ROCKLIN
Gledao sam kako ga grade, u podnožju
naših brda, drveće nestaje
iz mjeseca u mjesec umjesto njega nove ceste,
prazne škole, iskrčene parcele i slijepi prolazi,
nedovršene kuće, zvučne barijere rastežu
ceste u razvučene cementne osmjehe. Odlazili bismo
tamo autima naših roditelja – pored
skorojevićkih dvoraca – do latičastih raskrsnica,
semafori umotani u muslin,
platno lahori na ljetnom povjetarcu,
zrak tako gust i smolast da jasno čuješ
udarce čekića miljama daleko.
Grad duhova izuzev tog jednog zvuka. Sjedili bismo
na nedovršenom srednjoškolskom stadionu, na
rubu budućih tribina, polu-izgrađeno
multipleks kino u daljini, i slušali kako se ništa
pretvara u nešto, čekajući da nebo
pocrveni, saobraćaj utihne.
Onda, kasneći kući, jurimo nazad kroz
obezgraničeni grad, radio odvrnut do daske
da zagluši naša lupajuća srca, gume cvile po
svilenkastim arterijama grada. Osjećali smo kao da ovom nema
kraja –
prazno nebo, nebitni grad, zadržavajući dah isključili bismo
farove i vozili ne mareći za semafore.
O RAKETAMA
Molekula se trga od molekule, prolaz
za zvuk. Tutanj
kao grmljavina, samo ni traga
njenoj nježnosti, ili svjetlu.
Naš tutanj je gotovo mračan. Pedeset
mlaznih motora rade punom snagom,
a ne idu nikud.
Trebali su nam, a ne čine ništa
tek toliko da nebo posvoje.
Nas su već posvojili.
Odnjegovani u tišini
koja je uslijedila nakon drame.
Njihova projekcija moći
bila je naš dom.
Sve,
tiho pucketanje automobila
nakon što se zaustavi,
modri rub sumraka
vibracija u crkvi
nakon što orgulje utihnu,
prije nego zaklopimo svoje knjige,
sve je ovisilo
o tom signalu da ako zatreba
možemo oganj sijati s neba.
Baza je zatvorena prije sedam godina,
ratovi se sad vode džojstikom.
Tišina je smrtonosna.
Ne znamo da nasilje postoji
dok ga se ne zabilježi. Tad se pojave
uobičajeni krivci i gomile.
Na drugom kraju planete, djevojčica se vozi kući
u Istočnom Sacramentu
felge bicikla sjaje u sumraku.
DJEČAK POD AUTOM
Te noći u Damasku
njen je posao bio da stavi
čaj i kolač,
i grančicu mente,
na srebreni pladanj
i to odnese
pošljunčanim putem
dječaku plaćenom
da spava pod autom.
Nikad nije rekla
njegovo ime, ni kako je
izgledao,
i da li ga je, kad je došla
do njega,
sklupčanog,
očiju crnih i sjajnih,
uhvatila
kako si pjeva,
prije nego ga je zveckanje metala
ušutkalo.
LJETO, 1995.
Tri sobe, prizor neviđen, iznajmili nam ih medicinska sestra i
njen muž, podovi prljavi, samo jedno kolo radi
na štednjaku. Svako jutro ostavljam je
u krevetu, grčevitost njenog stiska
tad nisam prepoznavao kao očaj, zato što smo
oboje bili slijepi, izmislili smo ovo,
u intervalima dana između vođenja ljubavi,
obroke smo kuhali goli, jedno drugom čitali romane
naglas, polako šetali do željezničke stanice, lebdeći,
držeći se za ruke kao da bi jedno od nas moglo
odletjeti ako otpustimo konopce, i bol, nož u
prsima, kad odlazim na nekoliko dana.
Imao sam šest poslova, jedan je bio u firmi za planiranje
saobraćaja, Tom i ja bismo se odvezli u zoru
do raskršća, položili crijevo, potom brojali automobile
kroz naše mamurluke dok se kotrljaju do četverosmjernog
zaustavišta. Neko, negdje, iskoristit će
ove podatke da proširi puteve, postavi nove znakove,
potkreše zeleni jaseni i crveni hrast, kako bi vozači
mogli smanjiti brzinu na vrijeme. Zapanjujuća
spoznaja da je i suviše ljepote
moguće. Bilo mi je 19, preda mnom cijeli život da
to naučim, tad sam samo mogao stajati
blizu vatre, i iščuđavati se žuljevima.
PROBA
Parket je prašnjav, uskovitlan od sinoćnjeg plesa,
nas petnaest ležimo u obliku zvijezde u sali, noge savijene
ovako, pa opet, plafonjere okovane u rešetke
radi vlastite zaštite, upaljene pola sata prije,
trepere i žmirkaju kao da uvježbavaju, dok ispod,
meni dolazi misao o misli,
da ću se godinama nakon ovog sjećati:
plafonjera, stropa, otisaka ruku na koš-tabli –
od svih topografija, ovu ću zadržati.
IZGOVORI
Nalazio sam si opravdanja.
Ovo je za moju bol –
i ovo, i ovo.
Strašne stvari.
Bol. Moja bola.
Sve
kako bih mogao
sjesti na voz
dvaput mjesečno
i svjedočiti tvojoj.
PONAVLJANJE
Toliko puta sam to ispričao
na Desetoj ulici, na ručku
u baru, nasuprot suosjećajnim pogledima,
da mi počinje zvučati
kao vijest –
ali jedanput odlučim
ispričat ću kako
je bilo –
kako je umrla od gladi,
mumljala svoju bol,
stiskala, srala, ječala,
kako sam bio previše uplašen
da sjedim s njom
u noći
da ne bi umrla sama.
POMRAČENJE
Bio sam u toj zgradi
devedeset i šeste, gornji spratovi ne-
dovršeni, balkoni vise u
zraku, novo izdubljenje u nebu niže
Houstona, jedini krov bez
vodenog tornja. Ciglu po ciglu
otimala je susjedstvo od
zloćudnih ulica, predvorje u vrtlogu
ogledala i zlata, bazeni
besmislene vode, vratar
Albanac tetoviranih zglobova
koji je stigao u grad s
vrećama nakita svoje mrtve majke
i smrtonosnim vještinama da svijet učini sigurnijim
za nas. Uselili smo četiri godine kasnije,
pristigavši u bijelu kutiju bez
namještaja.
Iz godine u godinu, kako su se kafići zatvarali
i ponovo otvarali, a bakalnice
zatvarale i ostajale zatvorene ovo nam je postao
dom. Ovdje sam naučio
farbati zidove. Ovdje sam
otkrio bijeli luk, i poeziju iznova,
ovdje me držala za ruku kad
sam primio najgoru vijest, i ovdje
smo započinjali naše noćne šetnje i
večerali i ja predložio brak a
ona rekla da nakon čega smo otišli,
i ovdje smo se vratili, to
je bio dom, zato što je dom
ono gdje se vraćaš.
I mjesec za mjesecom kako smo se prestajali
voljeti, grobnica kojoj smo se vraćali uvečer,
navlačili teški poklopac, noći
neumoljive a životi koje
smo oboje živjeli na čekanju.
Koliko smo se voljeli!
Nismo se mogli okrenuti u mraku da vidimo
kako rastačemo nešto veće
sve što duže čekamo. Svjetla
izvana obasjavala su njeno usnulo lice,
Trebao sam znati. Prvo ju je izdala noga.
Lom uslijed napora od pretjeranog trčanja.
Tijelo joj se vratilo u stanje u kakvom sam ga upoznao,
slomljeno ali prelijepo. I cijele te posljednje noći,
opružena na vrućini gradskog
pomračenja, štake naslonjene na
zid kao puške, ona je pjenila zbog
onog što nisam uradio. Dok nisam predložio
očigledno. Stavio sam je na leđa i
ponio niz stepenice, jedanaest
spratova do ulice Houston. Signalna svjetla
trepću na toplini
generatora. Betonske stepenice okrzane i sive.
Predah na svakom podestu. Rastuća
buka komšijske djece,
kojima je ovo bila fantastična noć, radosna
noć, osjećaj njene težine
na mojim leđima, svijest da me mrzi,
svijest da kad dođemo do dna,
i odgurnemo vrata tih
blesavih bazena i vrtloga zlata, napolje u
tešku noć, a ona na štakama
sama pređe ulicu, neće se
osvrnuti. I nije.
TAUTOLOGIJA
Šalje mi
fotografiju s
malog denverskog
groblja, uslikanu
kamerom telefona.
Pitam se je li njena ta duga
sjenka iza
nadgrobnog spomenika
s našim imenima,
Pitam se, također,
je li ju zgaženo
lišće rasuto okolo
učinilo nakratko
nostalgičnom, ili
zamišljenom, prije nego je
uslikala i
prevukla prst preko dugmeta
za proslijediti, s komentarom
Vidi, John,
mrtvi smo.
ENGLESKI SATI, TRI SAVJETA
Za Petera Careya
Upiši se u teretanu; nađi si pab;
ne zaboravi da
hodaš, posljednji
dio najlakši
za poslušati
naročito nakon
tvoje priče
o starom
hipodromu
od kojeg je ostao
avetinjski oreol
oko Stanley
Gardensa.
Kasneći kući,
zateknem se kako
obilazim kremasto-
bijele kuće,
kamene polumjesece,
mračne crkve
i prigušene bistroe,
idem nazad, naprijed
nazad, dok više ne
znam da li
uopšte dolazim.
Ti, kojem su dva
mjesta
jedno mjesto,
shvataš da ovaj
osjećaj vrtoglavice
ponekad znači
da si kući.
U NEDOSTATKU MJERA
1.
Ovdje sam četrdeset dana i većinu noći, dok se
zrak rijedi
u večernju studen a hladna bijela pastila
mjeseca boji
nebo oko sebe bjelinom, pokušavam
shvatiti
zašto sam se doveo na mjesto gdje sve što mogu
je da gledam sebe kako
mislim. I onda mislim o toj misli.
2.
Zamišljam da ako si rastvorim glavu kao tikvu
biće samo
još jedna glava unutra, preraslo sjeme,
a u njoj
još jedna, i tako dalje. Barem su
moje, ali me zanima
iz kakvog gorkog tla one rastu. Neću se
međutim to zapitati
pitanje je opšte-prolazno,
nemoguće je znati
i kažu, ne da se promijeniti.
3.
Liječimo mozak kako bismo se pobrinuli
za um moj nagodni
doktor mi kaže, kao da sam uganuo članak,
sjedi prekrštenih nogu
proviruje bijela potkoljenica u čarapi na baklave,
zlokobnog božićnog
uzorka. Nakon svakog razgovora dopušteno mi je
da zapalim i nakon
svakog dima vratim se u sobu i plačem
zbog učinjenog
i kunem se svojoj mrtvoj majci da nije ona kriva
a onda se vrati noć
sa svojim crnim šalom.
4.
Ako imam sreće tu je mjesečeva nijema briga koju
zamišljam i molim joj se,
što je ista stvar, ali ono što me plaši
više od
te tišine, ili kuckanja i škripe velike
zgrade u satima
kad sat pokazuje samo tri brojke,
je kako je moje bivanje ovdje slično smrti. Moj život
je napušten
kao zapaljeni brod prepušten morskoj struji,
gdje ga neko vrijeme
vidiš kako pluta, i onda ga
primijetiš u daljini,
izgubljenog na geografskoj širini, a onda nestane s
mape potpuno, i sve je
kao da ga nikad nije bilo.
S engleskog prevela: Irena Žlof
Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2017.
