NEMUŠTA
Sinoć mi je rekao te dvije famozne riječi
nakon kojih je uslijedio tajac
opsjene
i naravno pajac
dvorska luda iz mene
koja se opet pita
– da li sam ikada voljela
nježan je i mio
upravo onakav kakav ti nikada nisi bio
i ne pada mi napamet – nemoj ni da pomisliš
ili pogrešno shvatiš
iako je to naša klet
opšte mjesto
kamen spoticanja koji sam obradila i okačila oko vrata
ne viđa se tako često
takav dragulj
izvađen s dna okeana mulj
– da od vas dvojice krpim jednog cijelog
ni crnog ni bijelog
samo kažem
da me pitao plašljivo i stidljivo
kao da mi je nešto kriv
dirljiv
u iščekivanju da mu uzvratim na te dvije riječi
i nisi mi ti preči
tek sam se dosjetila da ih ni tebi nikad nisam rekla
da iz mene nije poteklo o ljubavi ni slovo
nikom
eksplicitno
ni glas jedan nekmoli tih sedam iz tvorbe za to famozno
volim te
nisam od onih koji potpisuju i pečatiraju zaklinju se krupnim riječima
kojima najčešće na kraju sami profitiraju
grozno
žao mi je ali i nije
ja ih živim zgusnuta i akumulirana oko semantičkih polja
po kojima gazim postojana
ni lošija ni bolja
tek dosljedna samo
i sad da me pozoveš nakon ovolikih godina srce bih ti iščupala i na dlanove položila
u vatru i u vodu
tebi
kojem nikad nisam rekla da sam te voljela
ni onda ni u jednom trenu
kamoli zauvijek
a šta tek
onda da kažem njemu
