Šapat uma
U redovima silnih svjetala što šapuću poput Mjeseca
Bliskih poput vene koja umrlu krv nosi žurno
Slijepa na dodir i uvjetovana vlastitim bićem
Sa sobom nosi darove strane kao Orion
No nazrijeti se može ljepota još čudnija
Od sudbine vječnih vjetrova već umornih
Rasječeni nar ogoljen kao Venera stoji
Nudeći svoje plodove svakom ko poželi
Da ih čuva u džepovima oprečne duše
Dok se u njima silni svijetovi rađaju
Dozivajući otkrivanje u dubini oka
Gdje treptajući divovi vladaju
Nekada posvećeni slobodi željeli su
Zaplivati ka svakoj zvijezdi blaženoj
U nepoznat zagrljaj i utjehu
Znajući za uzaludnost tačno u suton
Gdje spokoj spava
Kovčeg bez zlata i duše tražim lutanjem
Tamo gdje se sumnja može posijati
I udahnuti sa svom nesigurnošću
Između oporog krša što se proteže
Pored razorane šume ogoljelih grana
Razočaranih od želje za drevnim suncem
Malo iznad grobova što mrsko šute
A oslobodili bi grlo da ih se može čuti
Kopajući staklenog lica teško je
Sačuvati šake od proždrljivosti
Nametnute od podija strasti
Što arije pjeva bjesomučno nalagajući
Hodnicima brzo proširenje ili prezir
Od kojeg se osmijeh zaboravi
Zapleti poželjno traže dodire
U strofi koja nove pejzaže stvara
Ali nikad više od same potrebe
Iskona što nas velepno pokreće
Poput koraka u naočigled sigurno
Krajevi dvaju misli
Želja umotana u foliju isparava prebrzo
Kao da visi sa previsokog stuba čežnje
Mirišljave utrobe rasporene ždusno
Nanjušiće lovinu i priliku za obijest
Megalodoni što vješto pune usta
Svim onim koji se usude snove snivati
Tako što stavljaju tačke na drske uzvičnike
Ili mudre tačke na kraju vratolomne misli.
Plićak svijesti
Dani što se nižu jedan za drugim
Nisu ništa drugo no zubi što svijetle
Oštro urezujući nijeme tačke zvukom
Dopirući do najvisočije police čipsa
Odagnatog šizofreničnog supermarketa
Što se migolji pri dnu podsvijesti šutljive
Staklenih vrata što se otvaraju na molbu
Iskreniju od Ahabove požude za mesom
Tragično nasanjati se jedino možemo
Tamo gdje raste vrlina zaklonjena
Od svega što se strahom nazvati može
Vrijeme će kao vapaj nadu uzeti
Za ruku prepuštajući se vladaru
A podariće nam puki zaborav
Spektra beskonačnosti što čini život
