a čini mi se da se ratom bavimo onoliko koliko se rat bavi nama. Nekad svakodnevno, pa tu donekle mogu pronaći razloge za pisanje koje je od rata neodvojivo. Uvijek je dobro pročitati dobru knjigu, neovisno kojom se temom ona bavi pa tako i ovom, a loše može biti samo kada je naprosto riječ o lošoj knjizi – tu tematska preokupacija ne igra tako značajnu ulogu. A loše književnosti je dosta, na sve strane, jer se pisanju ne pristupa samo onda kada se nešto zaista ima za reći već i onda kada se ima želja da nam misli budu ukoričene, ma kakve one bile. Nedavno sam pročitala novog Nezirovića, a nešto ranije i novog Repešu – oni će uvijek pisati o ratnom iskustvu koje je neodvojivo od njih samih i sigurna sam da bi bili sretniji da neke priče nikada nisu ispisali – ali su to romani koji sigurno odražavaju kvalitet ratne proze i u kojima imamo književnost koja može pomoći razumijevanju teme i prevazilaženju podjela, i tako dalje, ne književnost koja je sama sebi svrha. Vjerujem da je stvarnost precijenjena i da nam je sigurno nekada puno bolje u književnosti, a u njenu iscjeljiteljsku moć mislim da više vjeruju oni koji je pišu, od mene koja je „izbliza čitam“. (smijeh)
STRANE
Nedavno je završen 30. po redu Sarajevo Film Festival. Pored svog blještavila i crvenog tepiha, dosta se govorilo i pisalo o stanju bh. kinematografije, tačnije, njenoj upitnoj produkciji posljednjih godina? Šta se desilo sa bh. filmom?
IVANA GOLIJANIN
Mislim da je na to pitanje najbolje odgovorio Mirza Skenderagić u tekstu „Slobodan pad bh. filma“ (https://media.ba/bs/mediametar/nakon-30-ljeta-slobodan-pad-bh-filma) nazivajući to „bezuslovnom ljubavno-prijateljskim trouglom iz koristi“, da bi dalje u tekstu zaključio kako je „bh. film zastao negdje na pola puta i od tada se vrti u krugu svoje produkcijske i kreativne bijede“. Dakle, nije stvar manja finansijske podrške jer se filmovi neupitno snimaju, ali je svakako pitanje kreativne istrošenosti imena koja se forsiraju godinama unazad, insistiranja na filmovima za publiku, a ignorisanju njihovog umjetničkog aspekta. Ignorisanju mladih autora i autorica koji, osvajajući nagrade za svoje studentske i kratke filmove, nikad i ne dočekaju velike sarajevske festivalske premijere, ali i ignorisanju same filmske kritike koja godinama unazad trpi i koju se sistemski i na svaki drugi način pokušava ukinuti. Ona je ustvari nepostojeća, opet kao i književna svedena na nekoliko imena, i ne samo bez stvarne podrške nego i sa aktivnim ciljem da je se cenzuriše, što je upravo Mirza Skenderagić na strahovit način doživio prije nekoliko godina. Nedavno sam pozvana da u sklopu jednog drugog festivala budem članica žirija za izbor najboljeg kratkog filma i u neformalnom razgovoru sam dobila podrugljivu opasku jednog od učesnika – koji je u „industriji“ jako dugo – da ko sam to pa ja, pa za mene niko nije čuo i šta, za ime Boga, ja radim tu. Na stranu odsustvo pristojnosti, sve ovo ustvari najbolje pokazuje odnos većine onih koji su „unutra“ prema onima koji su „izvana“ – ne tiče ih se, ne čitaju tekstove o filmu, njeguje se odnos „vojvoda-serdar“ koji održava na sceni, i tako dalje. Jedno povlači drugo i „slobodan pad“ bosanskohercegovačkog filma je neminovnost koja više nikoga ne iznenađuje, jedino se neki u njoj bolje snalaze od drugih. I iznalaze načine da od nje profitiraju.
STRANE
Skoro svake godine od njegovog osnivanja, bila si dijelom tima književnog festivala Bookstan. Moderirala si program i ujedno izvještavala za novinski list Oslobođenje. Koliko postojanje takvih događaja vidiš kao priliku za promociju književnosti i kulture u regiji, a koliko kao prostor za suočavanje s globalnim pitanjima i izazovima?
IVANA GOLIJANIN
Festivali su odlična prilika su da se autori okupe i druže, razgovaraju, dijele jedni sa drugima ideje, dogovaraju saradnje, pa tu ni Bookstan nije izuzetak koji već sada iza sebe ima veliku priču. Svakako da su važni za promociju književnosti i kulture, za poticanje na čitanje i svakako motivacija i za pisanje i aktivniji književni angažman, a meni i prilika da još bliže upoznam, kako našu tako i regionalnu i evropsku književnu scenu, da upoznam ljude koje sigurno nikada ne bih mimo takvih događanja.
STRANE
Regionalne nagrade poput NIN-a i Meše Selimović neizostavna su tema polemike. Jedni opravdavaju njihov izbor nagrađenih autora, drugi tvrde da su odraz određenih kulturnih i političkih trendova. U kojoj mjeri pomenute nagrade utječu na percepciju književnosti u javnosti i na karijere samih autora?
IVANA GOLIJANIN
Ja bih voljela kada bismo napravili neku anketu o tome za koje su književne nagrade čitatelji na ovim prostorima uopšte čuli i koliko im je to važan argument kada neku knjigu žele kupiti i čitati. Dakle, svakako da govorim o širem čitateljstvu ne o „specijaliziranim“ čitateljima. Baš kako si i rekao, ovdje se stalno nešto polemizira o nagradama – i s razlogom – ali se rijetko ustvari pitamo koliko one utiču na publiku, na samu prisutnost nagrađenog djela ili autora kao što je to, na primjer, slučaj sa Bookerom koji pospješuje prodaju i doprinosi popularnosti. Činjenica je da nam nagrada ne nedostaje, makar na regionalnom nivou, ali mislim da je njihova percepcija u javnosti nešto slabija, a krivce za to možemo tražiti svuda – u medijima, izdavačima, ali i u tim polemikama koje se često tiču stvari nebitnih za estetski kvalitet djela već se trude, ponavljam, estradizirati književnost. Za autore i autorice nagrade su nekada jedini način da dođu do većeg broja ljudi i svakako da, kada sve saberemo i oduzmemo, puno više pomažu i pokazuju autorima da vrijedi pisati i da to što pišu neko posvećeno i čita. Ali, opet, književnost je živi organizam koji se stalno mijenja, tako da vjerujem da će se i nagrađivačke prakse mijenjati kako se i savremena književnost sa svojim trendovima bude približavala aktuelnom čitateljskom senzibilitetu.
STRANE
Uskoro će jesen i književna sezona prema svome kraju. Koji naslovi su u 2024. ostali uz tebe?
IVANA GOLIJANIN
„Nisam izašla iz svoje noći“, Annie Ernaux, knjiga kratkih dnevničkih zapisa u kojima autorica piše o bolesti i smrti svoje majke, onda poezija Mosaba Abu Tohe iz zbirke „Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu“, „Strvinari starog svijeta“, Tee Tulić, „Urania“ Luke Bekavca koju još uvijek čitam, i svakako knjiga eseja Dunje Matić, Previše truda“, s kojom mogu reći da sam bila srećna što sam imala priliku čitati izvrsno artikulirane eseje, kritički osviještene, zabavne i pametne.
