Grad se uznemirio kad se doznalo za Džopov povratak. Malokome je svejedno, malokome je ta vijest na jedno ušla, na drugo izišla. Raširila se kolektivna tjeskoba na niskoj frekvenciji, jedva primjetna napetost, loš predosjećaj, bljutav okus u ustima. Povratak je ovdje oduvijek zlokobniji od odlaska, bilo koje vrste odlaska.
Povratak Josipa Ljubasa vraća grad u ratne prizore, u osjećaj neizvjesnosti i u mrak u kojem su se mnogi izgubili, unesrećili, raspali. Nije svejedno ni malobrojnim Duvnjacima kojima rat nije bio nesreća, onima što su iz sveopćeg preokreta i meteža izišli s vrećama blaga, samopouzdani i oholi kako i priliči dojučerašnjim goljama i vucibatinama; njima naročito nije svejedno, jer kako su stekli, tako mogu i izgubiti; opasnost je sve što sluti na remećenje letargije i ustaljenog poretka moći. Među ratne dobitnike neprimjetno se ušuškalo i nekoliko njih s parama i imanjima zgrnutim prije rata, kad se – kao ni prije ni poslije toga u ovim krajevima – prave pare nisu mogle napraviti mimo kolaboracije s vlašću. I koja god vlast da dođe, to se promijeniti neće.
Nitko to ne izgovara naglas, ali grad u sebi, u trenucima male snage, tumači Džopovu ponovnu prisutnost, nakon tolikih godina, kao nagovještaj skorog zla, kao pretkazanje nadolazeće plime koja će zakovitlati rutine, uskomešati duhove, ugroziti očekivanja, zahtijevati opredjeljivanje između pravde i nepravde, zla i manjeg zla. To gradu sad najmanje treba, sad na pragu procvata, blagostanja i obilja što dolaze u vidu vjetrenjača koje su već spojile krivudavi prsten oko grada i polja. Samo se čeka da ih se svečano pusti u blagotvornu vrtnju, da iz njih poteče struja, koja će ljudima i firmama u Duvnu biti besplatna, da poteku med i mlijeko stanovništvu koje se nije razbježalo pod pritiskom neimaštine i izgubljene nade, da preostali – u sretnom obratu – konačno budu nagrađeni za strpljivost, vjernost i odolijevanje. Ne može, eto, ništa jednostavno i glatko, izbijaju prve mladice sumnje.
Kad god se bila ukazala prilika da malo odskočimo, da i nas malo Bog vidi, nailazili su nezamislivi spletovi okolnosti koji su odnosili bolju budućnost kao što valovi pretvaraju u pjenu kule od pijeska. Događalo se to kroz cijelu upamćenu povijest grada.
Na pragu strelovitog prosperiteta pogađali su nas kaotični društveni prevrati i propasti, iznenadne smrti ili zatajeni duševni poremećaji rijetkih vlastodržaca i vladarskih namjesnika koji su nam bili skloni, a poslije njih dolazili su oni što su po svaku cijenu i u svemu htjeli biti suprotnost svojim prethodnicima ili su nas naprosto zaboravljali pred najezdom drugih kojima su se morali odužiti; snalazili su nas ratovi i bijesni ispadi prirode što su nas unazađivali iobeznađivalina duge staze; padali smo u nemilost zbog svoje bandoglavosti i guranja u prve redove kad su mudriji stajali sa strane i čekali da se sve stinja, zbog obijesti moćnika kojima je grad bio mrzak na neviđeno, po čuvenju, zbog nekog društvenog ili ličnog animoziteta; stradavasmo i jer smo se instinktivno opirali sreći i boljitku kao nečem što je s đavlije strane, nečem što je zamka za lakovjerne i neiskusne, nečem što je namijenjeno nekim drugim gradovima, nekim drukčijim ljudima, sretnijima i bezbrižnijima od nas.
Posljednji takav slučaj, naširoko opisan u spisima lokalnih kroničara, zbio se neposredno uoči posljednjeg rata. Tvornica kablova planirala je enormno povećati i osuvremeniti proizvodnju, zaposliti više stotina novih radnika. Podignuta je u tu svrhu golema betonska građevina nalik bunkeru, sa zidovima debelim tri metra, a među tim zidovima trebao se smjestiti akcelerator proizveden u SSSR-u. Možda to ustvari i nije bio akcelerator, ali svijet je tu strašnu mašinu, koju nitko nikad nije vidio, prozvao akceleratorom, jer je taj termin prvi upotrijebio netko kome se vjerovalo i tako je ostalo zauvijek.
Taman kad se očekivalo da misteriozna naprava bude dopremljena u grad, najednom, prvi put u duvanjskoj povijesti, probudila se u ljudima ekološka svijest, ili je samo uspješno proširen strah, što i nije bilo naročito teško učiniti. Černobilska nuklearna katastrofa dogodila se nepune četiri godine prije. Zar bi baš nas, uvijek zaboravljene od vlasti i prepuštene sebi, sad dopao taj specijalni stroj za proizvodnju radnih mjesta, novca i sreće da se iza toga ne valja smrtna opasnost za nas današnje ili za one što će doći poslije? Eh, baš bi se komunisti sjetili Duvna da se u tome ne skriva paklena zasjeda, podmuklija od svih s kojima smo se dosad suočili!
A onda su, poslije dva ili tri dana demonstracija protiv ugrožavanja okoliša, izbili pravi razlozi dotad neviđene gungule koja je preplavila ulice grada. Strepnja od zagađenja i radijacije povukla se pred decenijama potisnutim i nepoželjnim nacionalnim osjećajima, ako je ekološka strepnja zaista ikad i postojala, osim kao parola, kao povod. Potekle su pjesme zbog kojih se u prethodnih četrdeset i pet godina išlo na robiju, ako ih je čuo ili načuo netko komesarski revnostan, a takvih nije manjkalo ni u Duvnu, ili ih pogotovo nije manjkalo u Duvnu, kraju što je slovio kao ustaški i neprijateljski nastrojen prema Jugoslaviji i komunizmu. Akcelerator se spominjao sporadično, tek kao puko sredstvo kojim komunisti, Srbi i Jugoslaveni žele potrovati i istrijebiti Hrvate. Smrtna opasnost prepoznata je na vrijeme, osujećena je podla namjera, nek montiraju taj akcelerator u Aranđelovac, u Nevesinje, u Nikšić, pa nek se, eto, Srbi usreće, nek njima sve procvjeta i zamiriše. Akcelerator je osujećen, ali smislit će dušmani nešto novo i još smrtonosnije ako zauvijek ne zbacimo okove: sad je došao čas da se to učini. Vlast nije znala što bi, pa je procijenjeno da je najbolje ništa, osim da policija spriječi razbijanje i rušenje.
Džop i Nada mogli su se živo i jasno sjećati tih ledeno vedrih dana siječnja 1990. Džop, student prve godine prava u Splitu, bio je kod kuće u Duvnu, jer su bili praznici, nije bilo predavanja na fakultetu. Nada je išla u treći razred srednje škole. Mogli su se sjećati, ali nije njima bilo do ekologije, revolucije i hrvatstva, niti su se naročito trudili da razumiju što je toliko uzbunilo čaršiju. Nisu se vidjeli tri mjeseca, otkako je Josip otišao na studij. Zaželjeli se jedno drugog. Čim bi se smrklo, ljubili su se, nestrpljivo dodirivali, upoznavali i svoje i tijelo onog drugog u autu parkiranom iza pravoslavnog groblja. Džop je auto posuđivao od Ilije Kneza, svog najboljeg prijatelja. Za dnevnog svjetla, zagrljeni su stupali snježnim šumskim stazama. Čulo se samo sviranje vjetra po dirkama od njihovih rebara. Kao da su na drugom planetu, a ne na par kilometara od povijesnih događaja o kojima se s osudom izvještava širom zemlje.
Džop i Nada bili su zaljubljeni prvi put u životu, usto im je ljubav još bila i mlada. Njihova opijenost bila je drukčije vrste nego gradska. Bio je to lijep prizor: dvoje zaljubljenih izolirani od kaotične stvarnosti.
Nadinog ćaću Niku Kolaka ljutila je njezina nezainteresiranost za burna gradska događanja. Kako te, bona, može ne zanimat?! Kako itko može gledat svoja sitna posla dok rušimo Jugoslaviju?! Kako ikom išta sad može biti važnije?! Kolak je bio u prvim redovima. Podrazumijevalo se da on bude među kolovođama. Njemu je Udba ubila mlađeg brata, njemu je Udba zagorčala život, hapsilo ga i saslušavalo, a sad je došlo vrijeme za osvetu, sad je prilika koja se nipošto ne smije propustiti. Vitla hrvatskom zastavom na vrhu kolone, galami i psuje, poziva i animira neodlučne, prijeti neprijateljima i miliciji. Ovo je Hrvatska, ovo je Hrvatska, naprežu mu se vratne žile dok skandira i oštrim gestama potiče druge da ne štede glasnice. Sad je čas, ovo smo čekali tolike godine, sad ne smijemo zakazat!
Kći Nada bila je jedino čeljade iz njegove kuće na koje se mogao ljutiti zbog toga što ne sudjeluje u ustreptalosti grada. Starija kći Božena, časna sestra Dominika, bila je na službi u župi Gorica kod Gruda. Ružica Kolak, Nikina žena, nije smjela ostaviti samo u kući najmlađe dijete, sedmogodišnjeg sina Ivana. Nije ga se smjelo ostaviti samog, jer će se prestrašiti, ozlijediti, odlutati od kuće, izgubiti se. Govorio je sasvim škrto, nije razumio većinu onoga što mu se kaže, treskao je glavom kad bi se uznemirio ili uzbudio, klatio se naprijed-nazad, udarao se šakama po tijelu, padao u bijesni plač koji se nije mogao predvidjeti i koji se nije mogao zaustaviti sve dok se ne bi utrnuo sam od sebe. Liječnici nisu mogli ili nisu znali pomoći. Niki i Ružici ostalo je da mole Boga, da hodočaste Gospi u Sinj, Međugorje i Ramu, da vjeruju u čudo koje se neće dogoditi. Nisu dali da drugi vide njihovu muku. Bježali su od toga da ih se sažalijeva.
Nada se nije obazirala na ćaćinu srditost. Usto što je još bila maloljetna i što je bila nezainteresirana za politiku, vjerovala je da ima pravo na svoju sreću i da svojom srećom nikome ne čini nikakvu štetu. Propast će komunizam i Jugoslavija i bez nje ako im je došlo vrijeme propadanja. Niko Kolak smatrao je ohološću uživanje u osobnoj sreći, kao i svaki drugi vid izdvajanja i izoliranja od većine. “Ti misliš da jesi, ali nisi bolja i pametnija od nas. Nisu svi drugi budale, a samo ti pametna. Di bi stigli kad bi svak tako ko ti?!” govorio je kćeri. “Kako ću ja druge zvat na ulicu, a rođena mi kćer – neće!? Ko će ako nećemo mi?!”
Marinko i Zora Ljubas, Džopovi roditelji, bili su uzdržaniji spram emocija koje su obuzele grad. Stariji sin Ranko služio je vojni rok u Kninu. Za razliku od Josipa koji je odslužio vojsku odmah po završetku srednje škole, a najvećim dijelom služio je u vojnoj policiji u Sarajevu, Ranko je otišao u Jugoslavensku narodnu armiju poslije diplome na splitskoj Elektrotehnici. Marinko je čekao da se Ranko vrati iz vojske i da mu se pridruži u jedinoj radnji u gradu za popravak televizora, videorekordera i tranzistora: posla je bilo napretek. Ranko može imati problema ako netko u komandi 9. korpusa u Kninu vidi ili dozna da su mu članovi obitelji na antidržavnim protestima. Marinku i Zori bilo je drago što Josip svojevoljno ne sudjeluje, što ga ne moraju uvjeravati i zauzdavati.
Bilo je još nekoliko kuća iz kojih se nije išlo na mitinge zbog toga što su sinovi služili vojni rok u JNA. Grad je to razumio. Kao što je razumio i to da među demonstrantima nema mnogo Muslimana i da nema ni jednog jedinog Srbina. I ne samo da je grad to razumio nego je to i priželjkivao. Da poslije ne bi bilo zabuna i krivih tumačenja.
Tako je, u posljednjem iz niske sličnih događaja,potencijalno blagostanje u desetak prvih dana 1990. s entuzijazmom žrtvovano za više ciljeve, koji nikad neće biti dosegnuti. Ni nakon rata što je uslijedio dvije godine poslije akceleratora, Duvno neće postati dijelom Hrvatske, a za to se živjelo i umiralo, sve mimo toga bilo je poraz i razočaranje, nevrijedno onolike krvi i smrtnog straha. Granica je ostala gdje je i bila, Duvno s pogrešne strane krivudave crte, u Bosni i Hercegovini, a opet ni u Bosni ni u Hercegovini. Ništa se nije promijenilo. Poslane su, doduše, hrvatske putovnice iz Zagreba da se može lakše otići i zaboraviti.
U vrijeme akceleratora, nije se moglo znati da će završiti kako je završilo. Sve da se i znalo, nitko se ne bi usudio reći ljudima, jer bi zaprijetila opasnost od masovne rezignacije i egzodusa, od prenošenja kuća i grobova na drugu stranu granice, napravili bi Duvno negdje u Hrvatskoj, sve ispočetka, na jugu ili na sjeveru, svejedno, samo da je u Hrvatskoj. Sve da se i znalo, i sve da se našao junak koji bi sasuo istinu, ljudi ne bi povjerovali. Mrš, zajebaji ti nekog drugog! Nitko ništa nije govorio ni kad je postalo očigledno da se granica neće pomaknuti ni za centimetar. Svaka riječ bila bi šaka soli na ranu koja pulsira i onaj tko je izusti postat će najgori dušmanin ovoga grada i ovoga naroda.
E, sad nema viših ciljeva i razloga, nema bojazni od otpora i sabotaže, vjetrenjače su tu, čvrsto zabodene po visovima, sve dozvole dobivene, svi ugovori potpisani, masna mita uzeta, svi namireni i sretni, nema tko neće vidjeti veću ili manju korist, ima dovoljno za sve, a bit će još i više, akobogda.
Buni se, doduše, troje-četvero dokonih zanesenjaka koji sebe zovu ekološkim aktivistima i imaju Udrugu za zaštitu prirode i ptica “Orlokuk”. Glavna je Stana Mandić, nastavnica matematike, udovica, fanatizirano predana planinama i rijekama, šumama i jezerima, biljkama i životinjama. Objavila je dosad na internetu tisuće fotografija gorskih izvora, potoka, ptica i lisica, zmija, jama, stabala sa šeširima od oblaka i strmih goleti, mitskog polja tetoviranog uskom rijekom i još tanjim pritokama, bijelih cvjetova, nepokošenih rosnih livada, vrtača i škrapa. Ni na jednoj fotografiji nije bilo ljudi i tragova ljudskog postojanja.
Gradonačelnik Jozan više puta pregovarao je sa Stanom, ali nije bilo fajde. Pokazivao joj koliko će se novca sliti u gradsku blagajnu, strpljivo nabrajao što će se sve izgraditi, koliko će pripasti svakom građaninu. Objašnjavao, uvjeravao, bacao joj na stol tri skupo plaćene studije utjecaja vjetroelektrana na okoliš, navodio primjere iz bogatog svijeta. Ništa. Prije bi se pomaknuo onaj brončani spomenik kralja Tomislava u zapuštenom parku nego Stana Mandić.
“Ti znaš, Stane, da će se ovo napravit koliko god ti budeš budalesala i kako god budeš budalesala”, započeo je Jozan zadnji krug pregovora, “ali ja sam političar, ja volim da nema nikog ko je protiv ako pričamo o nečem što je dobro za sve nas. A ovo je dobro za sve nas.”
“Ja sam protiv”, mirno je kazala Stana, “i ti dobro znaš zašto sam protiv.”
“Znam da si protiv, zato i pričam s tobom, ali zašto si protiv, e to ne znam. Ne znam, matere mi moje pokojne! Ovo nam je – koji? – četvrti sastanak i ja još ne znam zašto si ti protiv”, zastao je i netremice zurio u sugovornicu. Očekivao je odgovor. Stana je šutjela. Gradonačelnik je nastavio. “Najbolji stručnjaci napisali su da je sve u redu, da nema nikakve štete ni zagađenja, da ima samo koristi… Šta još triba, bogati?!” raširio je ruke.
“Ima danas stručnjaka koji će za pare napisat šta god im kažeš da napišu.”
“Ti, eto, sve znaš! Cili svit kaže da je vitar najčišća energija, najviše ekološka, ali tebi se ne da dokazat. Je li bolje vitar ili termoelektrana? Ili hidrocentrala? Ili da ugasimo sve i vratimo se u pećine?! Samo što u pećini nema ni interneta ni tvog Fejsa!”
“Ne znam ja šta je bolje, šta je gore. Nije to moj poso. Ja znam ono što vidim svojim očima. Razrovali ste i isjekli šume zbog tih prokletih vjetrenjača. Nikad nam se šume više neće oporavit. A ako sve to bude pušteno u pogon, ostat ćemo bez ptica. Otjerat će ih buka agregata. Odletit će da ne polude od tog zvuka. Neće ih više bit ovde. I ovako ih je sve manje. A znaš li ti koliko je vrsta ptica bilo ovde kod nas? Više od stotinu!”
“Opet ti o pticama”, zakolutao je Jozan očima i nervozno uzdahnuo. “Otiće, brate, negdi drugo. Neće im ništa bit. Isti im kurac, da prostiš. A nama, vidiš, nije isti kurac.”
“Nema, bolan, života bez ptica. Nema! Eno ti sveti Frano! A naš fra Ante, franjevac, udario po pticama. Zajedno s tobom. Vi vidite samo pare i vlast. Briga vas!”
“Prošli smo ovo isto već puno puta, nema više smisla”, priljubio je unutrašnju stranu podlaktica uz površinu stola. Približio se Stani. Kratko se osvrnuo udesno i ulijevo kao da provjerava ima li koga osim njih dvoje, može li netko čuti ono što joj kani reći. “Pitat ću te zadnji put ko stariji brat: triba li ti para?”
Zvučao je i izgledao kao da joj čini uslugu kakvu nikome nije učinio, za koju nitko ne smije znati. Nastavnica Stana ostala je prikovana za stolicu. Šutjela je. Vidjela je Jozanu u očima i na usnama da gubi strpljenje.
“Samo reci cifru i riješit ćemo da niko ne zna. Da završimo više s tim cirkusom…”
“A odakle tebi pare, Jozane?”
“Šta tebe, opet da prostiš, boli kurac odakle meni pare!?” uspravio se i odmaknuo. “Fino sam te pito, fino mi odgovori! Da – ne?”
Stana je šutke ustala i otišla iz kancelarije. Napustila je općinsku zgradu gotovo trkom. Uplašila se pomisli da bi se mogla predomisliti.
Gradonačelnik je otad prestao primjećivati Stanu Mandić i njezine najodanije sljedbenike što su svakodnevno prosvjedovali protiv pokretanja oko sto i sedamdeset golemih vjetrenjača, koje su odozgor bile poput čačkalica nepravilno zabijenih po obodu ovala prekrivenog šnitama pršuta i sira. Četrdesetak vjetroturbina pušteno je u pogon prije godinu dana, ali ni one nisu radile, jer sad nema vjetra, kao ni one što su čekale da budu pokrenute prvi put. Jozan je naredio i policiji i svim gradskim službama da se ponašaju kao da se ništa ne zbiva, kao da Stane nema. Uvenut će bez zalijevanja pažnjom. Svi su dosad, pa će i ona.
Džopov povratak namreškao je, rekosmo, mir i rutinu. Nitko ne uspijeva domisliti kako bi pojava jednog čovjeka, tko god bio taj čovjek, mogla izbiti iz tračnica svijetla očekivanja grada, ali svi bi bili mirniji da se Džop nije vratio baš u ovom odsudnom času. Duvno stoga prati svaki njegov pokret otkako se ukazao. Duvno mu je pratilo svaki korak dok je bio tisuću i više kilometara daleko, a kako neće sad kad se vratio. Nema u tome agresije, pa ni one pasivne. Nema zasad. Ima prijetvornosti, opreza, nepovjerljivosti i tamnih slutnji o kojima se izokola govori podalje od Džopovih ušiju.
Eno mu ćaća Marinko opet počeo pit. Neće da se vidi, sakriva i od sebe, ali opet je počeo. A kad je počeo, neće se taj više zaustavljat. Što bi se i zaustavljo? On je svoje odživio, godina vamo-godina tamo.
Nije ga, jadan, mogo ne pustit u kuću. Šta će?! Bolje i da pije nego da se sramoti i cirkuzi, da se svit ruga i naslađuje. Bolje da je umrtvljen rakijom nego da gleda, sluša, misli, nego da nešto učini. Bolje da se samo pusti.
Ko bi se na Džopovom mistu vraćo da ima igdi i išta drugo? Nije ni njemu lako. Isusov je križ od stiropora, kakav je njegov!
Kažu da otvara pekaru.
Čuj, pekaru!?
Izučio zanat u Njemačkoj u zatvoru. A mora nešto radit u životu.
Izučio je u Njemačkoj i kako se kradu zlato i dragulji…
Dosta mu, bolan, zatvora i straha. Opametio se, a ima i godina.
Da se opametio, ne bi otvaro pekaru u Duvnu. Šta će ako mu to propadne?
Propast će i prije početka. Neće dobit općinske dozvole. Nije mu Jozan zaboravio i oprostio što su ga onda vodali kroz grad ko Cigani mečku.
Neće mu onda bit druge nego krast i pljačkat. Neće više imat šta izgubit, a imat će razlog da se sveti i da ne bira.
Je li išo bratu na grob?
Koliko li mu je para ostalo?
Ne može se bez para otvorit pekara.
Svaki dan ruča kod Ilije Kneza. Treba i za to para.
Za to više treba obraza. Ko da misli da se zaboravilo šta je napravio Nadi? Ko da misli da je Nada zaboravila? Ne može se zaboravit, ne smije.
Rat ga izokreno, rat. Bio dobar momak, dobar student, sve dobro. A onda…
Dosta je više, brate, i tih koje je rat izokreno! Ko god napravi kakav belaj, kriv mu rat, a prošlo trideset godina. Dokle?
Kako ga nije strah Nike Kolaka? On ga čeka trideset godina, a fitilj mu se nije nimalo produžio. Kako se ne boji Nade? Ono se ne oprašta.
Pusti, ko zna kako je njoj… Ne daj joj Bože bit u koži, ni njoj, ni Iliji, ni Niki!
Grad drži oko na Nadi jednako kao i na Džopu. Zna se što je i kako je bilo. Nije zaboravljeno, premda je bilo poodavno. Grad zauvijek pamti ljudske nesreće i obiteljske propasti. Grad bdije nad time da ne izblijedi pečat. Ali trenuci nečije radosti, slave i uspjeha traju u zajedničkom pamćenju kao komad masla na ugrijanoj tavi. Napustila je fakultet u Zagrebu, studirala njemački i povijest umjetnosti, i otišla k Džopu u Njemačku, a on je ostavio poslije manje od godinu dana zbog pevaljke iz Srbije. Fino joj je zahvalio! Brata mu ubili Srbi, a on sa Srpkinjom. Tako mu se odužio što je mrtav umjesto njega.
Nada Kolak vratila se u Duvno bez diplome i bez života. Ime Josipa Ljubasa Džopa tada se još dublje i nepovratnije urezalo na listu najzloglasnijih ništarija koje je dao ovaj grad, a dao ih je, hvala Bogu.
Ivica Đikić, Divlji kvas, Fraktura, Zagreb, 2024.