igrala sam se u šljunku ispred kuće
tu čudnu biljku koja izbija iz suvog pijeska
deda mi je pokazao
možeš je rastavljati i iznova sastavljati mijenjati joj raspored
a da joj ne bude ništa
dugo nijesmo razgovarali
popunjavajući ukrštene riječi
deda je tražio riječ
dugo nijesmo razgovarali
a i o čemu bismo
tu smo se igrali ljeti
tu me je deda naučio kako se prave luk i strijela
strijela je bila tiša od najtiše vode
ali nije letjela dalje od našeg vinograda
pa mi je deda objasnio okvir vremena i prostora
od mlade grane najbliže košćele isjekao bi prut
košćela je žilava savitljiva
kaže deda dok priteže luk
to što lako zaboravljam
pogrešno tumačiš
misliš da mi nije važno
izrezao je za mene
kvadrat tamnog stakla
iz dvorišta dedine kuće
gledali smo pomračenje
širio se miris mokre zemlje
kada su me deda i baba poveli sa sobom u lug
imali su tamo komad zemlje
išli smo da ga tražimo
ako je zarastao da ga dovedemo u red
ako ga je neko prisvojio da ga uzmemo nazad
to je bilo onda
kada sam do koljena potonula u živo blato
i što sam više pokušavala da se izbavim
to sam brže tonula
da me baba nije vidjela i izvukla
ko bi sada o tome pisao
danas će kiša sve oprati
i lice tvoje i lice moje
Jana Radičević, “zona neutralnog pritiska”, Partizanska knjiga, 2022.
