GORAN MILAKOVIĆ
Koliko je tuge trebalo da iskrsne Kartaga?
NENAD IVIĆ
Rimski car Tiberije volio je zaskočiti svoje prijatelje gramatičare neugodnim pitanjima. Danas bi ih nazvali mitografima, filozofima, intelektualcima, specijalistima mišljenja. Pitao bi ih: što su obično pjevale sirene?
Sirene su očaravale mornare svojim zamamnim pjevom. Skončavali su jer mu se nisu mogli oduprijeti. Poznata su samo dva slučaja uspješnog otpora, Orfejev i Odisejev. Orfej je svojim pjevom nadglasao Sirene i Argonauti nisu mogli čuti. Nastavili su svoju plovidbu. Odisej je svojoj posadi začepio uši voskom, a sebe dao privezati za jarbol. Posada je, gluha, mirno odveslala dalje; Odisej se, čvrsto svezan, nije mogao odazvati pozivu. Nitko, u stvari, ne zna što su pjevale Sirene, kakvim su zvukom i kojim riječima očaravale moreplovce. Οὔτιϛ ili Nitko je ime koje si je Odisej nadjeo varajući Polifema: Orfej i Odisej su, najvjerojatnije, čuli bar malo Sirenina pjeva, ali nikad nisu o njemu ništa rekli. Osim ako Sirene nisu pjevale Odisejeva lutanja i muke (neki tako misle) ili Orfejev silazak u Had, spašavanje Euridike i smrt.
Jedna nadgrobna freska u Asgafa el Abiar u Kirenaiki prikazuje Odiseja privezanog za jarbol, na brodu s posadom začepljenih ušiju, pred liticom Sirena. Sirene pjevaju i sviraju, jedna od njih drži svitak papirusa. Pjevale su, čini se, ono što je zapisano na papirusu. Ali tog papirusa nema ni u jednoj biblioteci, nijedan ih srednjovjekovni monah nije prepisao, nijedan fragment nije nađen na egipatskim smetlištima. Nitko ne zna što su pjevale Sirene: prikazivanje ne prikazuje prikazano već prikazivanje samo.
Neki pretpostavljaju da je pjev Sirena obećavao svo znanje svijeta, poput Platonova Sokrata kojeg Alkibijad uspoređuje sa Sirenama kraj kojih se nije moglo umrijeti već slušajući ostarjeti. Prihvatimo li to, što su onda Sirene pjevale? Suprotno srdžbi, oružju i junacima, pjevale su tugu svijeta. Sirene su pjevale ono što ep nije mogao. Nitko ne može odoljeti tuzi svijeta, i nitko, makar je čuo, makar je nadvladao vlastitom radošću ili lukavstvom, ne može posvjedočiti što je to čuo u pjevu tuge svijeta. Može ispričati priču o umjetnosti i umijeću nadvladavanja i otpora, o lukavstvu i neuspjehu povratka, ali ne može izreći, tim istim umijećem i umjetnošću, ono što je nadvladano.
Tuga svijeta je istodobno očaravanje i zabrana, zabrana očaravanja i očaravanje zabranom. Tuga je moć nemoći, šutnja povijesti koju potvrđuju Zlatno runo i Itaka.
***
Ptolemej Henos je živio, najvjerojatnije, u II. stoljeću. Bio je sin Hefajstiona, a zvali su ga Χέννος, prepelica. Napisao je Antihomera i Novu povijest. Knjige mu nisu sačuvane, tek fragmenti i sažetak u Fotijevoj Biblioteci. Grčki pridjev καινὴ, kojim on opisuje svoju povijest – ili istraživanje, kako je to Herodot rekao – znači, novo, neobjavljeno, neviđeno. Njegovi zapisi o Odiseju, mitovima i povijesti nemaju nigdje drugdje potvrde. Iz Fotijeva se sažetka može zaključiti da je Ptolemej zapisivao ono što nitko drugi nije znao. Grci su književnost neviđenog zvali paradoksografijom; taj znamen davne erudicije koju su stoljeća odbacila kao lažnu i nepotrebnu, izražavao je ono što ništa drugo nije moglo izraziti: granice svijeta i granice iskaza o njemu. Mi bi paradoksografiju danas nazvali romanom: kako su priče o čudesnim iscjeljivanjima, povracima u život i iskupljenjima počele kružiti Sredozemljem, Ptolemej je možda pisao ono što je u prošlosti bilo nemoguće pisati, vidjeti, oponašati, što danas ne može biti pročitano.
Suvremenici su Ptolemeja ismijavali i prezirali. Jedan bi se Marcijalov epigram mogao odnositi na njega: zar bi očekivali, veli Marcijal, da se papagaj glasa glasom prepelice? Rimljani su cijenili papagaje, njihovu sposobnost oponašanja ljudskog govora; neki su ih, poput Olimpiodora, nosili na ramenima. Papagaj je oponašao ljude, govorio ono što oni govore; povijest je ponavljala djela ljudi: Rimljani su, možda, cijenili papagaje stoga što su ih papagaji, zeleni i uočljivi, podsjećali, svojim ponavljanjem riječi, na povijest i povjesničare, na njihovo neobavezno, ali točno brbljanje bez smjera i zakona. Skromnoj se prepelici nitko nije divio; služila je u borbama i tovljena za hranu. Njezino sivilo nije bilo uočljivo; njezino glasanje nije ništa govorilo o djelima i riječima ljudi; bilo je samo šum u šipražju. Taj šum nije bio artikuliran, on nije ni oponašao ni izražavao. Bio je ono što papagajeve riječi nikad nisu mogle biti: strah, nada, život i smrt bez referencije, bespomoćnost i bijeg, zgusnuti u mrmljanje življenja.
Ako mrmljanje življenja mora iščeznuti pred poviješću, onda je nestanak mrmljanja jedini način na koji se povijest može odlučno, kao takva, potvrditi, izmičući se obuhvatu mrmljanja.
Prepeličji šum u šipražju je tuga življenja koju papagaj povjesničar ne može oponašati. Tuga je nemogućnost istisnuta iz mogućnosti izricanja, apsolutno stvaran i apsolutno nevjerojatan trag prepeličje nožice na ispucaloj zemlji.
Svaka usporedba šepa, govorilo se u antici. Trag prepeličje nožice zapisuje šepanje. Jezik je ljudsko iznašašće i pripada samo njemu: zato što nije čovjek, zato što ne govori, prepelica može šumom sve izreći.
***
Plinije Stariji je živio u I. stoljeću. Bio je vojnik, erudit i pisac. Pisao je mnogo, o retorici, povijesti, čovjeku i svijetu.
Rimljani se nisu brinuli o cijeni svojih osvajanja i pobjeda, iako su znali da se veličina događaja mjeri veličinom patnje sudionika. Njihova retorika bijaše retorika potpunog uništenja, ali su se potpuno uništeni neprijatelji često i brzo ponovno pojavljivali. Potpuno uništenje o kojem oni govore nema ništa zajedničko s konačnim rješenjem u naše doba.
Plinije je jedini osudio Cezarovo osvajanje Galije. Uz pobjede u građanskim ratovima, kaže Plinije, milijun stodevedeset i dvije tisuće ljudi ubijeno je u njegovim bitkama. Neću mu, dodaje, upisati u slavu ono što je doista bilo uvreda ljudskom rodu iako je možda na to bio prinuđen; sam je to priznao ne otkrivajući broj žrtava u građanskim ratovima. Plinije je jedan od rijetkih Rimljana zagledanih u same sebe kao u povijest Rima. Za njega je ta povijest, ili barem jedan od njezinih najsjajnijih trenutaka, uvreda ljudskom rodu. U ljepoti pobjeda on nalazi užas ubijenih tijela.
Evropa, koja nastaje romanizacijom Kelta, nastaje Cezarovom uvredom ljudskom rodu. Bogatstvo me siromaši, baština me razbaštinjuje, kaže Ovidije o Narcisu, o onome koji će, kako kaže prorok, živjeti ako se ne upozna.
Ako je čovjek povijesno biće, upoznati sebe je spoznati u sebi uvredu ljudskom rodu. Uvreda ljudskom rodu nije samo žrtva drugih: spoznaja sebe u uvredi i uvrede u sebi je καταποντισμός, skok, pad, davljenje u tmini, zlokobna dubina intelekta gdje, slijepi drugovi sjena u Hadu, stalno boravimo.
Mnoštvo povijesti je poput mnoštva jezika.
Plinije govori o Cezarovoj slavi, znamenitosti, glasovitosti. Narcis je volio slavu, glas, znamenitost, glasovitost vlastite ljepote. Glasovitost je povijest. Povijest je priča. Plinije i Narcis vide u promotrenom ono neobjašnjivo, što je isključiva tekovina ljudskog roda, i ono neizrecivo, što je kategorija koja pripada samo jeziku.
Tuga je sljepilo promatranja vlastite sjene. Sjena je neobjašnjivost i neizrecivost čovjeka koji izriče i objašnjava.
Mi smo metež sjena, razbaštinjena, nepokopana gomila.
Tema
Ἄριστος τρόπος τοῦ ἀμύνεσθαι τὸ μὴ ἐξομοιοῦσθαι. Najbolji način obrane je ne sličiti. Marko Aurelije, Ad se ipsum, 6.6
“Was nie geschrieben wurde, lesen”, heißt es bei Hofmannsthal. Der Leser, an den hier zu denken ist, ist der wahre Historiker. Kod Hofmannsthala stoji: “Čitati ono što nikad nije bilo zapisano”. Čitatelj na kojeg se ovdje misli je pravi povjesničar. Walter Benjamin, Gesammelte Schriften I.3, ed. R. Tiedemann i H.Schweppenhäuser, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1991, p. 1238.
***
Tiberije… quid Sirenes cantare sint solitae, Svetonije, Vitae Caesarum, 3.70.
Orfej… Apolonije Rođanin, Argonautika, 4. 891-911.
Odisej… Odiseja, 12. 158-200.
Jedna nadgrobna freska… u Maurizio Bettini, Luigi Spina, Le mythe des Sirènes, Paris, Belin, 2010, p. 201-202.
Neki pretpostavljaju… na temelju Odiseje, 12. 184-196. “Mi bo znademo sve, što Argejci u širokoj Troji / Trplješe, što li Trojanci po odredbi bogova vječnih. / Znademo za sve, što se na zemlji mnogohranoj sbiva”, prevodi Tomo Maretić 1882. godine.
Alkibijad… Platon, Symposion, 216a.
Suprotno srdžbi, oružju i junacima… μῆνιν, Ilijada, 1.1; Arma virumque cano, Vergilije, Eneida, 1.1.
Ptolemej Henos… Glen W. Bowersock, Fiction as History. Nero to Julian, University of California Press, Berkeley i Los Angeles, 1994, p. 24-27.
Iz Fotijeva se sažetka… Fotije, Bibliotheca, 190.
Jedan Marcijalov epigram… voce ut loquatur psittacus coturnicis, Marcijal, 10.3.7.
Rimljani su, možda, cijenili papagaje… J.M.C. Toynbee, Animals in Roman Life and Art, Cornell University Press, Ithaca New York, 1973, p. 248; za prepelice, p. 256.
Bez referencije… Jean-Luc Nancy: “Htio bih da naučimo misliti bez referencija. […] Dakako, filozofija želi uvijek pokazati smisao smisla. Ona je, međutim, isto tako, uvijek škola vlastitog epekeina tès philosophias”, u Danielle Cohen-Levinas et Jean-Luc Nancy, Inventions à deux voix. Entretiens, Le Félin, Paris, 2015, p. 169-170.
Ako mrmljanje življenja mora iščeznuti… Giorgio Agamben, Che cos’è reale? La scomparsa di Majorana, Neri Pozza, Vicenza, 2016, p. 52: “Hipoteza koju želimo sugerirati je da, ako se konvencija koja vlada kvantnom mehanikom sastoji u tome da stvarnost mora iščeznuti u vjerojatnosti, onda je nestanak jedini način kojim se stvarnost može odlučno potvrditi kao takva, izmaknuvši se vlasti računa.”
Plinije je osudio… nam praeter civiles victorias undeciens centena et nonaginta duo milia hominum occisa proeliis ab eo non equidem in gloria posuerim, tantam etiam coactam humani generis iniuriam, quod ita esse confessus est ipse bellorum civilium stragem non prodendo,Naturalis historia, 7.25.92.
Evropa, koja nastaje romanizacijom Kelta… Luciano Canfora, Giulio Cesare. Il dittatore democratico, Laterza, Bari, 1999.
Baština me razbaštinjuje… inopem me copia fecit, Ovidije, Met. 3. 466 i 3. 347-348, za proročanstvo. Komentar u Maurizio Bettini, Ezio Pelitzer, Le mythe de Narcisse, Belin, Paris, 2010, p. 75.
καταποντισμός, skok, pad, davljenje u tmini… Plotin, Eneade, 1.6. (1) 8.
Mnoštvo povijesti… “Die Vielheit der Historien ist der Vielheit der Sprächen ähnlich”, Walter Benjamin, Gesammelte Schriften I.3, ed. R. Tiedemann i H.Schweppenhäuser, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1991, p. 1238.
Neobjašnjivo… “Trebamo dakle promatrati nerazumljivo kao isključivu tekovinu homo sapiens, a neizrecivo kao kategoriju koja pripada jedino ljudskom jeziku”, Giorgio Agamben, Che cos’è la filosofia?, Quodlibet, Macerata, 2016, p. 15.
Mi smo razbaštinjena, nepokopana gomila… haec omnis, quam cernis, inops inhumataque turba est, Vergilije, Eneida, 6. 325.