Jednom sam u Ripleyjevoj rubrici „Vjerovali ili ne“ pročitala da je Paterson u državi New Jersey mjesto gdje se križaju (ulice) Uska i Tijesna. Portorikanska stambena zgrada poznata kao El soliter nalazila se samo ulicu dalje od Tijesne. Ona je, zapravo, bila ugao Tijesne i Pijačne; nije bila „na“ uglu, nego je bila baš ugao. U skoro svako doba dana El soliter bio je poput divovskog džuboksa iz čijih otvorenih prozora trešti salsa dok njeni stanovnici, mahom novi imigranti tek pristigli s ostrva, pokušavaju glasnom muzikom zaglušiti sve ono kroz što trenutno prolaze. Ali onog dana kada je predsjednik Kennedy ubijen, u El soliteru vladala je duboka tišina; nekako su se utišali čak i pogani jezici svadljivih babuskara, psovke nezaposlenih i skičanje male djece. Predsjednik Kennedy bio je svetac tim ljudima. Uskoro će, zapravo, njegova fotografija visiti uz Presveto srce Isusovo i nad spiritističkim oltarima što ih mnoge žene drže u stanovima. Postat će dio hijerarhije mučenika kojima se mole za ono što samo neko ko je umro za neki viši cilj može razumjeti.
Onoga dana kada je ubijen predsjednik Kennedy moj prvi razred srednje bio je napolju na ograđenom igralištu Javne škole broj 13. Dobili smo „slobodno“ vrijeme za vježbanje i naređenje od nastavnika fizičkog, gospodina DePalme, da se „nastavimo kretati“. To je značilo da djevojke preskaču konop, a momci ubacuju košarkašku loptu u obruč na najudaljenijem dijelu dvorišta. On će nas u međuvremenu držati na oku iz najbližeg dijela zgrade.
Bio je to jedan hladan i siv dan u Patersonu. Od onih dana koji upozoravaju na rani snijeg. Osjećala sam se jadno pošto sam zaboravila rukavice pa su mi zglobovi na prstima postajali crveni i zguljeni od okretanja konopa. Još sam bila izložena i popriličnom maltretiranju jer su crne djevojke smatrale da ne vrtim konop dovoljno jako i dovoljno brzo.
„Hej, čačkalice, pojačaj to, curo. Šta je, nemaš danas energije?“ Gail, najkrupnija među crnim djevojkama, držala je drugi kraj konopa i vikala: „To ti nisi jutros doručkovala rižu i grašak s krmenadlama?“
Ostale djevojke su se uhvatile „krmenadli“ i počele pjevati: „krmenadle, krmenadle, pojede li krmenadle?“ Ulazile su u dvostruki konop u parovima i izlazile, a da se nisu spoticale niti preskakale ritam. Osjetila sam kako mi obrazi gore, a potom su mi i naočale zamaglile pa nisam mogla uskladiti konop sa Gail. Hladnoća mi je radila ono što mi uvijek radi: uvlačila mi se u kosti, tjerala mi suze na oči, ponižavala me. Mrzila sam grad, pogotovo zimi. Mrzila sam Javnu školu broj 13. Mrzila sam svoje mršavo ravno tijelo, a zavidjela sam crnim djevojkama koje su toliko brzo preskakale konop da im se noge nisu razaznavale. Izgledale su kao da im je uvijek toplo, dok sam se ja smrzavala.
Imala sam samo jedan izvor ljepote i svjetlosti te školske godine. Jedino što sam iščekivala na početku polugodišta bilo je da vidim Eugenea. U avgustu su se Eugene i njegova porodica doselili u jedinu kuću u naselju koja je imala dvorište i drveće. Kuću sam mu mogla vidjeti sa svog prozora u El soliteru. Ustvari, kada sam sjedila na požarnim stepenicama doslovno sam visila iznad Eugeneovog dvorišta iza kuće. To mi je bilo omiljeno mjesto za čitanje knjiga iz biblioteke tokom ljeta. Do tog avgusta u kući je živio jedan stari jevrejski par. Tokom godina postala sam dio njihove porodice, a da oni to, naravno, nisu ni znali. Imala sam pogled na njihovu kuhinju i na dvorište iza kuće i, premda nisam mogla čuti šta govore, znala sam kada se svađaju, kada je jedno od njih bolesno i još mnoge druge stvari. Sve sam to znala jer sam ih posmatrala dok jedu. Mogla sam im vidjeti kuhinjski sto, sudoper i šporet. U dobrim vremenima on je sjedio za stolom i čitao novine dok je ona pripremala jelo. Kad bi se svađali on bi izašao, a starica bi sjedila i dugo vremena gledala u prazno. Kad bi jedno od njih bilo bolesno drugo bi došlo, pokupilo stvari iz kuhinje i odnijelo ih na tacni. Starac je umro u junu. Zadnju sedmicu škole uopšte ga nisam vidjela za stolom. Onda sam jedan dan vidjela gužvu u kuhinji. Starica se konačno pomolila iz kuće oslonjena na ruku jedne zdepaste, srednjovječne žene koju sam već par puta tu vidjela, možda njena kćerka. Onda je neki čovjek iznio kofere. Kuća je sedmicama stajala prazna. Morala sam odoljeti iskušenju da se spustim u dvorište i zalijem cvijeće o kojem se starica tako dobro starala.
Do vremena kada se Eugeneova porodica uselila dvorište se pretvorilo u gomilu isprepletenog korova. Otac ga je kosio nekoliko dana, a kada je završio s mjesta gdje sam sjedila nisam više vidjela crvene, žute i ljubičaste skupine koje su za mene predstavljale cvijeće. Nisam vidjela da se ta porodica okupila za kuhinjskim stolom. Bila bi samo majka, visoka crvenokosa žena u bijeloj uniformi medicinske sestre, kako sam pretpostavljala; otac bi otišao ujutro prije nego što bih se ustala i nikada ga nije bilo za večerom. Viđala sam ga samo vikendima, ponekad kad bi sjedili na baštenskim stolicama ispod hrasta, svako sakriven iza svojih novina; i bio je Eugene. Bio je visok i plav i nosio je naočale. Odmah mi se svidio jer bi sjedio za kuhinjskim stolom i čitao knjige satima.Tog ljeta, prije nego što smo se upoznali, pravila sam mu društvo na svojim požarnim stepenicama.
Kad je počela škola tražila sam ga na časovima iz svih svojih predmeta, ali je J.Š. 13 bila ogromno, prenapučeno mjesto i tek sam nakon mnogo dana i mnogo diskretnih pitanja otkrila da Eugene časove iz svih predmeta pohađa u naprednom odjeljenju; njihovi časovi meni nisu bili dostupni jer mi engleski nije maternji jezik, premda sam imala sve petice. Nakon mnogo manevrisanja uspjela sam „naletjeti na njega“ u hodniku gdje mu je bio ormarić – na suprotnom kraju zgrade u odnosu na moj – i u čitaonici naše biblioteke, gdje mi se učinilo da me po prvi put primijetio mada ništa nije rekao i, konačno, na putu kući nakon škole jednog dana kada sam odlučila da mu direktno priđem mada mi se utroba prevrtala.
Bila sam spremna na odbijanje, na snobizam, na najgore. No kad sam mu prišla, praktično stenjući od nervoze, i bubnula: „Ti si Eugene, je li tako?“ on se osmijehnuo, namjestio naočale i klimnuo glavom. Tad sam primijetila da se jako zacrvenjeo. Svidjela sam se Eugeneu, ali je bio stidljiv. Tog dana sam uglavnom ja pričala. On je klimao glavom i stalno se osmjehivao. Narednih sedmica skupa smo se vraćali kući. Ostao bi na ćošku El solitera nekoliko minuta, a potom bi nastavio do svoje dvospratnice. Tek kad se Eugene uselio u tu kuću primijetila sam da joj El soliter uglavnom zaklanja sunce i da jedino mjesto koje ima nešto sunčeve svjetlosti jeste mali kvadrat zemlje gdje je starica sadila cvijeće.
Nisam rekla Eugenu da iz svoje sobe vidim unutrašnjost njegove kuhinje. Osjećala sam se nepošteno, ali mi se sviđalo moje tajno učešće u njegovim večerima, pogotovo sad kad sam znala šta čita pošto smo zajedno posuđivali knjige iz školske biblioteke.
Jednog dana majka mi uđe u sobu dok sam sjedila na simsu i gledala van. Svojim odsječnim načinom reče: „Elena, ponašaš se smušeno.“ Enamorada je riječ koju je zapravo upotrijebila, to jest – kao djevojka koja je glupo zaljubljena. Otkako sam napunila četrnaest i počela dobivati menstruaciju majka je postala opreznija nego ikad. Ponašala se kao da ću poludjeti ili eksplodirati ili nešto slično ako me ona ne motri i ne prigovara mi sve vrijeme kako sam sad već señorita. Neprestano je pričala o vrlini, moralu i drugim stvarima koje me ni najmanje nisu zanimale. Moja majka bila je nesretna u Patersonu, ali je moj otac imao dobar posao u fabrici teksasa u Passaicu, a uskoro ćemo se, kako nas je uvjeravao, seliti tamo u našu vlastitu kuću. Svake nedjelje izvezli bismo se autom u predgrađa Patersona, Cliftona i Passaica, tamo gdje su ljudi ljeti nedjeljom kosili travu i gdje su djeca zimi pravila snješka od čistog bijelog snijega sasvim različitog od one sive bljuzgavice u Patersonu koja je, kako se činilo, u toj boji i padala s neba. Naučila sam da slušam snove svojih roditelja, ispričane na španskom, kao bajke, kao priče o životu na ostrvskom raju Portorika prije nego što sam rođena. Na ostrvu sam bila jednom kao djevojčica, na bakinoj sahrani, i sve što pamtim su žene u crnom kako plaču, moja majka postaje histerična i daju joj tabletu od koje spava dva dana, ja se osjećam izgubljeno u gomili stranaca koji svi skupa tvrde da su mi tetke, ujaci i rođaci. Od tada se više nismo vraćali tamo premda su moji roditelji stalno pričali kako će jednog dana kupiti kuću na obali, kako će u penziji živjeti na ostrvu – što je bila česta tema među stanovnicima El solitera. Što se mene tiče, ja ću ići na koledž da postanem nastavnica.
No nakon što sam upoznala Eugenea počela sam mnogo više razmišljati o sadašnjosti nego o budućnosti. Ono što sam sad htjela bilo je da uđem u tu kuću koju sam posmatrala tolike godine. Htjela sam da vidim i druge prostorije gdje je stari par prije toga živio i gdje je sad dečko provodio vrijeme. Više od svega željela sam da Eugene i ja sjedimo za kuhinjskim stolom kao odrasli, kao što su sjedili starac i njegova žena, da pijemo kafu i razgovaramo o knjigama. Već sam počela čitati „Prohujalo s vihorom“ i očarala me neustrašivost i strast ljepotice koja živi u raskošnoj vili, ali su me očarali i njeni odani roditelji kao i robovi koji su za njih sve radili. Nisam mogla vjerovati da je takav svijet ikad zaista i postojao i htjela sam Eugeneu postaviti neka pitanja pošto su se on i roditelji, kako mi je rekao, doselili iz Georgije, mjesta gdje se radnja romana odvija. Kompanija za koju mu je otac radio premjestila ga je u Paterson. Majka mu je bila veoma nesretna, objasnio je Eugene svojim prelijepim glasom koji se dizao i padao po riječima u jednom neobično ravnomjernom ritmu. Djeca u školi zvala su ga „seljober“ i rugala mu se kako govori. Znala sam da sam mu zasad jedini prijatelj i to mi se dopadalo, premda mi ga je povremeno bilo žao. U školi su nas zvali „Seljober“ i „Čačkalica“ kad bi nas vidjeli zajedno.
Taj dan kada je gospodin DePalma izašao vani na hladnoću i rekao nam da se postrojimo pred njim bio je dan kada je ubijen predsjednik Kennedy. Gospodin DePalma, nizak, mišićav muškarac sa zalizanom crnom kosom, bio je nastavnik biologije, trener na časovima fiskulture i čovjek zadužen za disciplinu u J. Š. 13. On je bio nastavnik u čijem biste se kabinetu našli ako ste pravili probleme i čovjek kojega su zvali da prekine tuče na igralištu, ali i da nasilne i bijesne tinejdžere odvede do direktora. I gospodin DePalma je bio taj koji bi vaše roditelje zvao na „razgovor“.
Toga dana stajao je ispred dva reda uglavnom crne i portorikanske djece, smorene od pokušaja da se „nastave kretati“ jednog novembarskog dana kojega je vladala ciča zima. Na naše potpuno zaprepaštenje, Gospodin DePalma je plakao. Nisu to bile tihe suze odraslih nego jecaji. Nekoliko njih se cerekalo na kraju reda u kojem sam stajala sva se tresući.
„Slušajte,“ gospodin DePalma podiže ruke iznad glave kao da će dirigovati orkestrom. Glas mu puče i on pokri lice rukama. Isturena prsa mu se nadimahu. Neko se iza mene kikotao.
„Slušajte,“ponovi on, „nešto strašno se desilo.“ Iz grla mu se začu neko čudno krkljanje, on se okrenu i pljunu na beton iza sebe.
„Odvratno,“ reče neko i mnogi se počeše smijati.
„Predsjednik je mrtav, kreteni jedni. Trebalo je da znam da to ništa neće značiti gomili idiota kao što ste vi. Idite kući.“ Sad je već vrištao. Minutu ili dvije niko se nije pomakao, a onda je jedna veća djevojčica uzviknula „To!“ i potrčala da uzme svoje knjige, koje su skupa s ostalim stajale naslagane uz školski zid od cigle. Ostali su krenuli za njom u mahnitoj jagmi za svojim stvarima dok ih neko nije pretekao. Bilo je još sat vremena do zvona za kraj.
Pomalo uplašena, uputila sam se ka El soliteru. Na ulici je vladala jeziva atmosfera. Pogledala sam prema Mariovom bifeu, omiljenom okupljalištu srednjoškolaca, no u bifeu je bilo samo nekoliko starih jevreja u dijelu sa pićem koji su razgovarali s kuharom tonom koji je zvučao gotovo ljutito, no govorili su veoma tiho. Čak je izgledalo da se i saobraćaj na jednom od najprometnijih raskršća u Patersonu – Uske ulice i Park avenije – odvija sporije. Tog dana nisu se čule automobilske sirene. U El soliteru uobičajena grupica muškaraca bez posla nije stajala na prednjem ulazu i otežavala ženama da prođu kroz prednja vrata. Iz otvorenih vrata u stubištu nije treštala muzika. Kad sam ušla u stan zatekla sam majku kako sjedi ispred zrnaste slike na televizoru.
Pogledala me s tragovima suza na licu, samo je rekla: „Dios mio,“ i opet se okrenula prema televizoru kao da su joj oči prikovane za njega. Otišla sam u svoju sobu.
Premda sam željela da osjećam ono što je bilo ispravno osjećati o smrti predsjednika Kennedyja, nisam se mogla izboriti protiv ushićenja koje mi je nadimalo grudi. Danas je bio dan kada sam trebala posjetiti Eugenea u njegovoj kući. Pozvao me da dođem kod njega poslije škole da zajedno učimo za test iz američke historije. Planirali smo i da zajedno odemo do javne biblioteke. Pogledala sam dolje u njegovo dvorište. Na hrastu nije bilo lišća, a zemlja je od leda izgledala siva. Svjetlo na velikom kuhinjskom prozoru njegove kuće govorilo mi je da joj El soliter blokira svjetlost u toj mjeri da su morali paliti svjetlo i usred dana. Bilo me je stid zbog toga. Ali zato je bijeli kuhinjski stol sa svjetlom tačno iznad njega izgledao toplo i privlačno. Uskoro ću sjediti tu, nasuprot Eugenea, i reći ću mu za moju osmatračnicu tačno iznad njegove kuće. Možda bih baš trebala.
U narednih trideset minuta sam se presvukla, stavila malo roza karmina i spakovala knjige. Onda sam otišla da kažem majci da idem kod prijatelja da učim. Njenu reakciju nisam očekivala.
„Ideš vani danas?“ Riječ „danas“ izgovorila je kao da izdaje upozorenje za oluju. Izgovorila ju je u potpunoj nevjerici. Prije no što sam uspjela odgovoriti došla je do mene i uhvatila me za laktove dok sam u rukama stiskala knjige.
„Hija, predsjednik je ubijen. Moramo pokazati poštovanje. Bio je veliki čovjek. Hajde večeras sa mnom u crkvu.“
Pokušala me zagrliti, ali nije mogla od knjiga. Prvi poriv mi je bio da je utješim, izgledala je tako van sebe, ali morala sam se naći s Eugeneom za petnaest minuta.
„Mama, moram da učim za test. Doći ću kući do osam.“
„Ti zaboravljaš ko si, Niña. Vidjela sam kako buljiš dolje u kuću tog dječaka. Ideš u susret poniženju i boli.“ Majka je to izgovorila na španskom, nekim rezigniranim tonom koji me iznenadio, kao da nije imala namjeru spriječiti me da „idem u susret poniženju i boli“. Krenuh prema vratima, a ona sjede ispred televizora i prinese licu bijelu maramicu.
Izašla sam na ulicu i krenula oko žičane ograde što je razdvajala El soliter i Eugeneovu kuću. Dvorište je bilo precizno oivičeno oko kratkog prilaza koji je vodio do vrata. Uvijek me čudilo kako Paterson, uže jezgro grada, naizgled nema nikakvu logiku u svojoj arhitekturi. Male, uredne, odvojene kuće nalazile su se odmah do ogromnih, ruševnih stambenih zgrada poput El solitera. Pretpostavljala sam da su prvo izgrađene te male kuće, a potom su došle gomile imigranata, nakon čega su za njih podignute te strahote od zgrada – za Italijane, za Irce, za jevreje, a sada i za nas, Portorikance i crnce. Vrata su bila obojena tamnozeleno: verde, boja nade, čula sam majku kako to kaže: Verde-Esperanza.
Tiho sam pokucala. Nakon nekoliko momenata neizvjesnosti vrata su se tek malo otškrinula. Pojavilo se crveno, podbuhlo žensko lice. Žena je imala vijenac crvene kose koji je lebdio iznad delikatnog lica boje slonovače – lica lutke – s pjegama po nosu. Od razmazane šminke oko očiju učinila mi se nestvarna, kao lutka posmatrana kroz iskrivljeni izlog neke radnje.
„Šta trebaš?“ Glas joj je bio tanak i slatkast, kao glas neke djevojčice, ali joj ton nije bio baš prijateljski.
„Ja sam Eugeneova prijateljica. Pozvao me da dođem. Da učimo.“ Isturila sam svoje knjige, besmislen potez zbog kojeg sam se gotovo iste sekunde postidjela.
„Tamo živiš?“ Pokazala je na El soliter, koji se činio posebno ružan, poput sivog zatvora s mnoštvom prljavih prozora i zahrđalih požarnih stepenica. Žena je napola izašla pa sam vidjela da nosi bijelu uniformu medicinske sestre s imenom Bolnice sv. Josipa na pločici.
„Da. Živim.“
Fiksirala me pogledom dok nije prošlo nekoliko otkucaja srca, a potom rekla kao da govori za sebe, „Ne znam kako vi uspijevate.“ Potom direktno meni: „Čuj. Dušo. Eugene ne želi da uči s tobom. On je pametan dečko. Ne treba mu pomoć. Razumiješ me. Zaista mi je žao ako ti je rekao da dođeš. On ne može učiti s tobom. Nije ništa lično. Shvataš? Nećemo ovdje još dugo ostati, nema potrebe da se zbližava s ljudima – samo će mu kasnije biti teže. Trči kući sada.“
Nisam se mogla pomjeriti. Samo sam stajala tamo, u šoku nakon što sam čula to što mi je saopšteno takvim medenim glasom. Nikad nisam čula akcenat kao njen, osim Eugeneove mekše verzije. Zvučalo je kao da mi pjeva pjesmicu.
„Šta je sad? Zar nisi čula šta sam rekla?“ Izgledala je veoma ljuta i ja sam se konačno prenula iz transa. Okrenula sam se od zelenih vrata i čula kako ih ona tiho zatvara.
Naš je stan bio prazan kad sam se vratila. Majka je bila u nečijoj kuhinji, tražila utjehu koja joj je trebala. Otac će doći iz kasne smjene negdje oko ponoći. Te noći ću ih čuti kako satima tiho razgovaraju u kuhinji. Neće razgovarati o svojim snovima za budućnost, niti o životu u Portoriku, što su često radili; te će noći s tugom govoriti o mladoj udovici i njeno dvoje djece, kao da su im rod. Narednih dana će u našem stanu biti luto; to jest, suzdržavanje i tišina – bez glasne muzike i smijeha. Neke će žene iz El solitera sedmicama nositi crninu.
Te sam noći ležala u krevetu i pokušavala osjećati ono što je ispravno osjećati za našeg mrtvog predsjednika. No suze koje su navirale iz nekog dubokog izvora u meni bile su namijenjene isključivo meni. Kad bi majka došla do vrata ja bih se pretvarala da spavam. U neko doba tokom noći iz kreveta sam ugledala ulično svjetlo koje je oko sebe imalo roza auru. Otišla sam do prozora i pritisnula lice na hladno staklo. Gledala sam prema svjetlu i vidjela kako bijeli snijeg pada po njemu poput čipke. Nisam gledala dolje gdje postaje siv kako dotakne tlo.
S engleskog jezika prevela Amila Karahasanović.
Iz: Maria Mazziotti Gillan/Jennifer Gillan (ur.) Growing Up Ethnic in America (1999)
Tekst je preveden u sklopu projekta „Migracije, izbjeglištvo i egzil u savremenoj američkoj književnosti“, koji uz podršku kulturnog granta Državnog sekretarijata Sjedinjenih Američkih Država provodi Fondacija Publika, u saradnji s Udruženjem prevodilaca u BiH.