3.
Sasko selo, gledano iz daljine i određene visine, više bi vam ličilo na „selo“ nego Axlova i Beatricina jazbina. Zbog jedne stvari – možda zato što su Sasi imali jači osjećaj klaustrofobije – nije bilo ukopavanja u padinu brda. Ako biste silazili niz strmu padinu, kao što su Axl i Beatrice te večeri, vidjeli biste ispod sebe četrdesetak ili više pojedinačnih kuća, postavljenih na dnu doline u dva gruba prstena, jedan u drugom. Možda ste bili predaleko da biste primijetili razlike u veličini i raskoši, ali razaznali biste slamnate krovove, i da su mnoge od njih bile „okrugle kuće“, ne tako različite od onih u kojima ste vi, ili možda vaši roditelji, odrasli. A ako su Sasi bili spremni da žrtvuju malo sigurnosti za prednosti svježeg vazduha, vodili su računa da to nadoknade: visoka ograda od zašiljenih drvenih stubova, njihovi oštri vrhovi bili su nalik na ogromne olovke, potpuno je okruživala selo. Na svakom dijelu ograda je bila najmanje dvostruko viša od čovjeka, a da bi mogućnost penjanja na nju izgledala još manje primamljivo, duboki šanac bio je iskopan oko spoljašnje strane.
To bi bila slika koju su Axl i Beatrice vidjeli ispod njih kad su zastali da se odmore prilikom silaska niz brijeg. Sunce je zalazilo iznad doline, a Beatrice, koja je imala bolji vid, još jednom se nagnula naprijed, korak ili dva ispred Axla, okružena travom i maslačcima koji su joj dosezali do struka.
„Vidim četiri, ne, pet muškaraca koji čuvaju kapiju“, rekla je. “I mislim da imaju koplja. Kad sam posljednji put bila ovdje sa ženama, tu je bio samo jedan stari stražar s dva psa.“
„I sigurna si da će nas lijepo dočekati tamo, princezo?“
„Ne brini, Axle, dosad me već dovoljno poznaju. Osim toga, jedan od njihovih starješina je Brit, kojeg svi smatraju mudrim vođom, uprkos tome što nije od njihove krvi. On će se pobrinuti da imamo siguran krov večeras. Ipak, Axle, mislim da se nešto dogodilo i nelagodno se osjećam. Sada je stigao još jedan čovjek s kopljem, i doveo čopor žestokih pasa sa sobom.“
„Ko zna šta se događa sa Sasima“, kazao je Axl. „Možda je bolje da noćas potražimo utočište negdje drugdje.“
Mrak će uskoro pasti, Axle, a ta koplja nisu predviđena za nas. Pored toga, u ovom selu živi žena koju sam željela posjetiti, ona koja poznaje lijekove mnogo bolje nego ijedna naša.“
Axl je čekao da ona kaže još nešto, a kad je nastavila gledati u daljinu, pitao ju je: „A zašto su ti potrebni lijekovi, princezo?“
„Mala nelagoda koju povremeno osjećam. Ova žena bi mogla znati kako da je ublažim.“
„Kakva nelagoda, princezo? Šta te muči?“
„Nije to ništa. Sjetila sam se toga samo zato što smo blizu ovog sela.“
„Ali gdje se nalazi, princezo? Taj bol?“
„O…“
Ne okrećući se prema njemu, spustila je ruku na bok, malo ispod grudnog koša, a onda se nasmijala.
„Ništa važno. Vidiš, danas me nije usporilo dok sam hodala.“
„Nije te nimalo usporilo, princezo, a ja sam bio taj koji je molio da se zaustavimo i odmorimo.“
„To i govorim, Axle. Nema razloga za brigu.“
„Nije te uopšte usporilo. Ustvari, princezo, vjerovatno si jaka kao neka upola mlađa žena. Ipak, postoji neko ovdje ko ti može pomoći da se bol ublaži, ne može škoditi da odeš.“
„To sam i ja rekla, Axle. Ponijela sam malo kalaja da ga razmijenim za lijekove.“
„Ko želi te male bolove? Svi ih imamo i svi bismo ih se rado otarasili ako bismo mogli. Hajde da svakako odemo kod te žene ako je ona ovdje, a oni stražari nas puste.“
Bio je gotovo mrak kad su prešli most preko šanca, a na drugoj strani kapije bile su upaljene baklje. Stražari su bili visoki i krupni, ali kao da su se uplašili njihovog dolaska.
„Sačekaj malo, Axle“, tiho je rekla Beatrice. „Idem da nasamo razgovaram s njima.“
„Ne prilazi tim kopljima, princezo. Ti psi izgledaju mirno, ali Sasi su izbezumljeni od straha.“
„Ako se boje tebe, starca, Axle, uskoro ću im pokazati da griješe.“
Hrabro je krenula prema njima. Muškarci su se okupili oko nje i kad im se obratila, uputili su sumnjičave poglede prema Axlu. Onda ga je jedan od njih pozvao, na saskom, da se približi bakljama, vjerovatno kako bi vidjeli da nije neki prerušeni mladić. Nakon još malo razgovora s Beatrice, muškarci su im dozvolili da prođu.
Axl je bio zbunjen da se selo, koje je izdaleka gledano bilo dva uredna prstena kuća, moglo pretvoriti u takav haotični labirint sada kad su hodali njegovim uskim stazama. Doduše, padao je mrak, ali dok je pratio Beatrice, nije vidio nikakvu logiku ili obrazac na ovom mjestu. Zgrade su se iznenada pomaljale ispred njih, blokirajući im put i nagonile ih da skreću u zagonetne sporedne ulice. Morali su, zbog toga, hodati još opreznije nego po putevima: ne samo što je zemlja bila izrovana i puna lokvi od prethodne oluje, nego se činilo da su Sasi smatrali kako je u redu da ostavljaju nasumično predmete, čak i krš, nasred staze. Ali ono što je najviše uznemirivalo Axla bio je smrad koji se pojačavao i slabio kako su hodali, ali nikad nije nestajao. Kao i svi ljudi njegovog doba, bio je naviknut na smrad izlučevina, ljudskih ili životinjskih, ali ovo je bilo nešto još neprijatnije. Uskoro je utvrdio odakle dopire: po čitavom selu ljudi su ostavljali, na pročelju kuća ili u pokrajnjim ulicama, kao žrtvu raznim bogovima, hrpe trulog mesa. U jednom trenutku, zaprepašten posebno gadnim vonjem, Axl se okrenuo i vidio obješen na strehu jedne kolibe, tamni predmet čiji oblik se promijenio pred njegovim očima, kad je roj muha koji je bio na njemu naglo poletio. Trenutak kasnije naišli su na svinju koju su neka djeca vukla za uši; pse, krave i magarce koje niko nije čuvao. Rijetki ljudi koje su sreli šutke su zurili u njih, ili su brzo nestajali iza nekih vrata ili kȃpākā.
„Večeras se ovdje događa nešto čudno“, prošaputala je Beatrice dok su hodali. „Obično sjede ispred kuća ili se okupljaju u grupama, smiju se i razgovaraju. A djeca bi nas već uveliko pratila postavljajući stotine pitanja i pitala se da li da nas vrijeđaju ili da se sprijatelje s nama. Sve je jezivo mirno i osjećam nelagodu.“
„Jesmo li se izgubili, princezo, ili još uvijek idemo prema mjestu na kojem ćemo se skloniti?“
„Mislila sam da prvo posjetimo onu ženu zbog lijekova. Ali s obzirom na to kako stoje stvari, možda je bolje da idemo ravno do stare duge kuće i sklonimo se od nevolja.“
„Jesmo li daleko od vidarkine kuće?“
„Koliko se sjećam, nismo uopšte daleko.“
„Onda hajde da vidimo je li tamo. Čak i ako je tvoj bol beznačajna stvar, kao što znamo da jeste, nema smisla uopšte osjećati ga ako ga je moguće izliječiti.“
„Mogu sačekati do jutra, Axle. Bol čak i ne primjećujem dok ne počnemo govoriti o njemu.“
„A opet, princezo, sad kad smo ovdje, zašto ne bismo otišli kod te mudre žene?“
„Pa, ako baš to toliko želiš, Axle. Mada bih to rado ostavila do jutra ili možda sljedeći put kad prođemo kroz ovo mjesto.“
Dok su razgovarali, skrenuli su iza ugla na nešto što je izgledalo kao seoski trg. U njegovom središtu plamtio je krijes, a svuda oko njega, osvijetljena tom svjetlošću, velika gomila ljudi. Bili su to Sasi svih uzrasta, čak i dječica u naručju svojih roditelja, i Axlova prva pomisao bila je da su nabasali na paganski obred. Ali kad su stali da osmotre šta se događa pred njima, vidio je da okupljeni nisu usredsređeni ni na šta. Lica koja je mogao vidjeti bila su ozbiljna, možda i uplašena. Glasovi su bili tihi, i svi zajedno strujali kroz vazduh kao zabrinuti žamor. Pas je zalajao na Axla i Beatrice i nejasne prilike su ga brzo otjerale. Oni među prisutnima koji su primijetili pridošlice, gledali su ih zbunjeno, a onda su izgubili interesovanje.
Kazuo Ishiguro, “Pokopani div”, s engleskog preveo Danko Ješić, Buybook, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook