Temperatura se na trenutke penjala do usijanja pa popuštala i padala u depresiju neke srednje topline. Nije se mogla odrediti specifična klima za to doba. Najbolje ju je opisivala riječ “mutna”. Ili bi, pak, “nestalna” bio najbliži epitet, najistinitiji. Svejedno, svima je čitavo vrijeme bilo nesnosno vruće. Od jutra do poslijepodneva nebo bez Sunca grijalo je asfalt na jednoj i drugoj strani stana, od poslijepodneva do jutra on se previše polako hladio. Radili su zajedno, asfalt i Sunce, u entropijskom tandemu. Svi su redom trpjeli i znojili se, neki šutke, drugi uz proteste. Nataša, dakako, nije razmišljala o tome, nije bilo vrijeme za to. O rijetko čemu je pomno razmišljala tih mjeseci osim o običnom preživljavanju ovdje i sada, a da ju je tko i pitao koje je godišnje doba, sigurno bi se prvo zamislila pa tek onda dala odgovor koji možda i ne bi bio točan.
U nedjelju je pristigao poštar i donio im račune za prethodna dva mjeseca. Nataša ne bi ni primijetila da je došao na neradni dan da nije napomenuo kako su za sutra “najavili neko sranje”. Uočila je da mu je uniforma poderana na ramenima.
“Kako se držite?” upitala je. Zbog nedostatka prijatelja i znanaca poštar joj je postao bliži pa je saznala da ima kćer koja bi ove godine trebala maturirati, ali neće zbog okolnosti; da mu žena prodaje stari luk na tržnici, ali ne zaradi gotovo ništa. Bio je više od običnog stranca koji je bio prije nego što je sve to počelo.
“Još sam s obitelji u starom stanu”, odgovorio je. “Dogovarali smo se nešto oko preseljenja, ali zasad ništa od toga jer nemamo novca. Uglavnom, izlazim što manje.” On mora izlaziti iako tko zna što bi se dogodilo da svu tu poštu jedostavno baci u prvu kantu za smeće i ostane kod kuće.
“Da, da”, kimala je potpuno ga razumijevajući, shvaćajući i ono što nije htio reći.
“Vi mi se činite malo iscrpljeno”, izgovorio je oprezno. Nataša se nelagodno osmijehnula, kao svaki put kada je netko komentirao njezino ponašanje ili izgled.
“Bit ćemo u redu”, rekla je.
“Moramo”, odgovorio je on tek toliko da odgovori. “Do viđenja”, mahnuo joj je i krenuo niz stube. Ona se pak zamislila nije li svojim zabrinutim izrazom odala previše. Nije htjela da je sažalijevaju.
Nataša je brinula o mnogo stvari istovremeno: ručak je trebao biti skuhan, suđe oprano, rublje čisto i opeglano, prašina obrisana, otac povremeno uvjeren da mu hrana nije otrovana. Toni više nije odlazio na nastavu, ali je Nataša osjećala potrebu da on ipak čita pa mu je čitala ili ona sama ili mu je, češće, povjerljivo gurnula neku knjigu u ruke i otišla dovršiti ručak. Alen naizgled nije ništa trebao, ali s njim se nije moglo razgovarati pa je brinula i zbog toga. Na pitanja je odgovarao jednom riječju, često samo nerazgovijetnim zvukovima kojima je davao do znanja da ga se pitanje ne tiče, ili je dobacivao cinične komentre pa se Nataša svaki put psihički pripremala na zlurad odgovor. “Imaš li čistih gaća?” “Imam čitav bunker.”
Bilo je toliko toga o čemu se moglo brinuti i toliko stvari koje je valjalo obaviti. Od nagomilanih obaveza i od neizvjesnosti katkada bi pojedine zadaće Nataša zanemarila, što nesvjesno, što svjesno, iz tihog protesta. Stoga je neke tjedne provela pripremajući hranu, praveći zimnicu, namaze i napitke od voća koje bi našla u zabačenim i ilegalnim dućančićima u podrumu neke od mnogih zgrada što su propadale ispražnjene od stanara i, općenito, života, a koje su krijumčarili preko granice uglavnom oni koji nisu imali koga izgubiti. Istovremeno je zaboravljala na pranje i peglanje rublja pa je Toni hodao u prljavim i neopeglanim hlačama i majicama. Velik dio vremena Nataša je provodila u svojoj glavi, možda ne toliko u analitičkom sagledavanju problema, nego više u zbrkanoj anksioznoj brizi koja se dulje nije mogla usmjeriti ni na što konkretno iako bi se intenzitet te brige mogao usporediti s najhladnijom od svih zima. Tog vrućeg mjeseca, za koji možda nitko nije znao koji je, ali koji su upamtili prema nicanju narančina drveta, dogodilo se da Nataša zaboravi ili odbije prazniti kantu za smeće u kuhinji. Ono obično smeće koje se nakupi tijekom dana i kojeg se riješiš ostavljajući ga pred zgradom kako bi ga dalje odvezao kamion gradske čistoće koja je, unatoč užasnim uvjetima, koliko-toliko funkcionirala. Još poslijepodne vreća bi se usmrdjela pod teškim pritiskom vrućine pa bi čitava kuhinja bazdila po ustajalim i trulim ostatcima hrane. Alenu to, čini se, nije smetalo, u kuhinji je provodio malo vremena, Toni se također pravio lud, a oca nitko nije ni pitao pa je Nataša, kada bi se sama sjetila, u predvečerje nekome rekla da odnese smeće. U protivnom, vreća bi čamila u kuhinjskom kutu zauvijek, skupljala muhe, ose, žohare i druge neželjene oblike života. Nikakve svađe, molbe i prosvjedi, zapovijedi, ultimatumi, prekidi sporazuma i ugovora nisu pomagali. Alenu i Toniju nikada nije palo na pamet da sami riješe otpad, a još manje zajedno i to je rješavanje bilo vječiti zazorni element u obitelji. Možda čak pitanje dostojanstva. Došlo je, dakle, to razdoblje kada je Nataša smetnula smeće s uma i radije usisavala sobe te tu i tamo prostrla i opeglala veš u dnevnom boravku pa su se vreće gomilale u kuhinji iz dana u dan. Svakog trećeg dana jedna puna vreća otjelovila bi se u kutu. Postupno su počele zapremati i druge dijelove kuhinjske površine te se slagati jedna na drugu. Nakon više tjedana Toni je tiho primijetio da se teško prolazi kuhinjom, ali nitko nije reagirao. Otac je dolazio i odlazio bez riječi, osim kada bi se spotaknuo o koju vreću pa bi rekao: “Govna!”
U nedjelju su prema običaju svi sjeli za stol među vreće i prionuli na juhu od luka s prstohvatom crvene paprike. Otac je srkao, ali sam sebe nije čuo. Toni je glumio da jede, Nataša je odsutno gutala tekućinu, Alen bi povremeno zagrabio žlicom.
Otac je umočio kruh u juhu i prinio ga obješenim usnama. Alen je prevrnuo očima.
“Tebi se baš sve gadi?” upitala ga je Nataša.
“Ne baš sve. Sama juha je podnošljiva”, odgovorio je. Pokušao je ustati, ali bio je posve opkoljen. Zelene, žute, crne, prozirne, vreće su bubrile oko njega i natiskivale mu se među noge. Odgurivao je stolicu bez uspjeha te je na kraju iz sve snage šutnuo najbližu vreću. Ona se rasporila i iz nje je potekla sluzava žuto-ljubičasta tekućina. Alen je, ne osvrnuvši se, sa štednjaka uzeo krumpir i sjeo natrag za stol. Toni je nijemo piljio u tanjur.
Gomilanje je trajalo zacijelo više od tri mjeseca. To je, dakako, pretpostavka, ali kolekcija je bila impresivna. Kada se jednog poslijepodneva u kuhinju više nije moglo ući, a jedna je vreća ispala u hodnik dok je Nataša otvarala vrata, zamalo je poklopivši, iznenada je puknula filmska vrpca na kojoj se dotada sve odvijalo mirno, bez naglih pokreta. Kao da je u tom trenutku sve postalo jasno, da je ulaz do vrha zatrpan najlonom pod kojim izdišu ostatci pokvarenog jogurta i gnjilog povrća i da se u kuhinju doista više ne može, Nataša je stala urlati. A Nataša nikada nije vikala. Alen i Toni su šutjeli i gledali u stranu. S dreke o smeću Nataša je postupno prešla na urlike o stanu i zgradi koji se raspadaju zbog vlage, o pokvarenim ljudima i društvu općenito, o nepostojanju smisla života, o tome da je bolje da je nema i da bi i nekakav onostran život u crnoj rupi bio bolji od ovog koji živi sada i tu. Trajalo je. Alen je na kraju podignuo jednu vreću i krenuo prema izlazu.
“Sada si se sjetio?!” Nataša se još više izbezumila, a oči su joj iskočile iz duplji. “Sada ćeš to ostaviti gdje jest!”
“Što ću ostaviti? Odnijet ću!”
“Zašto bi sada nosio?” Nasred čela pojavila joj se žila koja spaja kosu i korijen nosa.
“Jer se ne može prolaziti”, Alen je još pokušavao voditi smislen razgovor.
“Nemoj zezati! Shvatio si!”
Alen je krenuo dalje, ali Nataša mu je prepriječila put: “E, ne, nećeš!”
“Što sada hoćeš?” Alen je blenuo u nju.
“Ostavi to gdje jest!”
“Zašto!”
“Zato što ja tako kažem! Nisi dosada nosio, nećeš ni sada. Umrijet ćemo u ovome!”
“Dobro, umrimo!” Alen je bijesno tresnuo vreću o pod, koja se posve raspala, i otišao iz hodnika. Toni je čitavo vrijeme piljio u njih iz kuta, šuteći, ne usuđujući se pomaknuti. Nataša je stajala i duboko disala. Zar se sve moralo pretvoriti u nepropusno crnilo, u vrijeme bez predaha, u dimenziju u kojoj postoji samo očaj? Je li moralo baš tako ispasti ili se negdje krenulo krivim putem? Briznula je u plač. Zašto joj nije polazilo za rukom?
Prolazile su minute, a ona je i dalje plakala. Toni je gledao kako joj oči postaju krvave, drukčijeg oblika od onog koji je poznavao. Usta su također poprimila jeziv oblik, ruke su se primile za glavu. Naposljetku joj je prišao i zagrlio je. Nataša ga je čvrsto privinula dok su joj se prsa i dalje naglo nadimala i spuštala.
Alen se vratio nakon petnaestak minuta, primio dvije vreće i odnio ih iz stana, ne obazirući se na Natašu. Kada se opet pojavio, odnio je još dvije. Treći puta Toni se ohrabrio i sam uzeo vreću. Zajedno su ušli u lift i spustili se u prizemlje. Nakon pola sata kuhinja je i dalje bila neprohodna premda se s ulaza mogao vidjeti prozor na drugoj strani. Kod dvadeset i prvog spuštanja, dok su svaki nosili po četiri vreće, u liftu su susreli sredovječnog Zeku s petog kata. Zeko je obično zapodijevao razgovor, bivajući pritom vrlo blagoglagoljiv, ali sada je šutio kao mutav. Spuštali su se u tišini, činilo se satima. Susjed je zurio u točku iznad njihovih glava i naposljetku bez riječi izašao. Alen i Toni nastavili su izbacivati smeće čitavo poslijepodne. Predvečer su ih obojicu već boljele ruke, ali nastavili su, šutke. Oko osam sati navečer zadnja vreća bila je odnesena pred zgradu, no to više nije bio prostor koji bi se mogao opisati kao “pred zgradom”. Vreće su dopirale do suprotne strane ulice i nalikovale su na barikadu.
Toni je zurio u visok šareni zid koji se protezao od jedne do druge strane. “Ljudi neće moći prolaziti ulicom”, promrmljao je.
“Baš me briga”, odgovorio je Alen. Zacijelo se nije opterećivao niti mogućnošću da tu večer kamion čistoće ne dođe u njihovu ulicu.
Dok su se uspinjali liftom, osjećao se vonj koji je podsjećao na prekuhane paprike i dječje pelene.
Ivana Rogar: “Grad Pepeo”, Ocean more, Zagreb, 2020.
Knjigu možete nabaviti na: Ocean more
