***
Naša majka je čitavo moje detinjstvo mislila, ako brata natera da me povede sa sobom, da će se on tamo negde, gde ga put nanese, razumnije ponašati. Možda je i bila u pravu, ko zna šta je radio kad me nije vodio. O našim avanturama nikada u kući nismo pričali, bio je to prećutni dogovor između brata i mene. Na majčina pitanja, sutradan, gde smo bili, šta smo radili, imala sam uvek isti odgovor.
– Sedeli smo kod nekog njegovog druga. Gledali smo utakmicu.
– Jesu pili?
– Nisam primetila. Možda jedno pivo.
Vidim nas kako hodamo pored druma. To je uzan put, pun rupa i neravnina, koji spaja naš gradić s jednim istim takvim, malim, obeleženim tek tačkicom na mapi. Zemlja je zaleđena, još se nije pretvorila u blato. Idem ispred brata, a on me povremeno gurka u leđa da požurim. Ne pitam ga kuda smo krenuli. Nikad ne pitam, idem kuda on ide. Jedno jato svraka nas prati, krešteći iznad naših glava. Ponekad nas preteknu, pa nas sačekaju kod sledećeg drveta. Svuda uz put posađene su divlje jabuke. Svrake nas gledaju s grana, preteći i pametno, kao da nas već poznaju. Znam tačno šta čekaju. Ali načekaće se. Nijedno od nas dvoje nema nameru da padne kraj puta. Ne plašim se svraka kad idem s bratom, iako su ogromne, iako imaju grozne šiljate kljunove.
U ovo doba godine rano se smrkava, ali smo mi pre mraka ušli u jednu kafanu. Nalazila se tu negde, na pola puta između naša dva gradića. Obična bela kuća, crvenog krova. Veliki parking ispred, za kamione, uglavnom. Nisu to bili neki naročiti kamioni. Obični, prljavi, s platnenim ceradama, oni kamioni za koje se začudiš kad ih pogledaš kako se i dalje kreću drumovima.
U takvu jednu kafanu ušli smo brat i ja, tog predvečerja, na izmaku zime. Iako ga nisam pitala, brat bi obično kazao da mora nešto da obavi, da treba s nekim da se vidi. Da popriča. U stvarnosti, retko su zaista pričali. Uglavnom bi naručili duple vinjake i pivo i tapšali bi jedni druge po ramenima. Kafana je mirisala onako kako takve kafane mirišu: na varikinu, crni luk, prašnjave zavese i odeću koja nikad nije videla sunce. Volela sam kad na stolu ima kuvanih jaja. Dok su oni pili, ja bih ljuštila jaja i umakala ih u slanik. Običan stakleni slanik, s jedne strane so, odavno već pretvorena u vlažne grudvice, s druge strane biber, u sredini čačkalice. Grickala bih kuvana jaja i pijuckala svoj sok od jagode. Stolice su bile tvrde i neudobne. Ponekad bi brat poređao dve ili tri stolice, jednu do druge, i stavio me da spavam. Pokrio bi me svojim kaputom i, uprkos svemu, bilo mi je lepo. Volela sam da slušam šta se okolo dešava i da povremeno tonem u san.
Negde tokom te večeri došla su dvojica, obučeni u debele bezbojne kapute, preko kojih su nosili prsluke od prevrnute kože. Kamiondžije. Seli su za naš sto. Neko je tu poznavao nekoga. Brat ih je pitao kuda dalje idu. Pomenuli su neko mesto. Brat ih je pitao mogu li da nas povezu. Oklevali su. Pitali su ga ko mu je to dete i zašto nije kod kuće u ove kasne sate.
– Kakvi ste vi to ljudi – rekao je moj brat autoritativnim tonom, onim glasom koji sam dobro poznavala, koji je uvek koristio kad bi izmišljao najneverovatnije priče. – Do malopre sam jednom vašem kolegi vadio šoferšajbnu iz stomaka, a vi sad nećete mene i ovo dete da povezete!
Tajac. Kaputi su se ućutali, iznenada ophrvani beskrajnim poštovanjem.
– Izvini, doktore, nismo znali.
– Ništa, ništa – rekao je brat i zašuškao me još malo po leđima, da dokaže svoju humanost.
I eto nas uskoro kako ulazimo u kamion. Popeli su me u visoku kabinu, dovoljno veliku da u nju stanu tri odrasla čoveka i jedno dete. Svuda oko nas već je uveliko bila noć. Ništa se više nije videlo, ni stabla jabuka, ni svrake, ni livade. Samo uzani trag farova.
– Doktore – reče onaj što je vozio – mislio sam da usput svratim do brata. Žena mu se porađa. Tu je blizu, nema ni deset kilometara od skretanja. Možda bi ti mogao da pomogneš, jeste da joj je već peto, izučili su sve, ali nikad se ne zna.
Bez ijedne sekunde premišljanja, moj brat mu je rekao:
– Vozi. Idemo da porodimo ženu.
Kad danas razmišljam o tome, izgleda mi nestvarno da se sve to ikada dogodilo. Ali onda, ko bi ga znao zašto, nisam osetila čak ni strah. Videću kako se rađa beba, bilo je to sve na šta sam mislila, dremajući bratu na ramenu.
Stali smo kraj niza sklepanih udžerica. Svuda unaokolo na konopcima visio je veš koji nije imao nikakve šanse da se osuši do proleća. Tu gde bi trebalo da budu dvorišta, stajale su hrpe kartona, delovi starih automobila, gume, točkovi, raspadnuti bicikli, polomljena dečija kolica. Ušli smo u jednu od tih kućica. Na sredini prostorije bilo je nekakvo ognjište. Na njemu ogroman lonac. U loncu su se kuvali krompiri. Mnogo krompira. Oko vatre i oko lonca sedela su deca, različitih uzrasta. Svi su bili budni, iako je već odavno bila noć. Pričali su jezikom koji nisam razumela. I smejali su se, glasno. Neki su se i svađali, pa bi se onda opet smejali.
– Sedi ovde s decom i pazi da se ne opečeš – rekao mi je brat – a ja odoh da vidim šta je s tom ženom.
U tom trenutku nisu samo oni verovali da je moj brat doktor. Verovala sam i ja.
Tražio je da opere ruke vrelom vodom. Onda je tako oprane ruke držao ispred sebe i tražio čiste peškire. Doneli su. Jedan deo te prostorije bio je ograđen zavesom. Čulo se kako iza zavese neko potmulo stenje. Brat je laktom razmakao zavesu i ušao. Čula sam ga samo kako kaže nekome:
– Izađite svi odavde, ostavite me da radim.
Žena je jaukala, a moj brat joj je nešto tiho govorio. Jedan od onih dečaka koji je sedeo pored vatre, mašicama za ugalj je povremeno vadio skuvane krompire iz lonca i davao nam. Prebacivali smo ih iz ruke u ruku dok se ne bi dovoljno ohladili i onda smo ih ljuštili. Bili su to dobri, ukusni krompiri. Kako su se jauci one žene pojačavali, tako su deca oko vatre bila sve tiša. U jednom trenutku nije se čulo ništa osim njenog stenjanja. I glas mog brata koji joj kaže:
– Evo još malo, još samo malo i gotovo je…
Žena je vrisnula i nastala je potpuna tišina. Ništa se osim vetra nije čulo nekoliko trenutaka, a onda odjednom prostoriju je ispunio bebin plač. Glava mog brata promolila se iza zavese i pogledom pozvala žene koje su nervozno stajale i čekale.
– Sinčina, čestitam! Hoćeš li ti da mu presečeš pupčanu vrpcu? – upita jednu od njih.
– Hoću, hoću – uzvrpoljiše se one žene i uleteše tamo iza zavese, a mi deca smo počeli da bacamo krompire uvis i da ih sačekujemo na glavu, na dlanove, na nos, i da imitiramo bebin plač.
Posle su odnekud izneli i rakiju, popili po nekoliko, i krenuli smo dalje, istim onim kamionom. Više se ne sećam ni kuda smo išli, ni gde smo stigli. Znam samo da sam zaspala čim smo ušli u kamion, a da je svuda oko mene bio topli kaput mog brata i njegove velike i čudotvorne ruke.
ODUSTAJANJE, Arhipelag 2018.
Fotografija: Dalibor Danilović